Život pisan srcem

HRABRA KERUSA GABI
Postoji jedna dirljiva prica, vezana za Zooloski vrt, koja ima sve zaplete Sekspirove drame. Njen glavni akter je hrabra I odvažna kerusa nemackog ovcara zvana Gabi.
Kerusa Gabi je skoro cetiri godine stanovnik Zooloskog vrta. Dobili smo je od jednog naseg istaknutog dresera pasa, kod koga je provela dug period, nekih sedam, osam godina, ali kako je on nabavio drugu rasu pasa, ponudio ju je nama. U pocetku sam se malo opirao zbog kerusinih poodmaklih godina, ali kada sam video kako je lepa nisam mogao da odolim.
Ubrzo sam se uverio da je Gabikin bivsi vlasnik bio apsolutno u pravu kada mi je isticao njene brojne vrline, a da sam ja bio nepravican sto sam te price uzimao sa rezervom. Ocenjena kao srcan I hrabar pas Gabi je odmah dobila zaduženje. Zajedno sa svojim dobrim drugarom, psom koga smo dobili od policije, sluzila nam je kao nocni cuvar. Njih dvoje su svake veceri sa stražarom patrolirali Vrtom. Svoj posao su obavljali disciplinovano I savesno.
Ali, sudbina je htela da se jedne veceri, negde u mukama noci, dogodi jedna nepredvidjena stvar: ženka jaguara uspela je da iskoci iz svog kaveza I da dodje skoro do upravne zgrade, bas u vreme kada je stražar sa psima patrolirao Vrtom. Dok su prolazili pored jednog bazena, Gabi je naglo zastala kao da nesto osluskuje, mirovala je sasvim ukocena nekoliko sekundi I onda je brzinom puscanog metka jurnula u mrak. Stražar je ostao zbunjen jos ne shvatajuci o cemu se radi. Tek kada je tisinu noci pocela da para rika I lavez I kada je u tami razaznao uzavrelo klupko iz koga su se isplitale cas kandže cas zubi, bilo mu je jasno da je u pitanju neka zver, ali nije bio siguran da li je leopard ili jaguar. Sav uzbudjen otrcao je do telefona I obavestio policiju. Milicija je probudila mene I zajedno smo požurili da zaustavimo odbeglu I razgoropadjenu zver. Odmah smo utvrdili da je u pitanju ženka jaguara, mlada I puna snage I to izuzetno lep primerak. Negde do pred samo svitanje vodili smo borbu sa njom pokusavajuci da je vratimo u kavez i, na kraju, posto drugog izlaza nije bilo, nažalost, morali smo da je ustrelimo.
Zatim smo poceli da tražimo Gabi. Pronasao sam je u jednom hodniku koji se nalazi u neposrednoj blizini kaveza iz koga je jaguar pobegao. Ležala je polumrtva u velikoj lokvi krvi. I dok sam pokusavao sto pažljivije i nežnije da je podignem, sto je bilo zaista tesko jer su se duboke rane nalazile po celom telu, stražar mi je pricao o dramaticnoj borbi koju je te noci vodila hrabra kerusa. Gabi je neustrasivo jurnula na jaguara, uhvatila se u kovitlac sa njom i, mada svesna smrtne opasnosti, nije odustala ni za trenutak. Okrenula je situaciju u svoju korist i iznenadjenu zver nije prestajala da goni sve dok je nije saterala do ulaza u kavez. Tek kada je to uradila, sva ranjava i iznemogla, poslednjim atomima snage se odvukla do prvog zaklona i klonula.
Noseci je onako izmasakriranu prema kapiji, dok mi se niz ruke slivala krv, gledao sam to bolno telo, te umorne oci, I zalio sto ne posedujem neku moc kojom bih udahnuo život tom dragom srdacnom stvorenju.
Odmah smo je smestili u kamion I prebacili na Veterinarski fakultet. Strucnjaci su intervenisali brzo, oprali su joj rane, dali antibiotike i transfuziju, posto je bila izgubila mnogo krvi, I vratili je ponovo u vrt jer nisu imali adekvatan stacionar. No, kako ni mi, u to vreme, nismo imali ambulantu, u tu svrhu poslužila je moja kancelarija. Improvizovali smo sa onim sto smo imali. Civiluk je posluzio kao stalak za boce sa infuzijom i transfuzijom, spojene stolice su bile ležaj za bolesnicu, a moj radni sto mesto na kome su se cuvali lekovi, gaze, tuferi i ostali sanitetski materijal.
Uz Gabiku je bdelo, uz brojan tim strucnjaka-veterinara, i skoro kompletno ljudstvo Zooloskog vrta. Ni na trenutak nije ostajala sama. Bila su organizovana i nocna dežurstva. Jedinu prepreku stvarala nam je vrucina, visoke temperature pa je postojala mogucnost infekcije. Oporavak je isao dosta sporo, ali borili smo se za njen život. Hvatali smo nase druge pse, nemacke ovcare, davali joj transfuziju, ali vise od pola krvi koju bi ubrizgali u nju, kroz rane je ponovo izlazilo napolje. Nismo odustajali, i uspeli smo.
Vreme je prolazilo I njeno stanje je pocelo polako da se poboljsava. Posle vise od mesec dana Gabi je prvi put ustala i napravila nekoliko koraka. To je bio praznik za nas. Radovali su se i mnogi ljubitelji životinja, novinari su izvestavali javnost.
Zbog svih zasluga hrabre keruse, zbog njenog velicanstvenog podviga, radnici Zooloskog vrta podigli su joj spomenik jos za života.

