HAKIM BEJ:
Tacka je zamisljen bezdimenzionalni i beskonacno mali misaoni konstrukt.
Tacka ne zauzima povrsinu, prostor.
Zamišljanje je nekorisno, a može da bude i štetno, ako nije podudarno sa stvarnošću. Stvarnost je to da je egzistencija sastavljena od tačaka, a prostor nije. Upravo zato egzistencija je Nešto, a prostor je Ništa. Prostor treba da bude bez tačaka, tj. da bude Ništa, zato da u njega može da se smesti tačkasta egzistencija. Imaš primer kvantnog vakuuma u kojem nema opažljive materije ni materijalnih formi, kojeg su fizičari u početku zvali imenom "prostor". A s obzirom da su i oni, isto kao i filozofi,smatrali da da je prostor Ništa, automatski su došli do zaključka da materija nastaje iz Ništa. Kasnije, kada im je došlo u pamet da iz Ništa ne može da nastene Nešto, automatski su zaključili da prostor nije Ništa, već Nešto, a time ujedn o i da prostor nije praznina, već da je sastavlkjen od tačaka. Da bi tek kasnije shvatili da nije reč o prostoru, već nečem drugom, tačkastom, što egzistora u prstoru, čije tačke imaju sposobnost da se napregnu i pokrenu i postanu Nešto. I tako danas fizičari to iz čega nastaje materija, život i priroda ne zovu više imenom "prostor", već "kvantni vakuum". Tako su svoja razmišljanja uskladili sa logikom, na način što sada materija, život i priroda ne nastaju iz prostora, tj. iz Ništa, već iz kvantnog vakuuma, tj. iz Nešto.
Međutim fizičari i dalje imaju problem s tim što ne mogu da odgonetnu šta je kvantni vakuum, tj. šta je to Nešto koje nije opažljivo, merljivo i eksperimentom dokažljivo, a sposobno je da se pokrene i postane opažljivo, merljivo i eksperimentom dokažljivo. Čak iako raspolažu sa obiljem argumenata da napregnute i pokrenuta tačke kvantnog vakuuma ne raspolažu samo fizičkim sposobnostima naprezanja i kretanja, već i psihičkim sposobnostima opažanja tog svog naprezanja i kretanja, te osećanja, pamćenja, mišljenja i razumevanja. Iz čega automatski sledi zaključak da je kvantni vakuum polje nepokrenuta i nematerijalizovane Svesti.
Fizičari ne mogu toga da se sete zato jer u domenu njihovih empirijskih metoda istraživanja nije da mogu da istražuju psihičke radnje i procese.. A ni psiholozi ne mogu toga da se sete jer u domenu njihovih metoda istraživanja nije da se bave kvantnim vakuumom i fizičkim radnjama i procesima. Tako problem postojanja materije, života i prirode i dalje stoji nerešen, sve dok se neko, ko makar donekle ima istovremeno uvida i u ono čime se fizika bavi i u ono čime se psihologija bavi, da se seti i poveže znanja iz fizike i psihologije i tako otkrije da su fizički i psihički procesi samo dva različita načina posmatranja - čulno i vančulno - jednih i istih procesa i otkrije logiku po kojoj fizički procesi ne bi mogli da postoje kad istovremeno ne bi bili i psihički, niti bi psihički procesi mogli da postoje kad istovremeno ne bi bili i fizički. Mada u okviru eksperimentalne psihologije , oni koji se bave istraživanjem rada mozga, to već odlično znaju, jer raspolažu dokazima da svaka fizička i hemijska promena u mozgu ima za svoju posledicu i psihičku promenuj i obrnuto. Pa su se tako psiholozi danas podelili na one koji smatraju da psihičke probleme kod pacijenata treba lečiti hemijom tj. lekovima, da bi tako menjajući i popravljaući hemiju mozga kod pacijenta, promenili i psihu pacijenta. I oni drugi psiholozi, tj. psihoanalitičari, koji pokušavaju hemiju mozga da poboljšaju i promene menjajući psihu pacijenta uz pomoć psihoterapija i psihoanaliza,.
Sve su ovo dokazi da su Svest i Materija jedna i ista prirodna sila i pojava, ali je problem u tome što fizičari i psiholozi nisu i filozofi, tj. nisu dobri logičari pa ne mogu toga da se sete.
Eo, toliko o egzistenciji, tj. o tačkastoj Svesti i Materiji, a ne i o tačkastom Prostoru. Jer kad bi još i Prostor bio tačkast, tek onda nikada ne bi mogli ništa da rešimo i nikad nam ništa ne bi moglo da bude jasno. Ceo problem postojanja sveta rešava se po načinu istraživanja sveta, a ne praznog prostora u kojem se svet nalazi.