Čiji je naš jezik

[Mrkalj]

* GLAS: Među bošnjačkim lingvistima i drugim ponekad se Kulinova povelja uzima kao dokaz tradicije bošnjačkog jezika i tzv. bosančica se uzima kao posebno bosansko pismo. Šta Vi kažete na to? Kakvo je to pismo bosančica?

REMETIĆ: Iz vremena austro-ugarske okupacije BiH potiče ideja izdvajanja srednjovekovne ćirilice bosanskih muslimana i katolika kao posebnog pisma pod imenom "bosančica" ili "bosansko-hrvatska ćirilica". Reč je o srpskom brzopisu koji je u doba vladavine Tvrtka Kotromanića "prenet sa srpskog dvora na bosanski i koji je i na novom zemljištu pratio razvoj brzopisa u matičnoj oblasti, a pri tom je u raznim krajevima prošao kroz raznolike inovacije". Korpus tih novih oblika slova nastalih na zapadu, a nepoznatih brzopisu u matičnoj zemlji, praktično je zanemarljiv. A i ta prividna različitost dveju varijanata istog tipa ćirilice proističe iz poređenja bosanskog brzopisa sa istočnim ustavom, pri čemu se svesno prelazi preko činjenice "da je brzopis i tamo najčešće imao iste slovne oblike". Razlike između brzopisne i ustavne varijante hrvatske glagoljice kudikamo su veće od te, iz vanjezičkih razloga proklamovane specifičnosti "bosančice", a one ipak ne ugrožavaju status opšteg naziva glagoljica. Ne pomaže ni pozivanje na podatak da se "bosančica" znatno pre Vukove završne reforme, odnosno Save Mrkalja,značajno rasteretila izbacivanjem onih slova koja je istorijski razvoj jezika učinio nefunkcionalnim. Da su takve razlike dovoljne za stvaranje nove azbuke, ni vukovska ćirilica više ne bi bila ćirilica.

Slavonac Matija Antun Reljković podseća svoje zemljake: "Vaši stari jesu srpski štili/Srpski štili i srpski pisali". Ovo se očigledno odnosi na upotrebu ćirilice (koja je u 17. veku bila prodrla iz Bosne u Slavoniju), koju bi neko da proglasi posebnim pismom - "bosančicom".

Sličan falsifikat čeka nas i na terenu srednjovekovnih stećaka, "krunskog svedoka" postojanja posebne "bosanske crkve", utemeljene na tobožnjoj "bogumilskoj jeresi". Nemački istraživač Marien Vencel je na osnovu višegodišnjih istraživanja dokazala "da stećke nisu pravili bogumili", jer oni nisu ni postojali. U posebnosti "bosanske crkve", u podizanju jednog vida srpske ćirilice na nivo posebnog pisma "bosančice", kao i u nametanju "bosanske nacije" M. Vencel vidi argumente za konačni zaključak da je u svim tim falsifikatima okupaciona vlast "tražila ideološko uporište za razdvajanja Bosne i Hercegovine od Srbije" (M. Ekmečić).

* GLAS SRPSKE: Imali sličnosti u pokušaju Austrougarske da u Bosni i Hercegovini stvori poseban tzv. bosanski jezik i današnjeg imenovanja jezika Bošnjaka na isti način?

REMETIĆ: Istorija se u ovom slučaja ponovila. Na sceni su iste zablude, iste greške. Da se podsetimo: nespremnost Monarhije da najzad dobijene teritorije ustupi drugom presudila je eksperimentu generala Filipovića s hrvatskimjezikom. Godinu nakon okupacije počinje era dvočlanih lingvonima zemaljskijezik i bosanskijezik, iza kojih stoji sasvim jasna strategija: stvaranje brane između ovdašnjih Srba i njihovih sunarodnika u susednim zemljama. Protiv opake nakane, čiji je najuporniji protagonista bio "visoki predstavnik" Monarhije B. Kalaj, ustali su i Srbi i Hrvati, ali, pre svega, činjenice. Godine 1907. ozvaničen je "srpsko-hrvatski jezik", a kasnije polemike su se svodile na pitanje koje će se ime naći na prvom mestu u dvojnom nazivu. Iza odluke Sabora 1912. i prevage srpskog predloga srpskohrvatskinad hrvatskom varijantom hrvatskiilisrpski stoji uvažavanje činjenice da su na prostoru BiH Srbi većinski narod.

Poređenje negdašnjeg i sadašnjeg na videlo iznosi i krupne razlike. U vreme austrougarske okupacije sporno je ime jednog jezika. Koplja su se lomila oko toga da li će se on zvati srpski, hrvatski, zemaljski, bosanski, srpskohrvatski, hrvatskiilisrpski. Sada je taj isti jezik preimenovan u tri standardnojezička idioma. Bošnjaci su se 1992. godine opredelili za naziv bosanskijezik. U neslaganju etnonima i lingvonima (Bošnjaci: bosanskijezik) srpska strana iščitava iluziju Bošnjaka o stvaranju neke unitarne BiH u kojoj bi vladali oni i njihov jezik. Bošnjaci bi da vladaju srpskim jezikom, koji su preimenovali u -bosanski, da Vukovom jeziku istisnu srpsko ime, a onda i - Srbe.

* GLAS: Da li se može uspostaviti veza između tzv. bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza promovisanog u BiH od sedamdesetih godina 20. vijeka i ovog današnjeg termina bosanski jezik?

REMETIĆ: Ne da može nego se mora govoriti o jednom kontinuitetu, o normalnom sledu događaja. Promovisanje toga, kako rekoste, tzv. BH standardnojezičkog izraza koincidira, ne slučajno, sa formalnim početkom rastakanja zajedničke države i zajedničkog jezika. Put od specifičnosti do posebnosti i samostalnosti obično se trasira institucionalno. U Sarajevu je osnovan Institut za jezik i književnost, u čijem su upravljanju, u tumačenju i sprovođenju jezičke politike zapaženo učestvovali i Srbi. U ostalom, jedan od čelnika dotadašnje političke elite u BiH Branko Mikulić je na sarajevskoj državnoj televiziji, uoči samoga rata, kritičare "stare" politike podsetio da je upravo "svrgnuta" ideologija pripremila i teren za bosanski jezik.

 

[Mrkalj]

* GLAS: Najavljuje se osnivanje Instituta za srpski jezik i književnost u ANURS. Šta će biti poslovi Instituta iz oblasti jezika, hoćete li tu nastaviti istraživanje srpskih govora u BiH?

REMETIĆ: Jedan od zadataka buduće institucije je svakako istraživanje srpskog dijalekatskog kompleksa BiH. Tu su, razume se, i druge krupne teme: jezik starih pisanih dokumenata, jezik srpskih pisaca, standardnojezička problematika, jezička politika i sl. Moram priznati da zasad ne vidim uporište za optimizam, kada je reč o dijalektološkim poslovima, dakle o oblasti kojom se prvenstveno bavim. U poslednjem ratu mnoge prethodno oblasti BiH i Hrvatske privremeno su ostale bez srpskog življa, a da nisu prethodno jezički ispitane. Naknadno vaspostavljanje jezičkih tapija na opustele krajeve moguće je uglavnom ispitivanjem govora izbeglica, čiji izvorni izraz brzo bledi u novonastaloj mešavini nosilaca različitih idioma.. Na prikupljanju ugroženog jezičkog blaga zakazali su entuzijazam, patriotizam i profesionalna etika srpskih lingvista sa ovih prostora. Pedesetak Srba jezikoslovaca rodom iz BiH i Hrvatske poseduju doktorsku ili magistarsku diplomu, a sa navedenoga prostora imamo, primera radi, jedan dijalekatski rečnik prema sedam-osam iz Crne Gore ili petnaestak iz istočne Srbije.

