Život pisan srcem

Ono što me je snažno privlačilo nije neka spoljna lepota koja se može meriti opštim kriterijumima ili količinom, već ono nepromenljivo, što se nalazi duboko unutra. Kao što neki ljudi potajno vole oluje, zemljotrese ili nestanak struje, tako ja volim to nešto neopipljivo što mi upućuju pripadnice suprotnog pola. Nazovimo to magnetizmom. To je sila koja te hteo ne hteo, ščepa i usisa. Ta sila bi se najpre mogla uporediti sa mirisom parfema. Možda čak ni onaj koji se bavi spravljanjem parfema ne bi mogao da objasni kako se stvara miris koji poseduje takav magnetizam. Ni nauka ne može to da objasni. Jedan miris privlači možda pedeset od sto ljudi, a neki drugi miris verovatno privlači onih preostalih pedeset. Ipak, na svetu postoje i mirisi koji silovito privlače samo jednog ili dva čoveka. To su posebni mirisi, a ja sam imao moć da ih iz daljine jasno namirišem. Znao sam da su mi sudjeni. Tim devojkama sam hteo ovo da kažem: Slušaj, ja znam! Možda niko drugi nije shvatio, ali ja - jesam!
 
Bas volim Bukovskog,ajd da se malo nadovezem :)



OTKUD JA U IMENIKU?
Muskarci zovu i pitaju me.
zar ste vi stvarno Carls Bukovski,
pisac?


Mirišem je kao cvet: miris čist i drag. I znam da mogu sve u životu, s njom.
Držim je na rukama i njišem je polako, polako, da je odvojim od sveta, od straha,
od ružnih sećanja, da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled,
kao nebo, kao more, da je prelijem nežnošću što vri u meni kao vrutak.
Ne boj se, kažem. Volim te, kažem. Ko nam šta može, kažem. I osećam se kao gospodar sveta".
 
...Ta noć...

Ponekad nas oluja podsjeća na sve one divlje trenutke,sirove strasti i ponovo se javlja osjećaj požude.
Sijeva...strahoviti udari gromova ne daju mi da zaklopim svije oči željne sna.Kišne kapi se slijevaju niz prozor.Slušam njihov tup udar o okno mog prozora i čini mi se da brojim svaku kapljicu koja padne.Ponovo sijeva...Čuje se taj prodorni udar gromova koji kao da para nebo.Postajem nervozna...željna sam sna.Tupo gledam u jednu tačku.U jednom trenutku u misli mi doluta ON.Počeše mi navirati sjećanja.Ta noć...kiša se slijevala kao i sada.Naša oznojena tijela blago su drhtala.Pripijeni jedno uz drugo izgledali smo kao jedno biće sa dvije duše.Njegove ruke polako si klizile niz moje tijelo.Samo bi bljesak groma obasjavao našu sobu ,a u tom trenutku ja bi pogledala ravno u njegove oči.Bezbroj nježnih poljubaca smijenjivalo se kroz noć.Naši uzdasi ispunjavali su tamu sobe.
Začu se jak udar groma koji me vrati u stvarnost.Iskrade se i jedna suza iz mog oka,hladna...lagano je klizila niz moj obraz.Jednim pokretom ruke,nježno sam je obrisala.
Nisam znala zbog čega plačem.Da li zbog sjećanja na njega i onu noć ili iz straha od okrutnih gromova?Sklopila sam sanjive oči i lagano počela da tonem u san.

:heart:
Baby girl 91
 
Pada u suton i bjezi
ta divna suncana misao
i kome si dao
i kome si pisao

sve to na kraju srce zbroji
ovo su moji
a ovo tvoji komadici duse
kao krijesnice lete i lete

i reci mi da nisi
bas jako odrasla
da zivi u tebi jos neko dijete
usne namazane medom
i prvo skolsko zvono
pa tako redom

godine neka se pletu
i ako ostanemo sami na svijetu
tako sami
da zvijezde redom gasimo
da osmjehom nekog spasimo

pa ako ti dodjem ranom zorom
i miris jabuka ti stavim na usne

znat ces da je smrt neozbiljna
i samo se sali

znat ces da nas ima i po tome
koliko smo ljubavi dali


Zeljko Krznaric


1207438854_2_FT416_1206694680_91_ft1624_956645627a.gif
 
Posmatrao je zvezdano nebo i pokušavao da dokuči svu tajnu sazvežđa Orion koja je bila vezana za njegovo postojanje i razmišljao o susretu koji će se odigrati sutradan...Sedeo je u svojoj kancelariji sa njegovih četrdeset godina...par miliona pređenih kilometara...životom lutalice i zavodnika u mladjim godinama i dosadnim životom koji sada živi...i posmatrao a istog trenutka je morao sebi da prizna...ona je najlepša devojka koju je ikada video.
Sedela je ispred njega radoznalo posmatrajući njegovu kancelariju i zadivljeno ga gledala kada bi joj govorio.Nestvarna je...to se moj umorni mozak sa mnom igra...pomislio bi.
A ona je...kao neka vila...proletela pored njega...jer je na drugoj strani kancelarije videla novi zanimljivi komad drveta koji je doneo sa reke...Išao je skoro svakog dana na reku...voleo je da posmatra svu smirenost i divljinu prirode...slušao cvrkut ptica i
posećivao najzabačenije predele...Pre par godina pao je u krizu...
Dugo je produžavao kompromise sa samim sobom...i odjednom je sve postalo banalno.
A onda se pojavila ona.
Ušla je sasvim stidljivo...ali je slučajnim pokretom ruke porobila čitav njegov svet...i ponovo mu dala smisao.Ona je jednostavno divna...pomisli...dok je posmatrao kako nežnim potezima ruke prelazi preko zanimljive strukture drveta...
Kada je bio mladji...uzimao je sve što je mogao dohvatiti svojim veštim rukama.Sada...u ovim godinama...morao je imati kontrolu nad sobom. Bio je jedan od retkih. Bio je džentlmen.Ona mu je ipak pomutila misli. Pitala ga je o smislu...i on se nasmejao.
Sunce...bez smisla možeš disati...ali ne možeš živeti...rekao je...a činilo mu se kao da objašnjava sebe. Smisao možeš dati čemu god želiš. To je tvoja stvar. Ali onog trenutka kada izabereš...moraš u tome istrajati...
Kada je izašla iz kancelarije i kada je sve oko njega ponovo postalo ono što zaista jeste...seo je i duboko udahnuo.
Ako bi ovako nastavio...za par dana bi počeo posebno da se sprema za njihove susrete...da dugo bira šta će obući...da se miriše. Nekoliko nedelja kasnije...ne bi mogao da prepozna sebe. Njegov rutinski...ušuškani život...bio bi srušen naletom svežeg vetra.
I uskoro...sve što bi radio bilo bi čekanje njihovog susreta.Da...to želim rekao je sebi.
Još jednom je snažno udahnuo...pre nego joj je napisao poruku...
Ako se odlučiš da smisao vežeš za nešto nestalno...kao što je drugi čovek...moraš biti oprezna i uvek spremna da ga menjaš.
Otišao je i tog dana na reku...znajući da je nežnost...koja je tog dana tekla njihovim telima...bila u stanju da ga odvede mnogo dalje nego što je ikada ranije bio.
 
