Molio bi da mi zastupnici bečko-berlinske škole nešto objasne.
U zadnjih tisuću godina Dalmaciju su osvajali u grubo ovim redosljedom: Mađari, Mongoli, Mlečani, Turci, Mlečani, Francuzi, Austrijanci, Talijani, Njemci. Ukupno 8 osvajača bez srpske vojske i kraljevine Jugoslavije (SHS), Mongoli su manje bitni, oni su tu samo prozujali. Međutim, ono što vidimo u svim ovim primjerima je sljedeće pravilo: Osvajači se mjenjaju, narod ostaje isti. Zašto mislite da je pred 1300 godina bilo drugačije, nego zadnjih tisuću godina? Jesu li se i prethodnih 1000 godina smjenjivali Rimljani, Goti, Avari, Franci, ali je narod uvijek bio isti? Ja vjerujem da je tako, a pri tome ne negiram da je manjih naseljavanja i raseljavanja uvijek bilo. Mogu za primjer uzeti Gorski Kotar kojeg je Austrija kolonizirala doseljenicima iz cijele Monarhije.
Tu je još jedan, još veći problem za sljedbenike bečko-berlinske sekte. Turska je 500 godina vladala Bosnom, Srbijom, Makedonijom, Bugarskom.... pa ipak, nije uspjela nametnuti svoj jezik. Venecija je 800 godina vladala djelovima Dalmacija, pa ipak, nije uspjela nametnuti svoj jezik nigdje osim u gradovima gdje se i ranije govorio romanski i latinski. Jedno selo samo kilometar od Zadra, jedno selo samo 500 metara od Splita nikad nije progovorilo na romanskom jeziku. Venecija je i vojno i kulturno i civilizacijski bila puno naprednija od tih seljaka, pa ipak ni dugih sedam stoljeća nije joj bilo dovoljno da u samo jednom selu nametne svoj jezik. Da stvar bude još gora, prema starim dokumentima, čak i u samim gradovima koji imaju kontinuitet romanskog govora još od Rima, preko Bizanta, pa do Venecije za skoro dvije tisuće godina samo je gospoda govorila romanski, dalmatinski ili latinski, a običan narod i u gradovima govori kako dokumenti kažu ilirski što znači slavenski (pričamo o kasnom srednjem vijeku i novom vijeku).
Moje pitanje za bečko-berlinsku sektu je seljedeće: Ako Rim, Bizant i Venecija nisu kroz skoro 2 000 godina kontinuiteta uspjeli nametnuti romanski jezik jednom selu 500 metara od Zadra, kako je to pošlo za ruku Hrvatima?
Ajmo još malo svijetla baciti na ovaj problem. Hrvati navodno na područje od Labina do Cetine pristižu u 7. stoljeću. No, ne mogu odmah zavladati tim područjem, prvo radi Avara i Bizanta, a zatim i radi Franaka, Bugara, opet Bizanta. Možemo pretpostaviti da su Hrvati na tom prostoru bili neka vlast tek od 10. stoljeća pa do kraja 11. To nije ni 200 godina. Osim toga, većinom gradova nisu ni tada vladali. Hrvati su tu zatekli romanizirano ilirsko stanovništvo. To romanizirano ilirsko stanovništvo moralo je pričati jezik koji je već jako ličio na romanski, odnsono srednjovjekovni latinski. Ipak, Hrvati, iako su na nižem civilizacijskom, kulturnom, jezičnom stupnju od tog stanovništva, iako i nisu prava vlast, uspjevaju na neki fantastičan način svoj jezik nametnuti toj starosjedilačkoj većini. Nije li to suludo tvrditi? Nije li suluda ideja da bi romanizirani Iliri pored romanskog jezika koji se u kountinuitetu govori u Dalmatinskim gradovima 2 000 godina iz nekog razloga prešli na jezik Hrvata koji su po svemu inferiorni autohtonom romanskom stanovništvu? Ako su popovi glagoljaši već u 9. vijeku služili mise na slavenskom jeziku, onda znači da je prije uspostave kakve-takve hrvatske vlasti narod već pričao slavenski. Kad ga je stigao naučiti? U 200 godina (7.-9. stoljeće) dok Hrvati/Slaveni nisu ni vladali tim prostorom nego su se smjenjivali Bizant, Avari, Franci, pa i Bugari. Jednostavno, izostaje i motiv i vrijeme za učenje hrvatskog/slavenskog od strane lokalnog romakiziranog ilirskog stanovništva. Nije li logičnije pretpostaviti da su Iliri pričali neku vrstu slavenskog jezika, pa stoga svoj jezik nisu ni mjenjali?
Riječ Slaven u europske jezike dolazi preko robova. Kad je papa Grgur Veliki zabranio držanje kršćanskih robova, Slaveni su djelom bili pogani, djelom arijevci, pa su kao takvi bili pogodni za roblje. Došli smo u paradoxsalnu situaciju, da jedini narod koji nije držao robove postane oznaka za roba. Međutim, odakle ime Slaven među slavenskim narodima? Jedino razumno i logično objašnjenje je sljedeće: kada su Slaveni u sklopu gotskih plačeničkih trupa, a kasnije i Hunskih i Avarskih provala počeli pristizati u Ilirik, lokalno stanovništvo, Iliri, razumjelo je njihov jezik, pa ih je prozvalo Slaveni - oni koji slove ili pričaju. Germane u gotskim redovima zvali su Njemci jer ih nisu razumjeli, bili su njemi, pričali kao gluhonjemi ljudi. Tako se ime Slaveni prvo raširilo među Ilirima, Tračanima i Dačanima, odakle nam ga i Jordanes prenosi. Kasnije su ga preuzeli i drugi narodi i jezici Europe. Kao dodatnu potvrdu mogu navesti Tacita koji kaže da Litvanci pričaju sličnije Britancima nego Germanima. U to vrijeme Balti i Slaveni odvojeni su oko 1000 godina što znači da im je jezik još dosta sličan. Opet, u to vrijeme Iliri imaju u svom jeziku na tisuće keltskih riječi, a britanski je kao što znamo keltski. I to je jedan od razloga zašto su se Iliri i Slaveni razumjeli.
Ovime sam riješio zavrzlamu.
1. Na području znatnog djela Balkana, Ilirika, bivše Jugoslavije osvajači su se smjenjivali, narod je korz više od 2 000 godina ostao isti, uz manje migracije.
2. Iliri nisu prihvatili jezik navodno doseljenih Hrvata ili Slavena jer su i tako već pričali slavenskim jezikom.
3. Ime Slaven u slavenskom svijetu nastalo je kad je veliki broj Slavena u sklopu Gotskih plaćeničkih trupa počeo pristizati na Balkan, jer su slovili slično kao i Iliri, za razliku od Germanske komponente Gota koja je bila njema, odnosno pričala na stranom jeziku.