Nesumnjivo Hrvati

Mrkalj:
Nije za Dositeja - on je tu bio previše... probirljiv. Ali se zato udala u Indiji, kad smo tamo bili, nakon velike meteorske kiše u ranim godinama našeg kalendara.

Tako postoji indijsko ime - "Dostana".
Kliknite za proširenje...
1578853757930.png
 
UMRO NAŠ POZNATI ISUSOVAC, KNJIŽEVNIK I JEZIKOSLOVAC I danas se pamti njegov nastup na simpoziju o Vuku Karadžiću: Usred Beograda izazvao je buru
  • 14.09.2019. u 15:39

Zagreb, 160419. Fratrovac 40. Vladimir Horvat fratar koji je sluzio mise u Notre Dameu Foto: Goran Mehkek / CROPIX


Ovde smo ga upamtili po produkciji falsifikata.

Evo primera kako ta "znanost" nastaje - primer falsifikovanja:

Kašićevo delo "De variis versonibus slavonicis, dalmaticis seu illyricis et serblianis seu ruthenicis", hajde da vidimo šta to on tamo Kašić piše:

"Hucusque non inveni huius versionis certum auctorem. Scio tamen sub Cyrillico caractere, seu potius Graecanico, in lithurgia et divinis officiis hac uti Serbbios seu Serblianos, qui Ritum non Latinum, sed Graecum sequuntur in Provinciis Illyricis, Crovatia, Slavonia Sirmiensi, Bosnia, Hercaegovina, Serblia, utraque Bulgaria, Tracia, Macedonia, quae sunt citra Danubium, atque in iis quae ultra Danubium sunt: Valachia, Moldavia seu Bogolania, Ruthenia, Rascia, Russia, et Moscovia. Serblii a Bosnensibus parum differunt in verbis et modo loquendi, quorum dialectus communior, et melior meo iudicio inter Illyricas dialectos censenda est."

Evo prevoda Vladimira Horvata - strana 113. :

"Do sada nisam pronašao pouzdanog pisca ovoga prijevoda. Ipak, znam da se u liturgiji i u službi Božjoj ovim ćiriličkim ili radije grčkim pismom služe u ilirskim provincijama Hrvatskoj, Srijemskoj Slavoniji, Bosni, Hercegovini, Srbiji i obje Bugarske, Traciji, Makedoniji, koje se nalaze s ove strane Dunava, i u onima s one strane Dunava: Vlaškoj, Mol daviji ili Bogdaniji, Ruteniji, Rasciji, Rusiji i Moskoviji, Srbi ili Srbljani, koji ne slijede latinski, već grčki obred. Srbi se u rječniku i načinu govora malo razlikuju od Bosanaca, čije narječje, po mome sudu, treba smatrati općenitijim i boljim među hrvatskim narječjima."

http://hrcak.srce.hr/file/116815

Adekvatan prevod:

"Do sada nisam pronašao pouzdanog pisca ovoga prevoda. Ipak, znam da se u liturgiji i u službi Božjoj ovim ćiriličkim ili radije grčkim pismom služe Srbi ili Srbljani, koji ne slijede latinski, već grčki obred u ilirskim provincijama, Hrvatskoj, Sremu, Slavoniji, Bosni, Hercegovini, Srbiji i obje Bugarske, Trakiji, Makedoniji, koje se nalaze s ove strane Dunava, i u onima s one strane Dunava: Vlaškoj, Moldaviji ili Bogdaniji, Ruteniji, Rasciji, Rusiji i Moskoviji. Srbi se u rječniku i načinu govora malo razlikuju od Bosanaca, čije narječje, po mome sudu, treba smatrati opštijim i boljim među ilirskim narječjima."
 
Mrkalj:
UMRO NAŠ POZNATI ISUSOVAC, KNJIŽEVNIK I JEZIKOSLOVAC I danas se pamti njegov nastup na simpoziju o Vuku Karadžiću: Usred Beograda izazvao je buru
  • 14.09.2019. u 15:39

Zagreb, 160419. Fratrovac 40. Vladimir Horvat fratar koji je sluzio mise u Notre Dameu Foto: Goran Mehkek / CROPIX


Ovde smo ga upamtili po produkciji falsifikata.

