Blogovi

Алексеј Хомјаков, Иван Кирјејевски, Јуриј Самарин, Фјодор Достојевски о западу
Свестрани Алексеј Хомјаков богослов, социолог, историчар светске цивилизације, економиста, аутор техничких иновација, песник, лекар, сликар, философ, оснивач Словенофилства, је полемишући са прозападно оријентисаним руским интелектуалцима истицао као аргумент да се морална обнова Русије може постићи једино кроз повратак народу и „ обредно јединство с његовим обичајима и духом " . Зато се, тврдио је Хомјаков „ не треба жалити нити уздисати за прошлошћу, као западни човек, но, сећајући се живе вере предака, треба се надати да ће она озарити и још више прожети наше потомке; Један од водећих Словенофила, литерарни критичар и философ Иван Кирјејевски, супротстављао је западни дух руском духу. Кирјејевски је писао да је римокатолицизам...
U stilu čuvene Keri Bredšo, ali sa malo manje glamura reših da napišem priču posvećenu Beogradu. Beograd je moj grad. U njemu sam odrasla, u njemu sam doživela prvu ljubav, prvo razočarenje, prvi seks, stekla prve i prave prijatelje. Sve "prvo" u mom životu se vezuje za Beograd. Tu sam upoznala tri devojke, koje će kasnije postati moje tri najbolje prijateljice. Priča zvuči pomalo poznato? U tom duhu, upoznaću vas sa životnim pričama Samante, Mirande, Šarlot i naravno Keri. Ali,u beogradskoj verziji. Sa malo manje seksa, ali sa podjednako uzbudljivim doživljajima. Priča je istinita, likovi nisu izmišljeni. Samo su zakamuflirani nekim stranim imenima. Nego, da počnem. Samantu znam najduže. Još iz osnovne škole. Nas dve smo najbolje...
Kad čovek kaže i neda drugima da odgovore , ne samo da je umišljen i apsolutista , nego se stavlja iznad svega pa i kazanog . On u slepilu sopstvenom , čak ne razume ni šta je kazano , ni o čemu je kazivano -- on vidi samo sebe i sliku svoju ljubi samoljubivo . Platonisti su za pesnike , naročito slepe , govorili da u bunilu neznaju šta pričaju i kakve štete ljudima proizvode u vaspitnim procesima , na koje imaju fantastičan uticaj ( naročito kod mladih ) . Verovatno zbog toga što je neukom uvek prijemčivije ono što je lakše i što sebe ističe po svaku cenu . Naročito su smatrali tragediju za opasno vaspitno štivo ; verovatno zbog toga što je od nakaznih karaktera činla tragične ličnosti koje su kod publike izazivale simpatije , i takve...
Uredjujući svoj blog,a ne obraćajući nikada pažnju na "ocene" koje članovi bloga daju tekstovima (smatram de je sve to subjektivna stvar,lični afinitet za dopadanje ili ne dopadanje nečijeg pisanja-a po latinskoj "de gustibus non disputandum est"), bila sam zatečena ovim što sam primetila: U mom blogu je bio priličan broj postova sa poezijom Miroslava Antića,Djordja Balaševića,Matije Bećkovića,Brane Petrovića,Stevana Raičkovića,Pera Zupca,Arsena Dedića,Miladina Berića...etc,etc.. Kada sam videla da je "ocena" njihove poezije sa "veoma loše" ili "nezadovoljavajuće" predstavljena pomoću "zvezdica" (jedna,dve ili najviše tri njih),nisam mogla da verujem vidjenom! Može se nekome dopadati ili ne dopadati nečiji stil lepe reči..ovde se radi...
Вођо, попни се на врх Београђанке и скочи. Биће то мали корак за тебе, али велики за Србију. :hahaha: :hahaha: :hahaha:
Годишње у Србији нестаје по један већи град. Не требају нам ратови....помори... Невероватно! Толико се курчимо, а наталитет нам опада. Бела куга, плус бела шенгенска листа и Србија ће остати без становништва. Има ли нам спаса....?