Poslednja izmena:
I evo nas danas tu gde jesmo. Apokalipsa nam je bliža i razumljivija od Postanja. U nasleđe smo dobili poljubac, jedan od retkih preživelih simbola. Poljubac koji je sveprisutan, svemoguć.
Jer: bez njega nema iskazivanja ljubavi. Bez njega nema vođenja ljubavi. Bez njega nema ni laži, ni prevare, ni izdaje, ni licemerstva. Tamo gde prestaju reči, počinje poljubac.
Poljubac za laku noć.
Poljubac za dobro jutro.
Poljubac kojim biste nekom zatvorili usne, jer ne možete više da podnesete da slušate gluposti.
Poljubac kojim biste nekog zaveli.
Kojim biste nekom skinuli mrvicu sa usta.
Kojim biste došli do novca.
Kojim biste iskazali prezir i, napokon, mržnju.
Poljubac kojim biste nekog pozdravili.
Oprostili se.
I ponovo pozdravili.
I, na kraju, poljubac koji bi vam zapao kao domaći zadatak, neka vrsta kazne koja vas je snašla od Urednika, jedine stvari na svetu moćnije od poljupca.
Urednik bi vam, prijatno i nenametljivo, predložio da napišete nešto o poljupcu, a vi biste (o vaše naivnosti!) to brzopleto prihvatili, misleći kako ne postoji ništa jednostavnije na svetu.
Posle dugog lupanja glave (o sto), došli ste do samo jedne smislene rečenice:
Poljubac je nešto moćno.
U koje god svrhe da je namenjen.
Umete li da se ljubite?:cmok:
 
Poljubac je tajna koja čuči na svačijim usnama..
Skriven iza osmeha, pogleda, on stoji i vreba svoj trenutak
da nas obuzme i da potpunimo izgubimo kontrolu..A tada, razum potpuno gubi svoje značenje..
Poljubac je zaista nešto jako moćno.. U takvim trenucima, bar je meni tako,
mozak potpuno prestaje da funkcioniše i nas vodi neka nevidljiva sila, čini mi se
da je zovu ljubav...
 
Svako od nas ocekuje neverovatna iznenadjenja koja donosi zivot. Cak i onaj koji to nikada ne prepozna. Skrivena ispod njegovih misli, jeste ideja koja ce mu u jednom trenutku doneti, odnekud, najneverovatniji poklon, koji ce sve promeniti i uciniti njegov zivot uzbudljivim i zabavnim kakav nikada nije bio.

I kada se nadjemo pred osobom koju smo, kako nam se cini, prepoznali, mislimo da je on ili ona to cudesno iznenadjenje koje smo ocekivali.

- A nije?

- Tacno. Ponekad uvidimo da smo napravili pogresnu identifikaciju. Ali ako se to ne dogodi, posle nekog vremena pocinjemo da mislimo kako osoba koju smo prepoznali nije sama po sebi cudesno iznenadjenje, nego je posrednik.

- Sta hoces da kazes?

- Da ima moc da nam otvori skrivena vrata, da oslobodi put duz hodnika i kroz sobe i baste, do kojih nikada ne bismo stigli sami, iako smo ih zamisljali.

- A nije tako?

- Ponekad jeste. Na pocetku, barem. Ulazimo, zaista, u ocaravajuce sobe i baste.

- A zatim?

- Dogadja se, skoro uvek, da jedno od njih ili oboje pocnu da stavljaju namestaj u sobe i cajne stocice i stolice u baste i veoma brzo, njihova energija biva potrosena na ove aktivnosti prisvajanja i organizovanja prostora. Umesto da nastave dalje prema drugim sobama i bastama, zaustavljaju se u prvima koje su otkrili i opremaju ih.

- I onda?

- Onda pocnu da se ponavljaju postupci, pa i prizori, sve dok jedno od njih ili oboje ne izgube entuzijazam i zadovoljstvo i paznju. Zaboravljaju zadovoljstvo koje su imali kada su stigli do one prve sobe ili prve baste. Zaboravljaju kako je bilo cudesno kad su ih nasli.

- I sta se dogadja?

- Ostaju tu, kao da se nalaze na jedinom mestu na svetu gde bi mogli biti. Cak i da je udobno i lepo, ali samo to. I posle nekog vremena, jedno od dvoje, pocinje da se oseca zatvorenim i pocinje da trazi vrata da izadje. Na pocetku ih samo otvori. Zatim izadje malo napolje. A onda, iznenada, nestaje. Onaj drugi ili ona druga, ostaje tu sa svojim namestajem i ne shvata bas najbolje sta se zaista dogodilo.

- Kakva tuga.

- Da.

- Ali nije neizbezno, zar ne?

