Sunčano jutro, napokon, posle onolikih kiša.
Oduševljeno sam krenula u šetnju po jezeru, odavno nisam…. u daljini se video zelenkasti odblesak….
Lagano hodam i udišem vazduh pun mirisa, najviše osećam divlju nanu, koja baš sada cveta……
Idući tako nailazim na “potočić”. Jedan čovek kaže: preskoči, nije to potok, to je iz senkruga, onih gore, što još uvek nemaju kanalizaciju, puštaju sve u jezero!
Rekoh “strašno”, i čovek se složio samnom, nemoćno sležući ramenima:
A dolaze i odrasli i deca tu da se kupaju! Ja sam mojima zabranio to, mogu samo da se šetaju!
Nastavila sam dalje, tražila sam neko mesto gde bih sela uz vodu.
Volim da posmatram talase, patkice, viline konjice, žabice, biljčice, koje rastu uz vodu…
Tražila, ali uzalud, na...