Vuk Branković – izdajica ili...

  • Začetnik teme Začetnik teme -
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Izdajnik ili ne?

  • DA

  • NE


Rezultati ankete su vidlјivi nakon glasanja.
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Monahinja Jefimija, ćerka ćesara Vojihne, unuka Vladislava II, paraunuka kralja Dragutina

Živojin Andrejić, Nekudim, 29, 2004

Astrakt: Uz dokazivanja o poreklu despotice Jelene od kralja Dragutina, supruge despota Uglješe, potonje monahinje Jefimije, izvršen je i pokušaj formiranja njene celovite biografije i svih relevantnih ličnosti povezanih sa njom.
O despotici Jeleni, supruzi despota Uglješe Mrlje, kako sama kaže “u ratu” i ćerki ćesara Vojihne, gospodara Drame “miru“, se zna nedovoljno. Imajući ovaj problem pred sobom, baveći se književnim radom despotice Jelene, mnogo poznatije kao monahinja Jefimija, Đorđe Trifunović je na osnovu pouzdanih izvora sačinio njenu užu biografiju vezujući je ponajviše za oblasti Sera, u kojoj je vladao njen otac, potom njen suprug, i Kruševca u čijoj okolinije provela drugi deo života kao monahinja.

Ćesar Vojihna

Naš rad, vezan za manastir Veluće, njenog ktitora, despota Ivaniša i sve njegove potomke, obuhvatio je i despota Uglješu i ćesara Vojnhnu sa njehovim porodicama. Ponuđene anticipacije se smatraju valorizovanim i u ovim radu i predstavljaju polazište za postavljanje novih teza kojima bi se došlo do još celovitije životne slike monahinje Jefimije i njenih najbližih.
Njen otac, ćesar Vojihna je postao gospodar Drame, prilikom Dušanovih osvajanja serske oblasti i okoline Soluna, posle 1345. godine. Najverovatnije će biti da je tada kao ćesar i “surodnik carstva mi bratučed”, kako ga ujednoj povelji oslovljava car Dušan, dobio na upravu čitavu sersku oblast kojom će tek posle Dušanove smrti zavladati njegova udovica i despot Uglješa. Na mitropolitski tron u Seru je postavljen Jakov, prvi iguman Sv. Arhangela kod Prizrena, monumentalne zadužbine cara Dušana. Jakov je bio mitropolit i za vreme vlasti carice Jelene, umro je između 1360. i 1361. godine, a nasledio ga je Sava. U vreme vlasti despota Uglješe mitropolit je Teodosije koji je na tom položaju i posle bitke na Marici.
Kada je Dušan sa porodicom obilazio manastire Svete gore, 1347-48. godine u njegovoj pratnjije i Vojihna. Već od 1356. godine u Seru vlada carica, monahinja Jelisaveta (sveta Jelisaveta). U “stranama grčke zemlje” se od 1358. godine pojavljuje i Uglješa kao veliki vojvoda.
Ćesar Vojihna se pominje u vezi sa napadom Matije Kantakuzina protiv srpske vlasti. Jovan Kantakuzin je opisao akciju svoga sina kao savez sa arhontom grada Sera i zapovednikom Drame, ćesarom Vojihnom. Međutim, Matijine trupe, sačinjene od turskih najamnika, su poražene, a on je uhvaćen i odveden u Dramu kod Vojihne koji ga je predao caru Jovanu V Paleologu. Posle te godine ćesar Vojihna se više ne pojavljuje preciznije u izvorima. Smatra se da je umro oko 1360. godine. O njegovom nemanjićkom poreklu govori i to da je sahranjen u manastiru Hilandaru gde će uskoro biti pokopan i njegov lrano preminuli unuk, Uglješin i Jelenin sin, pretpostavlja se četvorogodišnji, Uglješa Despotović.
 