- Ne. Zavisi od prepoznavanja. Da li je bilo autenticno ili ne.
 
BITI SREĆAN

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.


Herman Hese
 
Dok je vozio auto, sveštenik pored puta ugleda kaluđericu. Zaustavi se i ponudi joj prevoz, što ona i prihvati. Kaluđerica uđe u auto, sede i prekrsti noge, razgrnuvši tako svoju mantiju i otkrivši svoja divna kolena. Sveštenik baci pogled i zamalo ne napravi sudar. Nakon što je ponovo preuzeo kontrolu nad kolima, on potajno spusti svoju ruku na njeno koleno. Kaluđerica ga pogleda i reče:
• Oče, da li se sećate 129. Psalma?
Sveštenik brzo povuče ruku i duboko se izvini. Promenivši brzinu on, međutim, opet stavi ruku na njeno koleno. Kaluđerica mu opet kaže:
• Oce, zar se ne sećate 129. Psalma?
I još jednom sveštenik joj se izvini, rekavši:
• Oprostite sestro, ali telo je grešno.
Stigavši u ženski samostan, kaluđerica izađe, uputivši mu značajan pogled, i ode. A sveštenik, čim je stigao u crkvu, požuri da uzme Bibliju i pogleda 129. Psalam. U njemu je pisalo: Idi napred i traži, produži dalje i spoznaćeš vrhunac slave.
 
U jednoj dalekoj zemlji, mnogima nepoznatoj, postoji krcma pod nazivom " Tocionica dusa". Ljudi tu uglavnom, greskom svrate, nanese ih put dok izgubljeni lutaju trazeci srodnu dusu. Lakomisleni kakvi jesu, naziv krcme shvate kao markentiski potez i cak im se i dopadne. Povrsni kakvi jesu, u svojoj izgubljenosti ne razmisljaju o tome gde ih je to put naneo. Zeljni odmora i osvezenja, teskim korakom razocarenja ulaze u krcmu i narucuju hladnu casu najboljeg vina ili pak, promrzli, najbolje kuvano vino cije poreklo vide u bujnoj konobarici koja im osmehom pozeli dobrodoslicu. Zaboravljaju da je vino pice bogova i zedno ga iskape u jednom gutljaju, sasipajuci u sebe dusu nepoznatog porekla. Samo za trenutak uspeju da osete oporost ili slatkocu, pre nego osete plimu topline koja im se razlije telom. Vec sledeceg trenutka, kao probudjeni iz dubokog sna, okrenu se oko sebe da osmotre enterijer nepoznatog mesta. Nesvesni sena koje im se smenjuju na licu, razlivaju se u osmeh ili pretvaraju u suzu. Previse su bili opsednuti potragom i nisu slusali upozorenje krcmarice koja im je uljudno nudila vinsku kartu i pitala ih za ukus koji preferiraju. Odmahivali su rukom i dopustali njoj da napravi izbor umesto njih. Mudra je to krcmarica bila; nagledala se ona slucajnih prolaznika i izgubljenih pogleda sa zarobljenim dusama koje su kruzile oko tamnih zenica, usahlih i mrkih, skupljenih u tanani krug ludila koje je isijavalo svojim mocnim sjajem. Tek ponekome bi pomirljivi sjaj ukrasio zute pege koje bejahu pravilno rasporedjene oko pomracenog meseca u centru oka. Po sopstvenoj intuiciji, darivala je duse onako kako je mislila da prolaznici zasluzuju. Utakala je dugo cuvane duse u ocajnike koji se nisu osecali ocajnima, u napacene koji su bili opkrhani ravnodusnostima, u nesrecne koji premoreni potragama dozvoljavali su glavi da klone, na orahovini od cije se srzi pravise stolovi u toj krcmi. Delila je pravdu bez konslutacija, svojim cistim srcem i iskusnim okom, svima onima koji po izlasku iz krcme, dobijali su novi lik sjajem nadanja i novom snagom za potragom, ovoga puta ne beznadeznom i ne bez ikakvog smera. Ali samo retkima je vadila iz najstarijih burica, one najvrednije, dugo godina dobro cuvane duse, koje u nekim davnim nemocima molise da ih svojim bosim tabanima izgnjeci i skladira da docekaju trenutak kada ce preko cula ukusa, skliznuti u necije telo i spojiti se sa svojim caurama iz kojih bejahu proterane nekada davno, od zlih sujeta alter ega.

Naisao je tako jednog dana, covek praznog pogleda, ugasenih ociju i pobelelih usana. Prisla mu je vedra krcmarica, i zapitala ga cime moze da ga usluzi. Lagano je podigao pogled, i zagledao joj se u usne, iskreno pozelevsi da su pehar iz koga bi popio bilo kakvu tecnost. Nasmesio se i odgovorio joj da bi vrlo rado popio gutljaj njene duse, jer pogled joj bese tako bistar da je mogao da se ogleda u njemu i vidi starca kojeg su i nada i snaga napustili. Nasmesila se zbunjeno, ni malo iznenadjena narudzbinom, sa nekom cudnom tugom koja je samo za trenuak preletela preko beline njenog lica. Razmisljala je sta joj je ciniti; svoju je dusu imala samo za jos par casa jer delila je svim neznancima koje bi pozelela da su njena srodna dusa, a onda ce ostati bez nje, postati bezdusnica i nikada nece moci da doceka dan kada ce u krcmu usetati njena srodna dusa koju bi svojom zeljom napojila i sa sobom sjedinila, dusa koja bi pozelela da je pije do kraja zivota i nikada zedj vise ne oseti. Covek je samo odmahnuo rukom rekavsi da ne obraca paznju na njega i donese mu sta god ona pozeli, sta god ce mu utoliti zedj i makar prividno odganati umor. Otisla je iza paravana i bez ikakvog zala podmetnula casu ispod bureta svoje duse. Napunila je do vrha i odnela coveku praznog pogleda.