* GLAS: Danas je srpski jezički prostor izdijeljen državnim granicama. Da li mislite da Srbi treba da imaju temeljne instrumente standardnog jezika (normativne gramatike, rječnike, pravopis) jedinstvene ili je bolje da svako za sebe radi?

REMETIĆ: Ideal je jasan: jedan narod jedan bukvar da ima. Istorija se, nažalost, poigrala sa konačnim rezultatima intelektualnog podviga moćnika iz Tršića, svodeći ga na više bukvara za potrebe jednog, sve malobrojnijeg naroda. Uz pomoć u osnovi tuđeg jezika Zagreb je u hrvatsku naciju okupio sve katolike koji ne govore slovenački i u ruke im tutnuo praktično srpski bukvar, a Srbi su u treći milenijum zakoračili sa rascepljenim standardnim jezikom.

Izlaskom iz stogodišnjeg "pitonskog zagrljaja" Srbi su dobili priliku da se najzad, ozbiljno i organizovano, pozabave svojom kulturom i svojim jezikom. Istina je da se na početku "slobode" nismo najbolje snašli. Ne sumnjam da ćemo biti na visini zadatka kada je reč o normiranju i negovanju jedinstvenog srpskog standardnog jezika, što za sobom nosi i izradu njegovih instrumenata, pre svega udžbenika, za celi srpski jezički prostor, sve u skladu sa praksom drugih evropskih naroda nastanjenih u više država.

* GLAS: Da li ste zadovoljni jezikom medija i jezikom politike? Je li ćirilica po sebi inferiorna ili je njen status rezultat nebrige o nacionalnom jeziku i njegovom pismu?

REMETIĆ: Sve se, opet, može podvesti pod krov one izreke: "Kakav nauk tako i pojanje". Kakav nam je školski i obrazovni sistem od jaslica do doktorskih studija? Da li nam kriterijumi popuštaju ili ih pooštravamo? Ćirilica, izvorno srpsko pismo, deli sudbinu ostalih nacionalnih vrednosti i resursa. Šta to još nismo prodali, koji to proizvodni lanac nismo zaustavili na uštrb tuđeg, uvezenog? Razgovaramo o stvarima iza kojih mora stajati uređena država. Da se podsetimo: prvu reformu ruske ćirilice godine 1710. overio je Petar Veliki, a onu iz 1917. drugi imperator - Lenjin. Za sada nam ostaje nada da ćemo i mi dočekati svesrpski konsenzus oko svih vitalnih nacionalnih pa i jezičkih pitanja.

 

[Mrkalj]

* GLAS: Kad govorimo o srpskom jeziku, interesantna je situacija i u Crnoj Gori. Kako to da je i narod znao bolje od vlasti koji je njegov jezik? U Ustav je upisan crnogorski jezik, dok sesrpskinašao sa ostalim jezicima. A Crnogorska akademija nauka i umjetnosti je organizovala 2007. godine međunarodni naučni skup o jezičkoj situaciji, na kojem je takođe iskazano mišljenje da je tu posrijedi srpski jezik. Da li biste to prokomentarisali?

REMETIĆ: To što se sa jezikom u Crnoj Gori dešava pokazuje šta je sve u stanju da učini gola sila, dokle može ići nasilje nad zdravom pameti pa i voljom svoga naroda. Na referendumu se 63 odsto stanovnika Crne Gore izjasnilo za srpski jezik. Neukusno je pitati kojim su jezikom govorili i pisali Crnogorci u prošlosti. Sva dokumenta nastala na terenu SrpskeSparte nose srpski pečat i srpsko pismo. Nigde svetosavlje i kosovska tradicija nisu utkani u narodnu duhovnu baštinu i lokalni onomastikon kao na terenu Crne Gore i Hercegovine. Crnogorska vlast i evropski "poklisari" čuli su 2007. godine šta o jeziku u C. Gori misli struka. Svojevremeno sam rekao da ne bih Eskimima prodavao frižidere i Crnogorce učio istoriji. Trgnuće se Crnogorci! Moraju!

* GLAS: Njemački lingvista Grešel objavio je knjigu u kojoj je pobijao jedan po jedan argumenat hrvatskih lingvista kojidokazuju posebnost hrvatskog književnog jezika. Ispada da tu nema ništa više od posebne nacionalne varijante jezika koji se zvao srpskohrvatski. Da li mislite da su bili bliže istini hrvatski vukovci, koji su jezik u Hrvatskoj s kraja 19. vijeka vezivali direktno za književni jezik koji je Srbima uobličio Vuk St. Karadžić, ili današnji hrvatski lingvisti, koji tvrde da se hrvatski i srpski standardni jezici nisu ni sreli?

REMETIĆ: Cela stvar je savršeno jasna. Tu "višejezičnost" na prostoru između Bugarske i Slovenije iz lingvističke perspektive jednako vidi srpsko i strano naučno oko. Stranci govore o jednom lingvističkom i tri (sada već više) politička jezika. Nisu hrvatski vukovci "jezik u Hrvatskoj ... vezivali direktno za književni jezik" koji je Srbima podario Vuk nego su oni, po sopstvenom priznanju, svesno preuzeli gotov Vukov model. I. Broz, T. Maretić i F. Iveković kažu da su gramatika, pravopis, rečnik toga novog tipa književnog jezika u Zagrebu pisani isključivo na temelju Karadžićevih i Daničićevih dela i ideja. Maretić to čini stoga što smatra da je Vuk "do danas prvi naš pisac, što se tiče pravilna i dobra jezika, da je on za književni jezik ono što je Ciceron bio i jest za književni latinski jezik. Budući da o Vuku i ja ovo mislim, za to je trebalo, da iz njegovijeh djela saberem što potpuniju građu za ovu moju knjigu". Od 1899. godine, kada je izašla Maretićeva Gramatika, Hrvati su u praksi neznatno odstupali od "Cicerona", ali su često menjali "znanstvena stanovišta", kada je o poreklu književnog jezika reč. Danas oni čine sve da dokažu "višestoljetno" postojanje hrvatskog književnog jezika, da su se dva standarda ne samo razvijala bez međusobne zavisnosti, nego je Vuk od Hrvata preuzeo ideje za svoju reformu. U poslednje vreme zvanični Zagreb pokušava da "objasni" kako im je sve to u vezi sa jezikom nametnuto preko madžaronskih "vukovaca" itd., itd. Zna se šta se može očekivati od onih koji se ničega ne boje, a ponašanje Hrvata i u ovome domenu pokazuje na šta su sve spremni oni koji se ničega ne stide.