Kratka priča
Nasradin Hodza : " ...Krcag s` vinom se razbi Nikad vise onog krcaga , ni onog vina..." Девојка је чекала авион у чекаоници једног великог аеродрома. Пошто је требала дуго да чека, одлучила је да купи књигу и да прекрати време до поласка авиона. Поред књиге, купила је и пакетић кекса. Села је у чекаоницу. Поред ње била је столица са кексом, а са друге стране седео је господин, који је читао новине. Када је она узела кекс и господин је узео један кекс. Она се шокирала, али није ништа рекла. Наставила је да чита књигу, а у себи је помислила: ма гледај ти ово, да само имам мало више храбрости, до сада бих га већ ударила. Сваки пут када је она узимала кекс и господин, који је седео поред ње, не обазирући се, узимао је кекс. Наставили...
Uzalud napisana pesma Nek me snađe sto sanđama, nek me lomi sto aždaja ako stobom opet budem posle ovog stotog kraja. Svaki nerv mi tegliš, kidaš, srce greješ pa ga hladiš, ranu stvoriš pa je vidaš, savršeno sve to radiš. Ubijaš me natenane, na tihoj me pečeš vatri, ja sam tigar pripitomljen u cirkuskoj tvojoj šatri. Zaklinjem se, al' ne vredi da su došli zadnji dani jer mene od tebe takve nema ko da štiti, brani. Ne ostaje ništa drugo nego da te opet pustim dok te divlju ne savladam i nad tobom vlast učvrstim. :hahaha::hahaha::hahaha::bye:
Jesu li sad vama dvoma neke stvari malo jasnije? - Dda, hvala ti, kako se već zoveš. – ode. Znam samo, da sam bio siguran da Crna nema nikave veze sa ovim ne znam kako. - Hans mnogo ti hvala. – sveća se tek malo skratila, - Nema na čemu Lizo. Vredelo je. - Jesi li mogao da pratiš šta je pričao? - Sve sam čuo i dosta toga sam ponovo proživeo. Hans je bio tamo te večeri i izgleda da je ovog nekako privukao svojom manguparijom, ali ovo sećanje je čučalo u tebi kanda? - Da, ali izgleda da nije moglo drugačije da izađe nego kroz tvoju priču. Nisam pojma imala da je u meni. Mama mi je često i mnogo pričala o toj noći i da su vas dvojicu odveli posle. Irma se od tada zavukla u svoju kuću i skoro deset godina nije izlazila. Za Herminu nije...
- Hans, šta to pričaš? – brzim pokretom je kresnula sveću koja je izgleda tu sve vreme stajala. - Ne znam, ali slušaj, možda nešto naučimo. - Kao i uvek, nisam ustvari hteo ništa, tek da im pobrkam konce. Ja nisam po prirodi ni zao ni zlopamtilo, ali ove četiri karikature prosto vape za nekom ujdurmom. E pa dobiće je, dok je mene živoga. Hansi je doplivao još malo bliže, krenuo da se kiti drezgom. Dobar ti fazon maldiću, ali samo ćeš malo da pričekaš. Ja samo na korak do vatre, naravno u njhovoj vatri nisam ni očekivao da će biti nekog, da čuva lonac. A u loncu, buć. Hm, da vidimo. Hans treba da... Ne, prvo Liza treba da bude zdrava, jaka, pametna, lepa, bogata, dobro tu su manje-više jedinstvene, tu ne mogu ništa, a i uvek sam bio...
- Znam, mama mi je često pričala, kako si ti valjda jedini u društvu znao da plivaš i nikad nije mogla da shvati, da se devojka tako zaljubi u nekoga samo, zato što zna da pliva. - A otkad o tome odlučuje nešto što može da se shvati, da ne kažem ukapira? - Pa ne znam... – Tad se setih Hane, njene majke. Iako je na trenutke odavala utisak neverovatno glupe osobe, nije to bila, poznavao sam je. Bila je oštroumna, ponekad hladna ali njena je skoro svaka bila na mestu. Notorne gluposti ispadale su samo iz njenih zaključaka na temu ko je i zašto s kim, a koga voli ili ne voli. Kako, zašto i koliko. Svatih tada da je skrivala tu svoju tipično eškenasku crtu, lupetanja o tuđim osećajima, Zato gotovo nikad nije tračarila, čak ni sa Herminom...
