Srećan je čovjek koji ima vremena da, zavaljen u balkonsku stolicu, posmatra sa trećeg sprata treperenje lišća na drveću. Njegov zamagljeni pogled nam odaje da ga sopstvene nejasne misli izvlače iz ta dva kvadrata balkona i nose iznad pohabane višespratnice, visoko, nose ga daleko od jednolikih balkona čije ograde liče na zatvorske šipke. Mislite da je suviše smjelo i neodgovorno nazvati jednog lezilebovića koji ubija vrijeme sanjarenjem srećnim? Smirite se, nije on takav, on je samo osjetio, iako još uvijek ne u potpunosti razumio, da je moguće i nekažnjivo dopustiti sebi nekoliko bojažljivih minuta neplaniranja, nekoliko momenata nevine, a namjerne dezorganizacije.
Srećan je čovjek kome se otkrilo da ne mora pogledati svaki film do kraja i čuti sve najzanimljivije informacije na vijestima. On hrabro, ustreptao, odlazi u krevet u 9 i 30. Ni knjigu nije ponio da čita, ne želi nikako sebe da zavara da će nešto smisleno raditi večeras. Shvatio je ranije da ni grad ni društvo neće propasti bez njega, kao i da on sam neće nestati u ništavilu dosade ako se ne pojavi na ulici umoran i iznerviran posle dotjerivanja.Gledajući se prodorno u kupatilskom ogledalu, naredio je sebi da uguši poriv da ode u šoping i potroši barem 20 eura, a sve zato jer je pasta za zube pri kraju i što mora da kupi novu noktaricu jer mu se sadašnja raspala u rukama kad je jače stisnuo kidajući svoj krokodilski nokat. Pa, doći će novi dan i noktarice će nijemo ležati na rafu i sjutra veče, a danas više nema ko da gleda njegova stopala. Dakle, u tminu sobe, u zagrljaj sablasno nepomičnog kreveta i suoči se sa glasovima urličućeg noćnog života koji ti se iščuđavaju i izruguju.
Srećan je čovjek koji može da priušti sebi 10 minuta dokolice i da viljuškom po tanjiru raspoređuje sjemenke od lubenice u razne oblike. Dok tako pokušava da uspava svoju naučenu potrebu da trči i radi i stvara novac i planira i odlučuje i određuje prioritete i definiše i proglašava stvari krucijalnim i nepotrebnim, može neočekivano da se sjeti da je jednom, a tome ima već i 3, 4 mjeseca, rekao, u samoljubivom tonu, ne sasvim istinite stvari o jednoj bliskoj osobi, jer nije želio da ispadne goljo koji zna samo da se nezgrapno osmjehuje drugima koji ogovaraju i blate, a sam ne umije da napadne i ocrni. Srećan je taj čovjek jer je, umorno spustivši viljušku, skoro zaustavio dah i smogao snage da istinski i neopozivo prizna sebi da više ne može da podnese lažnu sliku o dobrom, radnom i časnom čovjeku kakvim ga mnogi, ne svi, ali mnogi, smatraju. Istina, on još ne zna da je srećan. Treba mu još malo vremena da to spozna, još nekoliko tihih, samotnih trenutaka, još malo odricanja od hipnotišućih navika, još malo odlučnijeg bijega od gomilanja novca, zabave i provoda koji mu truju mozak i srce. Još malo i prihvatiće u potpunosti da je sve stvoreno oko njega prolazno, a da iskreno srce i smjeran duh koji su se rodili iz kraha njegove duše više nikada ne mogu umrijeti.
Srećan je čovjek kome se otkrilo da ne mora pogledati svaki film do kraja i čuti sve najzanimljivije informacije na vijestima. On hrabro, ustreptao, odlazi u krevet u 9 i 30. Ni knjigu nije ponio da čita, ne želi nikako sebe da zavara da će nešto smisleno raditi večeras. Shvatio je ranije da ni grad ni društvo neće propasti bez njega, kao i da on sam neće nestati u ništavilu dosade ako se ne pojavi na ulici umoran i iznerviran posle dotjerivanja.Gledajući se prodorno u kupatilskom ogledalu, naredio je sebi da uguši poriv da ode u šoping i potroši barem 20 eura, a sve zato jer je pasta za zube pri kraju i što mora da kupi novu noktaricu jer mu se sadašnja raspala u rukama kad je jače stisnuo kidajući svoj krokodilski nokat. Pa, doći će novi dan i noktarice će nijemo ležati na rafu i sjutra veče, a danas više nema ko da gleda njegova stopala. Dakle, u tminu sobe, u zagrljaj sablasno nepomičnog kreveta i suoči se sa glasovima urličućeg noćnog života koji ti se iščuđavaju i izruguju.
Srećan je čovjek koji može da priušti sebi 10 minuta dokolice i da viljuškom po tanjiru raspoređuje sjemenke od lubenice u razne oblike. Dok tako pokušava da uspava svoju naučenu potrebu da trči i radi i stvara novac i planira i odlučuje i određuje prioritete i definiše i proglašava stvari krucijalnim i nepotrebnim, može neočekivano da se sjeti da je jednom, a tome ima već i 3, 4 mjeseca, rekao, u samoljubivom tonu, ne sasvim istinite stvari o jednoj bliskoj osobi, jer nije želio da ispadne goljo koji zna samo da se nezgrapno osmjehuje drugima koji ogovaraju i blate, a sam ne umije da napadne i ocrni. Srećan je taj čovjek jer je, umorno spustivši viljušku, skoro zaustavio dah i smogao snage da istinski i neopozivo prizna sebi da više ne može da podnese lažnu sliku o dobrom, radnom i časnom čovjeku kakvim ga mnogi, ne svi, ali mnogi, smatraju. Istina, on još ne zna da je srećan. Treba mu još malo vremena da to spozna, još nekoliko tihih, samotnih trenutaka, još malo odricanja od hipnotišućih navika, još malo odlučnijeg bijega od gomilanja novca, zabave i provoda koji mu truju mozak i srce. Još malo i prihvatiće u potpunosti da je sve stvoreno oko njega prolazno, a da iskreno srce i smjeran duh koji su se rodili iz kraha njegove duše više nikada ne mogu umrijeti.