Na hrvatskom primeru brzo uče Bošnjaci, čiji start podseća na hrvatski finiš. Oni su, naime, odmah našli "osnovu" za viševekovni etnički i jezički kontinuitet, a krajnje aspiracije lingvonima bosanskijeziksvojim pečatom ovjerila je i NUB BiH. Hrvatima je trebalo dosta "desetljeća" da "shvate" da je njihov sadašnji standardni jezik rezultat razvoja "neovisnog" od prilika kod Srba, a Bošnjaci su brzo "shvatili" da su A. Šantić i B. Ćopić pisali "bosanskim jezikom". Tim činom prekršene su norme međunarodnog prava i ustavne odredbe Federacije BiH i RS, a u slučaju P. Kočića, istrajnog borca za status i čistotu srpskog jezika, prekoračen je i prag elementarne građanske pristojnosti.

Prepisivanjem srpskih (i hrvatskih) priručnika i drugih izvora Bošnjaci su i brzo i lako došli do gramatike, pravopisa i rečnika svoga "jezika". Nema bitnijih odstupanja od Vukovog modela. Ne odstupa se od njegove dijalekatske srpske osnovice, iako u bošnjačkoj populaciji novoštokavski ijekavci čine manjinu. Posebnost se ne može temeljiti na uvođenju, vraćanju zaboravljenih arabizama i turcizama i pisanju suglasnika hi gde za to ima i gde nema etimološkog pokrića (hrđa, hrđavi sl.; u Pravopisučak i — hudovica).

Srpski pisci kao bosanski

* GLAS: Prije nekoliko godina u Sarajevu su počeli knjižiti srpske pisce kao bosanske. Da li mislite da u tome novoformiranom institutu ima mjesta za izučavanje jezika srpskih pisaca iz Bosne i Hercegovine?

REMETIĆ: To će biti jedan od najvažnijih i najizazovnijih zadataka. Nadam se da će se naći snage za priređivanje kritičkih izdanja naših uglednih stvaralaca. Eto pravog zajedničkog posla, zajedničkog izazova za lingviste i stručnjake za književnost.

 

[Mrkalj]

Bernhard Gröschel, Postjugoslavische Amtssprachenregelungen - Soziolinguistische Argumente gegen die Einheitlichkeit des Serbokroatischen, Srpski jezik, VIII/1-2 (Beograd) 135-196.


http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2004-10-01&id=42955
Društvo - Petak, 01. oktobar 2004. godine
U NIKŠIĆKOM BIOSKOPU „18. SEPTEMBAR” ODRŽANA TRIBINA „SLOVO O JEZIKU”
Preimenovanje nema uporište

Nikšić, 30. septembra - Umjesto protestne šetnje, večeras je aktiv profesora i nastavnika srpskog jezika osnovnih i srednjih škola Nikšića organizovao tribinu „Slovo o jeziku”. Govoreći, u prepunoj bioskopskoj dvorani „18. septembar” poznati lingvista prof. dr Miloš Kovačević naglasio je da je „opšte poznato da zajedničke imenice ne mogu biti nazivi jezika, jer one nužno traže identifikaciju - kazati maternji jezik je isto kao reći da kroz neki grad protiče rijeka. Svako će pitati koja rijeka i koji jezik”.

- Njemački lingvista Bernard Grešel je za Evropsku uniju naučno dokazao da krilatica „svaki narod ima pravo svoj jezik da imenuje kako hoće” nema uporišta ni u jednoj pravnoj regulativi UN, Savjeta Evrope i OEBS-a. Prema tome, i u imenovanju jezika moraju da se poštuju naučni kriterijumi. Bilo je više pokušaja u Americi i Austriji da se engleski i njemački preimenuju, ali to nije uspjelo jer nijesu imali uporište ni u naučnoj, ni u pravnoj regulativi. Analogno tome, uzaludni su takvi pokušaji i sa srpskim jezikom, smatra Kovačević, dodajući da srpski, ipak, nije kao latinski, koji se raslojio na narodnim (varvarskim) osnovama na više jezika. Srpski je danas, veli on, jednako i književni govor, pa se ne može ni po toj osnovi raslojiti.

 

[Mrkalj]

http://www.vjesnik.hr/html/2000/09/26/Clanak.asp?r=kul&c=1

Nova datacija Bašćanske ploče?

Završeni četvrti Dani Cvita Fiskovića / Povjesničari umjetnosti, arheolozi i restauratori održali predavanja pod zajedničkom temom »Iz povijesnog i spomeničkog naslijeđa jadranskih otoka« / Veliko zanimanje izazvale revolucionarne teze prof. dr. Pavuše Vežića o Bašćanskoj ploči koju datira u 1300. godinu

LASTOVO, 25. rujna - Posljednjeg dana znanstvenog skupa posvećenog jednom od najvećih hrvatskih povjesničara umjetnosti Cvitu Fiskoviću, iako su brojni stručnjaci izlagali o prilično širokoj i u prvi mah relativno poznatoj temi »Iz povijesnog i spomeničkog nasljeđa jadranskih otoka«, jedno je predavanje izazvalo veliko zanimanje nazočnih i duge rasprave. Riječ je o izlaganju povjesničara umjetnosti prof. dr. Pavuše Vežića pod naslovom »Crkva sv. Lucije u Baškoj na otoku Krku«.

Kao što i sam naslov izlaganja kaže, prof. dr. Vežića je u njegovu istraživanju prvotno zanimala spomenuta crkva, ali je rješavanje nekih problema oko njezine datacije dovelo i do novih pogleda na temeljni spomenik hrvatske pismenosti - Bašćansku ploču, koja se čuvala u toj crkvi. Crkva cv. Lucije oduvijek se datirala u razdoblje prelaska 11. u 12. stoljeće, isto kao i Bašćanska ploča. No, paradoksalno je da stilsko-morfološki element crkve nikako ne upućuju na tako rano razdoblje. Usporedbom klesanog kamena od kojeg je crkva građena, zaključuje se da je apsida (grublje klesani kamen) nešto starija od ostatka crkve koji se odlikuje fino klesanim kockama kamena.

Prof. dr. Vežić je po elementima arhitekture zaključio da je Crkva sv. Lucije građena u stilu kasne romanike. Budući da se takav stil na Krku javlja relativno kasno, oko 1300. godine, a za to je najbolji primjer Crkva sv. Kvirina, posve je očigledno da je datacija Crkve sv. Lucije u 1300. godinu potpuno realna. Teze prof. dr. Vežića, vezane uz Bašćansku ploču, djeluju krajnje uvjerljivo, a nitko nije pronašao elemente koji bi osporili njegovu tezu. Bašćanska ploča može se podijeliti u dva dijela. U gornjem dijelu se nalazi plitki vegetabilni reljef, koji nosi stilsko-morfološke karakteristike romanike na prijelazu 11. u 12. stoljeće. Ispod tog prikaza dobro je poznat tekst na glagoljici, ali on nije iz istog razdoblja kao gornji reljef. Na Bašćanskoj se ploči jasno vidi da je glagoljični tekst na nešto nižoj razini od reljefa. Zaključuje se da se na tom mjestu također nalazio neki reljef, ali je on izbrisan i na njegovo je mjesto uklesan tekst na glagoljici. Poznato je da je Bašćanska ploča u crkvi korištena kao oltarna pregrada, a upravo je, kako bi ona što bolje legla u utore, na jednoj strani teksta ostala veća margina nego na drugoj. Zaključak je jasan, Bašćanska ploča je rađena točno za potrebe crkve i datacije su im istovjetne.

