Život pisan srcem

Druga Ljubav...

Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
- bice joj tesko sa mnom.


Ona ce morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
Isti cuperak. Isti prcast nos. Istu boju ociju.
Isti hod. Iste navike. Istu cak adresu.


U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
To bi bio prosto nastavak moje prve, moje jedine ljubavi.


Izet Sarajlic
 
Život i prezir

Volim da slušam ljude.Pažljivo slušam ljude.Važno mi je i da čujem šta im je stav ili emocija o bilo kojoj temi, a još važnije da pokušam da osetim da li i kakav strah pokušavaju da sakriju ili potisnu izgovorenim rečima. Strahovi mogu da upravljaju ljudskim ponašanjem, a da ni oni sami ni okolina ne budu svesni o čemu se ustvari radi.

Ovih dana gledam i slušam i vidim i nelagode i zabrinutost i ozbiljnu zapitanost i strahove među ljudima. U ponekim razgovorima strah od neizvesnosti prosto možeš da "uhvatiš prstima". Ljudi jedni druge pitaju "šta će biti sa nama?" i sami i daju odgovore, ponekad ljuti i uvređeni što neko već negde nije našao odgovor i poštedeo ih još jednom straha od neizvesnosti, od za mnoge još uvek nejasne slike o budućnosti.
I ne vredi kad im kažem da je budućnost dobra. Jer jeste i znam da jeste i znam da se to danas ne vidi i ne oseća, ali je dobra i videće se već u "proleću našeg zadovoljstva" koje dolazi vrlo skoro. I - ne vredi. Štaviše, takav odgovor se često dočekuje sa - prezirom.

Dakle, o preziru je reč.O njegovim raznim vrstama, od svakodnevnog i uvredljivog, preko kultur-prezira u neuspelim dijalozima do pokretačkog i dubokog prezira prema pojedincima i grupama u društvu. U Srbiji je i inače nekako "otmeno" biti ciničan, a sada sve češće prepoznajem prezir prema svemu, neutemeljen, štetan, nastao verovatno kao (nažalost) jedna od posledica u dugom nizu emocija koje su među nama vladale - od velikih očekivanja, preko zagubljenih iluzija i suočavanja sa realnošću do opravdane uvređenosti i osećanja prevarenosti i izneveravanja, sve do tog (sad već raširenog) prezira prema svemu i svačemu.

Ako prihvatimo da "cinizam svemu zna cenu, a ničemu vrednost", šta prezir zna?

Ništa.

Prezir nema pojma.

Nahranjen neznanjem i cinizmom, često opremljen lažnim stavom "s visoka" i uvek punjen rečima koje bi trebalo da ga sakriju i predstave "kao nešto drugo", prezir je u suštini nedostatak samopoštovanja, nevoljnost da se poštuje bilo ko i bilo šta drugo osim udobnosti sopstvenog prezira i odluka da se ni pod kojim uslovima ne stupa u bilo kakvu komunikaciju. Osim što je samoobmana, prezir je i sjajno sredstvo kojim se ljudi oslobađaju eventualne obaveze da bilo šta učine, urade, promene. Zašto bi? Kad se podlegne otrovnom, zamamnom zovu prezira - onda je baš sve oko nas za stav "ja nisam deo svega toga, ja sve to prezirem".

Prezir onda udobno ukida potrebu za životom u realnosti i gadi se svakog racionalnog objašnjenja, svake činjenice i svake ponude da se u sopstveni prezir bar malo posumnja.

Prezir prema realnosti je samo posledica straha da se sa realnošću suočimo, kakva god da je.Lakše je prezirati i ja to razumem, koliko god mi emocija prezira prema bilo kome i bilo čemu bila - strana, ali pre ili kasnije onda realnost sama sobom natera ljude da se njome bave bez prezira, jer je to neminovnost realnosti. I tada nastaju pravi problemi - kad vam život oduzme pravo na prezir ostaje vam izbor između gneva i očaja. Ostaje osećanje bespomoćnosti da se uradi išta drugo osim da se bude ili gnevan ili "potopljeno" depresivan.

Zato kažem da prezir pojma nema. Cinizam zna u šta može da se pretvori, prezir ne zna.

Mogla bih da ređam neverovatan broj primera (raznih) kojim se može dokazati istinitost svih ovih emocija koje vidim kod ljudi, ali biram samo jedan - prezir prema ženama.

Omalovažavanje, uvrede, nasilje, "nevidljivost" žene, ponižavanje, zlostavljanje, tretiranje žene da je "roba", a ne osoba, stav da su iz mnogo razloga "manje vredne", zloupotrebe religijskih učenja o "pravu muškarca nad ženom", agresivan jezik i diskriminacija jezikom, obeshrabrivanje žena da "umeju i mogu i umaju prava"....duga je lista.

A u korenu stvaranja takve liste je - prezir.

Mudri ljudi kažu:

"...lakše je razbiti atom nego ljudske predrasude...", a ja mogu samo da dodam - lakše je otkriti sve zakone prirode nego jedno ljudsko biće ohrabriti da se oslobodi svojih strahova, da posumnja u prezir koji samo gaji, da širom otvori oči i duboko i slobodno udahne vazduh realnosti. Kakav god da je, taj vazduh realnosti je svežiji, zdraviji i bolji od otrovnog daha prezira.

I koliko god često u razgovorima sa ljudima osetim da su upali u otrovne zamke prezira, nikad neću odustati od predloga da kažem "`ajde probaj bez prezira, ma, samo probaj, možeš ti to, svi to možemo, samo pokušaj bar...sebe radi".

