А што "званична" (наспрам интернетско-кафанске?) етимологија додатно потврђује сазнања историографије и археологије, то мачку о реп? Управо је лингвистиком најлакше "играти се", у њу се на крају побегне када археологија пружи нула доказа, а жонглирање историографије не успе.
Naravno da je lako lingvistikom se poigravati, ali je problem neupućenih što se ta igra, ničim u potpunosti potvrdiva, odvija i na najvišem naučnom nivou. Žalosno je što se ovde ta publikovana "igra" od priučenjaka bahato pokušava predstaviti apsolutno i jedino mogućom istinom.
Što se tiče te mačke, na to je bilo odgovoreno, 9. marta oko 20:45:
Ključni problem je ono gde mačka trči za svojim sopstvenim repom, odnosno kada se lingvistika dodvorava istoriografiji i odbacuje lingvističke mogućnosti koje se kose sa istoriografijom, a ta ista istoriografija se poziva na lingvistiku da stvori teorijski model koji isključuje nepoželjne delove te iste lingvistike. Ti meni, ja tebi, i onda sve ide po planu.
Ja u istoriografiji i lingvistici ne polazim od teorije zavere, kojom me ti boljševički etiketiraš, ona je posledica, nego polazim od konstatacije da je previše nelogičnih teoretskih konstrukcija.
Ali te poruke tamo više nema zbog "spajanja poruka". To je paradigmatično za one pronicljive Ahilove teze po pitanju indogermanistike: 3. "institucionalizam" i 5. "cenzura":
Original postavio
Ahil71
Osnovna teza ove teme, da se zlouptrebljava pozicija da bi se falsifikovala istorija.
Osnovni elementi bečkoberlinizma su:
1. Kvaziekspertizam.
2. Dogmatizam.
3. Institucionalizam.
4. Primitivizam i težnja ka ismevanju drugačijih stavova.
I na kraju cenzura.
Međutim, zbog
germanocentrične ideološke paradigme, tzv. bečko-berlinsku školu, bolje je zvati
indogermanska, nemačkoarijevska ili, naprosto, die Hitlerschule.
Primer na osnovu kojeg sam prikazao sistem "ruka ruku mije" je knjiga Zbignjeva Goluba u kojoj Golub nakon nekoliko stranica iscrpnog teoretisanja u okvirima indogermanističkih pravila o glasovnim promenama rezignirano konstatuje kako predložene modele, parafraziram, "moramo odbaciti jer se ne uklapaju u postojeći istoriografski matriks":
Drugo, što se tiče naziva reke Dunav, dodajem i etimološku analizu iz knjige Zbignjeva Goluba:
Zbigniew Gołąb, The origins of the Slavs. A linguist's view, Columbus: Slavica Publishers, Inc., 1992, str. 239-241
Intersantno je da Golub u rečenici koja sledi odmah za ovim citatom konstatuje da je data analiza istoriografski neodrživa. S druge strane, istoriografija se, šatro, oslanja na lingvistiku, a lingvistika ne sme da protivureči istoriografskim stavovima, što znači da se
u lingvistici selektivno iznose određenom istoriografskom konceptu podobni stavovi, pa se onda istoriografija na njih poziva. I tako u krug. Tako to ide u die Hitlerschule.
Inače, Golub je veoma svestan naučnik, razlikuje stavove i pretpostavke od činjenica i knjiga je vredna po pitanju obaveštenja koja donosi, ali ne i po pitanju konačnih zaključaka.[/QUOTE]
Ko ima malo klikera, na osnovu desetina slovenskih potvrda naziva za vodotok, shvatiće očiglednost teze da je latinska reč Danubius izvedena is slovenske Dunav ili Dunaj , a ne iz nekih iranskih reči ili šta se sve ovde ne istresa od bukvalističkog kluba koji malodušno u cilju pothrane sopstvenog ega kopira indogermanističke modele kojima maca odavno kuca na vratanca. Ne to raditi...
Imamo na vagone današnjih potvrda u hidronimima:
Dùbanjak,
Dùbna,
Dùbno,
Dubòčac,
Dȕbočāj,
Dubočánac,
Dubòčec,
Dȕbokāš,
Dùbolj,
Dȕmboka itd. Tako da je latinsko
Danubius došlo od srpskog Duban, nakon metateze u
Dunab koje je naknadno dalo
Dunav,
Dunaj i (danas mađarsko Dona)
Duna. Inače,
dub tj.
dlb (u značenju dubine) došlo je od starije onomatopeje
glb odakle i sinonimi
glubina (dubina) i
glib (blato), pa i glina od
glibna. Na izvoz imamo i starijih oblika sa potvrdom u hidronimima
Glìbočica,
Glìbokī,
Glòbočica,
Glòmboka (
kajkavski),
Glùbokī járak,
Glùbokī pòtok, Глубокий Поток itd. Dno je došlo od "dubno" (dъbno) (dъbъn, dъnъb). Ove poslednje metateze odigrale su se značajno pre pojave prvih zapisa imena reke Dunav (recimo u 7. veku pre Hrista). E, sada, što indogermanistika ima iracionalan poriv da tvrdi kako je slovenski jezik do osmog veka bio konzerviran, nastao na jednom malom prostoru, u jednom vremenu bliskom osmom veku proizilazi iz podsvesne težnje za zatiranjem slovenskog imena i jezika.
Tačno je da na strani slovenskog autohtonizma postoje slaboumnici i neopamećenici koji protivčinjenično ustrajavaju na svojim fiksidejama. Ali, na drugoj strani imaju dostojnog suparnika koji se drži odavno instalirane ideološke šeme u lingvistici i istoriografiji, dok im teze onih prvih dođu kao zicer za licemerno likovanje nad klimavim tezama. Treća strana, ako neko nije obavešten, postoji. To je ona strana koja vidi da sve dosedmovekovno-močvarnoslovenske teze indogermanistike imaju alternativni održivi model. Pa, iako je i to više nego dovoljno za ustanovu/vaspostavu škole, imaju i više od toga. Na primer, opšteslovenska slatkovodne hidro-terminologije može se ad hoc objasniti na najmanje dva načina. Prvo, Sloveni su se sa Slovenskog Juga (vulgarno prozvanog Balkan) postepeno širili kroz predele u kojima nije bilo mora, tako da je kroz nekoliko generacija neupotrebljavana terminiologija izumrla pa je pri kontaktu novih generacija Slovena sa severnim morima moralo doći do formiranja nove primorske terminilogije, i to u delu koji se pojmovno ne poklapa sa slatkovodnim terminima. Drugi model odsustvo opšte slovenske pomorske terminologije objašnjava modelom po kojem su se centralna i severna plemena Slovena sa Slovenskog Juga širila na sever, dok su južna zbog odvojenosti reljefom visokih planina koje odvaja more od zaleđa Slovenskog Juga ostajala sesilna, što se i uklapa u nevlaški-nenomadski tip južnih slovena s mora i priobalja.