Evo primera kako ta "znanost" nastaje - primer falsifikovanja:

Kašićevo delo "De variis versonibus slavonicis, dalmaticis seu illyricis et serblianis seu ruthenicis", hajde da vidimo šta to on tamo Kašić piše:

"Hucusque non inveni huius versionis certum auctorem. Scio tamen sub Cyrillico caractere, seu potius Graecanico, in lithurgia et divinis officiis hac uti Serbbios seu Serblianos, qui Ritum non Latinum, sed Graecum sequuntur in Provinciis Illyricis, Crovatia, Slavonia Sirmiensi, Bosnia, Hercaegovina, Serblia, utraque Bulgaria, Tracia, Macedonia, quae sunt citra Danubium, atque in iis quae ultra Danubium sunt: Valachia, Moldavia seu Bogolania, Ruthenia, Rascia, Russia, et Moscovia. Serblii a Bosnensibus parum differunt in verbis et modo loquendi, quorum dialectus communior, et melior meo iudicio inter Illyricas dialectos censenda est."

Evo prevoda Vladimira Horvata - strana 113. :

"Do sada nisam pronašao pouzdanog pisca ovoga prijevoda. Ipak, znam da se u liturgiji i u službi Božjoj ovim ćiriličkim ili radije grčkim pismom služe u ilirskim provincijama Hrvatskoj, Srijemskoj Slavoniji, Bosni, Hercegovini, Srbiji i obje Bugarske, Traciji, Makedoniji, koje se nalaze s ove strane Dunava, i u onima s one strane Dunava: Vlaškoj, Mol daviji ili Bogdaniji, Ruteniji, Rasciji, Rusiji i Moskoviji, Srbi ili Srbljani, koji ne slijede latinski, već grčki obred. Srbi se u rječniku i načinu govora malo razlikuju od Bosanaca, čije narječje, po mome sudu, treba smatrati općenitijim i boljim među hrvatskim narječjima."

http://hrcak.srce.hr/file/116815

Adekvatan prevod:

"Do sada nisam pronašao pouzdanog pisca ovoga prevoda. Ipak, znam da se u liturgiji i u službi Božjoj ovim ćiriličkim ili radije grčkim pismom služe Srbi ili Srbljani, koji ne slijede latinski, već grčki obred u ilirskim provincijama, Hrvatskoj, Sremu, Slavoniji, Bosni, Hercegovini, Srbiji i obje Bugarske, Trakiji, Makedoniji, koje se nalaze s ove strane Dunava, i u onima s one strane Dunava: Vlaškoj, Moldaviji ili Bogdaniji, Ruteniji, Rasciji, Rusiji i Moskoviji. Srbi se u rječniku i načinu govora malo razlikuju od Bosanaca, čije narječje, po mome sudu, treba smatrati opštijim i boljim među ilirskim narječjima."
Kliknite za proširenje...

Horvat je ahistorijski preveo "ilirski" s "hrvatski"- no to ne mijenja ništa na tom da je u jednu kategoriju stavio prijevode na dalmatinskom, slovonskom ili ilirskom, a u drugu kategoriju onaj na serblinskom ili rutenskom.

Srbi, po njegovu izričaju, se malo razlikuju od Bosanaca/Bošnjaka, koji govore onim što je kasnije nazivano štokavsko narječje. No, kod Kašića se idiomi često pojavljuju i miješaju, no i odvajaju: dalmatinski je ponekad kasniji čakavski, a bosanski je nekad štokavski, a nekad štokavski ikavski nasuprot dubrovačkom štokavsko-jekavskom.

Konačno, Kašić nikad jezik kojim je pisao nije ne samo zvao srpskim, nego nije ni znao bilo što o srpskoj pisanoj kulturi.

Glede pojma "hrvatski" izjednačuje ga sa slovinskim ili slavenskim u rukopisnom rječniku iz 1599. I opet je krug zatvoren, kao što je rekao Katičić:
https://forum.krstarica.com/threads/ciji-je-nas-jezik.251784/page-169

Srpskoj ideologiji je došao kraj, no to je problem njezinih privrženika, a ne bilo kog drugog..:kafa:
http://crodip.ffzg.hr/default.aspx

kas.png
 
Urvan Hroboatos:
Srpskoj ideologiji je došao kraj
Kliknite za proširenje...