Vuk Bojovic
 
Ustvari nisam nikada razumeo zašto se seksualne potrebe muškaraca i žena toliko razlikuju.
I nikada nisam razumeo sva ostala sranja vezana za Veneru i Mars.
Takođe, nisam nikada razumeo zašto muškarci razmišljaju glavom, a žene srcem.

Na primer: Lepe večeri, prošle nedelje, bio sam sa ženom uveče u krevetu.
Strast je počela da se rasplamsava... kad je ona odjednom rekla: 'Ne mogu danas, nisam raspoložena... želela bih da me samo malo držiš u naručju.' Zabezeknuo sam se i rekao:
'Šta?!?.... Šta je sad to?' I posle toga je rekla reči, kojih se boji svaki normalan muškarac na planeti: 'Ti jednostavno ne razumeš, moje osećajne potrebe, koje imam kao ženska, da bi zadovoljila tvoje fizičke potrebe koje imaš kao muškarac.'

Na moj pogled je odgovorila: 'Zar me ne možeš voleti takvu kakva sam, a ne zbog toga šta radimo u krevetu?'
Gledajući na to, da sam ustanovio, da te večeri neće biti ničega, okrenuo sam se na stranu i zaspao.

Sledeći dan sam zvao na posao i poručio da imam odmor i da ću vreme provesti sa svojom ženom. Prvo sam je odveo na ručak, a posle toga u veliki tržni centar sa velikim odeljenjem za žensku garderobu.
Isprobala je nekoliko veoma skupih kompleta ali pošto nije mogla da se odluči koji bi uzela, rekao sam joj da ću joj kupiti sva tri. Htela je i cipele, koji bi joj se uskladili sa kompletima i rekao sam joj da ću joj uzeti za svaki komplet po jedan par. Posle toga smo otišli na odeljenje sa nakitom, gde sam joj kupio dijamantske minđuše. Ne mogu da vam objasnim koliko je bila uzbuđena. Verovatno je pomislila da sam na ivici bankrotstva.
Pomislio sam da me malo testira, kada je poželela znojnice za tenis, iako nikada u životu nije držala reket u rukama. Verovatno je pomislila da je malo zezam kada sam joj rekao:
'Naravno draga.' Od silnog uzbuđenja bila je na ivici da doživi orgazam..