No, to zapažanje ne znači da je Bašćanska ploča falsifikat ili da je nastala dva stoljeća kasnije, nego što se dosad tvrdilo. Rješenje je u tome što je tekst Bašćanske ploče prvotno zasigurno bio napisan na pergameni ili papiru, a prepisan je u kamen, koji je bio dio oltarne pregrade.

Na taj je način većem broju ljudi bilo pokazano kako posjed spomenut u tekstu pripada crkvi, a izložen je u obliku oltarne pregrade (što je specifikum kada je riječ o profanim temama), da bi se zaštitio od mogućih nasilnih prisvajanja. Prof. dr. Pavuša Vežić je istaknuo da sličnih zapažanja bilo i prije, ali se na njih nitko nije obazirao. Također je kazao da je tu svoju tezu iznio i prije nekoliko mjeseci u povodu proslave 900. obljetnice Bašćanske ploče no nitko od brojnih jezikoslovaca na to nije reagirao.

Druga predavanja u sklopu četvrtih Dana Cvite Fiskovića obuhvatila su, među ostalim, teme o manje poznatim arheološkim slojevima nekih naših otoka. Bilo je govora i o ladanjsko-gospodarskim sklopovima, u rasponu od antike do renesanse. Uz to obrađene su zanimljive teme vezane uz restauraciju, dataciju i atribuciju nekih oltara i slika s naših otoka.

Goran Jovetić​

 

[Lesandar]

Naslov jedne knjige:

Povjestnica dubrovačka s talijanskog rukopisa Gjona Restica ukratko posrbljena po nastojanju O. Počića......


Opet se vraćamo na ono pitanje, sada već malo izvesnije šta je ono značilo "pevanje na srpski način" ?

 

[Mrkalj]

Na pitanje koji to jezik danas Hrvati govore Bulcsu Laszlo u radu Tuđinština u jeziku hrvatskome, iako implicite, daje nedvosmislen odgovor:

[/QUOTE]

 

[Mrkalj]

Nehrvatski jezik danas

Poredba staroga i ranohrvatskog s "novohrvatskim": u 19.st. je s tim pradialektima još slično do pola našeg rječnika, ali sada skoro ništa. Kako i zašto je tako, jasno je sažeo prof. dr. B. Laszlo 1996: "Kratko i jezgrovito rečeno, prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna. U djelima se ranijih književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni jezik hrvatski iz mozga izpran, unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti." Vukovskim terorom u Jugoslaviji, sve Srbima nepoznate starohrvatske i indoiranske riječi su nam ukinute i izbačene kao "ustaške novotvorbe" (tj. praustaške ?) i zamijenjene ijekaviziranim srbizmima i turcizmima, do 2. svj. rata nepoznatih u hrvatskomu. Blizu 70% rječnika nam je izmijenjeno i tzv. novi "hrvatski" je izjednačen s govorom pravoslavnih Vlaha u BiH, a posve različit od ranijega pravog hrvatskog.

LASZLO, B. 1996: Jezik hrvatski u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zbornik "Hrvatski uspjeh kroz zajedništvo", dio V: str. 5 - 7, INTERCON Zagreb.

 

[Mrkalj]

Jedan kamičak u mozaiku zagrebačke pripreme za krađu srpskog jezika 1850: falsifikovanje Gramatike Ignjata Alojza Brlića iz 1833. u trećem izdanju godine 1850.


1833:
Gramatika
ilirskog jezika
onakvog kakav se u južnoslovenskim zemljama
Bosni, Dalmaciji, Slavoniji, Srbiji, Dubrovniku,
zatim od strane Ilira u Banatu i Mađarskoj govori.

Spojler

1850.
Gramatika
ilirskog jezika
onakvog kakav se u južnoslovenskim zemljama
Srbiji, Bosni, Slavoniji, Dalmaciji, Hrvatskoj
i od strane Ilira i Srba u Mađarskoj i Vojvodini govori.

Spojler

Za Ignjata Alojza Brlića Srbi su Iliri ("Iliri u Banatu"), a ilirski se, po njemu, ne govori u Hrvatskoj. U godini BKD-a to je izmenjeno tako da Srbi više nisu Iliri ("Iliri i Srbi"), a ilirski se govori i u Hrvatskoj. Na sreću, njegov sin Andrija Torkvat Brlić godine 1854. dosledno nastavlja očevim koracima i objavljuje Gramatiku u kojoj kaže da srpski jezik ima tri izgovora jata.

 

[Mrkalj]

Jedan kamičak u mozaiku zagrebačke pripreme za krađu srpskog jezika 1850: falsifikovanje Gramatike Ignjata Alojza Brlića iz 1833. u trećem izdanju godine 1850.

...

Za Ignjata Alojza Brlića Srbi su Iliri ("Iliri u Banatu"), a ilirski se, po njemu, ne govori u Hrvatskoj. U godini BKD-a to je izmenjeno tako da Srbi više nisu Iliri ("Iliri i Srbi"), a ilirski se govori i u Hrvatskoj.

Ignjat Alojz Brlić bio je pristalica Vuka Karadžića, žestok protivnik iliraca - naziva ih čak "zagrebačkim kurvama koje su pokvarile narodni jezik" - a zagovornik ćirilice i narodnog jezika. (Isp.Ivo Pranjković: Hrvatski jezik u 19. stoljeću http://www.hrvatskiplus.org/prilozi/dokumenti/anagram/Pranjkovic_Hrvatski.pdf)

 

[Mrkalj]

Za Ignjata Alojza Brlića Srbi su Iliri

[TD="class: metadata_label"]Title[/TD]
[TD="class: metadata_value"]Nemeckij i serbskij slovar' na potrebu serbskago naroda v Kral. deržavah: Neméckïj i sérbskïj slovar', Volume 1
Nemeckij i serbskij slovar' na potrebu serbskago naroda v Kral. deržavah: Neméckïj i sérbskïj slovar' , Teodor Avramović [/TD]

[TD="class: metadata_label"]Authors[/TD]
[TD="class: metadata_value"] Teodor Avramović , Joseph von Kurzböck [/TD]

[TD="class: metadata_label"]Publisher[/TD]
[TD="class: metadata_value"]Kurzbeck, 1791[/TD]

[TD="class: metadata_label"]Original from[/TD]
[TD="class: metadata_value"]the Bavarian State Library[/TD]

[TD="class: metadata_label"]Digitized[/TD]
[TD="class: metadata_value"]30 Jun 2011[/TD]

[TD="class: metadata_label"]Length[/TD]
[TD="class: metadata_value"]719 pages[/TD]

 

[Mrkalj]

[TD="class: metadata_label"]Title[/TD]
[TD="class: metadata_value"]Illyrisch-deutsche Gespräche für diejenigen, so diese Sprache lernen wollen[/TD]

[TD="class: metadata_label"]Author[/TD]
[TD="class: metadata_value"] Pavle M. Stojadinović [/TD]

[TD="class: metadata_label"]Publisher[/TD]
[TD="class: metadata_value"]von Nowakovics, 1793[/TD]

[TD="class: metadata_label"]Original from[/TD]
[TD="class: metadata_value"]the Bavarian State Library[/TD]

[TD="class: metadata_label"]Digitized[/TD]
[TD="class: metadata_value"]14 Jun 2011[/TD]

[TD="class: metadata_label"]Length[/TD]
[TD="class: metadata_value"]192 pages[/TD]

 

[Mrkalj]

Nije mi pri ruci da bih poimenice mogao citirati (proslavljene) teoretičare, pa parafraziram. Narod nastaje u srednjem veku, u feudalizmu, a nacija nakon buržoaske revolucije. Jezik nastaje u srednjovekovnoj državi naroda. U državi. Naroda. "Naroda", jer je u pitanju srednjovekovna država. (H)rastku Nemanjiću jezik je sinonim za narod (mislim da sam baš na ovoj temi stavio taj citat).

