Original postavio
Mrkalj, 13.01.2009
Pored jezika u lingvističkom smislu, postoji "jezik u političkom smislu", prema tim kriterijima bilo koji jezik bilo koja organizirana sila, tj. država, ima pravo nazvati kako želi. Tako u ustavu Hrvatske stoji da je u upotrebi "hrvatski jezik". Radi se o
političkoj definiciji, prema sledećim kriterijima:
a) kriterijum samoprocene govornika datoga jezika, odnosno vrednovanja jezika od strane njegovih govornika,
b) kriterijum prava svakoga naroda da svoj jezik nazove vlastitim imenom,
c) kriterijum imena jezika,
d) kriterijum dogovora nelingvističkih, odnosno političkih autoriteta,
e) kriterij ustavnog određenja jezika,
f) kriterij poistovećenja identiteta jezika sa identitetom nacije,
g) kriterijum kulturnih razlika, i
h) kriterijum postojanja nezavisne države.
(Ne treba gubiti iz vida da su svi ovi kriteriji uglavnom i smišljani kao (o)pravdanja za preimenovanja srpskoga jezika.)
Sva tri (socio)lingvistički relevantna kriterijuma identiteta jednoga jezika – a to su
1) komunikativni (koji podrazumeva međusobnu razumljivost),
2) strukturni (koji podrazumeva sistemskolingvističku podudarnost) i
3) genetski (koji podrazumeva zajedničku dijalekatsku osnovicu)
nedvosmisleno potvrđuju da je u pitanju jedan jezik.
Tako npr. prof. I. Pranjković kaže da su „na standardološkoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti varijeteti, ali istoga jezika. Tu su i Snježana Kordić kao i pok. prof. Dubravko Škiljan.
Na Balkanu se sve vrti oko identiteta. To je tabu-tema... Hrvatska je verovatno najmlađa nacija u Evropi. Sama njena ideja rođena je tek u tzv. ilirskom preporodu, (tj. velikohrvatskom pokretu). Ključna ideja je bila ideja uvođenja srpskog jezika. Hrvatska nacija počela je da se upotpunjava tek početkom dvadesetog veka, zatim se dopunjivala 1941.-1943. zatim 1971. i na kraju 1990./1991. dobila današnji oblik. I, ne bez krize kulturnog identiteta!
Budući da su nacija sastavljena od mase stranaca, problem je taj što ne osećaju svoj identitet bez jednog vakuma koji za sobom povlači "kompleks".
Političari ovaj vakuum pokušavaju da nadomeste raznim "punilima" jedno od njih je "jezik". Taj srpski jezik se u Hrvatskoj naziva hrvatski jezik, zato da bi se mlada hrvatska nacija (i to mlada podvlačim) zaštitila od psiholoških potresa. Drugo, koje mi namah pade na um, da se ne bi oni Srbi koji su uključeni u "hrvatsku političku naciju" (termin uveo Slaven Letica, a predstavlja mađarski model narod=država), a takvih ima izvanredno mnogo, nacionalno prosvestili i počeli da teže ujedinjenju s maticom - Srbijom.
Uzmimo npr. Austriju kao primer jedne stare, velike, kulturno grandiozne nacije koja nema identitetskog vakuuma, pa tako ni kompleksa - far from it. Ovako kaže Snežana Kordić.
Dakle, logično je za očekivati da jednog dana ovaj vakuum i kod Hrvata bude popunjen čvrstim osećajem identiteta na osnovu realnih materijalnih vrijednosti. Do tada će ponići nekoliko naraštaja, a nekoliko će ih, avaj!, otići u večna lovišta.
Međutim od Hrvata ne treba očikivati neiskompleksiranost i težnju ka istini, jer kad bi to imali u sebi, to bi značilo da su Hrvati rame uz rame s Austrijancima.