Tog snenog praskozorja,u osvit sasvim obichog,maglovitog jutra,dok su dosadne kishne kapi dobovale po oknima usnulih prozora,prepoznala je trenutak.
Mozda to i nije bio onaj tren,kakvim ga je zamishljala okovana samocom,tek...bio je dovoljan bljesak i..znala je.
Teshko je reci kuda su sve dushe krenule,tog,nimalo prijatnog,proletjnog nagoveshtaja svitanja.Malo ko bi rekao da ce to biti sluchajan susret,ali je josh manje onih koji bi se mogli zakleti,da je sudbina tu umeshala svoje prste.
Bog samo zna,da li su im tada,u zvezdama bile ispisane sicushne poruke,samo njima vidljive.Tako je...mozda...moralo,bash tada,dok su nebesa plakala,na sastanku dana i noci,tako..i nikako drugachije.
Nisam uopste zadovoljna,ma i otkud mi ideja da ovako...