I znam da je zdrav, dobronameran humor, maštovita duhovitost najbolji lek protiv prezira i to mi je najvažniji dokaz koliko prezir nema pojma.. Ljudi koji preziru ne umeju da se smeju, oni se podsmehuju, rugaju, njihova "duhovitost" je neprijatna i uvredljiva.

Zato što prezir pojma nema.
 
„Molite se za suze staroga sveta“ , reče Divni Stranac donekle-prosvetljenima.

Oni su ga sa čudom gledali. Onda im On pokaza sliku strašnoga loma zemljinih spona i prepona. I više ništa nije hteo reći.

Suze staroga sveta, čekale su spremne. Bila je potrebna očito nečija molitva, da bi potekle svom silinom zatamljenih razloga. Stari svet, onaj koji mora potonuti, bio je naboden na vršak krika, ali još nije osećao bol. Još nije cuo lomljavu u dubini.

Donekle-prosvetljeni bili su zbunjeni. Treba li moliti da suze uopšte poteku? Da ne ostanu skamenjene? Ili treba moliti za ublaženje, ili čak otklon onoga, čemu su namenjene? Divni Stranac nije odgovorio na njihova pitanja. Ustao je i ćutke se udaljio.

Jedna žena se podigla i pojurila je za Njim i stigla ga negde trenutak pre kraja... „Gospodine“, dahtala je: „Ne tražim, da ne bude ono što se po Tvojemu zakonu sprema. Neka potone svet, neka popucaju spone i prepone, ako je tako zasluženo... Samo mi jedno obećaj: - Da ti nećeš otići“.

On zastade i pogleda je... „Stari svet je veliko kopno“, reče tiho.
„Neka je“.
„Tamo žive sve tvoje pesme o Meni“.
„Neka žive“.
„Tamo je i tvoja kuća“.
„Neka je“.
„Tamo je i sva naša istorija“.
„Neka je“.
Stani malo i razmisli! Tamo si i ti!“
„Neka sam“

Gledao je pogledom razdraganosti, deteta koje je u zadnji čas pronašlo druga u igri.
„Tebe, kao ni Mene, zemljotresi i smakovi ne mogu dodirnuti. Znaj da sam svuda tražio takvu nedodirljivu dušu, dušu koja se ne pogađa na malo. Tražio sam takvu dušu da sa njom započnem novi svet.“

„Ne pitam ni za novi ni za stari. Za Tebe jedinoga pitam!“
 
Sve su žabe iste
Prošle srede bio sam na jezeru i slušao dve žabe kako razgovaraju o političkoj situaciji, zagađenju voda, muško-ženskim žabljim odnosima kod nas, razvoju tehnologije, bolovima u krstima…
I nisam mogao da se načudim otkud to da ja razumem žablji jezik. Ali desi se čudo. Pogledah se malo bolje, izbečih se u samog sebe i zakreketah:
– Uh, majku mu! I ja sam žaba.
 
Mi nismo stvoreni Stvarni", rekao je Kožni Konj. "To je nešto što ti se desi. Kada te dete stvarno voli, jako, jako dugo, ne samo da se igra s tobom, nego te STVARNO voli, tad postaješ Stvaran."
"Je l' to boli?", pitao je Zec.
"Ponekad", rekao je Kožni Konj, pošto je uvek bio iskren. "Kada si stvaran ne smeta ti što te boli".
"Da li se to desi odjednom, kao kada te naviju", pitao je, "ili malo-pomalo?"
"Ne desi ti se odjednom", rekao je Kožni Konj. "Postaješ. To traje jako dugo. Zato se to često ne desi onima koji se lako lome, ili imaju oštre ivice, ili moraju da se čuvaju. Obično, dok ne postaneš Stvaran, otpadne ti veći deo dlake, oči ti ispadnu, postaneš rasklimatan u zglobovima i otrcan. Ali, sve to uopšte nije važno, jer kad jednom postaneš Stavran ne možeš biti ružan, osim ljudima koji ne razumeju...ali kad postaneš stvaran više nikada ne možeš postati nestvaran. To traje zauvek."


Baršunasti zec
Mardžeri Vilijams
 
Ima osoba na ovom svetu kojima je suđeno da same sebe unište, i nikakvo razumno dokazivanje ne može da im pomogne. Što se mene tiče, Justina me je uvek podsećala na mesečara koga su spazili kako korača po opasnom ravnom olovnom krovu na visokoj kuli; svaki pokušaj da je čovek probudi vikanjem mogao bi dovesti do nesreće. Čovek je jedino mogao da je nečujno prati u nadi da će je postepeno odvući od dubokih mračnih bezdana koji su zjapili sa svih strana. Ali nekim čudnim paradoksom, baš ovi nedostaci u karakteru - ove niskosti duše - predstavljali su za mene najveću draž ove kobne dinamičke ličnosti. Pretpostavljam da su se oni nekako podudarali sa slabostima u mom sopstvenom karakteru kojima sam srećom mogao bolje da vladam nego ona. Svestan sam da je za nas ljubavni čin bio samo mali deo celovite slike koju je projektovala duševna prisnost što je svakodnevno bujala i granala oko nas. Dok smo razgovarali neosetno bismo se približili jedno drugom sve dok se ne bismo uhvatili za ruke, ili skoro pali jedno drugom u zagrljaj: ne iz uobičajene čulnosti koja muči ljubavnike, nego kao da je telesni dodir mogao da ublaži bol istraživanja po sopstvenoj duši."


