Truba starog vojnog kamiona jeknu kratko i iznenada, bez namere vozača koji nešto petlja u zamračenoj kabini. Svi se trgosmo, i na trenutak zastadosmo. Nekoliko tihih psovki gnevnih rezervista koji psuju noć i rat, proprati taj zvuk.Komešanje se nastavi, zveckaju borbeni ranci i lično naoružanje.
Noć je. Mesec je obasjao raštrkano selo i delimično formiranu kolonu.Beli oblačci jure nebom, cakle zvezde, hladno je. I pored svega, ja vidim neku lepotu u toj noći.Tako je lepa, i mogla bi biti još lepša....
Da je, recimo, Dijana ovde, da je ostala negde tamo, u mraku, ispod one gole krošnje koja pravi veliku senku i da drhti zbog mene...Eh, onda bi mi bilo i tolije, i lakše što krećemo u ovu neizvesnu noć.Ali, ne ...suviše je mlada, suviše...