Pojam "srpski jezik" ne pojavljuje se nigdje do kraja 17. i početka 18. st. Jedna jedina potvrda je iz 1374., i Mladenović je naveo tu potvrdu, nastalu u bugarskom krugu, kao prvi spomen srpskog jezika (koja označava crkvenoslvesnki srpske suvrsti). Poslije tog, i prije: nigdje ništa. Mladenović, ni ostali, ne bave se kljastim ganjanjem nekog jedva jedvitoga spomena u Bosni ili Dubrovniku među katolicima.
Naravno, to ne znači da Srbi tog doba nisu ništa pisali na nekom slavenskom idiomu. No, da se to što su pisali odnosi na sam jezik, u bilo kom obliku- toga nema. Nije potrebno da izrijekom bude spomenuto "srpski jezik", nego da se vidi da je srpski ono što se odnosi na jezik.
Toga nema-nigdje.
Katičić je pokušao uravnoteženo prikazati da su srpski pisci i pisari rabili općeslavenski pojam za jezik, te da se sigurno kod njih bila javila i srpska zamjena za slavenski, kao u slučaju Hrvata, Rusa i Bugara. No- ja toga ne vidim. U pravoslavnim srpskim krugovima, osim te potvrde iz 14. st., nema ništa.
Na latinskom, talijanskom.... pojmovi serviana i sl. znače jedino i isključivo ćirilicu. Nema niti jednog teksta, iole uobličenoga, na latinici i glagoljici da se krsti srpskim imenom. Slično je i na južnoslavenskom idiomu, gdje, u vrlo malom broju zapisa, postoji pridjev srpski, srsci isl., kod katolika i manje kod muslimana, a da se odnosi na pisani idiom kojim je tekst- najčešće kraća povelja ili pismo- napisan (npr. možda jedan ili dva teksta u staroj Bosni, te neko pismo Sokolovića i sl).
Još je bolja ilustracija slavenska ili srpska kancelarija u Dubrovniku, koja je imala 2-3 pisara, i koja je doživjela kratkotrajni procvat kad je sa zlatnim dobom srpske pismenosti bilo gotovo, u 14. i 15. st. Dosta je usporediti jezik tih kratkih orječja s pravim knjigama dubrovačke proze 14, 15, 16..st. (ne one umjetničke, nego vjerske), pa da se vidi da to nije niti taj tip jezika, niti ga dubrovački autori tako zovu, a najmanje imaju ikakve veze s onim što uistinu jest srpska pisana baština.
Srpska pisana baština na vernakularu postoji, i do 18. st. sastoji se od uglavnom od kratkih zapisa, darovnica, pisama i trgovačkih ugovora od, odprilike 12. st. nadalje. Glede pak poznatih primjera dijelom vernakularne baštine u vezi s Bosnom, starom, od 1189. (Kulin) do druge polovice 16. st., ona je zajednička- hrvatska, bošnjačka, srpska, a vjerojatno i crnogorska.
Sama izočnost pojma "srpski" za jezik u pravoslavnim krugovima govori više od natezanja neka dva-tri zapisa nastala u katoličkom bosanskom krugu, a napose u tandemu s vlaškim. I tu je boljka srpske filologije i kulture- pokušava lovom na imena (što je dio identiteta, a do komedije dovodi ganjanjem istoga po Turskoj ili Indiji) nadoknaditi oko što nema, i to zbog nepovoljnih povijesnih okolnosti.
I tu sva halabuka i promičba rezultata- ne daje. Kao ni muslimanska koja bi nasilu htjela uspostaviti kontinuitet s uglavnom hrvatskom baštinom u Bosni, sa svojom sadašnjom.
Ono što doslovno "boli"- to je da do okvirno 1400-1450 na srpskom jeziku bilo koje varijante- nema ništa. Baš ništa. To samo po sebi ne bi bilo nelagodno da se nešto pojavilo u sljedećih 300 godina. A nije zbog povijesnoga peha. Sadašnja pisana kultura može se ozbiljno pratiti, u ovom obliku kakav je i razumljiv, i više manje sličan, jedino od hrvatskih vjerskih i svjetovnih pisanih spomenika razdoblja 1400-1500. Sve prije je rudimentarno, maglovito, praktički nevažno, skoro nepostojeće...