Aleksandrijski kvartet, Lorens Darel
 
Dugo sam verovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih. Jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernost i solidarnost koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom "pripadajućih". Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bežimo. A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umetnostima, pesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake.

Tako ja to vidim. Vi ne morate da se složite. Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje. Sve što ću ja reći je: mirno spavaj, dušice. Čvrsto spavaj i lepo sanjaj.

Tlo pod njenim nogama, Salman Ruzdi
 
Ljubav može od svakog da stvori velikog pesnika; ako vas ona ne može učiniti pesnikom tada vas ništa ne može učiniti pesnikom. Ljubav otvara u vašem biću potpuno drugačiju dimenziju. Bez ljubavi ostajete ograničeni svetom logike. Kada u životu započne da vam se dešava ljubav, logika nestaje, dogadja se da ljubav nadmaši logiku. Zato logični umovi ljubav uvek nazivaju ludošću, slepilom. Logika je uvek ljubav proglašavala slepom, ludom i nazivala je svakojakim imenima iz prostog razloga što intelekt nikada ne može da je shvati. Svet ljubavi je sasvim drugačiji; nema nikakve veze sa matematikom, logikom, naukom. Ne može se meriti niti isplanirati. Niko ne zna tačno i precizno šta je zapravo ljubav. Čak i oni koji su najdublje uronili u nju ustanovili su da su gotovo glupi – ona je neopisiva. Medjutim, iskustvo ljubavi je sjajno, ono u svom zanosu eksplodira na mnogo načina. Može eksplodirati u plesu, u muzici, u slikanju, u svim vrstama stvaranja. Ljubav je uvek stvaralačka. Napokon, svet je ovako destruktivan upravo zato što učimo ljude da potiskuju svoju energiju ljubavi. Potisnuta ljubav postaje destruktivna; a izražena ljubav postaje stvaralačka. Ljubav može od svakog da stvori velikog pesnika; ako vas ona ne može učiniti pesnikom tada vas ništa ne može učiniti pesnikom. Ljubav otvara u vašem biću potpuno drugačiju dimenziju. Bez ljubavi ostajete ograničeni svetom logike. Kada u životu započne da vam se dešava ljubav, logika nestaje, dogadja se da ljubav nadmaši logiku. Zato logični umovi ljubav uvek nazivaju ludošću, slepilom. Logika je uvek ljubav proglašavala slepom, ludom i nazivala je svakojakim imenima iz prostog razloga što intelekt nikada ne može da je shvati. Svet ljubavi je sasvim drugačiji; nema nikakve veze sa matematikom, logikom, naukom. Ne može se meriti niti isplanirati. Niko ne zna tačno i precizno šta je zapravo ljubav. Čak i oni koji su najdublje uronili u nju ustanovili su da su gotovo glupi – ona je neopisiva. Medjutim, iskustvo ljubavi je sjajno, ono u svom zanosu eksplodira na mnogo načina. Može eksplodirati u plesu, u muzici, u slikanju, u svim vrstama stvaranja. Ljubav je uvek stvaralačka. Napokon, svet je ovako destruktivan upravo zato što učimo ljude da potiskuju svoju energiju ljubavi. Potisnuta ljubav postaje destruktivna; a izražena ljubav postaje stvaralačka.
 
Neki trgovac poslao je svog sina da kod najmudrijeg od svih ljudi nauci Tajnu Srece. Mladic je punih cetrdeset dana hodao kroz pustinju sve dok nije stigao da jednog lepog zamka na vrhu planine. Tu je ziveo Mudrac kojeg je mladic trazio.
Umesto da naidje na svetog coveka, nas junak je, medjutim, usao u jednu salu koja je vrvela od ljudi; trgovci su ulazili i izlazili, neki ljudi su razgovarali po uglovima, jedan
mali orkestar je svirao prijatne melodije, a tu je bila i bogata trpeza puna najlepsih jela iz tog kraja sveta. Mudrac je razgovarao sa svima i mladic je morao da saceka dva sata dok je dosao red na njega.
Mudrac je pazljivo saslusao razloge mladiceve posete, ali mu rece da u ovom trenutku nema vremena da mu objasni sta je to Tajna Srece. Preporucio mu je da se proseta po njegovoj palati i da se vrati kroz dva sata.
- U medjuvremenu bih te nesto zamollio - dodade Mudrac, pruzajuci mladicu kasicicu za caj, u koju je kanuo dve kapi ulja.
- Dok budes hodao, nosices ovu kasicicu i nastojaces da se ulje ne prospe.
Mladic je poceo da se penje i silazi stepenicama palate, stalno motreci na kasicicu. Posle dva sata, vratio se pred Mudraca.
- Dakle - upita Mudrac, - jesi li video persijske cilime u mojoj trpezariji? Jesi li video vrt koji je najveci Majstor medju bastovanima punih deset godina uredjivao? Jesi li primetio prekrasne pergamente u mojoj biblioteci?
Mladic je posramljeno priznao da nije video nista. Njegova jedina briga je bila da ne prospe one dve kapi ulja koje mu je Mudrac poverio.
- Onda se vrati i upoznaj cudesa mog sveta - rece Mudrac. - Ne mozes imati poverenja u coveka ukoliko ne poznajes njegov dom.
Sada vec smireniji, mladic uze kasicicu i ponovo krenu u setnju palatom, ovog puta obracajuci paznju na sva umetnicka dela koja su visila sa tavanice i po zidovima. Razgledao je vrtove, okolne planine, primetio nezne cvetove i ukus sa kojim je svako umetnicko delo postavljeno na pravo mesto. Vrativsi se kod Mudraca, u detalje mu je prepricao sve sto je video.
- Ali gde su one dve kapi ulja koje sam ti poverio? - upita Mudrac.
Pogledavsi u kasicicu, mladic primeti da ih je prosuo.
- Eto, to je jedini savet koji mogu da ti dam - rece Najmudriji od Mudrih. - Tajna srece sastoji se u tome da posmatras sva cuda sveta, ali da nikad ne zaboravis ni na one dve kapi ulja u kasicici".