Teza je da je narodni jezik kolateralni proizvod države. U slučaju jezika kojim danas govorimo, bile su to srpske srednjovekovne kneževine. U slučaju odumrlog čakavskog idioma, srednjovekovna Hrvatska.

U svakom slučaju, javiću se sa zaokruženim člankom kada nabavim literaturu koju sam pominjao.

Драги господине Мркаљ, необична је ова ваша теза - народни језици постојали су и пре држава, може се бранити једино теза да је књижевни језик колатерални производ државе, али - ни то није увек случај.

Evo, javljam se po obećanju; nauka nije zec. Dakle, u državi nastaje upravo narodni jezik, u Srbiji - "štokavski dijalekatski tip", u Hrvatskoj - "čakavština".

 

[Mrkalj]

Mrkalj, a dođe li onda torlački na jugoistoku srpski il' ne?

 

[Сребрена]

Тај термин "торлачки" је више кабинетска шпекулација, него народни назив...треба га избацити из линвистичке литературе .

...сами Торлаци… објашњавају да је назив настао после храброг држања Књажевчана из Тимочке дивизије у бици из I светског рата на брду Торлак код Београда”.

Mr Dejan Krstić, etnolog iz Zaječara, predsednik Zavičajnog društva Timočana "Torlaka u Minićevu i urednik lista Torlak:

" Ljudi koji sebe naziva Torlacima žive u južnom delu opštine Zaječar, od sela Grlište do Gornje Kamenice"

Торлаке у долини Тимока први пут директно помиње Маринко Станојевић у антропогеографској студији “Тимок” издатој 1940. године, мада одриче постојање овог имена у народу: “Становништво области Тимока назива себе врло радо Тимочанима… а… назива се у етнолошкој литератури нашој и бугарској и Торлацима”.
Светислав Првановић скоро да понавља мишљење Маринка Станојевића речима да становници Тимока “себе називају Тимочанима, а на страни па и у литератури може се за њих срести назив Торлаци”.
Слично Станојевићу и Првановићу, и по Душици Живковић аутохтоно становништво околине Књажевца себе назива Тимочанима, а “неки их називају Торлацима”. Поред навода дефиниције Торлака коју је дао Вук Караџић, и претпоставке да је сточарско занимање овом становништву дало име (од речи тор), она каже да “сами Торлаци… објашњавају да је назив настао после храброг држања Књажевчана из Тимочке дивизије у бици из I светског рата на брду Торлак код Београда”.

U vreme Polit-biroa nije bilo uputno pominjati išta srpsko, pa verujem da se tad ovaj naziv maximalno proširio kroz celu bivšu gurgusovačku nahiju, posebno zato što su već imali problema zbog svađa dinastija Karadjordjević-Obrenović, toliko da su srušili "gurgusovačku kulu" koja ih je podsećala na to.
http://www.toknjazevac.org.rs/index.php/knjazevac/ustanove-kulture/16-gurgusovacka-kula
http://www.oocities.org/grad_knjazevac/g_kula.htm

od sela Grlište do Gornje Kamenice" има најмање 20 а највише 40 километара
http://www.citypopulation.de/php/serbia-zajecar_d.php

 

[Pumpaj Dinstanović]

Dobro, hajde ti reci gdje je bila granica između čakavaca i štokavaca!

Ne može racionalno biti govora o granici...nije to granica između Srba i Mađara!

Može biti samo riječi o izoglosnom području (pojasu) koje se na podosta široko može procijeniti.

Evo jedne hrvatske karte:

Pretpostavljam da bih se možda mogao složiti da je prema dolini Vrbasa bilo izoglosno područje, na osnovu malo stvari koje sam iščitao iz literature o istorijskoj lingvistici.

 

[Casino Royal]

Jovan Erdeljanović, "O poreklu Bunjevaca", Beograd, 1930.)

"Na osnovi naučnih ispitivanja znamo, da se štokavsko-ikavski govor kod našeg naroda prostire na istoku uglavnom do linije, koja ide od ušća Neretvina rekom Neretvom do ušća reke Trstenice u Neretvu, pa dalje pravcem: planine Bjelašnica i Igman — Sarajevo — Olovo — Donja Tuzla — tok reke Brčke — Brčka na Savi. Zapadno i severozapadno od te linije štokavsko-ikavskim narečjem govori poglavito katolički i muslimanski deo našeg naroda u Bosni i Hercegovini, katolici u srednjoj i u severnoj Dalmaciji i u delu Hrvatske do blizu Senja, Karlovca i Kupe (izuzevši uzano primorje između Senja i dalmatinske granice, gde se govori čakavski) i još katolici u Slavoniji, Bačkoj i Baranji (i možda u Rekašu u Banatu).

Ali je u vremenu pre turskih osvojenja na zapadu i na severozapadu štokavski govor bio na toj strani ograničen samo na Bosnu i Hercegovinu i na južni deo Dalmacije do reke Cetine. Štaviše je po Rešetaru verovatno i deo severozapadne Bosne a po Beliću i neki veći deo na zapadu ne samo Bosne nego i Hercegovine bio najpre čakavski, pa da je tek sa uzmicanjem čakavaca i doseljavanjem štokavaca usled turske najezde u tim predelima raširen štokavski govor. Rešetar kaže, da se je vrlo verovatno još i u 15. i u 16. veku u celoj severnoj Dalmaciji (na severu od Cetine) govorilo čisto čakavski; Poljica su, veli, bila najpre čisto čakavska i tek je docnije u gornja Poljica prodrla štokavska primesa; takođe je vrlo verovatno, da je i srednja Dalmacija između Cetine i Neretve pre više stotina godina govorila čakavski; i najzad: može se smatrati, da je još u 15. i u 16. veku čakavski dijalekat obuhvatao ne samo celo Hrvatsko Primorje od Jadranskog Mora do Kupe i Korane, nego i ceo sliv Kupin (do reke Gline).

Širenje štokavskoga govora po tim prvobitno čakavskim predelima išlo je naporedo sa turskim osvajanjima na zapadu i na severozapadu. Namesto izbeglih čakavaca Turci su dovodili u te predele štokavce iz unutrašnjosti i su-sednih krajeva Bosne i Hercegovine koji su zatim u njima i ostali. Osim toga i mnogobrojni bosanski uskoci na mletačkom i hrvatsko-slavonskom zemljištu jako su doprineli širenju štokavizma na tim stranama.

Da je takvog, i to vrlo mnogobrojnog, doseljavanja bosansko-hercegovačkih štokavaca zaista i bilo, o tome svedoče pouzdani istoriski podaci, od kojih ćemo glavnije izneti u daljim odeljcima, osobito u odeljku koji je na redu."

