Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.248
Predlažem da se odseče odavde pa nadalje: http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=14914555&postcount=1377 Znači od posta 1377 do posta 1422 (46 postova)
-
- Popularno:
- Autokefalnost srpske Crkve 1219.
- Vožd Karađorđe vs knez Miloš. Ko je...
- Koji je bio najbolji korpus Vojske...
- Plenković tvrdi: Pitanje vlasništva...
- Da li smo vece dno od Albanije?
- Totalna propast dolara: Indija odbacila...
- Vučić o dronovima na Kosovu: Užasnut...
- Преко 300.000 шиптара напустило Космет...
- Posle sklapanja vojnog saveza Srbija i...
- Просечни мушкарци и њихове шансе код...
Čiji je naš jezik
- Začetnik teme Konstantin Veliki
- Datum pokretanja
ljuba miljkovic
Ističe se
- Poruka
- 2.220
Saglasan... hvala na sugestiji.
Ne bih brisao, sve ide na Re: Nacije balkanske, jer po sadržaju i tonu tamo i pripadaju.
Poslednja izmena:
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.248
Srpski jezik u Donjoj Bosni godine 1530.
Benedikt Kuripešić, austrijski diplomata na putovanju kroz Bosnu 1530. godine u Matkovićevom prevodu, Rad JAZU br. 54:
Eto, tako se zvala "bosančica". "Bosančica"...
Benedikt Kuripešić, austrijski diplomata na putovanju kroz Bosnu 1530. godine u Matkovićevom prevodu, Rad JAZU br. 54:
Eto, tako se zvala "bosančica". "Bosančica"...
- Poruka
- 708
Довољно је само ово написати...
Двоје хрватских лингвиста, док су од српских правили хрватске речи у разговору споменуше реч Хрват...
Пита један другог: "Како то Срби зову нас!?" - "Па Хрвати" - "А, мораћемо и то да мењамо!"
Двоје хрватских лингвиста, док су од српских правили хрватске речи у разговору споменуше реч Хрват...
Пита један другог: "Како то Срби зову нас!?" - "Па Хрвати" - "А, мораћемо и то да мењамо!"
NickFreakyrgios
Elita
- Poruka
- 24.262
Sta reci interesantna je pojava da Makedonski samo razumemo i ako je najblizi crkvenoslovenskom a da mi nekako i pod uticajem Turaka i svih dobrodoslih govorimo jednim medjusobno razumljivim jezikom.
Niko nije krenuo da prica Turski niti se jedan jezik toliko divijantno odvojio da je postao nerazumljiv medjusobno.
Tako reci Srpski i Hrvatski je bio jedan jezik sto jeste i danas bez obzira na nase male balkanske komplekse.
Niko nije krenuo da prica Turski niti se jedan jezik toliko divijantno odvojio da je postao nerazumljiv medjusobno.
Tako reci Srpski i Hrvatski je bio jedan jezik sto jeste i danas bez obzira na nase male balkanske komplekse.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.248
Kako objašnjavaš činjenicu da je jezik srednjovekovne hrvatske književnosti i države bio čakavski?
Starolsovenski u doba hristijanizacije Slovena jeste bio manje više razumljiv svim Slovenima (donekle je on to i danas) ali daleko od toga da su narodni slovenski jezici u to doba bili jedan isti jezik.
Srpski jezik, bosanski jezik, hrvatski jezik, crnogorski jezik... sve je to jedan jezik, a zove se srpski. Dokazano na ovoj temi.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.248
http://wwww.slobodnadalmacija.hr/No...188/Jedan-narod-jedna-zemlja-pola-jezika.aspx
21.08.2010. | 11:59
Predstavljamo ključne teze kontroverzne knjige ‘jezik i nacionalizam’ lingvistice Snježane Kordić
Jedan narod, jedna zemlja, pola jezika?!
Istinita pričica iz trogirske okolice, a koja se čini kao zgodan uvod u tekst o knjizi “Jezik i nacionalizam” lingvistice Snježane Kordić, započinje prije tjedan dana kada je turistica iz Beograda, vođena željom da dio godišnjeg odmora provede na ovoj strani Jadrana, nakon cjelonoćnog putovanja odlučila u hotelu popiti kafu s mlekom.
Konobarica, vjerojatno ne najobrazovanija u jezičnim stvarima, ali u svakom slučaju nadobudna i pravovjerna, hitro ju je prekorila i objasnila da ovdje može dobiti samo kavu s mlijekom.
Najopasnija faza svakog fašizma počinje kada njegove imperative podanici provode kao svoju slobodnu volju, kada ih doživljavaju prirodnima i podrazumijevajućima. Konobarica-redaktorica, dakako, nije najmaligniji primjerak ovdašnjega fašizma i ksenofobije – štoviše, standardi na tom polju iznimno su visoki, pa je sitna neugodnost pri naručivanju kafe čista poezija prema kašikarama i šakama rezerviranima za nesretnije turiste pristigle onkraj Drine – ali je iznimno zahvalna za objašnjavanje zašto je Kordićkinu knjigu korisno pročitati.
Uzbuna na internetu
Na nešto manje od 400 stranica osječka lingvistica s njemačkom adresom, uz obilje citata, nudi zanimljivo putovanje kroz povijest državnog silovanja hrvatskog jezika od 1990. godine s jasnom dijagnozom da je ono obavljeno iz nacionalističkih pobuda, odnosno motivirano željom da hrvatski bude što drugačiji od onoga što se govori u susjedstvu, a posebno u Srbiji.
Knjiga je podijeljena u tri dijela: u prvome, nazvanom “Jezični purizam”, autorica nalazi sličnosti u odnosu prema jeziku nacističke Njemačke i Hrvatske u zadnja dva desetljeća, a posebno početkom devedesetih. U drugom, “Policetrični standardni jezik”, objašnjava zašto sve službene jezike u državama nastalim raspadom Jugoslavije valja smatrati jednim jezikom, dok u trećemu, “Nacija, identitet, kultura, povijest”, kritizira nacionalizam i uvjerenje da je jezik uvjet za postojanje nacije.
Snježana Kordić znanstvenim je djelom uspjela uzbuniti čitavu hrvatsku javnost
U biografskim podacima o autorici stoji da je rođena 1964. godine u Osijeku gdje je diplomirala na studiju kroatistike, nepunih godinu dana bila je istraživačica-pripravnica iz područja lingvističke kroatistike, a 1991. godine prelazi na zagrebački Filozofski fakultet gdje je primljena za sveučilišnu asistenticu na Katedri za suvremeni hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku. Tu je, kako stoji, “u samom središtu burnih previranja u kroatistici stekla dragocjeni uvid iznutra u negativne pojave u svojoj profesiji”...
Nakon što je 1993. godine doktorirala u Zagrebu, otišla je u Njemačku gdje je radila na fakultetima u Bochumu, Munsteru, Berlinu i Frankfurtu. Knjiga “Jezik i nacionalizam” zapravo je nastala na podlozi njezine duge polemike “s najistaknutijim predstavnicima kroatistike” započete 2001. godine u časopisu Republika, a nastavljene u Književnoj republici.
Joško Božanić: ‘Razlike postoje na razini fonetike, morfologije i sintakse’
Polemika se uglavnom zadržala u stručnim krugovima, ne treba imati iluzija da bi i knjiga bila medijski atraktivna da ne sadrži heretičku tezu o zajedničkom jeziku većine naroda iz država bivše Jugoslavije. Tim povodom, najviše se uzburkala internetsko-forumska kloaka, a u njezinim je isparavanjima bilo predvidljivih invektiva na autoričin račun i njezino političko opredjeljenje.
