Ateisti su ''zgrozeni'' izjavama Patrijaha Irineja - „Bez bogoljublja nema ni čovjekoljublja“.
Ovde je bitno tumačenje, odnosno, šta onaj koji to izgovara misli.
Ako je Duh božji u čoveku (odnosno Bog se shvati kao duhovno biće - opšti duh), a i sam čovek je umno i duhovno biće (duh koji doživljava sebe), mi voleći čveka volimo u stvari taj duh, odnosno, voleći duh volimo čoveka, onda ova izjava ima itekako smisla. Voleći svoju subjektivnu (čulnu) viziju čoveka mi zapravo volimo sami sebe, odnosno podilazimo sopstvenim nagonima. Voleti duh (s tim što je u ovom slučaju "voleti" dublji izraz od pukog udovoljavanju svojim subjektivnim karakteristikama) znači voleti duh uopšte, ne samo u čoveku, ali i u čoveku. To znači voleti prirodu (a jedino sa duhovnom prirodom imamo posla).
Duh je zarobljen u strukturi materijalnoj i trpi zakonitosti te strukture, ali to je jedini način da postoji. Svaki bol koji načinimo duhu je činjenje boli onome što i mi sami jesmo. A duh je bezvremeni kvalitativni produkt materijalnih struktura. A strukture i objekti koje mi vidimo su naša (subjektivna) duhovna predstava koja je onakva kako naš um to doživljava. Drugim rečima, mi i objektivna stvarnost smo jedno isto, jer je ona deo nas. To ne znači da ne postoji ništa van naše predstave stvarnosti, ali mi o tome ne možemo znati ništa, jer ne možemo izaći van sebe, a mi nismo ono telo koje vidimo.
Ali ako se Bog shvati kao nešto van čoveka, onda ima mesta za kritiku.
A sam Bog je naša subjektivna predstava istog, jer objektivnu predstavu i ne možemo da imamo ni za šta. Zapravo, čim se kaže predstava, ne može biti objektivno.
i izjavom Tomislava Nikolica - „Svaki čovek koji veruje u Boga je dobar čovek“,
Nikolić nije izjavio da onaj ko ne veuje u Boga mora biri loš čovek.
A ne verujem ni da je mislio ne one vernike koji se samo deklarativno izjašnjavaju kao vernici, već na one koji to svojim delom pokazuju i koji svoju vero iskreno prihvataju.