Alhemicar Paulo Koeljo
 
"Tajna srece sastoji se u tome da posmatras sva cuda sveta,
ali da nikad ne zaboravis na one dve kapi ulja u kasicici".
:klap:

ffkissme4d6em19f2e961lw.gif
 
"Živela sam dovoljno dugo i bez mnogih sam vec ostala; znam da više od njihove odsutnosti boli ono što jedno drugom nismo rekli."

"...put koji si prešla nije prav već pun raskršća. Na svakom koraku bio je po jedan putokaz koji je označavao različite pravce; na jednu stranu vodi puteljak, na drugu travnata staza koja se gubi u šumi. Jedan od tih puteva izabrala si nasumice, neke druge nisi ni videla; ne znaš kuda bi te odveli oni kojima si okrenula leđa, da li na neko bolje ili gore mesto; ne znaš, ali u svakom slučaju se kaješ.Duž raskršća tvog puta srešćes i druge sudbine: da li ćes ih upoznati ili ne, proživeti ih do kraja ili ih napustiti, zavisi samo od odluke koju moras doneti u jednom trenu. I mada to tada ne znaš, od toga da li ćes nastaviti pravo ili negde skrenuti, zavisi često i tvoj život, kao i životi tvojih najbližih."

"Znaš u čemu grešimo? Verujemo da je život nepromenljiv i da kad uzmemo jedan pravac moramo njime da idemo do kraja. Sudbina, naprotiv, ima mnogo vishe mašte od nas. Upravo kada poveruješ da iz jedne situacije ne postoji izlaz i kada tvoje očajanje dostigne vrhunac, brzinom iznenadnog udarca vetra sve se promeni i preokrene i sledećeg trenutka shvatiš da živiš jedan novi zhivot."

"Grešiti je prirodno, ali otići a ne biti svestan svojih grešaka, poništava smisao jednog života. Stvari koje nam se događaju nisu nikada same sebi cilj, i one imaju svoju cenu; svaki susret, svaki, pa i najbeznačajniji događaj, ima neko značenje. Sebe ćemo razumeti i spoznati onoliko koliko smo spremni da ih sve prihvatimo, koliko smo sposobni da u svakom trenutku promenimo pravac i da ostavimo staru kožu kao gušter između dva godišnja doba."

"Chuvaj se. Svaki put kada, sazrevajuci, budesh htela da promenish neshto shto je pogreshno u ono shto je ispravno, ne zaboravi da prvu revoluciju treba izvesti u sebi samoj, prvu i najvazhniju. Boriti se za jednu ideju, a nemati ideju o sebi, jedna je od najopasnijih stvari koje mogu da se dogode."

"I kada se pred tobom otvore mnogi putevi a ti ne budeš znala kojim da kreneš, nemoj poći bilo kojim, nego sedi i sačekaj. Diši duboko i s poverenjem u sebe, onako kako si disala onog dana kada si došla na svet; ne dozvoli da ti nešto odvuče pažnju; čekaj, i dalje čekaj. Budi mirna, ćuti i slušaj svoje srce. Kad čuješ njegov glas, ustani i idi kuda te ono vodi."

Suzana Tamaro-Idi kuda te srce vodi

follow-1.jpg
 
Ono što me je snažno privlačilo nije neka spoljna lepota koja se može meriti opštim kriterijumima ili količinom, već ono nepromenljivo, što se nalazi duboko unutra. Kao što neki ljudi potajno vole oluje, zemljotrese ili nestanak struje, tako ja volim to nešto neopipljivo što mi upućuju pripadnice suprotnog pola. Nazovimo to magnetizmom. To je sila koja te hteo ne hteo, ščepa i usisa. Ta sila bi se najpre mogla uporediti sa mirisom parfema. Možda čak ni onaj koji se bavi spravljanjem parfema ne bi mogao da objasni kako se stvara miris koji poseduje takav magnetizam. Ni nauka ne može to da objasni. Jedan miris privlači možda pedeset od sto ljudi, a neki drugi miris verovatno privlači onih preostalih pedeset. Ipak, na svetu postoje i mirisi koji silovito privlače samo jednog ili dva čoveka. To su posebni mirisi, a ja sam imao moć da ih iz daljine jasno namirišem. Znao sam da su mi sudjeni. Tim devojkama sam hteo ovo da kažem: Slušaj, ja znam! Možda niko drugi nije shvatio, ali ja - jesam!
(Juzno od granice,zapadno od sunca - H.Murakami )

pair_by_kleemass.jpg
 
Zašto čekam tako dugo?
Zašto da čekam uzalud?
Gledam okolo...
Svugdje je tama.
Moje srce polako puca...
Više ne upravljaš sa njim.
Zašto da živim u snovima?
Daj mi priliku,
da ti pokažem ljubav...
Obećaj da hoćeš!
Svaka minuta,svaki sat,
povezuju nas...
Ja i dalje živim u iščekivanju.