“Jezik i nacionalizam” neće dugo tražiti opoziciju u stručnim krugovima. Ima je ne samo među klasičnim hrvatskim nacionalistima, nego i među umjerenijim stručnjacima, tj. onima koji, u principu, ne izgovaraju besmislice da Hrvati do 1990. godinse nisu znali govoriti hrvatski. Poznati hrvatski lingvist, koji je pristao, pa odustao od razgovora o ovoj temi, rekao nam je da je Kordić “odlična sintaksičarka, ali ovdje je na nekom drugom terenu gdje se ne snalazi najbolje”, te da je “u sukobu sa svim hrvatskim jezikoslovcima”.
Josip Silić, filolog i profesor emeritus na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smatra da Kordić olako naziva neistomišljenike nacionalistima, te joj spočitava da zanemaruje različite koncepcije standardnog jezika. “Ona pripada koncepciji koja ne razlikuje jezik kao sistem od jezika kao standarda, a ta je razlika postojala još kod Praških funkcionalista.
Nije jedina koja tako misli i jednostavno se razlikujemo u shvaćanju standardnoga jezika. Mi koji polazimo od razlike jezika i govora vodimo računa o tim dvjema kategorijama, za nas je jezik kao sistem jedno, a jezik kao standard drugo”, ističe Silić, te naglašava kako se zbog toga ne smatra nacionalistom. Joško Božanić, filolog s Filozofskog fakulteta u Splitu, veli kako “Hrvati, Srbi, Bosanci, Crnogorci, narodi koji govore štokavski, govore genetski istim jezikom, pripadaju južnoslavenskom dijasistemu.
Bora Ćosić: ‘Među jezicima ne treba dizati berlinske zidove’
No, i profesor Radoslav Katičić govori o tri vrste jezičnog identiteta, o genetskom, tipološkom i vrijednosnom, pa na vrjednosnoj razini Hrvati osjećaju jezični identitet i smatraju da govore posebnim jezikom sa specifičnim osobinama”. Božanić smatra i da razlike među jezicima nisu nametane, one postoje “na razini fonetike, morfologije i sintakse” i da se državna administracija u devedesetim godinama bavila manje bitnim jezičnim pitanjima.
Domoljubno topništvo
Bora Ćosić, književnik, sjajan je sugovornik za ovu temu među “praktičarima”, ljudima egzistencijalno vezanima za jezik i pisanje. Čovjek koji za sebe kaže da se rodio u Zagrebu, umro u Beogradu, živi u Berlinu, poziva se na Krležinu ocjenu da je srpskohrvatski jedan jezik koji Srbi nazivaju srpskim, a Hrvati hrvatskim, te kaže da među jezicima ne treba dizati berlinske zidove.
“Pišem jezikom koji bi većinom trebao biti srpski, ali upotrebljavam dosta hrvatskih riječi, posebno kada mi se učini da zvuče ljepše poput riječi ‘dijete’. Granicu ne mogu točno odrediti, ja sam praktičar jezika i smatram da piscima treba ostaviti slobodu da pišu kako se osjećaju”, veli Ćosić.
On smatra i da “u strogom lingvističkom smislu” postoje srpski i hrvatski jezik, “ali bosanski mi se čini kao nepotrebna distinkcija, da ne govorim o crnogorskom koji se od srpskog uglavnoj razlikuje samo po akcentu”.
Josip Silić: ‘Kordić ne razlikuje jezik kao sistem od jezika kao standarda
Struka će vjerojatno kada prođu ljetni odmori i kada počnu prve kiše ispisati velike kritičke tekstove o knjizi Snježane Kordić, o njezinim metodama, citatima i zaključcima. Ogorčeni internet-anonimci nastavit će je prokazivati kao još jednu iz armije zakletih antihrvata, a nije pametno vjerovati da je neće dohvatiti topništvo domoljubnih kolumnističkih udarnika.
No, kada se stiša buka i smiri bijes, ostat će intrigantno i interesantno djelo poticajno ne samo jezikoslovcima, nego i svima unesrećenima iskustvom devedesetih proživljenih u zemlji u kojoj je izgovaranje riječi poput “sport”, “saopćenje” ili “hiljada” bila sjajna preporuka za ulazak na listu izroda i neprijatelja.
Knjiga Snježane Kordić ujedno rastače nacionalističke mitove i zablude o nacionalnoj ekskluzivnosti kulture, što je upravo ljekovita aktivnost ovdje gdje i dalje vladaju baštinici zvizdarija o predziđu kršćanstva i kulturnoj supremaciji Hrvata.
piše VLADIMIR MATIJANIĆ
21.08.2010. | 11:59
Predstavljamo ključne teze kontroverzne knjige ‘jezik i nacionalizam’ lingvistice Snježane Kordić
Jedan narod, jedna zemlja, pola jezika?!
Istinita pričica iz trogirske okolice, a koja se čini kao zgodan uvod u tekst o knjizi “Jezik i nacionalizam” lingvistice Snježane Kordić, započinje prije tjedan dana kada je turistica iz Beograda, vođena željom da dio godišnjeg odmora provede na ovoj strani Jadrana, nakon cjelonoćnog putovanja odlučila u hotelu popiti kafu s mlekom.
Konobarica, vjerojatno ne najobrazovanija u jezičnim stvarima, ali u svakom slučaju nadobudna i pravovjerna, hitro ju je prekorila i objasnila da ovdje može dobiti samo kavu s mlijekom.
Najopasnija faza svakog fašizma počinje kada njegove imperative podanici provode kao svoju slobodnu volju, kada ih doživljavaju prirodnima i podrazumijevajućima. Konobarica-redaktorica, dakako, nije najmaligniji primjerak ovdašnjega fašizma i ksenofobije – štoviše, standardi na tom polju iznimno su visoki, pa je sitna neugodnost pri naručivanju kafe čista poezija prema kašikarama i šakama rezerviranima za nesretnije turiste pristigle onkraj Drine – ali je iznimno zahvalna za objašnjavanje zašto je Kordićkinu knjigu korisno pročitati.
Uzbuna na internetu
Na nešto manje od 400 stranica osječka lingvistica s njemačkom adresom, uz obilje citata, nudi zanimljivo putovanje kroz povijest državnog silovanja hrvatskog jezika od 1990. godine s jasnom dijagnozom da je ono obavljeno iz nacionalističkih pobuda, odnosno motivirano željom da hrvatski bude što drugačiji od onoga što se govori u susjedstvu, a posebno u Srbiji.
Knjiga je podijeljena u tri dijela: u prvome, nazvanom “Jezični purizam”, autorica nalazi sličnosti u odnosu prema jeziku nacističke Njemačke i Hrvatske u zadnja dva desetljeća, a posebno početkom devedesetih. U drugom, “Policetrični standardni jezik”, objašnjava zašto sve službene jezike u državama nastalim raspadom Jugoslavije valja smatrati jednim jezikom, dok u trećemu, “Nacija, identitet, kultura, povijest”, kritizira nacionalizam i uvjerenje da je jezik uvjet za postojanje nacije.
Snježana Kordić znanstvenim je djelom uspjela uzbuniti čitavu hrvatsku javnost
U biografskim podacima o autorici stoji da je rođena 1964. godine u Osijeku gdje je diplomirala na studiju kroatistike, nepunih godinu dana bila je istraživačica-pripravnica iz područja lingvističke kroatistike, a 1991. godine prelazi na zagrebački Filozofski fakultet gdje je primljena za sveučilišnu asistenticu na Katedri za suvremeni hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku. Tu je, kako stoji, “u samom središtu burnih previranja u kroatistici stekla dragocjeni uvid iznutra u negativne pojave u svojoj profesiji”...