Pio je polako, uzivajuci u svakoj kapi cudnog nektara, nemajuci pojma o tome da utace u sebe delove jedne ciste duse protkane mekanim osmesima. Cudio se zedji koja ga nije terala da iskapi tecnost u jednom gutljaju i nastavi svoj put. Sa svakom kapljicom osecao je novu snagu kako se radja u njegovim misicima, osecao je cudne pokrete lica koje mu izvijene usne pravise, osecao se cudno dobro i posle dugo vremena, kao u svom domu. Pozvao je krcmaricu da je priupita kakvo mu je to vino bozanskog ukusa donela, ali prema njemu je isla nepoznata, divna, graciozna zena koja mu se nekim cudom smesila. Uzimao je pogledom svaki osmeh koji se pri novom koraku nije gubio i stavljao ga kao melem na izrabljenu dusu. Sto mu je bila blize, on se to jacim osecao, a u isto vreme toliko raznezenim i senzibilnim, da je pomislio ako bi mu kojim cudom spustila dlan na obraz, na njemu bi do kraja zivota ostao.

Ona je gledala coveka koji je dozivao, ucini joj se poznat, ali nikako nije to mogao biti onaj isti covek praznog pogleda. Prilazila mu je polako, nekontrolisano se smeskajuci i osecajuci kako joj se kukovi ritmicno njisu izvodeci neki tajnoviti ples samo za njegove ozivele oci, tako sjajne, da bi mu i zvezda Danica pozavidela. Sto mu je bila bliza, cudnije se osecala; tabani su joj brideli, dlanovi se grejali a srce je ludacki lupalo u nekom novom ritmu, prebrzom za njen kardiovaskularni sistem. Iznenadni nagon da mu spusti dlan na obraz isiban vetrom, ali ne i naruzen njime, iznenadio je ali je nije uplasio. Prisla je bez reci i prepustila se svojoj zavidnoj intuiciji, nadajuci se da ce neznanac samo potraziti racun i otici. A onda, kada je dosla sasvim blizu, dlan joj nekontrolisano krenu ka obrazu coveka i ona oseti toplinu koja radja spoj savrsenog sklada.

"Draga zeno, ne pitam sta kosta, samo zelim da to sto sam popio dobijem jos; tacnije, zeleo bih da otkupim sve zalihe koje imate"...

"Dragi covece, dusa se ne kupuje - kako da to niste shvatili kada ste dosli ovamo?"

On se trgnu, okrete se oko sebe po prvi put shvatajuci da ne zna gde je niti koliko daleko od kuce. Ali cudan osecaj da je na pravom mestu, nije mu davao mira. Ogromna privlacnost ka zeni, krcmarici nepoznate krcme, zeni sa najbistrijim pogledom koji je ikada video, promenio mu je dusu, cini se, za samo par trenutaka.

"Mozda dragi covece, ako ikada ponovo svratite ovamo, dobijete jos koju kap duse koja vas je promenila. Sada putujte, vec je kasno, uhvatice vas mrak"...

"U mraku cu nastaviti da zivim, ako me odavde oterate, jer svetlost u vasim ocima je jedino sto moju mracnu dusu osvetljuje. Ostacu ovde dokle god me vi zelite"...
 