Posveta:Momku kog volim svim srcem i bićem
.:heart:

2n092z7.jpg


baby girl91
 
Poslednja izmena:
Prema jednoj legendi postoji ptica koja peva samo jednom u svom životu,lepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nadje. Uvuče se među njegove isprepletene grane i, pevajući, nabode svoje telo na najduži, najoštriji trn. Dok umire,njen bol prerasta u pesmu daleko lepšu od pesme slavuja ili seve. Cena te predivne pesme je život, ali čitav svet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmehuje. Jer ono najbolje što postoji,može se dobiti samo po cenu velike boli...ili bar tako legenda kaže...”
 
jesi li se ikad zapitala
što bi ja učinio da nema tebe??
jesi li se ikad zapitala
šta bi ja onda od sebe??
shvati da mi je dovoljan samo
jedan mali dodir,
samo jedan mali pogled
kojim ćeš pokazati da me voliš....
na trebaju mi mora,
planine, reke i neba,
ti si sve što meni treba....
ti si osoba koju
volim više od svega.....
ti si osoba koju cenim,
poštujem i ljubim....
ti si osoba zbog koje
živce gubim....
kada te nema kraj mene
kao da svet stane....
ali kad si tu vatra
u meni plane............



 
Poslednja izmena:
Reci da je ne voliš, jednostavno je
pljuni te tri riječi i prestat će
spotičeš se o slova, kotrljaš gluposti
odustaješ prelako, nedostaje ti upornosti

A počelo je dobro, imao si plan
i otvorio bi s nečim kao: "sorry, nekako sam prazan..."
ali ne voliš kad plače, pogotovo zbog tebe,
pa ćeš reći da si umoran, okrivit ćeš vrijeme

Sad bi sve odgodio
sad bi sve preskočio
i opet misliš da dobro je
bolje je ovako

Onda staviš sve na papir
i izgleda u redu
al bejbe, ovo već treća je
treća je o istom

Voliš je na silu, vaši tate igraju šah
mame skupa čitaju "milu"
čekaš znak

Uskoro joj je rođendan,
ne prekida se s nekim na rođendan,
a onda je i božić,
tad je glupo, jako glupo biti sam

Sad bi sve odgodio
sad bi sve preskočio
i opet misliš da dobro je
bolje je ovako

Onda staviš sve na papir
i izgleda u redu
al bejbe, ovo već treća je
treća je o istom

Izbrisat će tvoj broj
izabrat će duži put
da te ne sretne
dok prolazi kroz grad
jer ti si dno, ti si loš, ti si zlo
 
Zamišljam kako odlaziš već dugo
navikavam se na scenu
kupiš odjeću po sobi i nešto stvari iz kupaone
i gotova si u trenu
pa kad dođe do toga da te stvarno gubim

Bit ću hladan bit ću super
ponijet ću ti kufer
samo ponavljam gradivo od jučer
sve ću isprobati u praksi
ovaj dio je najlakši
smjestit ću te u taxi
nema plakanja, ne daj se jak si

Nju sam upoznao na nekom očajnom koncertu
bila je laka ja bio sam pijan
svršili smo skupa u stanu njezine mame
pitao sam koliko godina uopće ima
rekla je 18, skoro 18
ajde...

Proći će vremena i tko zna
možda te u nekome prepozna
trebat će mi samo doza
hrabrosti i snage da okrenem broj i slažem
gdje si već dugo te tražim
ako si za, mogli bi jednom izaći
 
PJESMA NAD PJESMAMA

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.

Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih;
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja.

Velika si u slobodi i veća je ljubav naša,
naša ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak,
divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.

Naša će ljubav biti kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne nađoše dolične riječi;
mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša;
čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša;
svijat ćemo se ko zmija i plaziti ko ideal - i tragika će biti očajna pjesma naša;
zatravit će nas ljubav naša - šibat će nas strahotom i bol će biti grozna pjesma naša;
šuma će biti hram naš i trava postelja naša - kaos božanstvo naše,
a duše naše žrtva.

Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete - o nezakonska ženo moja i nezakonska ljubavi moja;
i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete;
i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša
i krvavo ko ljubav naša;
i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta;
proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga;
čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrve suhoga kruha;
hvatat će ga i vezati i zločin će biti hrana njegova.

Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;
gle, pospani su i zijev im je glazba dana;
njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, a smijeh beživotan ko slovo zakona;
zakoni su njihovi ko bog njihov - o nema srca božanstvo njihovo;
jednolična je žrtva njihova ko dim cigareta i miris njezin ko miris strvine;
nema zvijezda na nebištu njihovom i oblaci su drugi;
njihovo je sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su šuma njihova;
pusto je, crno, ljubavi moja, i dani su im jednaki ko misli;
nema nemira u njihovome oku i njihovo je oko ko oko krmače;
nema bune u kretnjama njihovim i njihove su kretnje ko kretnje volova;
nema krvi u tijelu njihovom i prazna je duša njihova ko bog.
Tamo ćemo baciti dijete naše, o crna ljubavi moja;
onuda će gacati noge njegove i bljeskati psovka njegova;
tamo će drhtati plamen duše njegove: misao prevrata, kretnja bune i dah srdžbe;
on će biti onaj, koji će buditi zaspale i uskrsivati mrtve;
i okovi će biti vjerenica njegova.