Nakon što je 1993. godine doktorirala u Zagrebu, otišla je u Njemačku gdje je radila na fakultetima u Bochumu, Munsteru, Berlinu i Frankfurtu. Knjiga “Jezik i nacionalizam” zapravo je nastala na podlozi njezine duge polemike “s najistaknutijim predstavnicima kroatistike” započete 2001. godine u časopisu Republika, a nastavljene u Književnoj republici.
Joško Božanić: ‘Razlike postoje na razini fonetike, morfologije i sintakse’
Polemika se uglavnom zadržala u stručnim krugovima, ne treba imati iluzija da bi i knjiga bila medijski atraktivna da ne sadrži heretičku tezu o zajedničkom jeziku većine naroda iz država bivše Jugoslavije. Tim povodom, najviše se uzburkala internetsko-forumska kloaka, a u njezinim je isparavanjima bilo predvidljivih invektiva na autoričin račun i njezino političko opredjeljenje.
“Jezik i nacionalizam” neće dugo tražiti opoziciju u stručnim krugovima. Ima je ne samo među klasičnim hrvatskim nacionalistima, nego i među umjerenijim stručnjacima, tj. onima koji, u principu, ne izgovaraju besmislice da Hrvati do 1990. godinse nisu znali govoriti hrvatski. Poznati hrvatski lingvist, koji je pristao, pa odustao od razgovora o ovoj temi, rekao nam je da je Kordić “odlična sintaksičarka, ali ovdje je na nekom drugom terenu gdje se ne snalazi najbolje”, te da je “u sukobu sa svim hrvatskim jezikoslovcima”.
Josip Silić, filolog i profesor emeritus na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smatra da Kordić olako naziva neistomišljenike nacionalistima, te joj spočitava da zanemaruje različite koncepcije standardnog jezika. “Ona pripada koncepciji koja ne razlikuje jezik kao sistem od jezika kao standarda, a ta je razlika postojala još kod Praških funkcionalista.
Nije jedina koja tako misli i jednostavno se razlikujemo u shvaćanju standardnoga jezika. Mi koji polazimo od razlike jezika i govora vodimo računa o tim dvjema kategorijama, za nas je jezik kao sistem jedno, a jezik kao standard drugo”, ističe Silić, te naglašava kako se zbog toga ne smatra nacionalistom. Joško Božanić, filolog s Filozofskog fakulteta u Splitu, veli kako “Hrvati, Srbi, Bosanci, Crnogorci, narodi koji govore štokavski, govore genetski istim jezikom, pripadaju južnoslavenskom dijasistemu.
Bora Ćosić: ‘Među jezicima ne treba dizati berlinske zidove’
No, i profesor Radoslav Katičić govori o tri vrste jezičnog identiteta, o genetskom, tipološkom i vrijednosnom, pa na vrjednosnoj razini Hrvati osjećaju jezični identitet i smatraju da govore posebnim jezikom sa specifičnim osobinama”. Božanić smatra i da razlike među jezicima nisu nametane, one postoje “na razini fonetike, morfologije i sintakse” i da se državna administracija u devedesetim godinama bavila manje bitnim jezičnim pitanjima.
Domoljubno topništvo
Bora Ćosić, književnik, sjajan je sugovornik za ovu temu među “praktičarima”, ljudima egzistencijalno vezanima za jezik i pisanje. Čovjek koji za sebe kaže da se rodio u Zagrebu, umro u Beogradu, živi u Berlinu, poziva se na Krležinu ocjenu da je srpskohrvatski jedan jezik koji Srbi nazivaju srpskim, a Hrvati hrvatskim, te kaže da među jezicima ne treba dizati berlinske zidove.
“Pišem jezikom koji bi većinom trebao biti srpski, ali upotrebljavam dosta hrvatskih riječi, posebno kada mi se učini da zvuče ljepše poput riječi ‘dijete’. Granicu ne mogu točno odrediti, ja sam praktičar jezika i smatram da piscima treba ostaviti slobodu da pišu kako se osjećaju”, veli Ćosić.
On smatra i da “u strogom lingvističkom smislu” postoje srpski i hrvatski jezik, “ali bosanski mi se čini kao nepotrebna distinkcija, da ne govorim o crnogorskom koji se od srpskog uglavnoj razlikuje samo po akcentu”.
Josip Silić: ‘Kordić ne razlikuje jezik kao sistem od jezika kao standarda
Struka će vjerojatno kada prođu ljetni odmori i kada počnu prve kiše ispisati velike kritičke tekstove o knjizi Snježane Kordić, o njezinim metodama, citatima i zaključcima. Ogorčeni internet-anonimci nastavit će je prokazivati kao još jednu iz armije zakletih antihrvata, a nije pametno vjerovati da je neće dohvatiti topništvo domoljubnih kolumnističkih udarnika.
No, kada se stiša buka i smiri bijes, ostat će intrigantno i interesantno djelo poticajno ne samo jezikoslovcima, nego i svima unesrećenima iskustvom devedesetih proživljenih u zemlji u kojoj je izgovaranje riječi poput “sport”, “saopćenje” ili “hiljada” bila sjajna preporuka za ulazak na listu izroda i neprijatelja.
Knjiga Snježane Kordić ujedno rastače nacionalističke mitove i zablude o nacionalnoj ekskluzivnosti kulture, što je upravo ljekovita aktivnost ovdje gdje i dalje vladaju baštinici zvizdarija o predziđu kršćanstva i kulturnoj supremaciji Hrvata.
piše VLADIMIR MATIJANIĆ
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.248
Izabrani fragmenti iz knjige S. Kordić
Već početkom 90-ih hrvatska jezična politika počela se “orijentirati prema jezičnopolitičkim mjerama fašističkog ustaškog režima iz 1940-ih godina. U ono doba, za vrijeme NDH, donošeni su jezični zakoni i osnovana je državna služba za hrvatski jezik da bi se osigurala ‘čistoća hrvatskog jezika’ koji je - kako piše u zakonu o jeziku iz 1941. - ‘po svom izgovoru, svojim gramatičkim pravilima i značenju riječi izvorni hrvatski jezik hrvatskoga naroda’ i ‘niti je jednak nekom drugom jeziku niti je dijalekt nekog drugog jezika’. Odmak od srpskoga i čišćenje hrvatskog od srbizama bili su osnovna tema ustaške jezične politike. Ta jezična politika propagirala je uklanjanje internacionalnih riječi, koje su žigosane kao srbizmi” (Busch).
Uzimajući za uzor raniji antisrpski purizam, oponaša se u suvremenoj Hrvatskoj “ekstremno nacionalistički sužena jezična ideologija Nezavisne države Hrvatske” (Blum). Desetljećima najutjecajniji hrvatski jezikoslovac Stjepan Babić bez sustezanja navodi da neku riječ smatra hrvatskom ako se ona naziva ustaškom riječju.
Smjena vlasti u Hrvatskoj 2000. godine nije ništa promijenila na planu purizma, kako se vidi iz analiza jezika medija: autor analize (Czerwinski) ističe da je njegovo “istraživanje jezika sprovedeno 2002. godine, to znači nakon dolaska na vlast političke elite koja je deklarativno odbacivala nacionalizam koji je vladao Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ). Usprkos primjetnim promjenama na razini diskursa, državni mediji ostali su vjerni purističkim inovacijama”.