 

[Pumpaj Dinstanović]

Da, upravo na to sam i mislio, hvala Casino Royal.

No pak, zanima me zbog čega Ivić Makarsko primorje ipak smješta u područje mješanog štokavsko-čakavskog govora (izoglosno), ali ipak tvrdi da ima dovoljno razloga da budu smatrani štokavcima ako ih već moramo klasifikovati?
Kakav je bio Belićev stav?

 

[Casino Royal]

A мене баш занимају те границе из раног средњег века како више неби како ти кажеш србовао.
Па Крк није у Херцеговини колико знам, а то је 11 век, не баш толико старо.

Pa po Porfirogenitu je župa Imota dio Hrvatske ranosrednjovjekovne države. To je bar nesporno.
Ali pazi ovo - Hvar, Brač, čak i zapadni dio Pelješca su pripadali po Porfirogenitu Paganiji koju su naselili Srbi (Pelješac je pripadao Zahumlju). Međutim danas se na Hvaru i Braču govori čakavski. I što je najzanimljivije, lingvisti su utvrdili da je "čista čakavština" koja je skoncentrisana na zapadu ovih ostrva upravo starija od miješanog čakavsko-štokavskog govora na istoku ovih ostrva, a taj miješani čakavsko-štokavski je posljedica useljavanja prebjega sa kopna uslijed raznih osmansko-hrišćanskih ratova.
Kako sad to? Ukoliko čakavštinu izjednačimo sa Hrvatima, ispada da su ova ostrva u srednjem vijeku bila naseljena Hrvatima, a ne Srbima ako je Porfirogenit rekao? A po Rešetaru čakavština je bila zastupljena do Neretve (sa čim se ne slažu svi lingvisti)? Pa i Vuk Karadžić navodi da je ikavsko narečje zapravo nekad bilo čakavsko, ali je uslijed prodora štokavaca uslijed Osmanskih osvajanja stanovništvo prihvatilo štokavski, ali je zadržalo ikavicu i neke druge osobine čakavštine, pri čemu ja ne tvrdim da je Vuk u pravu?
A da nije možda istina ovakva - Srbi i Hrvati dolaze po većini istoričara kao zapadni Sloveni na Balkan. Današnje osobine južnoslovenskih govora ne odgovaraju osobinama zapadnoslovenskih govora. Što bi možda moglo da implicira da su ti prvi Srbi i Hrvati zaboravili svoje jezike (kao što se desilo sa Bugarima) i prihvatili jezičke osobine neke jake slovenske grupacije (koju su zatekli, ili koja se naselila zajedno sa njima) na prvobitnom prostoru na kom su se naselili. Kasnije će te jezičke osobine širiti kroz proces centralizacije u granicama svojih država. Kako će Paganija u XI vijeku ući u sastav Hrvatske, u njoj će biti širena čakavica. Odatle ćemo u kasnom srednjem vijeku tamo naći čakavicu?
Mada je sve ovo upitno, jer ipak treba imati na umu šta je rekla Snježana Kordić o našim pretpostavama o jezičkom stanju u srednjem vijeku na osnovu nađenih pisanih izvora u nekom istorijskom periodu - da li to što je neko napisao, mora da znači da je to bio tada i jezik većine ljudi sa prostora sa koga je pisano? Odakle mi to pouzdano možemo znati?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Pa po Porfirogenitu je župa Imota dio Hrvatske ranosrednjovjekovne države. To je bar nesporno.
Ali pazi ovo - Hvar, Brač, čak i zapadni dio Pelješca su pripadali po Porfirogenitu Paganiji koju su naselili Srbi (Pelješac je pripadao Zahumlju). Međutim danas se na Hvaru i Braču govori čakavski. I što je najzanimljivije, lingvisti su utvrdili da je "čista čakavština" koja je skoncentrisana na zapadu ovih ostrva upravo starija od miješanog čakavsko-štokavskog govora na istoku ovih ostrva, a taj miješani čakavsko-štokavski je posljedica useljavanja prebjega sa kopna uslijed raznih osmansko-hrišćanskih ratova.
Kako sad to? Ukoliko čakavštinu izjednačimo sa Hrvatima, ispada da su ova ostrva u srednjem vijeku bila naseljena Hrvatima, a ne Srbima ako je Porfirogenit rekao? A po Rešetaru čakavština je bila zastupljena do Neretve (sa čim se ne slažu svi lingvisti)? Pa i Vuk Karadžić navodi da je ikavsko narečje zapravo nekad bilo čakavsko, ali je uslijed prodora štokavaca uslijed Osmanskih osvajanja stanovništvo prihvatilo štokavski, ali je zadržalo ikavicu i neke druge osobine čakavštine, pri čemu ja ne tvrdim da je Vuk u pravu?
A da nije možda istina ovakva - Srbi i Hrvati dolaze po većini istoričara kao zapadni Sloveni na Balkan. Današnje osobine južnoslovenskih govora ne odgovaraju osobinama zapadnoslovenskih govora. Što bi možda moglo da implicira da su ti prvi Srbi i Hrvati zaboravili svoje jezike (kao što se desilo sa Bugarima) i prihvatili jezičke osobine neke jake slovenske grupacije (koju su zatekli, ili koja se naselila zajedno sa njima) na prvobitnom prostoru na kom su se naselili. Kasnije će te jezičke osobine širiti kroz proces centralizacije u granicama svojih država. Kako će Paganija u XI vijeku ući u sastav Hrvatske, u njoj će biti širena čakavica. Odatle ćemo u kasnom srednjem vijeku tamo naći čakavicu?
Mada je sve ovo upitno, jer ipak treba imati na umu šta je rekla Snježana Kordić o našim pretpostavama o jezičkom stanju u srednjem vijeku na osnovu nađenih pisanih izvora u nekom istorijskom periodu - da li to što je neko napisao, mora da znači da je to bio tada i jezik većine ljudi sa prostora sa koga je pisano? Odakle mi to pouzdano možemo znati?

Baš si dobro napisao; otprilike tako nešto sam CR i ja pretpostavio i napisao na ovom forumu. Inače još da dodam, štokavica i čakavica su čak zajedničkog porijekla, odnosno ne mogu se u istu ravan staviti s kajkavskim ili s istočnim dijalektima.

Treba konačno više zaboraviti na to potpuno banalno poistovjećivanje etničkih grupa sa govornim dijalektima, kao da se kroz krv pobogu nasljeđuje naglasak.

I mislim da je najveći problem u tome što se na etničke skupine posmatra kao na nekakve tobožnje krvne zajednice, zatvorene društvene grupe koje se u kontinuitetu očuvavaju od kada su Srbi i Hrvati doselili na ove prostore u prvoj polovini VII st. do današnjega dana. Ispade da smo mi nekakva plemena u kojima je međusobno miješanje tabu...