Nezakonsko dijete naše, o nezakonska majko njegova -
bezimeno ko zločin i osamljeno ko glad!
I klicat ćemo glasom cjelova naših i punoćom krvi naše:
O bezimeni, naše si dijete!
I naš će klik biti klik zanosa i drskosti: ogroman ko vječnost,
strastven ko štipaji i zamaman ko žena u mraku šumskome.

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete,
dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega.

Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja;
i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete;
i nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih:
Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!


Janko Polić Kamov
 
Ljudi se plase iskrenosti i zato je ne prastaju... ne prastaju istinu koju iskrenost donosi, ne zele istinu...a kad je neko pametan i iskren vecina ljudi to dozivljava kao opasnost i atak na njih...jer pamet pojacava istinu koju iskrenost otkiva... pametan covek ce je prezentovati u punom njenom svetlu, a to je previse za vecinu onih kojima smetaju i delici nje…Vecina ljudi ne zeli da se suocava, ne zeli iskrenost, ne zeli istinu… ne zeli odgovornost zbog poznavanja nje…...nije na nivou dobrote ni ljubavi, koja podrazumeva svesnost...a suocavanje boli… najvise boli one koji su se najvise i udaljili od nje.. koji su je zapustili i zaboravili…Da, i zato je za iskrenost potrebna izuzetna samosvest , svesnost svega oko nas...Snaga duha, znati ko smo i sta smo.I stajati svojom licnoscu iza svega sto radimo u punom svetlu…Pre svega pred sobom.I ono sto drugi ne znaju i zanemaruju je cinjenica da je istina u vremenu iluzija i zaboravljenih vrednosti najjace oruzje…Istina je uvek najjace oruzje...kao najostriji dvosekli mac...Samo sto mnogi to ne znaju ili ne veruju… ili im ne izgleda tako...I zato je za njeno koriscenje potrebna vestina,da bi smo adekvatno prezentovali istinu…I da ne bismo nevestim koriscenjem nje povredili sebe ili druge…zato je potrebno mudro rukovanje istinom …A nije lako biti mudar…potrebno je da imamo odredjene osobine da bi smo mogli ispoljavati mudrost… potrebno je da budemo ponizni jer je to temelj mudrosti…A ljudi cesce i lakse ispoljavaju ponos i tako povredjuju druge i sebe…Ko zeli iskrenost, istinu, mora izaci na svetlost…. Za to je potrebna hrabrost...I takodje malo njih ce biti na vasem nivou svesti, na vasem nivou pojmanja…Da li ste spremni nositi sve posledice koje ona nosi…Duhovna pobeda je tu bice vam nagrada...Osim sto mozda mozete ostati sami…Makar jedno vreme…
Dok ne trijumfije ljubav.
 
Učila me je prve korake i prva slova...
Dok sam bila malena djevojčica,brižno me je čuvala.
Vezala mi je kikice i oblačila najljepše haljinice na volane...
Potrudila se da moje djetinjstvo bude kao iz bajke.
Tad toga toliko nisam bila ni svjesna,ali sada...kad se sjetim svog djetinjstva,
uvjek pomislim na najljepše i najzabavnije provedene trenutke.
Stvorila je od mene djevojku koja smijelo i uzdignute glave ide kroz život,koja se lako ne predaje kad doživi poraz.
Učinila je moj život srećnim.Naučila me da život čine male stvari...Veliki oslonac u životu ona mi pruža.

Mama,hvala za sve što si učinila za mene i za sve što i dalje nastavljaš da činiš za mene.
Volim te puno...Tvoja M......!

04v04a6.jpg
 


LJUBAV IZ PROVINCIJE

Hladnoća...
Oblak kiše se spušta nad tamnim gradom.
Niz topli jezik lagano klize reči iskušenja,poigravajući se sa njegovim već dosta omamljenim umom.
Preostalim atomom razuma,po ko zna koji put,šalje reči upozorenja.
Ali slova njene žudnje potpuno obuzimaju dušu.
Zna kuda ova igra vodi,ali osećanja su odavno ovladala njenim telom.

Povratka nema,a i nije želela nazad.
Želela je samo da ovu ljubavnu igru dva tela,dva srca,vodi do kraja,da joj izmami vrisak zadovoljstva...
A duboko u njemu...
Duboko u njemu se vodila bitka starog života i ponovnog rađanja.
Oboje su znali koliko je ovo pogrešno.
Znao je,ali ukus njenih usana ga je opijao kao okrepljujuće vino,vrelina njenog gipkog tela mu je pekla kožu,dok su ga bela bedra stezala oko struka...
Dodirujući katkad nežno,katkad snažno leđa njegova,osetila je moć s kojom bi je mogao smrviti,samo da je hteo upotrebiti.
Plašila ga se,ali njena prkosna priroda nije htela dozvoliti otkriće straha.
Tela su zadrhtala...
Na njegovom licu se iscrtao osećaj krivice.
Pogledala ga je nežno i pokušala ponovo uzburkati njegovu strast.
Spuštenog pogleda i pomalo iznerviran,samo je izgovorio:’’Kasno je,oblači se,idemo kući’’.
O,da je samo znao koliko su je te reči zabolele.
Skrila je tugu u očima,iako je sjaj očigledno iščezavao.
Na rastanku je samo ovlaš poljubio.
Druga je već dugo počivala na njegovom ramenu...
Stigavši kući,samo se tiho uvukla u krevet i zaspala...
Svitanje i misao na prošlu noć probudiše je.