Osnovna teza kroatista glasi da nitko u Hrvatskoj ne zna standardni jezik (Frančić/Hudaček/Mihaljević). No, preododžba da preko četiri milijuna Hrvata ne zna svoj jezik mora svakom objektivnom promatraču biti vrlo čudna. Osim toga, ako ga nitko ne zna, onda taj jezik i ne postoji. Tvrdnju da nitko ne zna standardni jezik lansira se s ciljem da bi se uzdrmalo povjerenje govornika u vlastita jezična znanja, uvjerilo ih se da su takva znanja dana samo izabranoj kasti jezikoslovaca, pa da se onda izvorni govornici u Hrvatskoj ne bune kad im ta kasta svaki dan dolazi s novosmišljenim ili davno zaboravljenim “pravim hrvatskim” riječima i zadatkom da te riječi trebaju koristiti jer je to navodno hrvatski “standard”.
U lingvističkim leksikonima se policentrični ili pluricentrični standardni jezik definira kao “jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim točkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstruirati zasebne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australski itd. standardni engleski), njemački (njemački, austrijski, švicarski standardni njemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski)” (Gluck).
Govornici standardnog jezika iz Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore se međusobno daleko bolje razumiju nego unutar same Hrvatske govornici različitih dijalekata: kajkavskog i čakavskog (Thomas). Kajkavci i čakavci se međusobno “vrlo teško mogu razumjeti, a katkada im je međusobna komunikacija sasvim onemogućena: govornik kajkavskog iz nekog sela u Hrvatskom zagorju prepoznat će tek pokoju riječ govora čovjeka s Visa ili iz manjeg istarskog naselja” (Škiljan). To je u skladu sa zapažanjem da su razlike u rječničkom blagu na dijalektalnoj razini unutar Hrvatske ili unutar Srbije “znatno veće nego između zapadne i istočne varijante srpskohrvatskog standardnog jezika” (Groschel)... Sve to znači da iako između standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori postoje razlike, njihov udio je malen naspram svega onoga što je jednako u standardnom jeziku tih zemalja, osim toga, radi se o sistemski nebitnim razlikama, jer one ne ometaju sporazumijevanje. Zbog toga se ne može govoriti o nekoliko standardnih jezika, nego o standardnim varijantama jednog te istog policentričnog standardnog jezika (Mork).
Između varijanata engleskog jezika su npr. razlike u izgovoru mnogo veće nego razlika u izgovoru ije/e između varijanata srpskohrvatskog jezika, tolike su da dovode do nesporazuma.
S obzirom da sadašnji odnos identičnosti i razlika u jeziku ne navodi objektivnog promatrača na zaključak da se radi o četiri jezika, razumljivo je zašto kroatisti izbjegavaju tematizirati činjenicu da je ogroman dio standardnog jezika identičan kod sve četiri nacije, dok istovremeno itekako tematiziraju međunacionalne jezične razlike i pridaju im nadproporcionalnu važnost. Kroatisti npr. ističu da se jezik u Hrvatskoj razlikuje od jezika u Srbiji po količini posuđenica i po jezicima iz kojih je posuđivano. Međutim, to nije razlog da se govori o zasebnim jezicima.
Pri usporedbi standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori upada u oči sistemskolingvistička podudarnost: “Lingvistički tu imamo samo jedan jezični sistem, koji se javlja u nekoliko varijanata. To uopće ne stoji pod znakom pitanja” (Hinrichs)... Kada se mjeri količina istovjetnosti, uspoređuju se sve jezične razine. Ako postotak potpune identičnosti prelazi 50 posto u uspoređivanim tekstovima, onda se dotični idiomi smatraju jednim policentričnim standardnim jezikom (Ammon, Bunčić). Budući da mjerenje istovjetnosti kod varijanata srpskohrvatskog jezika daje za rezultat 75 posto ili više ovisno o idiomu, radi se o jednom policentričnom jeziku (Bunčić);
Nacionalna pripadnost govornika nije kriterij za nazivanje jezika, npr. Švicarac ne govori švicarski, Belgijanac ne govori belgijski, Kanađanin ne govori kanadski, Austrijanac ne govori austrijski, Argentinac ne govori argentinski itd.
Dvojezičnost nije kad netko iz Srbije dođe na Jadran pa da ne bi bio prepoznat kao Srbin unosi u svoj govor ijekavske izgovorne elemente. Ili kad netko iz Hrvatske ili Bosne preseli u Beograd i ne želi tamo biti prepoznat kao izbjeglica pa svoj ijekavski izgovor zamjenjuje ekavskim. To nije bilingvizam, nego prilagođavanje istog jezika varijantskim posebnostima. Da je riječ o istom jeziku, vidi se po tome što jedna osoba može koristiti srpsku varijantu a druga hrvatsku ili bosansku ili crnogorsku pa da komunikacija između njih svejedno tečno funkcionira.
Pomoću nepostojeće suprotstavljenosti sociolingvistike i lingvistike, odnosno standardnog jezika i “jezika kao sustava”, kroatisti nastoje prebroditi postojeći konflikt između nacionalizma i znanosti o jeziku. Taj konflikt se sastoji u tome što vladajuća nacionalistička ideologija u Hrvatskoj tvrdi da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore različitim standardnim jezicima, a istovremeno je ta tvrdnja (socio)lingvistički neodrživa. Zato kroatisti u svojim mislima razdvajaju ono što se razdvojiti ne može – “jezik kao sustav” i “jezik kao standard”...
Mnogi na južnoslavenskim prostorima misle da će izgubiti status nacije ako ne nazivaju jezik imenom vlastite nacije i ako ne tvrde da se radi o različitom jeziku bez obzira na neznatnost jezičnih razlika prema nekoj drugoj naciji.
U drugim zemljama u izdavačkim ili medijskim kućama koje imaju lektora (časopisi ga najčešće nemaju) lektori obavljaju sasvim drugi posao od onoga u Hrvatskoj: njihov osnovni zadatak je dati prijedlog za poboljšanje jasnoće pojedinih rečenica, a autora se pita za dopuštenje kod svakog pojedinog prijedloga. Ni u kojem slučaju lektori u inozemstvu ne vrše odstrjel riječi navedenih na nekakvim listama nepodobnosti, a upravo to čine hrvatski lektori.
Već početkom 90-ih hrvatska jezična politika počela se “orijentirati prema jezičnopolitičkim mjerama fašističkog ustaškog režima iz 1940-ih godina. U ono doba, za vrijeme NDH, donošeni su jezični zakoni i osnovana je državna služba za hrvatski jezik da bi se osigurala ‘čistoća hrvatskog jezika’ koji je - kako piše u zakonu o jeziku iz 1941. - ‘po svom izgovoru, svojim gramatičkim pravilima i značenju riječi izvorni hrvatski jezik hrvatskoga naroda’ i ‘niti je jednak nekom drugom jeziku niti je dijalekt nekog drugog jezika’. Odmak od srpskoga i čišćenje hrvatskog od srbizama bili su osnovna tema ustaške jezične politike. Ta jezična politika propagirala je uklanjanje internacionalnih riječi, koje su žigosane kao srbizmi” (Busch).
Uzimajući za uzor raniji antisrpski purizam, oponaša se u suvremenoj Hrvatskoj “ekstremno nacionalistički sužena jezična ideologija Nezavisne države Hrvatske” (Blum). Desetljećima najutjecajniji hrvatski jezikoslovac Stjepan Babić bez sustezanja navodi da neku riječ smatra hrvatskom ako se ona naziva ustaškom riječju.
Smjena vlasti u Hrvatskoj 2000. godine nije ništa promijenila na planu purizma, kako se vidi iz analiza jezika medija: autor analize (Czerwinski) ističe da je njegovo “istraživanje jezika sprovedeno 2002. godine, to znači nakon dolaska na vlast političke elite koja je deklarativno odbacivala nacionalizam koji je vladao Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ). Usprkos primjetnim promjenama na razini diskursa, državni mediji ostali su vjerni purističkim inovacijama”.