Sanjaš ti to onlajn već dvadeset godina, pa te eto opet ovde sa krpama i deterdžentom.

Srpska rimokatolička misionarsko-prozelitistička književnost 1

Bartolomeo Kašić - otac krađe srpskog jezika

iliti

Jezuitska misija jezičkog posrbljavanja Balkana



Da je današnji hrvatski jezik ustvari Vukov srpski jezik dominantno je mišljenje hrvatskih jezikoslovaca i intelektualaca, ali se ovde pokušavaju nametnuti izvesni nenaučni stavovi da štokavica nije samo srpska već postoji i nekakva hrvatska štokavica. Da vidimo, polako...

Urvan Hroboatos:
»Velekrat sam razmišljao i razgovarajući se s druzimi iziskovao, kojim bismo načinom najboljim i najugodnijim mogli upisati i izgovoriti naša besidenja slovinska; ne mogosmo nikakova posobita najći, s kojim bi se moglo ne samo svima rusagom, paček ni jednomu samomu ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin. Što ćemo dakle reći i odlučiti? Razborito i razložito scinim ja zaisto i mnim, da oni pisalac, koji hoće štogod upisati naški, ima nastojati, koliko najbolje može, onim govorom upisati, koga on višt u mnozih pozna, da je najopćeniji i koga može svak' lašnje razumiti i s koristju pročtiti: neka kakogodire mnozima ugodi. Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio i oni su moja (krstjani, Rašijani, Srblji poluvirci i Turci). Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu, da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak' na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći, da zanose.«

Bartol Kašić, »Ritual rimski«,Pag-Dubrovnik-Rim, predgovor, 1640.

http://www.ihjj.hr/o-hr-bartol-kasic-Institutiones-linguae-lllyricae .htm
Kliknite za proširenje...

Zadržimo se na jezuiti Kašiću, koji je nekako bitan jer otkako pokušavaju da sahrane Vuka, hrvatski jezikoslovci upravo Kašića uzdižu na pijedestal oca tzv. "hrvatskog jezika". Međutim, Bartolomeo Kašić pionirski je predstavnik velikog talasa srpske misionarsko-prozelitističke leksikografije i gramatikografije. Možda Kašić ne bi u svojem poduhvatu uspeo da nije bio impresioniran i inspirisan jezikom bosanskog franjevca fra Matije Divkovića, zbog čega je Kašić svoj jezik nazivao "bosanskim". Istini za volju, čakavac Kašić jeste u svoju Gramatiku iz 1604. stavio neke čakavske padeške oblike, ali ih je kasnije, u svojem prevodu Biblije izbacio, pa se slobodno može reći da je Kašićev prevod Novog zaveta prvi prevod Novog zaveta na narodni srpski jezik, pogotovo imajući u vidu da se to desilo nakon što je Kašić pola svojega života proboravio u Beogradu i Dubrovniku.

VGUZ9JU.jpg

Bartolomeo Kašić

Za odgovoran posao sastavljanja srpske gramatike Bartolomeo Kašić je odabran od strane jezuitskog generala pri Kongregaciji za propagandu vere, Klaudija Akvavive. Akvaviva je prelomio da jezik jezuitskih misionara bude srpska štokavica a na osnovu izveštaja Dubrovčanina, tj. Caftaćanina Marina Temperice:
Bosina vero inter ceteras Gentes Seruianam linguam adhibentes, puriori et elegantiori loquendi forma vti solet [..] sicut a Marino Temperizza Epidaurio a Societate Jesu hanc linguam optime callente accepi. (Angelo Roccha, Bibliotheca apostolica Vaticana, Roma, 1591)

“Bosna pak među ostalim narodima koji se služe srpskim jezikom, upotrebljava čišći i elegantniji način govora."
Vredno je pomena da je to isti čuveni jezuitski general, Klaudio Akvaviva, koji je krenuo da katoliči pravoslavnu Rusiju preko cara Dimitrija Lažnog Samozvanca, inače njegove poljske ekspoziture. Ovaj nam podatak može pomoći da shvatimo prozelitske namere Kongregacije, njenog generala i njihovih jezikoslovaca-misionara.