‚‚Seks treba da bude razigran i molitven.Moj prilaz nije ni ovozemaljski ni vanzemaljski.Ja mislim da je sve što vam je dato dragoceno. U suprotnom,egzistencija vam to ne bi dala.Ja vas učim kako da budete dublje u ljubavi.Ljudi su naviknuti: oni misle da religiozni ljudi moraju da budu protiv seksa; a oni koji nisu protiv seksa,kako oni mogu da budu religiozni.Dakle, ja ne očekujem od njih da me razumeju. Kada me oni ne razumeju ja savršeno razumem njihovo nerazumevanje.Proći će godine ili možda vekovi dok me ne budu razumeli, ali to se uvek događa.
Reč ’’seks’’ je veoma lepa.Originalni koren reči seks znači deljenje – seks znači deljenje.
Ako si podeljen iznutra,tada će seks doći.Kada žudiš za ženom ili muškarcem, šta se događa? Jedan tvoj deo čezne da sretne drugi deo, ali ti se trudiš da sretneš drugu spoljašnjost.Vi možete da se sretnete na trenutak,ali ti ćeš ponovo da budeš sam, jer spoljašnji susret ne može da bude večan.Tada seks vrlo brzo biva prolazan, jer drugi je ipak drugi.Ali kad sretneš svoju duhovnu ženu ili muškarca iznutra,tada susret može da bude večan.I kada se izgube sva deljenja taj susret se događa.To je alhemijska transformacija:tvoja žena i muškarac sretnu se iznutra i ti postaješ jedan. A kada postaneš jedan, ti imaš ljubav.Sputana osoba ostaje zainteresovana za seks, ostaje opsednuta seksom,zato ja kažem: vodi seks koliko možeš i uskoro ćeš završiti s tim.
A kada završiš s tim i seks izgubi svo značenje, to će biti veliki dan, veliki trenutak u tvom životu.A ako želiš da rasteš kao celina sve mora da bude prihvaćeno,
ništa ne smeš da zanemariš.Naravno, sve mora da bude korišćeno za višu harmoniju.
Šta onda treba da uradimo?Da znamo seks!Uđi svesno u to! To je tajna za otvaranje novih vrata.Devedeset i devet procenata ljudi zna seks samo kao olakšanje; oni ne znaju njegovu orgazmičku osobinu.Čak i kada misle da imaju orgazam, to nije orgazam – to je
samo genitalno olakšanje.Orgazam nema veze, nema mnogo veze s genitalijama. Genitalije samo učestvuju u tome, ali orgazam je potpun – od glave do pete, u tebi celom.
Ejakulacija nije orgazam.To je samo lokalno oslobađanje,seksualno oslobađanje – ali to
nije orgazam.Šta je orgazam?Orgazam je stanje kada svoje telo više ne osećaš kao materiju; ono vibrira kao energija, elektricitet.U orgazmu, ti dolaziš do najdubljeg dela
svoga tela gde više ne postoji materija,postoje samo energetski valovi; ti postaješ
energija koja pleše, vibrira. Nema više nikakvih granica – ti treperiš, ali nisi
više materijalan.Tvoj partner takođe treperi.To je značenje seksualnog orgazma –
da otopi tvoju zamrznutu energiju, koja se sjedinjuje sa svemirom, sa drvećem i zvezdama, sa ženom i muškarcem,i sa stenama.Na jedan trenutak, naravno.Ali u tom trenutku ti si na određen način svestan da je to religiozno, da je
to sveto, jer dolazi iz celine.
Milioni žena žive i umiru ne znajući da imaju mogućnost da dožive orgazam.A ne znajući da možeš da imaš velike orgazmičke eksplozije, ti nećeš moći da razumeš ništa o spiritualnosti;to će biti skoro nemoguće.Kada žena ne može da ima orgazam ne može zaista da ga ima ni muškarac,jer orgazam je susret dve osobe.Samo dvoje, kada se stope jedno u drugo, mogu to da dožive. Nemoguće je da samo jedan partner doživi
orgazam a drugi ne.Oslobađenje je moguće, ejakulacija je moguća, olakšanje je moguće, ali ne i orgazam.Orgazam nije olakšanje; orgazam je slavlje.Orgazam je tvoj susret sa celinom,preko tvog partnera.Orgazam je uvek božanstven – tvoj partner je postao ulaz i ti ulaziš u božanstvo.Orgazam je uvek spiritualan,nikada seksualan.Oni koji misle da je orgazam seksualan nisu razumeli apsolutno ništa; oni ne znaju ništa o orgazmičkim doživljajima.Orgazam je uvek samadhi, ekstaza.Upamti, seks nije pogrešan;mehaničnost je pogrešna.Ako možeš da uneseš malo svetla inteligencije u svoju seksualnost,ono će je preobraziti.To više neće biti seksualnostto će biti nešto sasvim drugačije,toliko drugačije da to ne možeš da izraziš rečju.Mi na Istoku imamo za to reč, Tantra.Zapad za to nema reč.Postani potpuno ne-misaon.Samo tada se dogadja svesnost da si postao jedno sa nekim. A taj osećaj jedinstva tada može da bude nezavistan o partneru i može da bude korišćen sa celim svemirom.Ti možeš da budeš u seksualnom aktu sa drvetom,
mesecom, sa bilo čim.Kada jednom saznaš kako da stvoriš taj krug,moći ćeš to da uradiš sa bilo čim – čak bez ičega.Ti možeš da stvoriš taj krug unutar sebe jer muškarac je i muškarac i žena,a žena je takodje i žena i muškarac.Ti si oboje jer dvoje su te stvorili.
Kada jednom stvoriš krug unutar sebe (tvoj muškarac sreće tvoju ženu; tvoja unutrašnja
žena sreće unutrašnjeg muškarca) ti si u zagrljaju sa samim sobom.Samo kada je stvoren taj krug moguće je postići stvarni celibat.Kada je stvoren taj krug iznutra,ti si oslobodjen.Kada se vratiš posle tantričkog seksualnog akta, ti si se uzdigao, a ne pao.
Osećaš se ispunjen energijom, vitalniji,življi, zračiš.A ta ekstaza će trajati satima, čak danima.To zavisi koliko si duboko bio u tome.Jedan tantrički seksualni doživljaj, i
danima ćeš se osećati opušten-zadovoljan,lagodan, ne-nasilan, ne-ljut, ne-depresivan.
Tantra kaze da ako udješ u meditaciju seks će potpuno da nestane: on može potpuno
da iščezne.Cela energija je apsorbovana u vašim centrima, a tvoje telo ima mnogo centara.Seks je najniži centar i čovek postoji na najnižem centru. Što više energije odlazi naviše, više vaših centara počinje da cveta.Kada ista energija dodje do srca,ona postaje ljubav.Kad ista energija ode još više,počinju da cvetaju nove dimenzije i nova iskustva.
A kada je ista energija na najvišem,na poslednjem vrhu u tvom telu, ona dopire do onog što Tantra zove ’’sahasrar’’ – poslednja čakra (chakra) u glavi.Seks je najniža, a ’’sahasrar’’ najviša čakra, i izmedju njih se kreće seksualna energija. Ona može da bude
oslobodjena putem centra za seks.Kada centar za seks oslobadja tu energiju ti uzrokuješ reprodukciju nekog drugog.Kada ’’sahasrar’’ oslobadja istu energiju, iz glave u kosmos, ti daruješ SEBI novo rodjenje.To je takodje reprodukcija, ali ne biološka.To je duhovna reprodukcija. Ti si tada ponovorodjen. Mi smo u Indiji takvu dvaput rodjenu osobu zvali ’’dwij’’.Ona je sama sebi dala novo rodjenje.Tantra ne uči seksualnosti. Ona
jednostavno govori da seks može da bude izvor blaženstva.Kada jednom upoznaš to blaženstvo, timožeš da ideš napred, jer sada si se spustio u sadašnjost.Kada jednom shvatiš ekstazu seksa, ti možeš da shvatiš o čemu mistici govore – uzvišeni orgazam, kosmički orgazam.Mnogo je knjiga napisano o Tantri,i sve one govore o tehnici.Ali prava Tantra nema nikakve veze s tehnikom.O pravoj Tantri se ne može pisati, pravu Tantru treba osetiti.Sve do sada geštalt je bio potiskivanje-popuštanje, popuštanje – potiskivanje – stalno lutanje izmedju krajnosti.Mi moramo da se zaustavimo tačno u sredini.Da li si ikada pokušavao da zaustaviš klatno sata u sredini?Šta se dogadja?Sat stane. Vreme stane.To pokušavam da kažem. Ja ne želim da budeš popustljiv niti želim da budeš potisnut. Voleo bih da budeš balansiran tačno u sredini.Jer samo u sredini transcendetalnost je moguća.Nema potrebe da koristimo seks samo za reprodukciju.
Seks se koristi u svakom stvaranju.Zbog toga veliki pesnici, veliki slikari možda ne osećaju toliku potrebu za seksom. Ali razlog je jednostavan: oni stvaraju nešto veće
i potreba je zadovoljena.Buda nije ni slikar, ni muzičar,ni pesnik, ali je prevazišao seks.
Šta se dogodilo?Najveći oblik stvaranja je stvaranje samoga sebe. Najveći oblik stvaranja je stvaranje unutrašnje celine, jedinstva.To je vrhunac, vrh Himalaja.Tri osnovna elementa u seksu vode do blaženog trenutka.Prvi je bezvremenost:ti potpuno prevazilaziš vreme. Vreme ne postoji. Potpuno zaboravljaš na vreme;vreme za tebe prestaje. Vreme ne prestaje;ono prestaje za tebe; ti nisi u njemu.Drugo, u seksu po prvi put gubiš svoj ego; ostaješ bez njega. Nijedno od vas više ne postoji. Vi ste oboje izgubljeni u nečem drugom.
I treće, u seksu si prvi put prirodan. Ti si deo prirode – deo drveća, deo životinja, deo zvezda-deo! Ti si uključen u nešto mnogo veće – kosmos. Tao.Ti čak ne možeš ni da plivaš u tome;ti ne postojiš. Nošen strujom – ti samo plutaš.Ove tri stvari daju ti ekstazu.
Seks je samo situacija u kojoj se to dogadja prirodno.Jednom kada znaš i kada osetiš
ove elemente, ti možeš da ih stvoriš nezavisno od seksa.Cela meditacija je u osnovi
iskustvo seksa bez seksa.Ali ti moraš da prodješ kroz to. To mora da postane deo tvog iskustva; to ne sme da ostane samo na nivou pojmova,ideja, misli.Tvoja seksualna energija je hrana za tvoj samadhi.Samadhi lotos će procvetati iz
blata seksa.‚‚