Nasmejana je na kraju rekla: 'Mislim da bi to bilo sve. Idemo na blagajnu.'
Jedva sam se suzdržao da nisam pukao od smeha, kada sam joj rekao: 'Ne mogu danas, nisam raspoložen.'
Lice joj je pobledelo, donja vilica joj se spustila do kolena: 'ŠTA?!?'
Na to sam joj rekao:
'Samo sam hteo da DRŽIŠ sve te stavri u naručju neko vreme... Ti jednostavno ne razumeš moje finansijske probleme koje imam kao muškarac, da bi zadovoljio potrebe kupovanja, koje ti imaš kao ženska.'
I baš kada je bila na tome da me ubije pogledom, rekao sam joj: 'Zar me ne možeš voleti takvog kakav sam, a ne samo zbog stvari koje ti kupujem?'

Očigledno ni večeras neće biti ničega...
 
Jedan covek je dugo radio i stedeo, i tako skupio veliko bogatstvo, mastajuci kako će lepo da se provodi godinu dana, kada ništa neće da radi, već će samo da uziva i smišlja kako najbolje da ulozi novac.

najednom, pred njega je stupio Andjeo Smrti koji je dosao po njegov zivot.

covek je zaplakao, očajan, i istakao hiljadu razloga da još malo produzi svoje postojanje, ali andjeo je bio neumoljiv.

„podari mi samo još tri dana i dacu ti polovinu mog bogatstva”, preklinjao ga je covek, ali je andjeo ignorisao njegove reci i povukao ga za ruku.

„pokloni mi samo još jedan dan, molim te, i sve ono sto sam stekao s toliko napora i znoja biće tvoje.”

međutim, andjeo uopste nije obracao paznju na njegove reci.

covek je na kraju uspeo da izmoli za ustupak od nekoliko minuta da bi napisao sledeću poruku:

„Ko god nadje ovu poruku, ako ima dovoljno za zivot neka ne gubi vreme na gomilanje blaga, već neka uziva! s tolikim mojim bogatstvom nisam uspeo da kupim ni jedan dan zivota!”
 
imgSizer.aspx



Umetnost farbanja jaja skoro pa da se razvila u poseban "pravac" kojim se bavi skoro svako, koji je i ritualan i zabavan, nekad ima, a nekad nema baš mnogo veze sa razlozima zbog kojih se danas, na Velik Petak, to radi. Legenda kaže da je Marija Magdalena, ritualno, donela jaja, obična, na "pogreb" (jutro nakon polaganja Hrista u grob), a ona su se, sama od sebe obojila u - crveno. Ona je razumela da je to poruka o moćima i čudima života nepobedivog i kao dokaz tih čuda - prenela ju je dalje, odnela ih i na poklon rimskom caru Tiberiju i predala mu ih uz pozdravne reči koje govore o vaskrsnuću. Ona je to uradila, a ne drugi sledbenici. Taj deo mi se u legendi najviše sviđa. (Imam drugarice koje bi ovde, sa dobronamernim podsmehom rekle "o, evo je opet kako tvrdoglavo veruje da su i u životu moguće ljubavi iz knjiga, legendi i literature". Verujem, naravno. Znam da je moguće, ne bi legende, Šekspir i Bulgakov takvo šta opisivali da nije - moguće. Moraš malko verovati u čuda i čarobnjake da bi ti se ona i dogodila . )

I Rimljani su inače, ranije, imali običaj bojenja i poklanjanja ukrašenih jaja, o njihovoj Novoj Godini.

Druge legende govore o tome da ovo "obožavanje" jajeta potiče iz zaboravljenih vremena i da slavi život koji jaje (po sebi) simbolizuje, da slavi novi, prolećni ciklus života koji uvek pobeđuje i stvara se iznova, da slavi radost ljubavi i kad je ona instinkt i kad je neutaživa potreba.

Danas se u mnogim kućama jaja boje raznim bojama, obojena ukrašavaju na različite načine, od čuvene "slike lista peršuna" na površini ocrtanog pri samom bojenju do voskom i krasnopisom crtanih ornamenata i celih slika na maloj zakrivljenoj površini jajeta.

Ima umetnika koji su izmislili čitave nove tehnike oslikavanja jajeta, a ima i onih slavnih Faberge jaja napravljenih od dragocenih metala i dragog kamenja, skupocenih i samo carskim kućama namenjenim kao ukras koji zamenjuje (valjda) "čuvarkuću", jaje koje se o svakom Uskrsu ostavlja da sačeka sledeći Velik Petak i novi ciklus bojenja i slikanja jaja.