Deca ćesara Vojihne

Osim Jelene, Vojihna je imao i dva sina: monaha Haritona, jeromonaha svetogorskog manastira Kutlumuša i vojvodu Dimitrija, gospodara Štipa. Monah Hariton je izgleda bio najstariji jer je u vremenskom rasponu od 1370-1378. godine pisao tri testamenta. Za vojvodu Dimitrija se smatra da je, kao i njegova sestra Jefimija, otišao kod kneza Lazara. Misli se da je on vojvoda Dimitrije kojije pobedio Turke kod Pirota 1388. godine, kao i onaj za koga turski istoričar Nešri navodi da se pridružio Lazaru za boj na Kosovu.
Za ovoga Dimitrija Ruvarac smatra da je Dimitrije sin Vojihnin i brat od strica, ili brat od tetke, gospodina Konstantina Dragaša, gospodara velbuždskog despotstva. Poveljom iz 1381. godine potvrđuju se Hilandaru prava na manastir Leskovo pri čemu je milosnik “vojvoda Dmitar”. Vojvoda Dimitrije “surodnik i brat” Konstantina Dragaša je zidao crkvu u Štipu koju je pri monašenju 1388. godine priložio Hilandaru. Konstantin Dragaš potvrđuje dobra ove crkve Hilan
daru samo pet dana posle boja na Kosovu, 20. juna 1389. godine (neki smatraju 1379.). “U pomen gospodstva mi i brata mi vojvode Dimitrij a i u vječnu pamet”.
Međutim ovde je reč o Konstantinovom rođenom bratu Dimitriju. Vojvoda Dimitrije Vojihnović je komandovao centrom srpske vojske, a autentični turski istoričar Nešri junaka koji je ubio sultana Murata naziva “vojvoda Dimitri... zvani Miloš Kjubila”. Proizilazi da je vojvoda Dimitrije, alijas Miloš Kobilić, vitez reda Zmaja kneza Lazara, mlađi brat monahinje Jefimije, ubio sultana Murata.
 
Veza sa Nemanjićima, rođenje i udaja Jefimije

Važne zaključke o supruzi ćesara Vojihne, koja se pominje kao “sveta gospođa ćesarisa”, je formirao Mandić. Ona se takođe zvala Jelena, a kada se zamonašila posle smrti muža primila je malu shimu kao Jevpraksija, a potom je postala
velikoshimnica Jefimija što je unosilo veliku zabunu jer je i njena kćer Jelena primila istovetna monaška imena. Kesarica Jefimija je darivala plaštenicu manastiru Putni u Bukovini (Rumunija) potpisavši se zajedno sa svojom ćerkom “vasilisom srpskom Jevpraksijom”. Čini se da je kesarisa bila već pokojna i da je ovu plaštenicu darivala monahinja-despotica Jefimija u spomen svoje majke pošto je već postala velikoshimnica, najverovatnije 1402-1405. godine.
Na osnovu nazivanja Vojihne od strane cara Dušana “surodnikom i bratučedom” proizilazi da je on sin nekog Dušanovog strica, a to jedino mogu biti protiv kraljevi Konstantin, brat po ocu kralja Stefana Dečanskog, ili Vladislav II, sin kralja Dragutina. Naša opservacija je išla ka kralju Vladislavu II, pri čemu su vršene opravdane reverifikacije i njegove biografije.
Vladislav je imao dve supruge: lepoticu Konstancu Morozini, unuku slavonskog hercoga Alberta, sa kojom se oženio 1293. godine, i nepoznatu kćer ugarskog velikaša, erdeljskog vojvode Vladislava Apora. Iako je imao dve supruge smatra se da je umro rano u Ugarskoj bez naslednika. Međutim, Vladislav II je naslikan i u lozi Nemanjića 1346. godine kao starac. U pismu kralja Vladislava II dubrovačkom knezu, pisano kod Trebinja 1323. godine kojim je tada gospodario vojvoda Mladen, on se poziva na svoje prisutne sinove i rođake, župane Radoslava i Voihnu, protovistijara Zorđa (Đurđa) i sevasta Junaka.
Župani Radoslav i Vojihna su iz braka sa Konstancom Morozini i po svemu su rođeni 1294-1300. godine. I za ćesara Radoslava (Hlapena) se kaže da je “veoma ugledan, po rodu blizak kralju Dušanu”, a njegove ćerke su bile udate za: kralja Marka, Nikolu Baldovina Bagaša, ćesara Aleksija Anđela Filantropina i, prema Orbiniju, za jovana Uroša Paleologa Duku.
Naša anticipiranja u vezi sa decom kralja Vladislava II su rezultirala time da su župani Radoslav i Vojihna posle dolaska na vlast mladog kralja Dušana 1332. godine uvaženi kao rođaci dobivši određene oblasti na upravu i titule ćesara kada je Dušan postao car. Vojihna je zavladao oblašću Sera, a Radoslav Vodenom. Na ovaj način je Dušan rešio sve posledice dinastičkog i građanskog rata koji se vodio posle smrti kralja Milutina 1321. godine proistekle iz odluka sabora u Deževi 1284. godine i predupredio eventualne nove aspiracije koje bi slabile moć, jedinstvo i snagu njegove države. Po odluci Sabora u Deževi, posle kralja Milutina na srpski tron trebao je da dođe sin kralja Dragutina. Stefan Dečanski je prvo porazio rođenog brata Konstantina, a potom i stričevića Vladislava II. Dakle, monahinja Jefimij a i njena braća su unuci kralja Vladislava II i paraunuci kralja Dragutina.
Kralj Vladislav II, sin kralja Dragutina i ugarske princeze Katalene je vladao zemljama svoga oca koje su bile na severu i zapadu srpske države. Pomenuto pismo Dubrovčanima j e pisao u oblastima svojih sinova Vojihne i Radoslava. Vojihna se najverovatnije oženio pre 1320. godine. Trifunović pretpostavlja da se Vojihnina kći rodila u starom zavičaju i da je kao dete došla u Dramu. Podrazumeva da je rođena oko 1340. godine, ili da je rođena u prvim godinama srpske vlasti u serskoj oblasti. Međutim, smatramo daje Jelena-Jefimija rođena oko 1325. godine, a po istoj logici udata je za Uglješu oko 1340. godine kada su Mrlje bili vlastelini u oblasti Rame i Neretve. Monahinja Jefimija je umrla posle 1405. godine. To podrazumeva daje bila u dubokoj starosti, od oko 80 godina. Ukoliko je rođena oko 1340. godine imala je oko 60. godina. Mi se odlučujemo za prvu varijantu.
 