Osnovna teza kroatista glasi da nitko u Hrvatskoj ne zna standardni jezik (Frančić/Hudaček/Mihaljević). No, preododžba da preko četiri milijuna Hrvata ne zna svoj jezik mora svakom objektivnom promatraču biti vrlo čudna. Osim toga, ako ga nitko ne zna, onda taj jezik i ne postoji. Tvrdnju da nitko ne zna standardni jezik lansira se s ciljem da bi se uzdrmalo povjerenje govornika u vlastita jezična znanja, uvjerilo ih se da su takva znanja dana samo izabranoj kasti jezikoslovaca, pa da se onda izvorni govornici u Hrvatskoj ne bune kad im ta kasta svaki dan dolazi s novosmišljenim ili davno zaboravljenim “pravim hrvatskim” riječima i zadatkom da te riječi trebaju koristiti jer je to navodno hrvatski “standard”.
U lingvističkim leksikonima se policentrični ili pluricentrični standardni jezik definira kao “jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim točkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstruirati zasebne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australski itd. standardni engleski), njemački (njemački, austrijski, švicarski standardni njemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski)” (Gluck).
Govornici standardnog jezika iz Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore se međusobno daleko bolje razumiju nego unutar same Hrvatske govornici različitih dijalekata: kajkavskog i čakavskog (Thomas). Kajkavci i čakavci se međusobno “vrlo teško mogu razumjeti, a katkada im je međusobna komunikacija sasvim onemogućena: govornik kajkavskog iz nekog sela u Hrvatskom zagorju prepoznat će tek pokoju riječ govora čovjeka s Visa ili iz manjeg istarskog naselja” (Škiljan). To je u skladu sa zapažanjem da su razlike u rječničkom blagu na dijalektalnoj razini unutar Hrvatske ili unutar Srbije “znatno veće nego između zapadne i istočne varijante srpskohrvatskog standardnog jezika” (Groschel)... Sve to znači da iako između standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori postoje razlike, njihov udio je malen naspram svega onoga što je jednako u standardnom jeziku tih zemalja, osim toga, radi se o sistemski nebitnim razlikama, jer one ne ometaju sporazumijevanje. Zbog toga se ne može govoriti o nekoliko standardnih jezika, nego o standardnim varijantama jednog te istog policentričnog standardnog jezika (Mork).
Između varijanata engleskog jezika su npr. razlike u izgovoru mnogo veće nego razlika u izgovoru ije/e između varijanata srpskohrvatskog jezika, tolike su da dovode do nesporazuma.
S obzirom da sadašnji odnos identičnosti i razlika u jeziku ne navodi objektivnog promatrača na zaključak da se radi o četiri jezika, razumljivo je zašto kroatisti izbjegavaju tematizirati činjenicu da je ogroman dio standardnog jezika identičan kod sve četiri nacije, dok istovremeno itekako tematiziraju međunacionalne jezične razlike i pridaju im nadproporcionalnu važnost. Kroatisti npr. ističu da se jezik u Hrvatskoj razlikuje od jezika u Srbiji po količini posuđenica i po jezicima iz kojih je posuđivano. Međutim, to nije razlog da se govori o zasebnim jezicima.
Pri usporedbi standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori upada u oči sistemskolingvistička podudarnost: “Lingvistički tu imamo samo jedan jezični sistem, koji se javlja u nekoliko varijanata. To uopće ne stoji pod znakom pitanja” (Hinrichs)... Kada se mjeri količina istovjetnosti, uspoređuju se sve jezične razine. Ako postotak potpune identičnosti prelazi 50 posto u uspoređivanim tekstovima, onda se dotični idiomi smatraju jednim policentričnim standardnim jezikom (Ammon, Bunčić). Budući da mjerenje istovjetnosti kod varijanata srpskohrvatskog jezika daje za rezultat 75 posto ili više ovisno o idiomu, radi se o jednom policentričnom jeziku (Bunčić);
Nacionalna pripadnost govornika nije kriterij za nazivanje jezika, npr. Švicarac ne govori švicarski, Belgijanac ne govori belgijski, Kanađanin ne govori kanadski, Austrijanac ne govori austrijski, Argentinac ne govori argentinski itd.
Dvojezičnost nije kad netko iz Srbije dođe na Jadran pa da ne bi bio prepoznat kao Srbin unosi u svoj govor ijekavske izgovorne elemente. Ili kad netko iz Hrvatske ili Bosne preseli u Beograd i ne želi tamo biti prepoznat kao izbjeglica pa svoj ijekavski izgovor zamjenjuje ekavskim. To nije bilingvizam, nego prilagođavanje istog jezika varijantskim posebnostima. Da je riječ o istom jeziku, vidi se po tome što jedna osoba može koristiti srpsku varijantu a druga hrvatsku ili bosansku ili crnogorsku pa da komunikacija između njih svejedno tečno funkcionira.
Pomoću nepostojeće suprotstavljenosti sociolingvistike i lingvistike, odnosno standardnog jezika i “jezika kao sustava”, kroatisti nastoje prebroditi postojeći konflikt između nacionalizma i znanosti o jeziku. Taj konflikt se sastoji u tome što vladajuća nacionalistička ideologija u Hrvatskoj tvrdi da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore različitim standardnim jezicima, a istovremeno je ta tvrdnja (socio)lingvistički neodrživa. Zato kroatisti u svojim mislima razdvajaju ono što se razdvojiti ne može – “jezik kao sustav” i “jezik kao standard”...
Mnogi na južnoslavenskim prostorima misle da će izgubiti status nacije ako ne nazivaju jezik imenom vlastite nacije i ako ne tvrde da se radi o različitom jeziku bez obzira na neznatnost jezičnih razlika prema nekoj drugoj naciji.
U drugim zemljama u izdavačkim ili medijskim kućama koje imaju lektora (časopisi ga najčešće nemaju) lektori obavljaju sasvim drugi posao od onoga u Hrvatskoj: njihov osnovni zadatak je dati prijedlog za poboljšanje jasnoće pojedinih rečenica, a autora se pita za dopuštenje kod svakog pojedinog prijedloga. Ni u kojem slučaju lektori u inozemstvu ne vrše odstrjel riječi navedenih na nekakvim listama nepodobnosti, a upravo to čine hrvatski lektori.
- Poruka
- 1.041
Ooo Mrkalje pogledni kako su se uzjogunili puristički merodavci od stoljeća sedmog?!
http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=6713:ministarstvo-kulture-rh-protiv-hrvatskoga-jezika&catid=93:hrvoje-hitrec&Itemid=33
http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=3668&Itemid=192
Kako im je tlak ošo do milokliza da mi je prosto milina čitati ovakve tekstove!!
Paranoja im je velika k'o uljudba cela da će ih na kraju koštati upravo time što će popušti novu Jugoslaviju!, to je ona povratna reakcija , čim nešto dbacuješ vrati ti se kao šamar , zasad su narodnjaci i turbo-folk na repertoaru!
http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=6713:ministarstvo-kulture-rh-protiv-hrvatskoga-jezika&catid=93:hrvoje-hitrec&Itemid=33
http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=3668&Itemid=192
Kako im je tlak ošo do milokliza da mi je prosto milina čitati ovakve tekstove!!
Paranoja im je velika k'o uljudba cela da će ih na kraju koštati upravo time što će popušti novu Jugoslaviju!
