Za Vuka može i pajser biti tramvaj, pa nije.
Kao što već rekoh:
Karadžićeva uloga nije do kraja istražena, no može se reći nekoliko stvari koje su nesporne.
* projekt stvaranja modernoga srpskoga jezika čedo je Austrije i njezina cenzora Kopitara. Da nije bilo njih, današnji srpski bi vjerojatno bio njeka standardizirana inačica slavenosrpskog (što ne bi za Hrvate bilo nerazumljivo, u većem dijelu)
*Karadžić je svoj jezični model stvarao pod patronatom Kopitara, no vrjemenom je sve više sam profilirao neke jezične nijanse. On je baštinik hrvatske jezične tradicije koju je dobro znao (netočno se tvrdi da ju nije poznavao), napose rječnika i gramatika (Mikalja, Della Bella, Stulli, Belostenec, Kašić, Habdelić,..). Kopitar je kao cenzor imao sve što je napisano na ovim prostorima, bilo tiskano, bilo u rukopisu.
*nu, Karadžić bijaše i izvoran u nizu stvari. Npr. bio je veliki putnik po krajevima Srbije, Crne Gore i Hrvatske (manje Bosne, jer je situacija bila nesigurna). On je, posebice nakon 1815-20, uistinu bilježio-makar je često i prekrajao i krivotvorio- narodne pjesme, priče i ostalo, Srba, Hrvata, Crnogoraca, Muslimana. Iako je za hrvatskim "kolegama" jako zaostajao u znaju jezika i opće kulture (dosta teško je naučio njemački i nekako se snalazio s ruskim), nadmašivao ih je u energiji: stalno je hramao, obilazio, bilježio, pitao,....Imam dojam da nema kamena na "s-h" području na kojeg se nije posrao. Naravno- bio je špijun, višestruki, no to ne mijenja na tom da je, i hrom i slaboga zdravlja, imao energije da se vucara po raznim vukojebinama.
* u njegovu jezičnome modelu nema praktički ničeg što nije bilo u hrvatskoj, dlamatinsko-slavonsko-bosanskoj tradiciji. No, Vuk je izvoran u odabiru: npr. većina Hrvata i Srba, pisaca, su, unatoč tomu što su znali da narod drugačije govori, inzistirali na oblicima nastalima pod stranim utjecajem: perst/parst, tverd/tvard,...Karadžićeva je zasluga što je prihvaćeno prst, tvrd,..jer se tako uistinu govorilo. Ima tu još nekih stvari, no njegov je utjecaj takav da je- neovisno o nacionalnoj pripadnosti- folklorna štokavština, u onim crtama koje su iste Hrvatima, Srbima i ostalima, prevladala nad arhaičnijim oblicima (kerst, među junaci, bitje,..)
* u ostalom je taj model nedostatan, baš zbog totalnoga folklorizma u leksiku i nekim oblicima gramatike. Npr., Vukov rječnik iz 1818. ima oko 26.000 riječi, a poboljšani iz 1851. nekih 52.000. No- to su praktički samo pučke riječi, pa imena mjesta (Trogir), upućivanje na jekavštinu (pivati v. pjevati; pevati v. pjevati). Ni u drugom Vuk namjerno nije koristio nikave riječi koje nisu "narodne", pa s tim rječnicima čovjek ne može izraziti ništa više osim elementarnih radnji kakvih ima u poslovcama i pričama (npr. nema okolnost, strogost, predosjećaj, zamisao, pomisao, primisao, predlagati,..). Mažuranić-Užarevićev rječnik iz 1842. ima oko 40.000 njemačkih i 70.000 hrvatskih riječi, i to je modernizatorski rječnik (računovodstvo, samoubojstvo, zubobolja, pojam,..), a Šulekovi rječnici iz 1860-ih i 1870-ih, iako samo terminološki (znanstveno nazivlje, vojno, botaničko,..) imaju skupa preko 200.000 riječi, i to onih koji nemaju veze s "običnim" životom (npr. spavati, gledati,..). Posebno u usporedbi s Mažuranićem i Šulekom, Vuk je vrlo slab kao leksikograf. Nu, mora mu se odati priznanje da je ostavio traga, pa i onda kad to ne bijaše najsretnije rješenje: po svemu sudeći, najbolje bi bilo da je prihvaćena dominantna dubrovačka tradicija da se jat svugdje piše kao -je- ( bjelo djete pjeva pjesmu), a ne ovako (bijelo dijete pjeva pjesmu), a ni kao što su Ilirci napravili pod njegovim utjecajem (bielo diete pjeva pjesmu).