Kako god bilo, ko god bio u pravu kad je priča o obojenim jajima u pitanju, jedno je nesporno - to je ritual radosti za decu i odrasle.

Ta reč, radost, je baš - lepa reč.

Ja volim tu reč kad je u sebi izgovorim sa nečijim imenom.
:)

egg04wd7.jpg
 
Poslednja izmena:
Otkačeni uskršnji običaji
16.04.2009. ..Borba

Hrišćani širom planete proslavljaju Uskrs sledeći i tradiciju povezanu s narodnim verovanjima

Uskrs se u hrišćanskom svetu uglavnom proslavlja uz svečanu trpezu i bojena jaja, ali ima i mnogo drugih zanimljivih, ponekad i bizarnih običaja. Vernici na različitim meridijanima neguju vlastite uskršnje običaje, često povezane s narodnim verovanjima, koja se razlikuju od zemlje do zemlje.

Uskršnja tradicija u Irskoj je zakopavanje haringi. Zakopavanjem haringi, koje su bile glavno jelo tokom posta, označava se njegov kraj i početak ponovnog uživanja u mesu i mesnoj hrani.

U nekim delovima Poljske se na Uskrs ljudi me|usobno polivaju vodom, a u Finskoj se, kako piše Beta, za sreću i zdravlje, me|usobno udaraju po le|ima svežnjem brezovih grančica.

Na dan Uskrsa u Italiji se tradicionalno jede posebna uskršnja "Torta di Pasqueta", slani kolač s kuvanim jajima i spanaćem, a u Grčkoj je glavno jelo supa od jagnjećih iznutrica "Magiritsa".

Grci sa Krfa na Uskrs bacaju lonce kroz prozor.

U Ma|arskoj se ljudi medjusobno prskaju namirisanom vodom, a ponekad i čistim parfemima.

Austrijanci za najradosniji hrišćanski praznik na visoke drvene stubove postavljaju velike vence od zelenila ukrašene jabukama, pomorandžama i raznobojnim trakama.

U Švedskoj je boja Uskrsa žuta. Kuće se dekorišu brezovim grančicama i ukrasima od perja. Kako u to vreme još ništa ne cveta, Švedjani kite grmove po vrtovima šarenim ukrasima.

Španci za Uskrs organizuju procesije u kojima učestvuju muškarci kostimirani u kosture. Mladići na uskršnju misu, na blagoslov, donose obične palmine grančice, a devojke one ukrašene slatkišima.

U Bugarskoj najstarija žena u porodici prvim crveno obojenim jajetom pomiluje po licu svako dete, za zdravlje i snagu, a ljudi nakon mise bacaju šarena jaja na zid crkve.
Običaj je u Rumuniji da se za Uskrs tradicionalno nabavlja nova odeća. U Švajcarskoj se uz čestitanje poklanja uskršnja golubica, "Paloma di Pasqua", kolač sa sušenim voćem.

Nemci za uskršnje praznike kuće dekorišu granama ukrašenim obojenim jajima, a za najmla|e ukućane u baštama skrivaju korpe s jajima i čokoladnim figuricama.

U Francuskoj, nakon što se ponovo čuju crkvena zvona koja se nisu oglašavala tri dana, ljudi uz grljenje i ljubljenje čestitaju jedni drugima, a deca stoje u krugu i u vazduh bacaju i hvataju šarena jaja.

Vereni parovi u Australiji na Uskrs odlaze na obližnji potok ili reku da zahvate vodu kojom će se na dan venčanja poprskati za sreću u braku.

U Holandiji je običaj da se dečacima simbolično "ispraši tur", jer se tako isteruje loše ponašanje.

Ovaj običaj imaju i Škoti, kod kojih postoji i izreka "istučen kao na Uskrs". Zanimljivu tradiciju neguju i Norvežani, koji na Uskrs rešavaju ubistava. Na televiziji se prikazuju filmovi s detektivskim temama, časopisi objavljuju krimi priče, čak i kartoni mleka imaju priče o nerešenim ubistvima. Njihovim rešavanjem se Norvežani zabavljaju na Uskrs.