 

[Лекизан]

Pa po Porfirogenitu je župa Imota dio Hrvatske ranosrednjovjekovne države. To je bar nesporno.
Ali pazi ovo - Hvar, Brač, čak i zapadni dio Pelješca su pripadali po Porfirogenitu Paganiji koju su naselili Srbi (Pelješac je pripadao Zahumlju). Međutim danas se na Hvaru i Braču govori čakavski. I što je najzanimljivije, lingvisti su utvrdili da je "čista čakavština" koja je skoncentrisana na zapadu ovih ostrva upravo starija od miješanog čakavsko-štokavskog govora na istoku ovih ostrva, a taj miješani čakavsko-štokavski je posljedica useljavanja prebjega sa kopna uslijed raznih osmansko-hrišćanskih ratova.
Kako sad to? Ukoliko čakavštinu izjednačimo sa Hrvatima, ispada da su ova ostrva u srednjem vijeku bila naseljena Hrvatima, a ne Srbima ako je Porfirogenit rekao? A po Rešetaru čakavština je bila zastupljena do Neretve (sa čim se ne slažu svi lingvisti)? Pa i Vuk Karadžić navodi da je ikavsko narečje zapravo nekad bilo čakavsko, ali je uslijed prodora štokavaca uslijed Osmanskih osvajanja stanovništvo prihvatilo štokavski, ali je zadržalo ikavicu i neke druge osobine čakavštine, pri čemu ja ne tvrdim da je Vuk u pravu?
A da nije možda istina ovakva - Srbi i Hrvati dolaze po većini istoričara kao zapadni Sloveni na Balkan. Današnje osobine južnoslovenskih govora ne odgovaraju osobinama zapadnoslovenskih govora. Što bi možda moglo da implicira da su ti prvi Srbi i Hrvati zaboravili svoje jezike (kao što se desilo sa Bugarima) i prihvatili jezičke osobine neke jake slovenske grupacije (koju su zatekli, ili koja se naselila zajedno sa njima) na prvobitnom prostoru na kom su se naselili. Kasnije će te jezičke osobine širiti kroz proces centralizacije u granicama svojih država. Kako će Paganija u XI vijeku ući u sastav Hrvatske, u njoj će biti širena čakavica. Odatle ćemo u kasnom srednjem vijeku tamo naći čakavicu?
Mada je sve ovo upitno, jer ipak treba imati na umu šta je rekla Snježana Kordić o našim pretpostavama o jezičkom stanju u srednjem vijeku na osnovu nađenih pisanih izvora u nekom istorijskom periodu - da li to što je neko napisao, mora da znači da je to bio tada i jezik većine ljudi sa prostora sa koga je pisano? Odakle mi to pouzdano možemo znati?

Занимљив пост дефинитивно.
Зар Порфирогенит не помиње Србе до Цетине, како онда може Имота да буде у саставу Хрватске тада, а Брач, Хвар и Корчулу да населе Срби.
Што се тиче језика ствар се компликује као што ти рече, или Порфирогенит није био у праву или Решетар, а може да буде и нешто треће по среди.
Чакавица је могла да се шири и са осталих острва на Хвар и Брач,или из остатка Далмације која је била насељена Хрватима, није морала да дође са Србима и са копна, што може лако да се деси, како је то неко гранично подручје на коме се говори нека мешавина штокавско-чакавска на шта је Славен и скренуо пажњу.Ако узмемо у обзир и Кордићку да то не мора да буде језик већине становништва, као и то да ја Решетара нисам читао онда је конфузија бар код мене потпуна, али како влада конфузија по питању Срба онда је ваљда и конфузно по питању Хрвата, што би реко Еро:"Кад ниси мојој крави гледао у ћитап нећеш ни твојој."

 

[Mrkalj]

Kako sad to? Ukoliko čakavštinu izjednačimo sa Hrvatima, ispada da su ova ostrva u srednjem vijeku bila naseljena Hrvatima, a ne Srbima ako je Porfirogenit rekao?

Najverovatnije je da su Hrvati turkijsko pleme (sa persijskom pradomovinom - vidi pod Muhlo), slično kao i Mađari, kao i Bugari i njihova srednjovekovna etnogeneza ima sličnu sudbinu kao kod Mađara i Bugara, samo je čakavica (ne i štokavica) jezik autohtonog slovenskog stanovništva, čakavskog jezika koji su Hrvati preuzeli stvaranjem države i pri svojoj nepotpunoj i problematičnoj srednjovekovnoj etnogenezi. Po istom modelu (istom!) hrvatski staleži iz Dalmacije nakon Krbavske bitke prenose etnogenezu na kajkavske krajeve dok u Dalmaciji do 18. veka ostaje samo uspomena na hrvatsko ime.

Upravo to je razlog zašto početkom 19. veka niko od otaca slavistike nije bio siguran koji je to hrvatski jezik. To što im mi danas priznajemo čakavicu, to je zbog toga što je ona zaista procvat doživela u srednjovekovnoj hrvatskoj državi gde je bila jedini književni jezik.

A da nije možda istina ovakva - Srbi i Hrvati dolaze po većini istoričara kao zapadni Sloveni na Balkan. Današnje osobine južnoslovenskih govora ne odgovaraju osobinama zapadnoslovenskih govora. Što bi možda moglo da implicira da su ti prvi Srbi i Hrvati zaboravili svoje jezike (kao što se desilo sa Bugarima) i prihvatili jezičke osobine neke jake slovenske grupacije (koju su zatekli, ili koja se naselila zajedno sa njima) na prvobitnom prostoru na kom su se naselili. Kasnije će te jezičke osobine širiti kroz proces centralizacije u granicama svojih država. Kako će Paganija u XI vijeku ući u sastav Hrvatske, u njoj će biti širena čakavica. Odatle ćemo u kasnom srednjem vijeku tamo naći čakavicu?

Da ali tvoj problem CRo je što su ti autohtoni Sloveni isto Srbi:

U početku nazivahu se Sloveni domaćim imenom Srbi tj. rodjaci kod tudjinaca a napose Niemaca bijahu od davne davnine poznati pod imenom Veneda Vinida Vinda. Pod ovim imenom poznavahu Slovene i Grci i Rimljani negdje od VII vieka prije Isusa koji su iz njihovih krajeva kod baltičkoga mora jantar izvozili Susjedni Skandinavci zvahu je Vani.

http://books.google.rs/books?id=FJ0JAAAAIAAJ&dq=etnografija+dalmacije&source=gbs_navlinks_s



Tu se uklapa i Dalimilova hronika koja je samo gurnuta u stranu jer se istoričari nisu usudili da njeno klupko raspletu, a to nam svakako predstoji. Hronika u delu u kojem opisuje postanak češkog jezika jasno razlikuje i kaže:

1. Srbi,
2. srpski jezik,
3. hrvatska zemlja koja govori srpski jezik i
4. u toj zemlji vlak ("leh") - klasna odrednica - koji se zvao Čeh.

Da li se govori se o severnim zemljama ili Balkanu, ostaje da se tačno utvrdi.

kapitola 1

Ot Babylonské veže a o sedmidcát jazycích
Každý sobe tech vlast ustavi
a ot tech vznechu se rozliční nravi.
Ti sobe osobichu zeme,
jakž dnes má každá jme.
Mezi jinými Srbové
(30) tu, kdežto biechu Hřekové,
podlé moře se ustavichu,
až do Říma se vzplodichu.


kapitola 2

O počátce jazyka českého

V srbském jazyku jest zeme,
jiež Charvátci jest jme.
V tej zemi bieše lech,
jemuž jme bieše Čech.
​

Prevod glasi:
U srpskom narodu nalazi se zemlja
Kojoj je ime Hrvati
U toj zemlji bijaše vlah
njemu ime bijaše Čeh
​

 

[Mrkalj]

Зар Порфирогенит не помиње Србе до Цетине, како онда може Имота да буде у саставу Хрватске тада, а Брач, Хвар и Корчулу да населе Срби.