- Zamislite, o tome su pisale sve novine. Egzorcizam u dvadesetom veku, molim vas. Pisati biskupu, a znate, her Hofmajer, pater Racinger je od pre par godina postao Papa. Zamislite šta bi bilo, da je tada došao kod nas u selo da održi tu misu, pa da to neko danas javno potegne. Pričala je još o svemu, jedino se nije dotakla jedne veoma važne ličnosti čiju nameru sam naslućivao skoro u svemu čega se dotakla tokom večeri. Posle grancli sa crnim švapskim višnjama Liza iznese na sto bocu crnog vina i dve čaše - Htela bi nešto da vas pitam. – poče natočivši i nakon mog upitnog pogleda brzo dodade – ovo više nije proba. Samo sam radoznala. - Recite. - Volela bih da mi ispričate šta se desilo u noći kad su uhapsili vas i mog oca. - Zna...
Hana Štajnberg, udata Šmit, ratna udovica mog naboljeg druga iz predhodnog detinjstva, Hermana Šmita, bila je jevrejka. U januaru, godine kad smo nas dvojica poginuli na Batini, rodila mu je kćer Lizu. Devojčica je bila je stara nekih šest meseci kad sam je poslednji put video. Da je Hana jevrejka znali su svi. Nacisti su se pravili da im je svejedno, što je samo po sebi bilo nemoguće, a normalni ljudi u selu nisu smeli ni da pomisle da nešto pitaju. Pojavila se negde sredinom tirdesetih u Aufhauzenu, nakon što su joj roditelji odvedeni u nepoznatom pravcu, kako se tada govorilo. Tu je imala tetku u prostranoj bogatoj kući, ali ne zadugo. Tetku su takođe odveli jedne noći, a Hanu i kuću jednostavno niko od njih nije primećivao. Što je...
...oči kad sklopim umorne, u san mi dođu tambure....i razvale mi dušu svojim tananim glasom ravnice...nosi me nočas ova jesen iznad zamagljenih nebodera , iznad riđih krošnji hrastova...niz Bosut, prema novim obzorima...nočas dok mi je duša plesala na tvojim rukama kao uplašena ptica, a jata divljih ptica prekrila rađanje jutra...opet se vračam u davne dane kad te sretoh...davno, jednog proljeća. ....i zavoljeh. Kroz život nosim tvoj glas u sebi kao molitvu, kao svetinju...čuvam ga kao amajliju, kao srebrn grošić na bluzi iz doba djetinjstva... Oči kad sklopim umorne, u san mi dođu tambure...i tvoj lik u prozoru, dok zora napušta noć
Topli dodir njegove ruke na mom ramenu razliva se samotnom belinom poznate sobe. Nežan poljubac u kosu vraća me u okrilje sigurnosti ranog detinjstva. Ali..još uvek je prisutan onaj česti osećaj mučnine u stomaku i prepoznatljiv osećaj čvora u želucu,koji je skoro moguće opipati pod prstima. I dalje stvarna prisutnost nervoze,baš kao i onda kada je on nedavno bio ovde-napola dovršene rečenice,nesuvisla pitanja,smušeni odgovori i duge pauze nemog gledanja..kao haotični niz sekvenci istrgnut iz kaleidoskopa uredno složenih,pokretnih slika. Kopija "deja vu" dogadjaja,scenario poznatog "Mrmot`s day" filma. Kako podignuti otežali pokrov prašine pod kojim su zakopani osećaji? Da li je moguće premostiti okean? Kako poverovati ponovo da se...