Veza Mrnjavčevića i kneza Lazara sa Nemanjićima

U vezi sa pojašnjavanjem porekla Mrnjavčevića i kneza Lazara i njihovim rodbinskim odnosima sa Nemanjićima, carom Dušanom i međusobnim rodbinskim odnosima, bilo je vrlo važno osvetljavanje ličnosti i porekla despota Ivaniša i njegovih sinova Altomana, Dejana i monaha Danila.
Despot Ivaniš je deda kneza Lazara po majci. Njega car Dušan oslovljava “roditeljem”, a despota Dejana “bratom” što podrazumeva da muje Ivaniš tast. Ustvrdili smo daje mladi kralj Dušan bio u drugom braku oženjen sa ćerkom despota Ivaniša. Ivaniš je u vreme cara Dušana imao prostrano vlastelinstvo u Rasini, Toplici, delu Kosova do Novog Brda i Braničevu. Despot Ivaniš je imao dvor sa crkvom Nauparom, sagradio je sa sinom Dejanom memorijalnu crkvu u Veluću, a sa sinom Danilom monašku crkvu u Drenči. Kako tvrde neki naši rodoslovi i letopisi i dve autentične grčke istorije srednjeg veka iz toga braka je kralj Dušan imao sina Lazara. Kralj Dušan se iz političkih razloga razveo od ćerke despota Ivaniša i oženio sa bugarskom princezom Aleksandrom-Jelenom sa kojom je imao sina Uroša.
Lazareva majka je, smatramo, preudata za logoteta Pribca sa kojim je dobila kćer Draganu-Draginju. Monah Danilo, u vreme kneza Stefana Lazarevića srpski patrijarh Danilo III, bio je ujak kneza Lazara. U vreme kada je Danilo III bio na tronu Srpske crkve knez Lazar je kanonizovan za sveca, a ujak je tom prilikom napisao službu.
Potomci despota Dejana: Jovan Dragaš, vojvoda Dimitrije i gospodin Konstantin Dragaš, kao i vojvoda Ivaniš Altomanić su bili braća od ujaka Lazaru. Polazeći od toga daje sestra kralja Vukašina supruga cara Dušana u drugom braku, kako smo pokazali ćerka despota Ivaniša, zaključili smo da su Vukašin i Ivaniš u bliskom srodstvu, odnosno da su Vukašin i Ivaniš braća od rođenih stričeva. U prilog zapadnog porekla, iz Huma, despota Ivaniša iz Huma ide i njegovo ime.
Orbini kaže da su Vukašin i Uglješa sinovi nekog siromašnog vlastelina Mrnjave iz Livna u Humu, koji je posle živeo kod Blagaja na Neretvi dok ga car Dušan nije pozvao na dvor sa ženom, sinovima i tri kćeri. U poveljama se pominje kaznac Mrljan kao činovnik kraljice Jelene u Trebinju oko 1280-1289. godine. Prema kasnijoj beleški manastira Zoografa “Vukašin bj a rodom arnavec, plemenom iz Ercegovine ot selo Opanci”. Mirković navodi Vuka Karadžića koji nalazi selo Opanci i Mrnjavčevića gradinu između Sinja i Imotskog gde se i priča da se tu rodiokralj Vukašin. Ljubić j e navodio neke letopise koji govore da se Mrlja nalazio u nekom srodstvu sa Nemanjićima po “tankoj krvi”.
Mavro Orbin tvrdi da je car Dušan dao oblast od Fere do Dunava Vukašinu i Uglješi, a to isto tvrdi i Rodoslov srbski darei: “Dade Vukašinu despotu i bratu njegovu Uglješi Podunavske zemlje”. Ostrogorski navodi da Uglješa upravlja područjem na granici Dubrovnika, 1346. godine, a Vukašin je župan oblasti oko Prilepa, oko 1350. godine. Vukašin je postao despot posle 1355. godine, a kraljem je proglašen na saboru od cara Uroša oko 1365. godine. Tada je njegov sin Marko proglašen za mladog kralja, a brat Uglješa za despota.
 