Lqp8B8Y.jpg

Claudio Acquaviva, peti jezuitski general;
broj jezuita za njegovog mandata porastao sa 5000 na 30000

Kašić u predgovoru svoje Gramatike iz 1604. jasno kaže da je on kao izabrani iz družbe Isusovaca od Kongregacije za propagandu vere ("onih kojima se suprotstavljati ne priliči") prvo morao "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva", a sve zbog "drugih naroda, gotovo susjeda, (koji) bivaju zanemarivani, i to onih koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka." Zbog njih je Bartolomeo Kašić "pokušao pravila ovoga jezika… skupiti i određenim i razumljivim načinom prikazati, kako bi što lakše i brže dospjela do onoga komu su namijenjena; a to su oni koji su željni ovaj jezik naučiti." Odnosno, kako Barol kaže: "neki izabrani iz naše družbe (koji se) trebaju potruditi oko studija da temeljito nauče ovaj jezik", a sve to jer je "zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima katoličke vjere" "jasno u kakvu se položaju kod Ilira u ovo vrijeme nalazi kršćanska stvar. (Citirano prema prevodu von Erdmann-Pandžić)

Kašić je, kako sam priznaje, u predgovoru svoje gramatike, morao prionuti na težak posao savladavanja srpskog jezika, jezika čiju je gramatiku imao da sastavi po naredbi jezuitskog generala Akvavive, a po preporuci Marina Temperice. Iz doba njegove pripreme za pisanje gramatike ostao je njegov rukopisni rečnik sa 3800 odrednica koji je Kašić sačinio za sopstvene potrebe.

Prema navodima profesora Petra Kolendića iz Dubrovnika, Kašić se lično poznavao sa Mavrom Orbinom pa je u Rimu 1614. štampao Orbinovo "Zrcalo duhovno". "Zrcalu" je dodao i jedan svoj omanji rad – Nauk za dobro pisati slovinski i lasno čitati ovo libarce u kome, ponesen širinom i presekom štokavskog (ilirskog) govora, kaže:
Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom, imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali talijanski.

Navodimo reči dr Miloša Kovačevića: "Prevođenje Hrvata u srpski jezik ne počinje, sa ilirskim pokretom. To je završna faza, faza prihvatanja srpskoga jezika za hrvatski. Još krajem 16. i početkom 17. vijeka „prevođenje Hrvata u srpski jezik inicirala je Kongregacija za propagandu vjere u Rimu. (...) U arhivu Kongregacije za propagandu vjere u Rimu čuva se memorandum o prevodu Novoga zavjeta na slovenski jezik, u kome se, pored ostalog, kaže da Srbi imaju dijalekt od svih Južnih Slovena najbolji". [Svetozar Borak. Srbi katolici, SD „Dr Jovan Rašković", Novi Sad i SD „Zora", Beograd, 1998, 86. ] Za prevod Novog zavjeta određen je Bartol Kašić, koji je najbolje znao „ilirski jezik". Kašić je 1604. godine napisao prvu „ilirsku gramatiku": Institutionum linguae Illyricae libri duo. Za tu Kašićevu gramatiku Vatroslav Jagić će 1884. godine reći: „To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma... Već 1636. godine u Zagrebu prihvataju taj jezik, koji su nazvali najprije ilirski, a zatim i hrvatski. Ali u suštini to nije ništa drugo nego srpski narodni jezik." [V. Jagić, Predavanja iz 1884/85. godine: Отношение славянских наречий к церковнославянскому язику, deo: Сербский язик sa posebnom paginacijom, str. 17] Ljudevit Gaj je sa ilirskim pokretom bio, dakle, samo završna karika u realizaciji ideje rimske Kongregacije za provođenje vjere. Trebalo je uzimanjem srpskoga jezika i teritorijalno i brojno proširiti Hrvate na račun Srba i srpskoga jezika."