U Americi je uobičajen "lov" na farbana jaja. Prijatelji ili rodbina koji zajedno slave Uskrs sakriju jaja u kući, dvorištu ili vrtu, a deca ih zatim traže, uverena da ih je preko noći sakrio uskršnji zeka, ostavljajući usput i slatkiše i druge poklone.

Polinežani za Uskrs krste školjke za koje se veruje da su povezane s morskim duhovima. Školjke se posle obreda vraćaju u more da uskrsnu novi život.
 
MOMO KAPOR 011

USKRŠNJA PRIČA

Posle pet godina vratili ste se u svoje rodno dvorište na Čuburi. Oko njega iznikle nove građevine, pa vam kućica iz Ivice i Marice, stara lipa, šupe, golubarnik u dnu i česma na sredini izgledaju još manji nego kad ste ih ostavili.
- A gde je Elza? - pita vas majka dok vas grli. - Što nije došla?
Kako da joj objasnite da Elza baš ne obožava ovo dvorište i to da spava u vašoj staroj dečjoj sobi na prekratkom ležaju.
- A Robert? - nastavlja sa pitanjima majka. - Što nisi poveo Roberta?
- Znaš, kevo - pokušavate da objasnite - ovo nije njihov Uskrs nego naš, pa Robi nema raspust.
- I nas će da ruše! - kaže keva. - Onomad dolazili i merili... Žao mi lipe.
Luda je ovo zemlja! Svakog jutra radio obaveštava ko je na redu da bude srušen: "Nažalost, vaša kuća u Cerskoj 23 u dogledno vreme neće biti srušena." Zamislite da londonski spiker ujutru kaže "Nažalost, vaša kuća u Karnabi stritu broj 16 neće biti srušena..." Ali ovde je, izgleda, sve moguće.
Izašli ste da malo protegnete noge po starom kraju. Ne možete da ga prepoznate. Nema poljančeta na kome ste igrali klikere. Sada je tu neka banka. A, uostalom, ko danas uopšte igra klikere? Nestale stare kafane u kojima ste se po prvi put napili u životu. Nije bilo ničeg drugog sem ruma i piva. Beton. Sada su tu neki kafići iz kojih trešti i grmi muzika. Srbi su, izgleda, oboleli od previše decibela. To je zbog toga da se ne bi pričalo. Čubura umire na vaše oči. U dvorištu pod rascvetalom lipom penzionisani poštar i dimničar igraju šah u pivo. Gde si, bre, ovoliko dugo, što te nema, pitaju i grle vas. Sa Tošom, bivšim policajcem, još uvek niko ne govori. Stara mržnja još traje, a vi biste je prekinuli da smete, prišli biste i zagrlili ga. Nema veze, šta je bilo, bilo je.
Nakon pet godina sve se smanjilo; i ljudi, i ulica u senci procvetalih lipa, i kuće i grad, sve...
Poslednji dan je Velikog posta, pa je majka skuvala čorbu od koprive na vodi i prebranac zapečen u rerni. Posle svih čuda koja ste jeli u životu, ponovo pronalazite prave ukuse. Kao da vam ta posna i škrta manastirska čorba spira iznutra sve gađenje nataloženo godinama u dnu stomaka, srednje pečene bifteke, šatobrijane za više osoba, špargle sa ukusom acetona za nokte, pečene prepelice, ne veće od šake, koje imaju ukus viršli i kobasice sa ukusom ničega, sem mutard-senfa.
I posle svih čuvenih mineralnih voda, Višija, San Pelegrina i ostalih, najzad ste utolili dugu žeđ čašom beogradske otočene vode sa česme.
Primetili ste da vam je majka postavila tanjir na ono isto, neprikosnoveno mesto na kome je sedeo vaš otac godinama. Sada ste vi nasledili taj počasni komad karirane mušeme i tanjir pokraj koga su posebnim, pažljivim redom bili postavljeni cigarete, šibica, muštikla, naočare u izlizanoj futroli... Sedite i gledate u kredenac premazan bezbroj puta raznim bojama, koje prekriva mreža pukotina baš kao portret Mona Lize. Na vrhu još stoje vaga i mesingani avan s tučkom, a za njegovo staklo zataknuta je poslednja razglednica, od pre tri godine, koju ste majci poslali iz Pariza - Notr Dam. Ovde se uspomene čuvaju.
I tako, vi i ne shvatajući zbog čega, raspoređujete pokraj tanjira svoje cigarete, upaljač, muštiklu i naočare, baš kao vaš otac. Zanimljivo, napisano je sijaset poema o majkama, a još nijedna o ocu, tom večitom gostu u sopstvenoj kući. Ko je bio taj ćutljivi, suvonjavi čitač novina, najsitniji činovnik u moru sitnih riba, onaj što vas je vodio na pet ćevapčića sa lukom i malinu sa sodom u "Sokolac", onaj koji je dostojanstvenom kretnjom vadio izlizani buđelar da bi vam izbrojao novac za bioskop? Onaj na čiju sahranu niste stigli.
Palite sveću za njega u majušnoj crkvi Svetog Save na Vračaru u koju vas je dovela majka. Stoji i krsti se pokraj vas taj
mali zavežljaj crnine i patnje, sićušniji više nego ikad. Otac vas nikada nije poljubio niti potapšao po ramenu niti pohvalio za bilo šta što ste učinili, a tek kad je umro slušali ste od njegovih drugara u bifeu "Morava" kako se hvalio svojim sinom inženjerom koji pravi čuda po Evropi. Ostali ste mu dužni izvinjenje, a takođe i mnoge stvari koje ste mogli da mu učinite, a niste, misleći - biće uvek vremena za starog. E, pa nije ga bilo.
Posle mnogo godina proveli ste najzad jednu mirnu noć u svojoj staroj dečjoj sobi, uspavani lavežom čuburskih pasa.
Ujutru, na kuhinjskom stolu, dočekala vas je zdela obojenih uskršnjih jaja. Uzeli ste crveno, majka plavo.
- Razvodim se... - kazali ste.
- Hristos vaskrse! - rekla je starica kucnuvši se jajetom.
- Vaistinu vaskrse! - kazali ste iznad svog napuklog jajeta.
 