Borba za vlast

Pritajene borbe za vlast i oblasti oko cara Uroša su vođene stalno, a 1369. godine je došlo i do otvorene borbe. Na jednoj strani su se uz cara Uroša našli Ivaniš, despot Dejan, knez Lazar i Nikola Altomanović, a na drugoj strani uz kralja Vukašina su bili njegov sin Marko, brat Uglješa i Vlatko Paskač. Dve srpske vojske su se srele na Kosovu polju. Kada je bitka počela Lazar se povukao, Nikola Altomanović je poražen jedva spasavši glavu, a car Uroš je sa vlastelom svoga dvora uhvaćen.
Posle ropasti Vukašina i Uglješe i smrti cara Uroša preovladala je struja Ivaniša i njegovih naslednika na podlozi loze Nemanjića što je sankcionisano na Saboru u Peći, 1375. godine, kada je za vladara Srbije ozvaničen knez Lazar.
Kralj Vukašin je u Psači naslikan pored cara Uroša kao vrlo star čovek, oko 1370. godine. To bi podrazumevalo daje rođen oko 1305, a Uglješa oko 1310. godine. Znači, Uglješaje stariji od supruge Jelene čitavih 15 godina i da može biti da mu je ona druga supruga. Na ovu ideju je svojedobno došao i Mijatović tvrdeći da je Teodora, svastika cara Dušana, bila udata za Uglješu pre, ili posle, braka sa Jelenom-Jefimijom. Ovim tvrdnjama u prilog idu i podaci iz povelje cara Jovana V Paleologa manastiru Hilandaru na molbu despota Uglješe, 1365. godine, “voljenog nećaka preuzvišene despine Srbije, voljene sestre carstva mi”. Pre će biti da je tetka carice Jelene bila supruga kralja Vukašina.
Despot Uglješa je u toku 1368. godine preduzeo korake za izmirenje Srpske i Carigradske crkve. Uglješa je sagradio manastir Simonopetru između 1365. i 1368. godine u znak zahvalnosti za stupanje na despotski tron. Sagradio je bolnice
u Esfigmenu i Vatopedu na Svetoj Gori, u ovom zadnjem je sačuvan njegov portret, a u manastiru Hilandaru su bili grobovi njegovog tasta ćesara Voihne i ranopreminulog sina jedinca Uglješe Despotovića. Kako je zapisala njegova mati na zavetnoj ikonici Uglješic je umro kao mladenac, odnosno dete, i iz tih razloga se pretpostavlja da je umro kada je imao oko četiri godine.
U jeku priprema za obračun sa turskom silom koja je počela da ugrožava njegove teritorije, u proleće 1371, godine, sa suprugom Jelenom je posetio Svetu Goru pri čemu su obdarili manastire. U povelji manastiru Hilandaru despot Uglješa kaže daje pohodio grob: “gospodina... i roditelja svetopočivšeg kesara... i sina... po plti Uglješe”. U Hilandaru se čuva ikonica koju je veliki i sveti muž darovao mladom mladencu Uglješi Despotoviću. Trifunović smatra da je taj sveti muž serski mitropolit Teodosije a da je tekst pisala despotica Jelena. Međutim, Teodosije nije sveti muž pa je logičnije da ikonicu svom bolesnom sinu daruje despot Uglješa.
 