, to je ona povratna reakcija , čim nešto dbacuješ vrati ti se kao šamar , zasad su narodnjaci i turbo-folk na repertoaru!
Poslednja izmena:
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.248
E, a znaš šta je njabolje od svega? To će što Kordićku sami proglasiti za pokatoličenu četnikušu.
- Poruka
- 1.041
E, a znaš šta je njabolje od svega? To će što Kordićku sami proglasiti za pokatoličenu četnikušu.
Pa moraće definitivno , jer kako mogu ti njihovi jezički ludaci da objasne njene motive nego tako , s'obzirom da oni ne mogu da se pomire sa onim "mi svoj jezik zovemo hrvatski a vi svoj srpski i nek' život ide dalje"!
Međutim sami upadaju u zamku koja će im doći glave , tj.ovo su potezi očajnika!
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.248
- Poruka
- 1.041
A, ne. Ovo http://forum.krstarica.com/threads/406196 su potezi očajnika.
Hrobi(njeki) je pukotina jedan kroz jedan , o čemu čovek razmišlja ono je strašno?! , čuj kakve će tekstove dobijati politčari kad odu u EU?!
Mislim kao da se neće snaći pa ako postoji problem sa sa samim zakonima i slično onda to lepo intepretiraju !na svome" preko svih medija!
Znači on razmišlja kako će kad budu naše države dobijale dopise od EU kako će se osećati u nacionalno-jezičkom smislu?! , *** koje ludilo!
Sad nama neko iz Brisela pošalje medicinski karton na hrvatskom naših uhapšenih mafijaša gde su im svima stavili "premosnice" zbog stresa u zatvoru , a naš veleposlanik se odmah zabrinuo i prosvjedovao njima!
I sad mi ljuti u p.m što nema ništa od bajpasa i ambasadora da protestuje na našem jeziku?!
I ako zapravo postoji problem mi samo lepo prevedemo na naški i damo medijima i rešena stvar ako baš dotle dolazi , jer neće Brisel davati direktno RTS dopise a kamoli svakom građaninu ponaosob!
Koje ludilo i paranoja , ali neka i treba im tako kad su takvi!
Ja uživam , čak i msilim da ih podržim u tome!
Bastiani
Poznat
- Poruka
- 7.654
Ooo Mrkalje pogledni kako su se uzjogunili puristički merodavci od stoljeća sedmog?!
http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=6713:ministarstvo-kulture-rh-protiv-hrvatskoga-jezika&catid=93:hrvoje-hitrec&Itemid=33
http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=3668&Itemid=192
Kako im je tlak ošo do milokliza da mi je prosto milina čitati ovakve tekstove!!
Paranoja im je velika k'o uljudba cela da će ih na kraju koštati upravo time što će popušti novu Jugoslaviju!
Tlak je ako se ne varam ista porodica reči kao i glagol tlačiti.
Toliko o kroatizmima i onome što mi doživljavamo kao kroatizme.
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.984
To je u pitanju paranoja konzervativaca, a Hroboatos je eksponent jedne krajnje verzije toga...
Još uvijek mi je to njeki/a/o fascinantno, pogotovo kako je jednom postavio valjda citate od Gundulića kako bi podržao brkanje (zato što brka redovno sa neka/o/i, što znači da vrlo vjerovatno forsira jedna od ta dva načina, rekao bih prije prvi); a potom misteriozno nestao kada mu je Mrkalj ukazao na astronomsku grešku...
- Poruka
- 1.041
Njeki je koristio i Simo Matavulj u svojim delima , i to nije neki problem , ali gledajući iz današnjeg ugla je totalna budalaština!
Uglavnom to je reč sastavljena od negacije i zamenice ko(tko) , e sad pitanje je jel od negacije "ne ili nije"?! , ako je je od "nije" onda ima više smisla , a ako je samo od "ne"?! , onda je to tupavi hiperijekavizam !
U svakom lsučaju to su bezvezarije koji iskompleksirani ljudi koriste i ništa više!
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.248
Jat se u neodređenom ne kod jekavaca uopštio kao e (ne(t)ko, nekad, negd(j)e, nešto...) kao i kratko jat iza r (presuda, pogrešno itd). Dakle, jat postoji u neodređenom ne, pa tako kod Bunjevaca imaš niki (neki), nika (neka), ništo (nešto) itd. Neodređeno ne ne treba mešati sa negacijskim ne.
- Poruka
- 1.041
Nisam neki stručnjak Mrkalje kao što se to i da videti , samo mi pojasni to "neodređeno ně"?!
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.248
Nisam siguran da potpuno razumem koji ti deo nije jasan, ali evo primera neodređenih zamenica i priloga u kojima se javlja neodređeno ne:
donegdašnji, donekle, nečega (genitiv: nešto), nečemu (dativ, lokativ: nešto), nečiji, nečim (instrumental: nešto), negda, negdanji, negdašnji, negde, neka (nominativ zam. ž i pl. s), nekad pril., nekada pril., nekadanji, nekadašnji, nekadašnjica, nekakav, nekakvog, nekakvom, nekakav, nekakvi, nekakvim, nekakvom; nekakva, nekakve, nekakvoj, nekakvu, nekakva, nekakvom, nekakvoj; nekakvo, nekakvog/nekakvoga/nekakva, nekakvom, nekakvo, nekakvo, nekakvim, nekakvom; nekakvi, nekakvih, nekakvim, nekakve, nekakvi, nekakvim, nekakvim; nekakve, nekakvih, nekakvim, nekakve, nekakve, nekakvim, nekakvim; nekakva, nekakvih, nekakvim, nekakva, nekakva, nekakvim, nekakvim, nekaki, nekako, nekamo, neke (akuzativ: neke), neke (akuzativ: neki), neke (genitiv: neka), neke (nominativ zam. pl. ž), neki, neki (nominativ zam. pl. m), neki (skr. nekakav), nekidanji, nekidašnji, nekih (genitiv: neke), nekih (genitiv: neki), nekim (instrumental: neko/netko, neki), nekim/nekima (dativ, lokativ: neke), nekim/nekima (dativ, lokativ: neki, neke), nekim/nekima (instrumental: neke), nekim/nekima (instrumental: neki), nekmoli, nekmoli, neko1 pril., neko2 zam. (netko), nekoć pril., nekoč pril., nekog/nekoga (akuzativ: neko/netko), nekoga (genitiv: neko/netko), nekoj (dativ, lokativ: neka), nekoji, nekolicina, nekolik zam., nekoliko pril., nekolikočasovni, nekolikodnevni, nekolikogodišnji prid., nekolikomesečni, nekolikomesečni, nekolikoput, nekolikosatni, nekom (instrumental: neka), nekom/nekome/nekomu (dativ, lokativ: neko/netko), nekošnji, neku (akuzativ: neka), nekud, nekuda, nešta, nešto, netko, odnekale, odnekle, odnekud, odnekuda, ponečem, ponegde, ponekad, ponekada, poneki, poneko, ponekog, ponekome, ponekomu, ponešto, uneke, unekoliko, unešto.
