Ovo je jedna od djetinjarija koji dotičnik ponavalja ad infinitum, i koja nema veze sa zbiljom. Ne vjerujem da vrijedi pisati, no sad imam malo vremena...
1. "vukovski jezik" je ako ne mit, a ono krparija. Zreo oblik mu je dosegnut sredinom 19. st., kad se oslobodio Kopotarova utjecaja i približio više Hrvatima (djevojka, tjerati, orah, htio,..). Osim pisma, taj oblik pisanja je pohranjem u hrv. pisanoj i govornoj baštini od 14. st.nadalje. Na Karadžića je najveći utjecaj imao govor ponajviše pravoslavnoga življa u rubnim krajevima, dio je leksičko-civilizacijskoga sloja dugovao "šokačkim rječnicima" (Della Bella, Belostenec, Stulli, Jambrešić, Mikalja,..), a oblik pravopisa (ne slovopisa) po predlošku većinskoga hrv. pisanja do njegova doba.
2. odluka vlade da se 1892. prijeđe na fonološki pravopis nije neka Hedervaryjeva urota, nego politički potez hrvatskih elita kad su se morali prilagođavati situaciji svjesni svojih ograničenja. Ne samo zbog jugoslavenske ideologije, nego je u 1870-im i 1880-im postalo jasno da u pokrajinama Bosni i Hercegovini, a manje u Dalmaciji, ne će prevladati jezični tip zagrebačke škole (bez obzira što je ta škola imala pravu bujicu pisanoga teksta- romani Augusta Šenoe, Ante Kovačića, povijesti Račkoga i Smičiklasa i Klaića, gramatike Mažuranića i Babukića i Vebera, rječnici Mažuranića, Parčića i Šuleka,..).
I stoga su hrv. filolozi prionuli poslu: 1889. pravaški političar i jezikoslovac Marcel Kušar (uz prijašnja djela) izdaje knjigu o hrvatskom pravopisu; iste godine, Tomislav Maretić izdaje golemu "Istoriju hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima", 410. str. velika formata, u kojoj pokazuje da je većina hrvatskih pisaca, od Marulića i Ranjinina Zbornika, preko Zlatarića, Babića, Habdelića i Zrinskog, do Relkovića i Čevapovića pisala pretežito fonološki, od 1495. do 1835.
https://archive.org/details/povijestrazvitka00kuar
https://archive.org/details/IstorijaHrvatskogaPravopisaLatinskijemSlovima
Dakle, taj "vukovski jezik" se u praksi sveo na promjenu pravopisa (izjednačene množinske padeže su, zbog lakoće, počeli pisati i ranije). U Brozovu pravopisu postavljena je konačna norma, u Maretićevoj gramatici gramatička, dok u Iveković- Brozovu rječniku većinom nije leksička.
Broz je pogriješio što u uvodu nije spomenuo hrv. pisce, nego samo Karadžića i Daničića, dok u drugim svojim djelima obilato citira i obrađuje ostale hrvatske autore, napose Dubrovčane (sam je Broz izdao Gundulićeva "Osmana" 3 puta).
https://archive.org/details/osmanivanagundul00gund
https://archive.org/details/crticeizhrvatsk01brozgoog
Maretićeva je gramatika dočekana na nož, kao kulturna sramota, budući da je novoštokavštinu mogao obraditi i bez Karadžićevih djela, ili uz parcijalni njegov prinos. U školskoj gramatici Maretić normira jezik bez Vuka, ne postoje primjeri, a norma je hrvatska u onim vidovima gdje se gramatički razlikuje od srpske (ko>tko; uticati>utjecati,..) To je najbolja opsežna gramatika novoštokavštine, no nije gramatika književnoga ili standardnoga jezika i zbog neprimjerena korpusa, i zbog propisa koji nisu prihvaćeni (Kaukaz, Evripid,..)
Nu, najveći je promašaj uvelike Ivekovićevo djelo, 1901., s preko 56.000 natuknica, koje je u bar 50% leksema bizarno ili zastarjelo, dok u njem nema običnih riječi, što su pokopali svi recenzenti.
Jedan od rijetkih boljih poteza je osvrtanje na Stullijev rječnik:
https://hrcak.srce.hr/file/271429
Razumijem da srpski filolozi pokušavaju tim trima djelima pridati mitski sadržaj budući da su sva tri, a rječnik i gramatika ponajviše, jako naslonjeni na Karadžića i Daničića u popisu vrela, te u citatima. Ali, stvarnost je ta da je izgrađeni hrvatski jezik od 1840-ih do 1890-ih, doživio podkraj stoljeća jedino pomak u pravopisu, relativno manje važnom lingvističkom i kulturnom dijelu (već sam rekao da je sve i bilo u predkaradžićevskoj pisanoj tradiciji, jedino je Broz otišao predaleko u jednačenju prefikasa završavajućih na /d/ (od-, pred, pod-..), i možda još 2-3 sitnice.
I to je učinjeno da bi hrvatske knjige bile dominantne poglavito u Bosni, što je i ostvareno. Do 1918. glavni udžbenici i niz knjiga iz kulture, bili su pisani Brozovim pravopisom, latinicom, ..
(Ferdo Šišić, Marcel Kušar, Milan Prelog, Ćiro Truhelka, Kosta Hoermann, ..) gdje je uvođena hrv. pravna i druga terminologija.
Da je to bio neki "pritisak" Hedervaryja na Hrvate, ne bi praktički odmah po izdavanju Brozova pravopisa izašla važna i opsežna djela ne samo filologa, nego i povjesnika, kulturologa,.. (Đuro Šurmin, Vjekoslav Klaić, Tadija Smičiklas, Ferdo Šišić, Ivo Pilar, Julian Jelenić, ..), te književnika (Nazor, Matoš, Begović, Šimunović, Kosor, Kranjčević,..)
.
