...oči kad sklopim umorne, u san mi dođu tambure....i razvale mi dušu svojim tananim glasom ravnice...nosi me nočas ova jesen iznad zamagljenih nebodera , iznad riđih krošnji hrastova...niz Bosut, prema novim obzorima...nočas dok mi je duša plesala na tvojim rukama kao uplašena ptica, a jata divljih ptica prekrila rađanje jutra...opet se vračam u davne dane kad te sretoh...davno, jednog proljeća. ....i zavoljeh.
Kroz život nosim tvoj glas u sebi kao molitvu, kao svetinju...čuvam ga kao amajliju, kao srebrn grošić na bluzi iz doba djetinjstva...
Oči kad sklopim umorne, u san mi dođu tambure...i tvoj lik u prozoru, dok zora napušta noć
Kroz život nosim tvoj glas u sebi kao molitvu, kao svetinju...čuvam ga kao amajliju, kao srebrn grošić na bluzi iz doba djetinjstva...
Oči kad sklopim umorne, u san mi dođu tambure...i tvoj lik u prozoru, dok zora napušta noć