donegdašnji, donekle, nečega (genitiv: nešto), nečemu (dativ, lokativ: nešto), nečiji, nečim (instrumental: nešto), negda, negdanji, negdašnji, negde, neka (nominativ zam. ž i pl. s), nekad pril., nekada pril., nekadanji, nekadašnji, nekadašnjica, nekakav, nekakvog, nekakvom, nekakav, nekakvi, nekakvim, nekakvom; nekakva, nekakve, nekakvoj, nekakvu, nekakva, nekakvom, nekakvoj; nekakvo, nekakvog/nekakvoga/nekakva, nekakvom, nekakvo, nekakvo, nekakvim, nekakvom; nekakvi, nekakvih, nekakvim, nekakve, nekakvi, nekakvim, nekakvim; nekakve, nekakvih, nekakvim, nekakve, nekakve, nekakvim, nekakvim; nekakva, nekakvih, nekakvim, nekakva, nekakva, nekakvim, nekakvim, nekaki, nekako, nekamo, neke (akuzativ: neke), neke (akuzativ: neki), neke (genitiv: neka), neke (nominativ zam. pl. ž), neki, neki (nominativ zam. pl. m), neki (skr. nekakav), nekidanji, nekidašnji, nekih (genitiv: neke), nekih (genitiv: neki), nekim (instrumental: neko/netko, neki), nekim/nekima (dativ, lokativ: neke), nekim/nekima (dativ, lokativ: neki, neke), nekim/nekima (instrumental: neke), nekim/nekima (instrumental: neki), nekmoli, nekmoli, neko1 pril., neko2 zam. (netko), nekoć pril., nekoč pril., nekog/nekoga (akuzativ: neko/netko), nekoga (genitiv: neko/netko), nekoj (dativ, lokativ: neka), nekoji, nekolicina, nekolik zam., nekoliko pril., nekolikočasovni, nekolikodnevni, nekolikogodišnji prid., nekolikomesečni, nekolikomesečni, nekolikoput, nekolikosatni, nekom (instrumental: neka), nekom/nekome/nekomu (dativ, lokativ: neko/netko), nekošnji, neku (akuzativ: neka), nekud, nekuda, nešta, nešto, netko, odnekale, odnekle, odnekud, odnekuda, ponečem, ponegde, ponekad, ponekada, poneki, poneko, ponekog, ponekome, ponekomu, ponešto, uneke, unekoliko, unešto.
Lesandar
Buduća legenda
- Poruka
- 27.930
Црмничани
Никола Чупић
Герасим Зелић
Никодим Милаш
Милован Глишић
ВУК КАРАЏИЋ
Бранко Брборић цитира Вука у једној расправи:
Вук је у раду Писма о српском правопису, у Бечу, 1845, на страници 46, на то јасно и категорично реаговао: "Час није сахат него само њеко врло мало вријеме. [...]
Lesandar
Buduća legenda
- Poruka
- 27.930
A, ne. Ovo http://forum.krstarica.com/threads/406196 su potezi očajnika.
Ево, њеткоји господин
се бори за увођење ијекавских дублета: 2 16th September 21:14
mharven@softhome.net
External User
Posts: 1
Default Jugoslavija u malom
Ja ne pišem morfonološkim pravopisom. Da pišem, onda bi
bilo: uzporedba, primjetba, razkol, koristnik, vrštnjak, razpad,
razsjeæi,...Oblici tipa "njetko, nješto, njekoliko,..." su posve
fonološki, samo su jekavski, a ne ekavizmi. Bili su u opæoj porabi od
Držiæa do Šenoe, Radiæa, pa i "šampiona" "fonetike" Tome Maretiæa.
Ti su oblici, za razliku od ekavizama (netko, nešto,..) i ikavizama
(niki, nikoliko,...) jednostavno ijekavski i to nema veze s fonološkim
ili morfonološkim naèelom u pravopisu. Osim toga, Brozoviæ, koji je
najtvrdokorniji pristaša fonološkoga pravopisa (i protiv je oblika
tipa odkud, predpostavka, obstojnost, absurd,..) smatra da je to
jedan od rijetkih (da ne pišem rijedkih) uspjeha "vukovaca" koji su
ugurali nešto (ili nješto) što nije u skladu s hrvatskom tradicijom,
tj. dio njihovih reformi koji je prošao veæ je bio dio hrvatske
pismenosti i književnosti (npr. veæinom fonološki pravopis kod
Dubrovèana; jednaki množinski padeži u DLI). No- ovdje su ubacili
stvari koje su "preko" norme.
Osobno, ne vidim u tome nekoga velikoga problema: veæ sam i prije
pisao da sam za to da se u hrvatskom pravopisu uvedu jekavski oblici
(njetko, njekoliko,..) kao dubleti, bez izbacivanja ovih koje sada
rabimo (netko, nekoliko,...). Prije smo bježali od dvostrukosti jer su
nam preko njih ubacivali srbizme. Sada ne vidim razloga za to, jer
ponovno pohrvaæivanje hrvatskoga može iæi jedino preko dvostrukosti, a
ne radikalnom izmjenom sadašnje norme.
Reply With Quote
- Poruka
- 5.939
Мркаљ је већ објаснио, али ево најједноставнији пример:
Питање: ко?
Неодређени одговор: неко.
Негативан одговор: нико.
У речима нешто, неко, некад, негде, неколико, ово "не" није негација него неодређени облик. Негација је ништа, нико, никад, нигде, николико.
Откуд ово не и ни у овом значењу? Обично је "не" негација... немогуће, неважно, нестварно...
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.248
Prvo da vidimo za "ni" u ништа, нико, никад, нигде, николико, nijedan, nikako, nikakav itd. Ni, kao i ne, nije samo prefiks, on je i veznik. Kao ili/iliti ima dva oblika ni i niti. Veznik ni (niti) nastao je kontrakcijom dvaju veznika: ne + i. I zaista on to i znači:
ni ja, ni ti = ne i ja, ne i ti,
odnosno u funkciji prefiksa:
nikako = ne ikako, niko = ne iko, nijedan = ne ijedan itd.
Što se tiče neodređenog prefiksa ne, on je po poreklu jatovski i dosledno različit od negacije. To može ukazivati da originalna vrednost jata ipak nije mogla biti jednaka e, kako sugeriše van Veјk.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.248
- Glas Srpske
- Plus
- Slobodan Remetić: Bošnjački falsifikat srpskoga jezika
Slobodan Remetić: Bošnjački falsifikat srpskoga jezika
Datum: 20.03.2010 09:00
Autor: Neda Simić - Žerajić
Neozbiljno je govoriti o bilo kakvom kontinuitetu književnog jezika u BiH "od Kulina bana do naših dana". Današnji "bošnjački jezik" je jedan od "političkih jezika" na prostoru između Bugarske i Slovenije, koji se svodi na jedini "lingvistički jezik", koji je u 19. veku za potrebe srpskog naroda i srpske kulture reformisao Vuk Karadžić.
Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" akademik Slobodan Remetić, jedini član Srpske akademije nauka i umjetnosti RS među lingvistima.
* GLAS: Vodite projekat "Ispitivanje srpskog dijalekatskog kompleksa Bosne i Hercegovine". Koji je cilj tog projekta?
REMETIĆ: Narodni govori predstavljaju neiscrpnu riznicu podataka koji osvetljavaju istoriju jezika, lingvističku tipologiju, etnoistoriju, istoriju socijalnih odnosa i kulturnih uticaja, te njihovo sistematsko i iscrpno istraživanje prevazilazi lingvističke okvire i interese. U okviru projekta izdvaja se nekoliko tematskih celina: monografski opisi pojedinih govornih tipova; snimanje govora stanovništva koje je u poslednjem ratu privremeno pokrenuto sa starih ognjišta; utvrđivanje rasprostranjenosti pojedinih jezičkih osobina; prikupljanje i obrada jezičke građe za Srpski dijalektološki atlas; prikupljanje i obrada reči iz naroda; onomastička istraživanja. Posebna pažnja se posvećuje pitanjima jezičke i dijalekatske interferencije. Viševekovno sučeljavanje različitih kultura na prostoru BiH ostavilo je dubok trag u svim segmentima jezičke strukture. Pri ANURS zasnovani naučni poduhvat u stvari je deo dugoročnog projekta "Dijalektološka istraživanja srpskog jezičkog prostora" zajedničkog pregnuća SANU i njenog Instituta za srpski jezik, čiji je predmet istraživanja - temeljito i sveobuhvatno ispitivanje dijalekatskog kompleksa na celom srpskom jezičkom i etničkom prostoru.