Bledo je gledala u plafon praznim očima.
Po njihovom snenom treptaju moglo se primetiti da se priseća svakog detalja.
Osetila je kamen u grlu i niti tuge koje su joj stezale srce.
Na svom telu je još uvek osećala miris njegove kože,iako je mislila da ga je voda odnela sa sobom.
Sklupčavši se pod tušem,glas razuma je za tren zapečatio trag krivice u njenoj glavi.
Nije to bilo kajanje,samo krivica...
Krivica što nije znala način,što nije znala drugačije.
I što je više pokušavala da spere njegove dodire,poljupce,miris,samim tim je snažnije osećala njegovo prisustvo.
Iako nije mogla ni suzu pustiti,u sebi je vrištala od bola što ju je razdirao u grudima.
Vratio se onaj stari osećaj.
Onaj koji je ponovo načinio usamljenom devojčicom.
Tek sad je primetila koliko je zapostavila svoj mali nevidljivi svet...
I mada kasno,ipak shvatila,koliko se ogolila pred očima svoje ljubavi.


Autor:JA
 
Jednom, ne tako davno, a to za ovu priču nije toliko ni važno kada se zbilo, u jednoj zemlji koja se teško zemljom može nazvati jer zemlje nije imala, počinje ova priča. Ta zemlja sazdana je od reči i nema granice, prostire se neprimetno preko svih država i granica i njene krajeve još niko nije izmerio niti je njene ulice i stanovnike iko uspeo prebrojati.

Dva putnika, putujući a ne krećući se išli su svako svojim putem kroz Zemlju Reči. Nisu znali jedno za drugo jer u toj čudnoj zemlji niko ne postoji ako ne govori. Slučaj je hteo da njih dvoje, da, bili su to On i Ona, jednog dana u istom trenutku budu na istom mestu, i da počnu razgovarati.
Sama činjenica da su bili On i Ona njima samima ništa nije značila jer On u Njoj nije video Nju, niti je Ona u Njemu videla Njega. Bili su samo dva izvora reči i misli. Dva nepresušna izvora.
Ona bi se najlakše mogla opisati kao Svetlo koje u njenoj zemlji odakle potiče niko nije primećivao u pravoj boji, te je tužna i usamljena lutala ovom nepoznatom Zemljom Reči. U svojoj zemlji ona je bila tek lepotica ali je to nije ispunjavalo srećom. Želela je da neko vidi njene prave boje, ali je već gubila nadu. Za tren je mislila da je uhvatila onaj tanani dašak sreće ali joj je i on izmakao iz ruku i tužna, usamljena i skrhana lutala je nalazeći utehu i rečima koje su brujale Zemljom Reči.

On je bio Sanjar u potrazi za novim prostorima u Zemlji Reči. Živeo je od zidanja gradova od reči, posao koji u njegovoj zemlji niko ne smatra poslom. Nije ga to mnogo zanimalo, jer otkad je znao za sebe uvek je isti problem imao – gledao je iza brda koje svi vide i mada nije video ništa bolje od drugih, verovao je da zna je kakav je svet iza, jer ga je umeo zamisliti. Zato su ga i smatrali sanjarem koji ne shvata svet oko sebe.

Prve reči koje su izgovorili nisu obećavale mnogo. Oboje su bili vešti sa rečima ali su tek iz pristojnosti započeli razgovor. Započeli… Sada je teško reći koliko je trajao taj prvi razgovor, ali posmatrajući ih, čovek bi rekao da oni nikad nisu ni prestali razgovarati. Razgovori su se spojili u jednu dugu nisku reči, koja je neprekidno rasla.

Ona je bila veštija sa rečima, govorila je iz Srca, jezikom koji svako ko čisto srce ima može razumeti. Njene reči su Sanjara malo plašile. Mislio je da se ona to igra sa njim i da će ga već sledećeg trena ostaviti kad joj dosadi. A to nije želeo, prijala mu je ta igra.

Ipak, kako je dolazio iz drugog sveta, nije potpuno mogao razumeti njene reči, jer mu je srce bilo zamućeno senkama prošlosti koje su ga pratile. Godila mu je svaka njena reč i želeo je da joj kaže da nastavi, da ne prekida, da ostane tu stalno, ali se bojao da je ne uplaši kao dete lastavicu kad želi pomilovati, pa je govorio neke tuđe reči koje lepo zvuče.

Svetlo ne bi bilo svetlo kad ne bi drugima moglo osvetliti put i rešilo je da to i njemu učini: “Zašto mi govoriš tuđim rečima? Valjda imaš svoje reči?”. - Imam, naravno, promucao je Sanjar zbunjeno, i nastavio da stoji nem pred njom. Trenutak dug kao večnost činilo mu se, a onda su reči potekle, reči za koje nije ni znao da postoje u njemu. Ona je bila presrećna i smejala se zadovoljno i pružila mu vrč nek čudne tečnosti da ispije.

Čarolija? Da, tako izgleda sa strane. Ustvari, to je samo bio Eliksir Istine koji mu je ponudila. Imao je čudan ukus, peckav u ustima, pomalo opor, nije bio tako sladak kao sve ono šta je pre toga probao.

Dogovorili su se ćutke, što im je inače od početka polazilo za rukom, da i nadalje njihove reči budu samo Istina, jer u svetovima odakle su dolazili carovala je Laž, a od nje im je oboma bilo muka.