Zakasneli odgovor
Kaže se: ako molitva ne bude uslisena u pravom trenutku,
gubi svoju svrhu.

U drevnoj Indiji poklanjala se velika paznja vedskim ritualma, koji su se primenjivli s takvom tacnoscu da, kada bi sveci molili za kisu, susa bi odmah prestajala.Živeo je tada jedan covek koji se molio po ovim ritualima, preklinjuci boginju Laksmi da ga učini bogatim.
Covek se molio punih deset godina bez ikakvog efekta,a onda je najednom postao svestan da je bogatsvo nešto prolazno i nevažno, pa se povukao u pecinu na padinama Himalaja i postao pustinjak.
Jednoga dana, zadubljen u meditaciju, otvorio je oci i pred sobom ugledao ženu zadivljujuce lepote, koja je blistala i presijavala se kao da je od zlata.„Ko si i šta trazis ovde?” upitao je. „Ja sam boginja Laksmi, kojoj si se molio punih deset godina. Dosla sam da ispunim tvoju zelju”.
„Ah, dobra moja boginjo!” uskliknuo je covek.„U međuvremenu sam spoznao lepotu meditacije i izgubio svaku zelju za bogatstvom. Prekasno si stigla.Reci mi, zašto toliko kasnis?
”Da budem iskrena„ objasnila mu je Laksmi,”ritualma koje si tako verno obavljao, u potpunosti si zasluzio trazeno bogatstvo, ali nisam ti uslisila molbu zbog ljubavi i zelje da učinim ono sto je najbolje za tebe.„


...Ako bi mogao da biras, šta bi odabrao: da ti zelja bude ispunjena, ili da ti bude ukazana milost da ne izgubis dusevni mir?
 