Ovaj osvrt završićemo rečima dr Milana Rešetara: Prvobitno je čakavski govoreno ne samo na celom području Stare Hrvatske (Severna Dalmacija, Hrvatsko Primorje, Zapadna Bosna, Istočna Istra sa Kvarnerskim ostrvima), već i u još nekim pograničnim predelima, koji delom tek docnije (verovatno u XI veku) dospeše pod hrvatsku vlast (Srednja Dalmacija, sliv Kupe), ili čak nikad ne dođoše pod hrvatsku vlast (Pelješac, Korčula, Lastovo, verovatno i jedan deo Zapadne Istre). Pošto se u Staroj Hrvatskoj govorilo isključivo čakavski, pošto su stanovnici Stare Hrvatske sačinjavali masu čakavaca, i što se u prvim istorijskim vekovima hrvatsko ime pojavljuje samo u čakavskim predelima i jezičnim spomenicima, to je potpuno opravdano, zajedno sa Miklošičem, uzeti, da je hrvatski istovetan sa čakavskim, i obrnuto. I pošto je, s druge strane, dokazano svim starijim jezičnim spomenicima da se u svim oblastima koje su kraće ili duže vreme bile delovi srpske države samo štokavski govorilo (Stara Srbija, Srbija, Crna Gora, Zeta, Hercegovina, Južna Dalmacija, Istočna i Južna Bosna, Srem), i da se u ovim oblastima srpsko ime upotrebljavalo za narod i za jezik, često čak i u vreme kad nije postojala državna pripadnost Srbiji – onda se opet mora dati pravo onome ko sa Miklošičem izjavljuje da su štokavski i srpski pojmovi koji se poklapaju.


Ako saberemo i oduzmemo, Bartolomeo Kašić nikada svoj jezik nije nazvao hrvatskim, dok pismo na kojem bi se njegov Nauk za dobro pisati slovinski bolje pisao naziva "našimi serbskimi slovi". Štaviše, ovaj Dalmatinac kaže da je za potrebe pisanja svoje gramatike morao "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva". Da je to bio dalmatinski jezik, kako je Kašić nazivao svoj jezik, Kašić ne bi morao da ga uči.

Mrkalj:
......
Kliknite za proširenje...
 
Stavio sam i prije, no činim to samo iz zabave, bez želje da ikog uvjerim (slijepci ostaju to). Za Kašića. Mikalju, Stullija, Voltića,...- ilirski je hrvatski, što izrijekom pišu- za Della Bellu je i povezano s Liburnima; a ako imaju srpski (u nekom obliku)- to je samo srpski, a njekad i raški-te nikad "ilirski".
 
Slaven777:
Za sve pobrojane?
Kliknite za proširenje...

Mogu za dati slike, no budući da forum ograničava na dvije, to je dug i naporan posao koji me zanima. Kašić u rječniku ni nema ilirski pojam, nego sam slavenski, kojeg izjednačuje s hrvatskim, kao što sam dao. Srpski u bilo kom obliku (serb, serv,..) ni nema.

Mikalja to ima u rječniku, no ne znam je li taj dostupan na mreži, no izdan je skoro i stoji da je ilirski-slovinski, hrvatski. Srpski ima kao srpski irašanski. Della Bella -slično. Stulli je na mreži i to sam dao, a isto i Voltić (koji nema pojam harvat, nego horvat)...
 