* GLAS: Najavljujete skoru pojavu prvog toma Srpskog dijalektološkog atlasa. Šta srpska nauka i kultura dobijaju tim atlasom?
REMETIĆ: Izrada dijalektoloških atlasa spada u najveće naučne lingvističke poduhvate. Savremena dijalektologija u svetu ne bez razloga jezičke atlase smatra svojim centralnim instrumentom; oni spadaju u riznicu fundamentalnih tekovina kulture civilizovanih naroda. Zato je izrada Srpskogdijalektološkogatlasa urgentan zadatak srpske dijalektologije i srpske nauke o jeziku u celini. Takva dela donose ogromne, pregledno uređene zbirke dragocenog materijala o najrazličitijim osobinama jezika, širom geografskog prostranstva koje on zahvata. Iz dijalektoloških mapa pouzdanije se iščitava i rekonstruiše etnička i jezička prošlost jednoga naroda.
Kod nas je rad na lingvističkim atlasima počeo s ogromnim zakašnjenjem. Tek 1959-60, posle odluke IV Međunarodnog slavističkog kongresa u Moskvi, osnovan je Jugoslovenski komitet (kasnije preimenovan u Međuakademijski odbor) za dijalektološke atlase, u čijoj nadležnosti su četiri osnovna zadatka: izrada Srpskohrvatskog dijalektološkog atlasa i jugoslovenskog sektora Opšteslovenskog, Evropskog i Opštekarpatskog jezičkog atlasa. Decenijama su u SFRJ prioritet imali obavezujući međunarodni zadaci. Nedavni raspad zajedničke države i srpsko-hrvatske jezičke zajednice uništio je perspektivu izrade Srpskohrvatskog dijalektološkog atlasa, ali nam je nametnuo zadatak da u Srpski dijalektološki atlas uključimo govore srpskog življa zapadno od Drine. Mrežu Atlasa čini 800 (osamsto) punktova, od kojih se 235 nalazi na teritoriji BiH. Prikupljanje građe u govorima sa prostora BiH i Hrvatske bilo je u ogromnom zakašnjenju za ostalim srpskim oblastima, ali je razumevanjem SANU i ANURS, kao i resornih ministarstava u vladama Republike Srbije i Republike Srpske taj nedostatak, naročito na terenu BiH, u relativno kratkom periodu značajno ublažen. Prvi leksički tom Atlasa obuhvata 166 pitanja, za koja je građa prikupljena u 90 odsto lokalnih govora sa prostora BiH.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.248
- Glas Srpske
- Plus
- Slobodan Remetić: Bošnjački falsifikat srpskoga jezika
Slobodan Remetić: Bošnjački falsifikat srpskoga jezika
Datum: 20.03.2010 09:00
Autor: Neda Simić - Žerajić
Neozbiljno je govoriti o bilo kakvom kontinuitetu književnog jezika u BiH "od Kulina bana do naših dana". Današnji "bošnjački jezik" je jedan od "političkih jezika" na prostoru između Bugarske i Slovenije, koji se svodi na jedini "lingvistički jezik", koji je u 19. veku za potrebe srpskog naroda i srpske kulture reformisao Vuk Karadžić.
Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" akademik Slobodan Remetić, jedini član Srpske akademije nauka i umjetnosti RS među lingvistima.
* GLAS: Vodite projekat "Ispitivanje srpskog dijalekatskog kompleksa Bosne i Hercegovine". Koji je cilj tog projekta?
REMETIĆ: Narodni govori predstavljaju neiscrpnu riznicu podataka koji osvetljavaju istoriju jezika, lingvističku tipologiju, etnoistoriju, istoriju socijalnih odnosa i kulturnih uticaja, te njihovo sistematsko i iscrpno istraživanje prevazilazi lingvističke okvire i interese. U okviru projekta izdvaja se nekoliko tematskih celina: monografski opisi pojedinih govornih tipova; snimanje govora stanovništva koje je u poslednjem ratu privremeno pokrenuto sa starih ognjišta; utvrđivanje rasprostranjenosti pojedinih jezičkih osobina; prikupljanje i obrada jezičke građe za Srpski dijalektološki atlas; prikupljanje i obrada reči iz naroda; onomastička istraživanja. Posebna pažnja se posvećuje pitanjima jezičke i dijalekatske interferencije. Viševekovno sučeljavanje različitih kultura na prostoru BiH ostavilo je dubok trag u svim segmentima jezičke strukture. Pri ANURS zasnovani naučni poduhvat u stvari je deo dugoročnog projekta "Dijalektološka istraživanja srpskog jezičkog prostora" zajedničkog pregnuća SANU i njenog Instituta za srpski jezik, čiji je predmet istraživanja - temeljito i sveobuhvatno ispitivanje dijalekatskog kompleksa na celom srpskom jezičkom i etničkom prostoru.
* GLAS: Najavljujete skoru pojavu prvog toma Srpskog dijalektološkog atlasa. Šta srpska nauka i kultura dobijaju tim atlasom?
REMETIĆ: Izrada dijalektoloških atlasa spada u najveće naučne lingvističke poduhvate. Savremena dijalektologija u svetu ne bez razloga jezičke atlase smatra svojim centralnim instrumentom; oni spadaju u riznicu fundamentalnih tekovina kulture civilizovanih naroda. Zato je izrada Srpskogdijalektološkogatlasa urgentan zadatak srpske dijalektologije i srpske nauke o jeziku u celini. Takva dela donose ogromne, pregledno uređene zbirke dragocenog materijala o najrazličitijim osobinama jezika, širom geografskog prostranstva koje on zahvata. Iz dijalektoloških mapa pouzdanije se iščitava i rekonstruiše etnička i jezička prošlost jednoga naroda.
Kod nas je rad na lingvističkim atlasima počeo s ogromnim zakašnjenjem. Tek 1959-60, posle odluke IV Međunarodnog slavističkog kongresa u Moskvi, osnovan je Jugoslovenski komitet (kasnije preimenovan u Međuakademijski odbor) za dijalektološke atlase, u čijoj nadležnosti su četiri osnovna zadatka: izrada Srpskohrvatskog dijalektološkog atlasa i jugoslovenskog sektora Opšteslovenskog, Evropskog i Opštekarpatskog jezičkog atlasa. Decenijama su u SFRJ prioritet imali obavezujući međunarodni zadaci. Nedavni raspad zajedničke države i srpsko-hrvatske jezičke zajednice uništio je perspektivu izrade Srpskohrvatskog dijalektološkog atlasa, ali nam je nametnuo zadatak da u Srpski dijalektološki atlas uključimo govore srpskog življa zapadno od Drine. Mrežu Atlasa čini 800 (osamsto) punktova, od kojih se 235 nalazi na teritoriji BiH. Prikupljanje građe u govorima sa prostora BiH i Hrvatske bilo je u ogromnom zakašnjenju za ostalim srpskim oblastima, ali je razumevanjem SANU i ANURS, kao i resornih ministarstava u vladama Republike Srbije i Republike Srpske taj nedostatak, naročito na terenu BiH, u relativno kratkom periodu značajno ublažen. Prvi leksički tom Atlasa obuhvata 166 pitanja, za koja je građa prikupljena u 90 odsto lokalnih govora sa prostora BiH.
Poslednja izmena:
