Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.248
Ako dozvolite da se nadovežem:
Mario Grčević: "čakavski je bio prvo i svojevremeno jedino hrvatsko narječje koje se do 15. stoljeća koristilo", 1993, Buenos Aires
U Bosni su do 14. veka živeli Srbi ikavci
Evo citata Petranovićevog teksta iz njegove knjige (Bogomili. Crvka bosanska i krstjani, Zadar, 1867):
Ovo politično ustrojstvo srbskih saveznih županija postojalo je još za života Konstantina porfirogenita koj nam je u tome jedini rukovoditelj jer se on jedini bavio istorijom srbsko-rvatske seobe. On poimenice nabraja više ili manje neodvisne države koje su srbsku federaciju onda sastavljale. U taj savez spadahu: sobstvena Srbija (današnja od prilike kneževina s Metohijom ili starom Srbijom); Bosna na istok od Rvata’; Neretva ili poganska zemlja (Pagania) međ riekama Cetinom i Neretvom s obližnjim otocima Mljetom, Lastovom, Krkrom (Korčula), Visom, Hvarom (Lezina) i Bračom; Trivunija (Trebinje) s Konavljem između Dubrovnika i Crnegore; Duklja ili Dioklea (stara Zeta s Crnomgorom) na jug od Rvata’ po jadranskom moru.
U tim provincijama svaki je ban ili župan nezavisno i na svoju ruku gospodario, zemlju je svoju na pose uređivao, danak od naroda i manjih župana pobirao, – i rod Vlastimirov ostade od Česlava u napried po svoj prilici ograničen na samo županstvo raško ili zagorsku Srbiju, dok poslje dvjesta i nešto više godina pođe za rukom prvome Nemaniću (1159-1195) da ih opet, izuzevši Bosnu, sajedini pod jedan skiptar, u jedno politično tielo.
Među tima saveznim županijama bila je kao što spomenusmo i Bosna. Ona se ranije i mnogo jače nego druge županije odielila bila od srbske glavne otačbine te pošavši svoim osobitim putem došla je kroz nekoliko stoljeća da uredi i ustroi svoj državopravni građanski i crkveni život podosta različan od podobnih pravnih i religioznih odnošaja u susjednima srbskim zemljama. O tome otuđenju Bosne vriedno je da navedemo ovdje rieči učenoga Hilferdinga (Pisьma obъ istorii Serbovъ i Bolgarъ str. 236); one su važne za nas i s toga najviše što od te savršene odvojenosti ili da bolje rečem osamljenosti Bosne usred okružavajućih ju srbskih srodnih plemena biva mnogo što šta jasno u izvanjskom obliku i unutrnjem ustrojenju bosanske crkve, glavnome predmetu ovoga književnoga truda. “Bosnu” veli Hilferding “podčini sebi Kresimir kralj rvatski; ali sva je prilika da nije dugo dvorila Rvate. Pošto se oslobodila, ostade kao izvan kruga obšte istorije Srba’. Ova odvojenost bosanske banovine vidi se iz svega kazivanja dukljanskoga ljetopisca. Nije sumnje da se od toga vremena počelo prepravljati ono ubitačno odmetništvo Bosne od drugih srbskih zemalja, što ga poslje ne mogoše svladati ni najveća usiljavanja najmoćnijih srbskih vladatelja i koje još XII. vieka bijaše takovo, da je povod dalo Kinnamu grčkome istoriku kazati: da Bosna ne poznaje nad sobom vlasti vrhovnoga srbskog župana nego živi sama o sebi pod svojom domaćom u pravom”.
It has often been a matter of wonder how the Slavonians, worn out by so many destructive wars, could have peopled all Illyria with their numerous hordes; the Servians and Bosnians, it is thought, found and mingled with an ancient nation of the same origin as themselves on their arrival in the country during the sixth century. Dolce maintains boldly that Illyria was the native country of the people whose colonists now occupy the whole of Poland and Russia; his arguments were too hastily rejected by the celebrated Adelung(1). [Conrad Malte-Brun: Universal Geography, Or, a Description of All the Parts of the World, on a New Plan: Europe, Turkey, Hungary, and Russia, A. Black, 1827, str 220]
Conrad Malte-Brun: Universal Geography, Or, a Description of All the Parts of the World, on a New Plan: Europe, Turkey, Hungary, and Russia, A. Black, 1827, str 220-224
Iz te Bosne pred najezdom Turaka migriraju jedini štokavci (ikavci) prema Lici (Bunjevci) i prema Dalmaciji i iz Hercegovine (Huma ili Bunije) prema Slavoniji (Šokci) te jekavci iz Zahumlja migriraju ekonomski prema Dubrovniku. Sve njih Porfirogenit smatra Srbima.
Nema nijedan Hrvat koji je poreklom štokavac. U 18. veku se javljaju prvi bunjevački pohrvaćenici, u 19. veku prvi šokački, a krajem 19. i početkom 20. veka prvi dubrovački.
Sve je to rađeno planski od strane Vatikana nakon Orbinijevog Kraljevstva Slovena. Angažovali su Đovanija Lucija da uništi Orbinijevu "velikosrpsku" paradigmu, izmisli hrvatski narod i spremi teren za novu katoličku naciju.