Nema ni jedne misli koja
ne pocinje i zavrsava tobom
Dan i noc -24 ... 25 ....26h
prisutan si u meni -sapatom
svojih reci ...
Toplinom koju mi pokloni
mnogo puta ,
sto greje vec danima u svim periodima
mesecima i godinama ...
Dok hodam po horizontu tvojih ociju
pokrivam te recima satkanim od zagrljaja
poljubaca i ljubavi moje -
Budan i kada spavas
kroz tebe ,pored tebe
ka tebi- mom zivotu
Kao leptir osmeh doleprsa
na moje usne
svi vide kako te nosim
u sjajnom oku i ja letim
jedinim putem ka mojoj kuci
tamo gde si Ti ...:heart:
Nemir
 
Jedna grupa kampera, nepaznjom je ponela konzerve mesa ciji je datum istekao. posto je najbliza prodavnica bila daleko, resili su da ih pojedu. radi svake sigurnosti prethodno su jednu dali psu, koji nije pokazao nikakve znake trovanja.

međutim, sutradan su nasli psa mrtvog i sve ih je zahvatila panika. mnogi su poceli da povracaju i zale se na groznicu i dijareju. odmah su poslali po lekara, ubeđeni da je reč o kolektivnom trovanju. lekar je prvo ispitao kako je umro pas. jedan mestanin sela u blizini posvedocio je da je psa udario automobil i da su ga nasli u jarku kraj puta.
 
Šarl Aznavur - Il faut Savoir

Baš tad se smejati, treba znati

Kad najbolje odlazi polako

Kad samo najgore može da nas prati

U životu u kome, plakati je lako

Šta košta nek košta, treba znati

Dostojanstvo svoje čuvati

Bez obzira kol’ko treba da se plati

Ići bez osvrtanja, treba znati.

Pred srećom koja neće da se vrati

Pred sudbinom razoružani, mali

Sakriti suze, treba znati

Al’ moje srce I ja, nismo znali

Kad ljubav postane neuslužna

Napustiti taj sto, treba znati

Pre nego što postane jadna, ružna

I otići tiho, bez buke da nas prati

Ispod maske svakodnevnog, treba znati

Sakriti patnju što plavi

I zauzdati krike mržnnje

Koji su poslednje reči ljubavi

Treba znati, hladan ostati

I utišati srce koje umire

Sakriti da te volim, na licu koje pati

Ali, ja nisam znao i neću znati.
 
Tvoj sam sasvim, Mila
Moja,
Ja pripadam tebi samo
Svakim kutkom srca svoga,
Svakom mišlju neprestano.

Srce moje napaćeno
Ti na svoje grudi stavi
Tu da kuca, tu se smiri
Od očaja u ljubavi.

Te rumene usne skloni
Što od vrele gore strasti,
Taj ljubavni pogled makni,
Il' ću mrtav od njeg' pasti.

Šta je život bez ljubavi?
U večnoj noći sveo cvet;
Ljubav – to je sunčan dan
Što radošću puni svet.


 
Када је стари краљ Петар стигао на врањску железничку станицу, пред постројеном гардом и масом Врањанаца, излазећи из воза, обратио се: „Помоз Бог браћо јунаци"! Сви су ћутали. Краљу Петру би нелагодно, па опет узвикне: „Помоз Бог, браћо Срби"! опет, тајац. Тада му је пришао тадашњи председник општине Пера Пака и дошапнуо: „Честити краље, у Србију Срби у Врање Врањанци". Краљ је схватио и узвикнуо: „Помоз Бог, браћо Врањанци"! „Бог ти помого"!, одјекнуло је све до Мораве.
 
Деда Коле је оженио Васку Дуринку, најлепшу девојку из комшилука. Васка је била велика играорка. А чукне гоч у Панађурише, а Васка заведе коло! Сви су је хтели, богати највише. Ковачи нису били ни богати ни сиромаси. Прво што су другари деду питали било је: како гу превари? А он, шеретски као и увек одговарао им је: „Мука је док се намами у руке, а кад види да су "душманске" тад је све готово"!
 
