Uhvatila sam greh u kosi,
dok se tiho šunjao iza mojih leđa
kao poslednji podlac,
rešen da me opet uzme pod svoje...
Zato sada govorim tiho,
i glavu držim uspravno...
Koračam lagano,
smejem se glupavo,u pola glasa...
Al j ebeš ga,
naiđe vetar
pa mi poneki pramen prkosno zatalasa
i mali,varljivi greh opet me uzme pod svoje...
Ne,dragi moji,
nisu to želje moje...
Vrti me kako poželi,
oko malog prsta me mota taj varljivi gad...
I možda je sramota to što kažem,
ali potajno znam da je on jedini koji će ostati mlad,
kada svi već ostarimo...
Zato ga gledam kao svog nevaljalog derana,
tobož ga grdim i vičem...
al ispod oka,
osmeh mi mami i greje srce...
Ponekad,kada smo sami,
ja i moj greh,
ponovo dozvolim sebi da se radujem,
pa posle plaćam...