Urvan Hroboatos:
Hrvatski kao »ogledni« slavenski jezik

Jednu od rijetkih starijih potvrda naziva srpski jezik koja je nedvojbeno bliska njegovu današnjemu značenju donosi 1530. godine slovensko-austrijski putopisac Benedikt Kuripešić. On ga određuje prostorno i u odnosu na govoreni jezik u Srbiji: »Zemlja Srbija (Seruia), koju mi Nijemci zovemo Surffen, ima svoj posebni jezik koji se naziva srpski (surffisch). To je također slovenski (windisch) jezik.« (Kuripešić 1530: 43, izvornik je na njemačkom). Kuripešić primjećuje za Bugare da oni također govore slavenskim jezikom, no njega su »nešto teže razumijevali nego srpski« (1530: 45). U sarajevskoj oblasti spominje grobove vojvode Radoslava Pavlovića i njegova sluge, viteza, o kojega »junačkim djelima još mnogo pjevaju Bošnjaci i Hrvati«[1], a na kojima se nalaze stećci s natpisima »na srpskom jeziku i pismu« (1530: 29—30). U nastavku
[1] O djelima srpskoga viteza Miloša Kobilovića (Obilića), koji je nožem rasporio cara Murata, i danas se po Kuripešiću »mnogo pjeva kod Hrvata i po onim krajevima« (1530: 39). I u drugim povijesnim vrelima nalaze se spomeni da »Hrvati« pjevaju narodne pjesme o sadržajima koji se tiču prvenstveno srpske povijesti. Jedan je takav primjer bugarštica Orao se vijaše nad gradom Smederevom koja je zapisana 1497. u južnoj Italiji, a pjevali su ju predci Moliških Hrvata, koji su bili katolici, štokavci ikavci i sami sebe zvali Slovincima. Stoga nije izgledno da bi bila riječ o potomcima raških Hrvata.
----------------------------------------------------------------------
ovoga teksta vidjet ćemo da je moguće da Kuripešić jezik na stećcima zove srpskim samo zbog pisma kojim je napisan.
Kuripešićev suvremenik i sunarodnjak, slovenski reformator i prevoditelj Biblije Primož Trubar (1508.—1586.) u predgovoru prvoga dijela svojega prijevoda Novoga zavjeta iz 1557. tvrdi da se hrvatskim jezikom (»die Crobatische Sprach«) ne govori samo u cijeloj Hrvatskoj i Dalmaciji, nego da njime govori i puno »Turaka« (»vil Türcken«), što se odnosi na slavensko muslimansko pučanstvo, prije svega ono u Bosni i Hercegovini. Od mnogih je čuo da se hrvatski govori i piše i na dvoru turskoga cara u Carigradu (Sakrausky 1989: 92). Da se je govorni slavenski jezik ondje zvao hrvatskim, vidjeli smo na primjeru velikoga vezira Rustem-paše koji je Mađara Zaja pitao govori li hrvatski (usp. poglavlje 4.f)). Što se pisanja tiče, stvari su složenije jer su slavenski pisari na Visokoj porti dobrim dijelom potjecali iz raške pisarske škole.
Primož Trubar bio je jedan od onih koji je vjerovao da je upravo hrvatski jezik spona Istoka i Zapada i da je on na Istoku najrasprostranjeniji i najvažniji među južnoslavenskim jezicima. To je bio razlog zbog kojega je tražio da reformatorsko djelovanje među južnim Slavenima koji nisu Slovenci bude utemeljeno upravo na hrvatskom. U predgovoru hrvatskoga glagoljičnoga Novoga zavjeta Trubar spominje u skladu s tim da se pravoslavna liturgija kršćana u Srbiji (»Seruia oder Sirffey«) i u Bosni, koji sami za sebe kažu da su »grčke vjere«, održava »na njihovu običnom srpskom i hrvatskom jeziku« (»in jrer gemeinen Syrfischen vnnd Crobatischen Sprach« (Sakrausky 1989: 205—206; usp. »in gemeiner Syruischen Sprach«, 206—207). Prikazujući da je liturgijski jezik pravoslavaca u Srbiji i Bosni (i) hrvatski, a ne samo srpski, Trubar potkrjepljuje sliku o važnosti i proširenosti hrvatskoga. Uzme li se u obzir raširenost hrvatskoga narodnosnoga imena u XVI. stoljeću koju smo do sada opisali, Trubarova očekivanja vezana uz hrvatski nisu bila neopravdana.
Trubarova predočba o lingvističkoj raslojenosti jezika koji je smatrao hrvatskim može se iščitati iz najave da bi mu trebala dva Hrvata (»zween Crobaten«) koji dobro govore »dalmatinski« i »bosanski« (»Dalmatinisch vnd Bosnarisch«). Iz tih se riječi vidi da su »dalmatinski« i »bosanski« za Trubara idiomi hrvatskoga jezika. Za dotičnu dvojicu Hrvata očekuje da dobro znaju pisati hrvatski i ćirilski (»Crobatisch vnd Cylurisch«) (Sakrausky 1989: 97). »Pisati hrvatski« znači mu (na tom mjestu) hrvatski pisati glagoljicom, a »pisati ćirilski« znači mu hrvatski pisati ćirilicom. Na drugom mjestu spominje da svatko zna da se hrvatski jezik piše dvama različitim hrvatskim slovima (»mit zweierley Chrobatischen Buchstaben«), što znači glagoljicom i ćirilicom (Sakrausky 1989: 92). Iako su Trubaru i glagoljica i ćirilica hrvatska pisma, riječima »pisati hrvatski« odnosi se prije svega na glagoljicu. Spominjući npr. jednoga hrvatskoga svećenika iz Dalmacije (»einem Crobatischen /Priester/ auß Dalmatia«) koji je navodno donio cijelu »hrvatski« napisanu Bibliju (»ein gantze Crobatische geschribne Bibel«), nadodaje da je Biblija pisana »hrvatskim slovima«, što znači glagoljicom, a ne ćirilicom.