Ubrzo, stajali su jedan naspram drugog zbunjeni i radosni u istom trenutku. Kad bi Sanjar pomislio nešto Svetlo bi to reklo, i obrnuto. Imali su utisak kad gledaju svoj odraz u ogledalu. Ipak, ona je za nijansu i dalje bila hrabrija i vodila Sanjara sve dublje do svog srca. Sanjar je već dobro istražio njeno srce i dušu ali je ipak uvek iznova pomno svaki detalj zagledao, svaku njenu reč u sebi mnogo puta ponavljao, a Svetlo je tražilo ponekad da i više puta objasni neke svoje reči. “Ovo Svetlo ili govori drugim jezikom ili ja ne umem govoriti” mislio je Sanjar, ali je strpljivo objašnjavao svaku svoju reč koju bi Svetlo iz svih uglova posmatralo.

Posle nekoliko dana već su se poznavali kao da su zajedno odrasli i mogli su satima ići bilo kojim putem kroz Zemlju Reči a da se ne izgube. Ipak, jedne noći, ko zna kako zalutali su u Crnu Šumu. Rekla mu je da joj nije prijatno tu, jer se gadi ljudi iz Crne Šume, u svom svetu sa jednim takvim čak mora živeti, i Sanjar, koji je ljude iz Crne Šume, tek površno poznavao, a i to mu je bilo previše, shvatio je da ako odmah ne učini nešto hrabro, da će Svetlo nestati. Samo mu je jedna sila na svetu mogla sada pomoći a nju je mogao dozvati samo ako se zagleda u svoje srce.

Izgovorio je par reči, na jeziku njenog sveta… nastala je tišina i ona je polako pitala „Šta mi to govoriš, reci to na našem jeziku”.

- Da, baš sam glup, pomislio je Sanjar, pa njen svet nije onaj gde živi i ponovio, ovaj put na njihovom, zajedničkom jeziku: „Volim te“.

Svetlo je pocelo da plače. Već dugo niko joj to nije rekao a od Sanjara se tome nije ni nadala, mada je već počela sanjariti o tome. Pred njenim očima, odjednom je vatromet boja počeo da se stvara. Sve potisnute boje koje je Svetlo mislilo da više neće videti ponovo je počelo prepoznavati.

Među njima više nije bilo tajni. Stajali su jedno naspram drugog sa bujicom reči u mislima. Samo je Vreme sada stajalo između njih. Lak protivnik, pomislili su.

Svetlo je gorelo od želje da sve ispriča i jednog dana pričala je o svetu u kome je živela i čoveku iz Crne Šume sa kojim je živela, kako je u njemu zamislila Sanjara. Nije ni znala da je nehotice zarila mač Sanjaru u grudi. Pred očima mu se smračilo a reči su pomešale redosled i nije nalazio prave. Uspeo joj je objasniti da ga to boli, da to ne čini.

Sanjar je već isuviše zavoleo Svetlo da bi dozvolio da zbog jedne rane stane i da je pusti samu da dalje tumara Zemljom Reči. Rešio je da ustane i nastavi dalje. Svetlo, koje je zavolelo Sanjarevo srce, rešilo je da se promeni. Do tada, već nekoliko puta Svetlo i Sanjar su se raspravljali – Svetlo je bilo ljubomorno a Sanjar se smejao i godilo mu je što je Svetlo ljubomorno. Ipak, Svetlo nije želelo da izgubi Sanjara i čvrsto je odlučilo da se promeni. Na veliko iznenađenje Sanjara, promena je bila brza i potpuna, toliko da se Sanjar uplašio da ga Svetlo više ne voli.

Vreme je činilo svoje i Sanjar i Svetlo su polako otkrivali jedno drugome i najtajnije kutke svojih života. Dok jednog dana, Sanjar nije rečima povredio Svetlo.

Jutro je bilo crno, Svetla nije bilo, samo ceduljica sa par reči da više neće doći.

Sanjar je plakao.

Shvatio je koliko je Svetlo zapravo ranjivo i iako nije nikada želeo da ga povredi, uspeo je. Shvatio je da je bez nje sve uzaludno. I po prvi put u životu, Sanjar je molio za oproštaj, za novu šansu. Svetlo, koje nije nikad zlonamerno bilo, nije moglo gledati bol koji Sanjar trpi i vratilo se.

Uskoro, Zemlja Reči je postala pretesna za njih dvoje. Želeli su da osete jedno drugo u običnom svetu, da vide hoće li reči isto zvučati. Međutim, Vreme, neumitni gospodar sudbina nije želelo zastati. Počelo ih je svojom nemilosrdnošću plašiti jer je mrvilo sve planove koje su pravili, kako da se van Zemlje Reči sretnu. A to nije bilo lako jer su njihovi svetovi bili daleko jedan od drugoga.

Sanjar se borio svakodnevno u svom svetu da mu dozvole da poseti Svetlo. Niko ga nije razumeo, čak ni prijatelji. Na kraju je morao slagati, jer da je rekao šta zaista želi, ne bi mu dozvolili da u njen svet udje.

Njihov susret, van Zemlje Reči, desio se u njenom svetu. Iako je Sanjaru Svetlo verovalo, da će doći – to mu nije smelo verovati. Isuviše mnogo rana je pre susreta sa Sanjarem ostalo na srcu Svetla i ono se nije usuđivalo da u susret poveruje. Ipak, pomagala mu je u svemu da bi uspeo i konačno, Svetlo i Sanjar, jedna duša a dva tela, postali su jedno. Dugo su posmatrali jedno drugo kad su se sreli i reči nisu bile potrebne, ovoga puta oči su govorile jasnije.
 

Back
Top