Raduj se životu i svakoj sekundi koja ti je data.Otvori srce,ispuni pluća i bori se fajterski u svakoj rundi kao da je odlučujuća Jer život je samo tren izmedju smrti i rodjenja i svakom od nas je podaren da se nadišemo iskušenja Utoli svoju žedj,utoli svoju glad osmehom oblak sivi ofarbaj u plavo jer posle nećeš imati kad kad beli bagrem napravi hlad nad tvojom usnulom glavom Milan Višnjić http://fontanasnova.blogspot.com/
ŠTA ZLATA VREDI – 1.DEO
(ili neka moja razmišljanja o ćivotu inspirisana ko zna čime) ŠTA ZLATA VREDI – 1.DEO Ćera me već par puta pita da li sam napisala priču o našim prijateljima-komšijama. Nisam....ne stižem.......od života, ali tu je u srcima svih nas.....samo da srca prespem u reči. Dakle, do našeg placa žive dva rodjena brata oženjeni dvema rodjenim sestrama. Svako u svojoj kući ali sve rade skupa. Na placu pored njih živi treći rodjeni brat ali je on oženjen ženom koja nije sestra ovima dvema. Stariji brat, od ove dvojice koji žive u zajedničkom dvorištu ima odraslu decu, stariju desetak godina od naše, a mladji brat ima dva sina vršnjaka sa našom decom. E, sa tim mladjim i njegovom gospodjom smo postali jako bliski još od našeg doseljenja u...
... preuzeo sam deo teksta komentara ( sa kojim se slažem u celosti , stoga nema potrebe da ga ponavljam ) , ali mi je jedna rečenica / jedan pojam / jedno značenje skrenuo pažnju ( sa kojim se potpuno slažem ; i čije psihološko značenje i traganje za njim, doseže i do filozofije ) :’’ snošaj... par sekundi vaskrsenja ’’ . Istočnjačka filozofija, na neki način je definisala to stanje zvano ’’ snošaj – vaskrs ’’ , kao stanje čistoga uma . Dakle , tad u tih nekoliko sekundi , ljudsko biće nije svesno ničega ( nema misli , nema osećaja sopstvenog postojanja ; ne percipira spoljašnji i unutrašnji svet , pa i samoga sebe u njima ) , neretko doživljava jarki svetlosni tunnel . Naravno , ovo stanje ili bolje rečeno taj doživljaj ...
Јесу ли ове руке праве да им повериш себе целу Јесу ли ове очи праве да се у њима огледаш заувек Јесу ли ове усне праве да ти само њихов пољубац треба Јесам ли ја прави да ти једини у снове дођем Сва ме ова питања муче јер још нема твог одговора Не ћути више Не ћути Кажи ми Шта морам да знам Сад ми кажи Да знам Да се надам Или да кренем даље
:D:D:D Emocionalna inteligencija je skup emocionalnih i društvenih veština koje nam pomažu da bolje funkcionišemo u svakodnevici. Tako barem tvrdi američki psiholog Danijel Goleman, autor istoimene knjige. Još kaže da je koeficijent emocionalne inteligencije (EQ) važniji nego koef. racionalne (RQ). EQ nam omogućava da lakše savladamo stres, da uspostavimo uspešne veze sa drugim ljudima, budemo vedri i optimistični. Takođe, Goleman dodaje da je altruzimam nešto s čim se svi rađamo, s tom razlikom što kod nekih ljudi on vremenom 'zakržlja' a kod drugih se, naprotiv, razvija. Emocije su u prvim ljudskim zajednicama predstavljale prirodnu zaštitu i instinktivne ljudske reakcije u pravim trenucima (strah i bes kao rezultati rada...
Dok je udvaranje ponašanje osobe koja želi da ostvari ozbiljnu vezu, zavođenje je ponašanje osobe koja ima skriveni cilj. Iako se osoba predstavlja kao neko ko želi ozbiljnu vezu, ona teži nečemu drugom. A kada uspe da ostvari svoj skriveni cilj, osoba gubi svako dalje interesovanje za osobu oko koje se prethodno toliko trudila. Veoma često izgleda da je taj skriveni cilj seksualni odnos. Tipično je da se posle nekoliko seksualnih odnosa osoba „ohladi” i povuče iz veze koja je tek na početku. Takvo njeno ponašanje dovodi do toga da se druga strana, žena ili muškarac, oseti izneverenom, prevarenom, iskorišćenom. Međutim, ono što ovi ljudi traže u ljubavnom odnosu nije seks, već osećanje da su privlačni, da su vredni, da zaslužuju da...
Back
Top