Autor prve slovenske gramatike Adam Bohorič (1520.?—1598.)[1], koji hrvatskomu jeziku također pripisuje posebnu važnost, na sličan način vezuje uz glagoljicu hrvatsko ime. On hrvatski jezik zove »Dalmatica et Croatica« i određuje ga u naslovu svoje latinskim jezikom napisane gramatike iz 1584. oglednim slavenskim jezikom: Arcticae horulae succisivae, de Latino Carniolana literatura, ad Latinae linguae analogiam accommodata, unde Moshoviticae, Rutenicae, Polonicae, Boëmicae & Lusaticae lingvae, cum Dalmatica & Croatica cognatio, facile deprehenditur. Sukladno s Trubarovom najavom da mu trebaju dva Hrvata koji govore i pišu bosanski i dalmatinski, Bohorič oprimjeruje hrvatski jezik s jedne strane epitafom »Katarini kraljici bosanskoj, Stipana ćer« iz 1478. (1584: 13—15), a s druge strane Očenašem s arhaičnim jezičnim značajkama i s crkvenoslavenskim elementima, koji je preuzeo od hrvatskih protestanata (1584: 22—25).
[1] Bohorič svoj jezik zove »kranjski«, »Carniolana lingua«, »dialecto Carniolana«.
Kliknite za proširenje...
Шта ова акробатика речима доказује?
 
cronnin:
Значи, ипак су они у Загребу пре два века сматрали да је ово један исти језик са два различита назива?
И чему тај сотонистички моменат са ђаволом? Како нису додали страну више у претходном тому?
Kliknite za proširenje...

O čem pričaš? Kakvi sotonisti?

O tom kako je jezik poiman pisao sam davno i drugdje na ovom podforumu, i to nije nikakva novost.

https://forum.krstarica.com/threads/ciji-je-nas-jezik.251784/page-169#post-36059759
----------------------

Sustavno proučavanje jezika počinje s 18. st., iako su i do toga doba napisane mnoge studije, te rječnici, gramatike i sl. No, tek pod utjecajem razvoja jezikoznanstva Humboldta, Grimma, Jonesa, rane slavistike.... hrvatska filologija sustavno piše i teoretizira o jeziku. Sve do onda, radilo se više o pokušajima i ovlašnim prikazima (Kašić, Della Bella, Belostenec, Appendini,...). Dakle, navest ću autore koji su školovani filolozi (u skladu s jezikoslovljem onoga vremena), te one koji su važni za oblikovanje hrvatskoga jezika u početku 19. st. iako su bili priučeni, jer u to vrijeme nije bilo filološke naobrazbe; ne ću navoditi stajališta književnika, povjesnika ni bilo kojih jezikotvoraca, budući da o njima i nije riječ od kada se filologija i lingvistika razvila.