OSHO ‚‚SEX‚‚
 
ON I ONA - M.Stakic
Gledao sam je. Imala je prilicno veliki nos i tanke usne. Mušica bi izvršila samoubistvo kad bi sa njenog nosa pala na gornju usnu. Šta me privlaci takvoj ženi. Ne znam. Valjda ima nešto što zovu šarmom? Pijana je. Diže cašu i lenjo mi nazdravlja. Prica nesto o Hegelu. Ne razumem. Ko je taj Hegel? Možda neki bivši iznevereni ljubavnik? Mnogo mi je poznat. Ah, da, secam se. Filozof vatre. Pa i ja sam filozof. Kako li se zove? Senka. Ima glupo ime. Senka. Senke su me oduvek plašile. Gle, kako prebacuje nogu preko noge. Misli da sam neki napaljeni ždrebac. Mušica joj je upala u votku. Zamocila je prst da je izvuce. Nokti sa ostacima laka, polomljeni, prljavi. Dama se znaci neguje. Prica nešto o ravnopravnosti. Kakve veze imaju Hegel i ravnopravnost izmedu mene i ove uspaljenice. Da li da je dodirnem ispod stola? Gledao sam to u jednom filmu. Šta li je uradila sa mušicom? Da joj kažem da je zgodna? Znace da lažem. Ništa necu da pricam, nek joj konobar donese još jednu votku.

Necka se. Uzima mi cigaretu. Kaže da je gladna. “I deset cevapa molim”. Necka se. Nisam kao trebao, a jede kao divljak. Mljacka. “I još pet za damu!” Stvarno mi se svida. Šta prica? Ne cujem je. Spominje nekog bivšeg momka. Nije joj bio dobar. Ma, sve su one iste. Gle, kako trepce. Da li da je stisnem? Možda ima triper ili neku drugu boleštinu? Danas covek mora svega da se cuva. Ko zna šta može da mi natovari na vrat? Sigurno ih je imala na stotine. Gle kako me gleda! Pomislice da sam neki magarac. Ma, hocu, pa šta mi bog da. Opet nešto prica o Hegelu. Šta? Ja, životinja? A sve vreme je htela da je stisnem! E, šta su ti žene. Odvratna glupaca. Od prvog trenutka mi je bila odvratna. Hteo sam samo da joj ucinim uslugu.

Gle, onu plavušu, deluje mi pristojno. Odoh malo do nje da procaskam.


Životinja. Odmah sam znala da je takav. Nogom, pa pod sto. Kupio mi petnaest cevapa. Na silu sam jela da se ne uvredi. Misli, ja sam pijana, dacu mu se za cevape. Šta su ti muškarci? Proždirao me celo vece pogledom. A ja, tako mi i treba. Bilo mi ga je žao. Mora da ga je žena ostavila. Glupak. Poceo i da celavi. Tad su muškarci najgori, to i psiholozi kažu. A ja mu pricam o Hegelu. Zna on ko je Hegel. Bolje da sam mu pricala o Marku Kraljevicu. Ma, svi su oni isti. Svi bi jedno. Miriše na neku jeftinu kolonsku vodu. Šta rece da je? Ah, da, doktor. On je doktor, ko što sam ja glumica. Mora da je negde zidar ili kasapin. A ucinilo mi se da ima negovane ruke. Bože, al sam ja dobra duša. Svi mi fini. I necu, kažem sebi, Senka, ovako da se zalecem. I opet. Dobra sam ja duša. A nalio se. Misli da sam ja od onih… Budaletina… Šta kažete, jesam li za pice? E pa, može jedna votka. Ovaj mi se cini pristojan.
 
Ljubav posle ljubavi


Doći će čas
kad ćeš, s ushićenjem,
pozdraviti sebe
na vlastitim vratima, u vlastitom ogledalu,
i jedno ćete drugom poželeti dobrodošlicu kroz osmeh,


i reći: sedi ovde. jedi.
opet ćeš voleti neznanog koji je nekad bio ti.
Pruži vina. Pruži hleba. Vrati srce
njemu samom, neznancu koji te je voleo


čitavog života, koji je ostajao zanemaren
zbog drugih, koji te zna u dušu.
skini s police ljubavna pisma,


fotografije, očajničke poruke,
strgni sopstveni odraz s ogledala.
sedi. Pogosti se svojim životom.