Ovako ide ta linija, donja slika:

...

Živogošće is a tourist locality in southern Dalmatia, Croatia, located between Makarska and Drvenik.

To ti je Paganija, a ovo Živogošće je romansko pagansko božanstvo.

(Radi se o tome da Hrvatska zvanična povijest ostatke slavljenja slave i svetaca zaštitnika u današnjoj Paganiji pripisuje obožavanju rimskih božanstava. Morao bih da potražim citat.)

Ovo su hrvatske župe prema DAI.

 

[Casino Royal]

Najverovatnije je da su Hrvati turkijsko pleme (sa persijskom pradomovinom - vidi pod Muhlo), slično kao i Mađari, kao i Bugari i njihova srednjovekovna etnogeneza ima sličnu sudbinu kao kod Mađara i Bugara, samo je čakavica (ne i štokavica) jezik autohtonog slovenskog stanovništva, čakavskog jezika koji su Hrvati preuzeli stvaranjem države i pri svojoj nepotpunoj i problematičnoj srednjovekovnoj etnogenezi. Po istom modelu (istom!) hrvatski staleži iz Dalmacije nakon Krbavske bitke prenose etnogenezu na kajkavske krajeve dok u Dalmaciji do 18. veka ostaje samo uspomena na hrvatsko ime.

Upravo to je razlog zašto početkom 19. veka niko od otaca slavistike nije bio siguran koji je to hrvatski jezik. To što im mi danas priznajemo čakavicu, to je zbog toga što je ona zaista procvat doživela u srednjovekovnoj hrvatskoj državi gde je bila jedini književni jezik.

Sa ovim zaista u principu mogu da se složim - prvi Hrvati koji su stigli na Balkan su vrlo vjerovatno bili neslovensko pleme, moguće djelomično slovenizirano (a možda ni to) - da li baš turkijsko, sarmatsko, alansko to sad već ne bih konkretizovao, jer postoje razne teorije. Slažem se i ovo što si iznio za za čakavicu.

Da ali tvoj problem CRo je što su ti autohtoni Sloveni isto Srbi:

U početku nazivahu se Sloveni domaćim imenom Srbi tj. rodjaci kod tudjinaca a napose Niemaca bijahu od davne davnine poznati pod imenom Veneda Vinida Vinda. Pod ovim imenom poznavahu Slovene i Grci i Rimljani negdje od VII vieka prije Isusa koji su iz njihovih krajeva kod baltičkoga mora jantar izvozili Susjedni Skandinavci zvahu je Vani.

http://books.google.rs/books?id=FJ0JAAAAIAAJ&dq=etnografija+dalmacije&source=gbs_navlinks_s



Tu se uklapa i Dalimilova hronika koja je samo gurnuta u stranu jer se istoričari nisu usudili da njeno klupko raspletu, a to nam svakako predstoji. Hronika u delu u kojem opisuje postanak češkog jezika jasno razlikuje i kaže:

1. Srbi,
2. srpski jezik,
3. hrvatska zemlja koja govori srpski jezik i
4. u toj zemlji vlak ("leh") - klasna odrednica - koji se zvao Čeh.

Da li se govori se o severnim zemljama ili Balkanu, ostaje da se tačno utvrdi.

kapitola 1

Ot Babylonské věžě a o sedmidcát jazycích
Každý sobě těch vlast ustavi
a ot těch vzněchu sě rozliční nravi.
Ti sobě osobichu země,
jakž dnes má každá jmě.
Mezi jinými Srbové
(30) tu, kdežto biechu Hřekové,
podlé mořě sě ustavichu,
až do Říma sě vzplodichu.


kapitola 2

O počátcě jazyka českého

V srbském jazyku jest země,
jiež Charvátci jest jmě.
V tej zemi bieše lech,
jemuž jmě bieše Čech.
​

Prevod glasi:
U srpskom narodu nalazi se zemlja
Kojoj je ime Hrvati
U toj zemlji bijaše Vlah
njemu ime bijaše Čeh
​

Ovo je već jedan od romantičarskih pogleda iz prošlog vijeka na doseljavanje Srba, sa kojim se ne bih složio. Mislim da je ta ranosrednjovjekovna etnogeneza Srba donekle slična etnogenezi Hrvata. Kasnije etnogeneze novih Srba i Hrvata u odnosu na ove "prve" (doseljene na Balkan) i "druge" (ranosrednjovjekovne na Balkanu) Srbe i Hrvate su već druga priča.

 

[Mrkalj]

Ovo je već jedan od romantičarskih pogleda iz prošlog vijeka na doseljavanje Srba, sa kojim se ne bih složio. Mislim da je ta ranosrednjovjekovna etnogeneza Srba donekle slična etnogenezi Hrvata. Kasnije etnogeneze novih Srba i Hrvata u odnosu na ove "prve" (doseljene na Balkan) i "druge" (ranosrednjovjekovne na Balkanu) Srbe i Hrvate su već druga priča.

Mani se etiketiranja. "Romantično" ili "apsolutno romantično", tek Dalimilovu hroniku još niko nije obradio kako treba. A kao što vidiš, uklapa se u ovaj model koji sam gore izložio, pa je jasno zašto bi se onaj koji bi se takvog istraživanja primio lako dobio po prstima. Prema Dalimilu, u hrvatskoj zemlji u kojoj žive Srbi imamo Srbina-vlaha koji se zove Čeh i odlazi na sever gde osniva Češku.


U vezi sa ovim:

Sir John Bowring: Servian popular poetry (1827), str xxi

---

' The Servians possess a translation of the Bible, made in the ninth century, written in the Pannonian dialect, which is now obsolete. This Bible, however, has served, and still serves, as a standard of the Servian language ; and its authority has been rather increased than diminished from the circumstance of its phraseology being far removed from what is deemed the vulgar idiom. That the vulgar idiom, however, is amply sufficient for all the common purposes of language, and for the communication even of the most exquisite shades of thought and feelings, is sufficiently exemplified.

---

​

i ovom:

Relationi universali: arricchite di molte cose rare, e memorabili ...by Giovanni Botero - 1640, str. 79 :

---

Nel culto divino vsano la lingua Seruiana, ch'è quasi Toscana tra gli Schiavoni. str. 79

U bogosluženju koriste srpski jezik koji je poput toskanskog među Slovenima. (govori se o staroslovenskom kod Vlaha u Vlahiji).

---

​

imamo upotpunjujući deo priče:

The Harleian miscellany, or, A collection of scarce, curious, and ..., Volume 5 By William Oldys, Edward Harley Oxford (Earl of) v. 5 - 1745:

---

Na Maloj Strani (deo Praga), ako mu se može verovati, uglavnom govore visoko-nemački; ali u Starom i Novom Mestu (delovi Praga) poglavito češki. Široko rasprostranjen jezik, čiji dijalekti su češki, poljski i moravski, zove se racki. To je staroslovenski, i danas se govori u dobrom delu Mađarske, u Slavoniji, Hrvatskoj, Raškoj, Srbiji, Dalmaciji, Karnioli itd.

---

​

Dakle vidimo da se "romantika" proteže kroz barok gotovo do renesanse.