Pitanja koja su obrađivana su opseg hrvatskoga jezika i pisane baštine, te odnos sa srpskim jezikom. U periodu od 1830. (početak javnoga Gajeva djelovanja) do 1940. (izlazak prijelomne studije Guberine i Krstića: https://hr.wikipedia.org/wiki/Razlike_između_hrvatskoga_i_srpskoga_književnog_jezika ), glavna su i najpoznatija stajališta: Ljudevita Gaja (po ranim Gajevim idejama hrvatski jezik obaseže svu baštinu na kajkavskom, svu slovensku pismenost i književnost, sve na čakavskom i štokavsko-ikavskom. Za djela pisana latinicom na nekom štokavsko-ijekavskom Gaj isprva nije bio siguran, a mislio je da pripadaju srpskom (o štokavsko-ekavskoj tradiciji nije imao mišljenja). Pod utjecajem grofa Janka Draškovića Gaj je promijenio mišljenje i uvrstio je u svoju sliku hrvatskoga i štokavsko-ijekavski, i onda nastavio s tom stilizacijom, za razliku od prvotnih ideja da bi općehrvatski jezik trebao biti amalgam čakavsko-kajkavsko-štokavski, kao u Vitezovića). Ostali preporoditelji (Kukuljević, Babukić, Demetar, Kurelac, Mažuranići, Šulek,..) držali su da je prava hrvatska baština ona napisana na raznim čakavskim i štokavskim govorima na latinici, glagoljici i bosančici, dok su se razilazili u pitanju je li kajkavska hrvatska književnost izvorno hrvatska ili kroatizirana "kranjska"). Većina je, osim Antuna Mažuranića, mislila da jest.

Gajeva klasifikacija južnoslavenskih jezika i naroda u vrijeme nastanka u vrijeme nastanka »Kratke osnove Horvatsko-slavenskog pravopisanja« iz 1830. godine

----
Glede odnosa sa srpskim, preporoditelji su mislili da su hrvatski i srpski jedan jezik, no da hrvatski književni jezik počinje u 15. st., a srpski u 18. st., te da su kao književni jezik jedno, uglavnom, od 19. st.

Kasniji naraštaji školovanih filologa (Jagić, Broz, Kušar, Maretić, Rešetar, ...) držali su da u hrvatski jezik ne spadaju slovenski govori ni književnost, a da su hrvatski i srpski jedan jezik s dvije tradicije i pisma. Najutjecajniji i do sada najpregledniji prikaz dao je Jagić 1864. u tekstu "Iz prošlosti hrvatskoga jezika", a opseg književnosti i pisane riječi 1898. Đuro Šurmin u "Povjesti hrvatske i srpske književnosti",
.................
Do 1940. većina je hrvatskih filologa oscilirala između želje da se hrvatski i srpski približe ili izjednače, te odbijanja onda već jasno definiranoga srpskoga jezika kao nadomjestka za stabilni hrvatski standard (Nikola Andrić, Vatroslav Rožić, Rešetar, Stjepan Ivšić, Maretić, Blaž Jurišić, ..). S osnutkom Banovine Hrvatske jasno je, prvi put, razlučeno kako su hrvatski i srpski dva književna jezika (danas bi se reklo standardna), a ne jedan književni jezik, a o varijantama se nije govorilo niti mislilo u tim kategorijama.

----
U FNRJ/SFRJ se u početku držalo da su hrvatski i srpski dva književna jezika (što je bilo stajalište i glavnih hrv. filologa Ivšića, Skoka, Jurišića, Stojkovića, Benešića,... a bez oduševljenja su i pod pritiskom, neki od njih, pristali i na Novosadski dogovor iz 1954. o dvoimenom jeziku koji se imao zvati srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski. Do tada je u hrvatskoj sredini, nakon ilirskoga razdoblja, prevladavalo hrvatsko ime za jezik, ponekad hrvatski ili srpski, a vrlo rijetko hrvatsko-srpski, te još rjeđe srpsko-hrvatski.

Od 1960ih je za hrv. filologe i lingviste dvoimeni naziv postajao sve nesnosniji, te su kao prihvatili teoriju o varijantama koju je promovirala srp. lingvistica Milka Ivić, dok su neki odbijali i varijantnu terminologiju. U lingvističkim i filološkim krugovima, varijantnost su (koliko iskreno, drugo je pitanje) promovirali Jonke, Brozović i Katičić, dok su Tomislav Ladan, Zlatko Vince i Stjepan Babić bili izrijekom protiv i tvrdili da se radi o dva književna jezika, a ne varijantama jednoga književnoga jezika koje u praksi funkcioniraju kao zasebni književni jezici (Brozović, Katičić et al.).
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top