Derek Volkot

48816bf0a1d19ccab0d5974cf5.gif
 
Poslednja izmena:

Ako ove noci odem ja?
Ako ove noci odem ja ,...
dal ces sama zivjet' moci
il' ces putem sunca poci
ako ove noci odem ja?

Ako zivot bude samo san
i cvijet tvojih zelja neubran,
Dal' ce blijedi mjesec doci
da ti sklopi snene oci,
ako ove noci odem ja ?

Ako sve sto imam vjetar nadje
i sunce zivota vjecno zadje
dal'ce neke rijeci nove
moci vratit' stare snove
ako noci ove odem ja ?

Ako ove noci odem ja .....
 
VECE JE NAS PRIJATELJ....

Dan ce se rodit' i stidljivo
sunce miluje krovove snene,
i ja ga kunem, vec dok se radja
jer znam da te vodi daleko od mene.

Vece je nas prijetelj,
kad vise nismo samo
zelja jedno drugom.

U osvit zore prikrada se tiho,
cutljiv osecaj teskobe,
i jedna suza u mome oku
za noc, sto bezi iz nase *sobe*.

Vece je nas prijatelj,
koji nam skriva ljubav,
svojim neprozirnim krugom.

Dan se vec radja i stidljivo
sunce miluje krovove snene,
i ja ga kunem, jos dok se radja
jer ce te odvest' daleko od mene.

Vece je nas prijetelj,
kad vise nismo samo,
zelja jedno drugom.
vece je nas prijatelj,
koji nam skriva samo ljubav,
svojim neprozirnim krugom.
 
Korak, disanje - zamah metlom
Bepo, cistac ulica, radio je svoj posao rado i temeljito. Znao je da je njegov rad potreban. Kad bi meo ulice cinio je to polako i jednolicno: kod svakog koraka jedno disanje, i kod svakog disanja jedan zamah metlom. Korak - disanje - zamah metlom - korak - disanje - zamah metlom...

Ponekad bi malko zastao i razmisljao gledajuci ispred sebe. Zatim bi nastavio: korak - disanje - zamah metlom - korak disanje - zamah metlom. Dok bi se Bepo tako pomicao i pred sobom posmatrao neociscenu ulicu, a iza sebe ociscenu, dolazile bi mu cesto velike misli. Ali bejahu to misli bez reci, misli koje se vrlo tesko mogu drugima saopstiti. Slicno kao neki odredjeni miris kojeg se jedva jos secamo ili kao neka boja o kojoj smo sanjali.

Nakon rada sedeo je Bepo kod devojcice Momo i tumacio joj svoje velike misli. Ona ga je na poseban nacin slusala. Zato bi se njemu razvezao jezik i pronalazio bi prave reci:

- "Vidis Momo", govorio bi on, "to ti je tako: Ponekad imas pred sobom vrlo dugu ulicu. i mislis: strasno je duga, nemoguce ju je ocistiti; znas, tako mislis." Pogledao bi cuteci preda se i onda nastavio: "I, tada se pocnes zuriti. i zuris se sve vise i vise. Ipak svaki put kad pogledas, vidis da ulica pred tobom nije nimalo kraca. Pocnes se jos vise napinjati i tada te uhvati strah, a na koncu izgubis dah te ne mozes dalje. A ulica je jos uvek tu. Tako se ne sme ciniti."

Bepo je kratko vreme razmisljao i nastavio: "Ne sme se nikad misliti na celu ulicu najedanput, razumijes li? Mora se misliti samo na sledeci korak, na sledece disanje, na sledeci zamah metlom. I uvek ponovno samo na sledeci".

Ponovno je zastao i razmisljao pre nego je dodao: "Takav rad donosi radost. To je vazno. Tada se posao uradi dobro. Tako to treba biti."

Nakon duge stanke nastavio je: "Odjednom vidis da je cela ulica ociscena - korak po korak. Uopste ne znas kako, a i ne izgubis dah."

Klimajuci glavom, Bepo je rekao na kraju: to je vazno!
 
Put koji smo birali bio je najtezi.... A ipak - mi smo ga birali. Gde god da smo rodjeni, obelezeni smo time sto smo prepoznali da je nase bice slobodno da napravi najbolji izbor, cak i kada se sve cini izgubljenim, beznadeznim ili nemogucim, jer Bog je uvek milostiv kada delamo u skladu sa svojom dusom. Ispred nas je mrak kakav jos nije vidjen. Ali ne plasi se. Ti znas da i pad je let; mi nosimo svetlo....."
Posrnucu, ali necu pasti; a ako se i desi - izuzetan slucaj! - bas i da padnem, necu se povrediti nego cu, cim se pridignem, produziti mirno i bodro svoj put....Razlicita sam od svega oko sebe, sve mi preti i sve me ugrozava, ali mi se
ne moze nista zlo i nepopravljivo desiti, jer u meni od zacetka mog zivi skrivena i neunistiva iskra zivotne radosti koja je mocnija od svega sto me okruzuje.
 
Strast - Dzenet Vinterson

Kad strast prvi put dodje u poznijim godinama, odricanje od nje je teze. I onima koji u poznijim godinama tu zver sretnu, nude se samo djavolski izbori.

Da li ce reci zbogom svemu sto poznaju i zaploviti nepoznatim morem bez izvesnosti da ce ponovo videti kopno? Hoce li odbaciti svakodnevne stvari koje su cinile zivot podnosljivim i zanemariti osecanja starih prijatelja, mozda pokojeg ljubavnika? Ukratko, hoce li se poneti kao da su dvadesetak godina mladji, iako je zemlja hanaanska iza prvog grebena?

Obicno nece.