Kad ptica prestane da voli drugu pticu,ona joj ne kaže..."Odleti sada hiljadu milja daleko da nebi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zenicama...!"

Jer ptica nije troma kao čovek...daljina je za nju lepršanje slatke svetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaže joj..."Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne čuješ kako pevam u predvečerje nežnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu...!"

Jer ptica nije površna kao čovek... ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umesto umirujućih zvukova uspavanke cela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...

Zato ptica kad prestane voleti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.

A čovek kad prestane da voli...stidi se i beži sve dalje...i tada...bežeći ugnezdi u svom srcu neopisivu tugu onog koji je ostavljen...
 
Treba se izlagati opasnostima - govorio je. Čudo života možemo istinski razumeti jedino ako dopustimo da se dogodi nešto neočekivano.
Svakoga dana Gospod nam daruje - zajedno sa suncem - jedan trenutak kada je moguće izmeniti sve ono što nas čini nesrećnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je današnji dan istovetan jučerašnjem i kako će biti jednak sutrašnjem. Ali, onaj ko obrati pažnju na dan koji traje, otkriva čarobni trenutak. On može biti sakriven u času kad izjutra otključavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tišini koja naglo nastupi posle ručka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji - trenutak kad nas sva snaga zvezda namah prožme i omogući nam da činimo čuda. Sreća je ponekad blagoslov, ali najčešće osvajanje. Čarobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaže nam da se menjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Patićemo, preživljavaćemo teške časove, suočićemo se s mnogim razočarenjima - ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag.
 
Na ovaj gore text ...
rekla bih na poslednje reci............... "i ne ostavlja trag."-Kad bi se zezali ....

Ljudi su od krvi i mesa -realno i virtuelno cak
pa slucajno imaju osecaje .

To je moje tumacenje -mozda gresim ...
zaboravih da sam Angelina masina - matrix
:whistling:
devojka-osmeh-pr.jpg
 
Koračam ulicom...posve nesigurno...preplavljena plimom misli...
Da li da pustim srcu da me dalje vodi kroz život ili trebam slušati razum?
Samo jedan korak me dijeli od sreće...bojim se..
Ako ispustim sreću,život mi gubi smisao...
Nastavljam dalje laganim korakom...Grlo mi se steglo,ne mogu da dišem.Opet taj osjećaj toplote na mome licu...suza...vruća,sliva se niz moj obraz...Shvatam to...sama sam...bez pomoći venem u bolu,dok mi se srce kida...Beskrajna lutanja ubila su moju dušu...Samo...poslednja nada polako tinja...gasi se...Novo sutra donosi mi strah...Samoća mi je jedini drug...Sa njom djelim svoje suze,a ona...ni jednu riječ utjehe da mi kaže.Čini mi se...kao da me i ona tužno gleda...Lagano mi pruža svoju hladnu ruku i zauvjek me vodi sa sobom...
Nastavljaju se moja uzaludna lutanja...praćena beskrajem...Tražim nešto,ne znam šta.
Da li ću ikad uspjeti pronaći to što tražim?
Sitnim korakom nastavljam niz ulicu,sama...bez neostvarene ljubavi. :heart:
 
Ako hoćete nešto da uradite - idite do kraja. U suprotnom, ni ne počinjite. To bi moglo da znači da ćete izgubiti devojku, ženu, rodjake, poslove, i moguće je - glavu! Moglo bi da znači da nećete jesti dva ili tri, četiri dana... Moglo bi da znači da ćete se smrzavati na klupi u parku. Možda vam donese i zatvor, porugu i ismejavanje, ili izolaciju... Izolacija je dar, sve ostalo je proba vaše izdržljivosti... vaše želje da to - stvarno radite! A vi ćete uspeti. Uprkos odbijanju i slabim šansama, i biće bolje od bilo čega što možete da zamislite. Ako ćete da pokušavate - zato idite do kraja! Nema sličnog osećanja, bićete sami sa bogovima, a noći će bukteti u plamenu. Jahaćete život sve do savršenog smeha. I to je jedina borba vredna truda!
 

Back
Top