A ako to i ucine, moraces da ih svezes za katarku dok ladja isplovljava, jer je zov sirena jezivo slusati i mogli bi poludeti kad pomisle sta su izgubili.
To je jedan izbor.

Drugi je da naucis da zongliras; da cinis ono sto smo mi cinili devet noci.
To brzo izmori ruke, ako ne i srce.
Dva izbora.

Treci je da odbijes strast.
Onako kako bi razuman covek odbio leoparda u kuci, koliko god mu isprva pitomo izgledao. Mogao bi racunati da ces lako prehraniti leoparda i da je vrt dovoljno prostran, ali znaces makar u snovima da se nijedan leopard ne zadovoljava onim sto mu se daje.

Posle devet noci mora stici deseta i nakon svakog ocajnickog sastanka, ocajavaces za jos jednim. Nikad dosta hrane, nikad dosta vrta za tvoju ljubav.

I tako odbijes, a onda otkrijes da ti kucu pohodi duh nekog leoparda.

Kad strast dodje u poznijim godinama, tesko se podnosi.
 
Putovanje
Putovati, to nije samo nacin da se ode negde, samo putovanje je mnogo vise od toga, nije beg od nas samih, nego je nacin da dodjemo do sebe, da pronadjemo onaj deo koji smo negde usput zaboravili, da izvucemo ono sto je u nama. Volim da putujem, bilo kuda, bilo gde, putovanje mi je uvek donosilo neke nove spoznaje. Evo i sada, krecemo i izlazimo i put pocinje, osecas da ostavljas nesto iza sebe, ali da polako vec dobijas, menjaju se krajolici, uvek prvo ostavljamo iza nas one pitome krajolike, to smo mi, uhodani i izgradjeni, krajolik je kao i mi sami vec dobio oblik i narav i tu je nepromenjen, ali put se nastavlja, nije mogla ljudska ruka bas sve pripitomiti, mozda je izgradila puteve i tunele ali predeo je ipak ostao svoj, karpe, strme litice, pogledom pratim njihovu velicinu, onu njihovu grandioznost, tesko sivilo, i meko zelenilo koje kao da je htelo da im se umili i da ih barem malo omeksa, sve je to nad nas, jednostavno se cinimo tako mali dok prolazimo niz taj predeo. Putovanja se nikako ne smeju samo protrcati, nije uvek jedini cilj da se stigne tamo gde se krenulo, sve je ritual i uzivanje jer bilo bi steta propustiti sve ove divne boje i predele da samo tako prodju pored nas. Litice se dizu ispred nas, deluju tako mudro, sa svim onim njihovim dubokim borama koje je voda i vetar ucinio, videle su one sve i cule sve, mnogu su price tu ispricane, mnogo je ljudi proslo i proci ce ih jos puno vise ali one ce stajati tamo, prolazim rukom da ih dotaknem, da ih osetim, i javlja se neki osecaj srece, zahvalnost sto eto postojim, sto imam priliku da upoznam ovaj svet, jer je ipak zivot jedinstvena prilika koja se ne pruza dva puta.

Krecemo dalje, novi krajolik, pitomiji, sume su se rasposlale u celoj svojoj lepoti, vazduh je tako mirisan, drvece vec nam daje nove poruke, krosnje su guste, neprobojne, ulazak u sumu je kao ulazak u neki novi svet, prijatna hladovina, meka mahovina, sve daje osecaj da si siguran i zasticen, kao pod neko veliko okrilje, zasticen od oluja, od vetra, ti zeleni divovi su rasli jedan pored drugog, svako uzimajuci deo sunca za sebe, svako u svojoj borbi i istrajnosti uspeo da stvori nepromenjeno mesto za sebe i da ostavi mesto za svog naslednika, jer drvece mozes poseci ali iz njega ce uvek izrasti mladi izdanak; krecemo dalje i ostavljamo te zelene divove da i dalje cuvaju svoje mesto pod suncem, put se menja krajolik se sada pitom ali se oseca miris vode, miris koji u nama budi ono iskonsko, podseca nas na nas postanak, mesto gde se uvek sa suncem vracamo iznova i iznova, to je nas evolutivni kod, nas zapis, samo plavo prostranstvo vec nam daje sliku da smo eto, konacno dosli kuci, kao sto jegulje krecu svoj put do Sargaskog mora, tako i ljudi hrle ka svom odredistu, svojoj matici, ona koja nam je dala zivot, sam pogled na nju vec je saznanje da sam i ja eto bar na kratko dosla do svog pocetka da bih sakupila snage i da se uvek ponovo podsetim da je ustvari i sve tako pocelo, jer zivot je zaista jedno veliko cudo.
 
Jednoj divnoj zeni za koju nisam ni slutio da postoji, koju nisam poznavao, koju sam sasvim slucajno upoznao u momentu kada su i zvezde imale neki cudan raspored na nebu, kada je vreme stalo i svetovi najavili svoje skoro rusenje. U nekom zaprepascujucem momentu beskraja kada smo vec oboje imali neke svoje zivote od kojih bas nije lako pobeci. U momentu kada sam bio i ziv i ziveci mrtav. U trenu kada su sve iluzije bile srusene i zivot isao nekim svojim uhodanim tokom. U trenutku kada je u udaljenom sazvezdju Oriona blesnula jedna nova zvezda, a andjeli skoro vec poceli da se navikavaju na tugu. Znam da mi necete verovati, i da se ovo obicno ljudima ne desava. Znam, i ja sam do pre neki dan verovao u to.
Samim stvaranjem Bog nas je raspolovio, stvorio musko i zensko, stvorio dva sveta koja se u beskonacnosti traze. Ali, vidite ja sam tu svoju polovinu nasao. Bio je to trenutak ali bol za njom ce biti vecan, kao i ushicenje koje prevazilazi dejstvo svih droga. Nikada se nismo videli ali vec znamo jedno o drugome vise nego sto i Bog zna o nama samima. Vise nisu cak ni reci potrebne. Jer ko slusa reci kada duse govore...?


 
Poslednja izmena:

Back
Top