Marica, Kosovo, monašenje Jefimije

U jesen, 26. septembra 1371. godine u bici na reci Marici kod Jedrena poginuli su kralj Vukašin i despot Uglješa. Ova najveća i po posledicama dalekosežna pobeda Turaka je izazvala slom Serske države. Turci nisu odmah osvojili zemlju despota Uglješe jer su je zauzeli Vizantinci i pod svojom vlašću je držali sve do 1383. godine. Tada je pao trajno u turske ruke. Logično je da se posle plačevnog leta despotica Jelena zamonašila u Seru. Većina istraživača smatra da se ne može tvrditi kada se zamonašila i kada je napustila oblast Sera, a pouzdano se tvrdi daje pre 1389. godine došla u Srbiju, verovatno kao monahinja. Tada je sa njom došao i njen brat vojvoda Dimitrije. Bila je primljena u Kruševac na dvor kneza Lazara i svoje srodnice kneginje Milice “telesno stranu mene u tuđini ishranjivao jesi izobilno”. I pored ovakvih reči zahvalnosti despotica Jefimija i njen brat su morali biti vrlo imućni.
Posle Kosovskog boja i smrti kneza Lazara zamonašila se i knjeginja Milica primivši malu shimu kao Jevgenija. Monahinja Jevgenija je morala da pođe sultanu Bajazitu, 1398. godine, da bi opravdala sina Stefana koji je bio oklevetan. Sa njom je pošla i monahinja Jefimija. “A pođe caru Bajazitu sama ta blagoverna (Jevgenija-Milica) zbog ovoga, a imala je sa sobom rođaku svoju, bivšu ženu despota Uglješe, a kćer nekoga kesara. Ova u mnogim rečima i stvarima budući najmudrija i koju je uvek spominjana (Jevgenija) smatrala kao neku kulu i pomoć, a naročito u takvoj stvari koja se dogodila... Odbaci svaki strah, kada nas samo udostojiše da toga vidimo. One razumne tada svršiše sve svojepotrebe...”.
Grigorije Camblak, pišući posle 1402. godine, smatra da one tada nisu išle same kod sultana Bajazita i ne radi izmirenja već su sa njima bili Stefan i Vuk da bi izmolili mošti Svete Petke trnovske. “Dogodi se da je tu na carevo viđenje došla blagočastiva kneginja Srpske zemlje, supruga uvek pominjanog i svetog kneza Lazara, sa dvojicom joj blagočastivih izdanaka Stefanom despotom i Vukom, i sa suprugom velikog i najhrabrijeg despota Uglješe – po imenu Jefimijom. Budući isposništvom ukrašene, delima i vrlinama u premudrosti i oštroumlju mnoge prevazilažahu”.
Posle 1402. godine monahinje su primile još oštrije monaške zavete tako da su postale velikoshimnice. Jefimija je primila novo ime Jevpraksija, a Jevgenija – Milica ime Jefrosina pod kojim je umrla 11. 11. 1405. godine. Poveljom iz 1405. godine despot Stefan daje selo Jabučje u Levču monahinji Jevpraksiji “despotici, gospođi i majki”. Poslednje godine života je, verovatno, provela u manastiru Ljubostinji, gde je i sahranjena.
 
Darovi Hilandaru, Pohvala Lazaru

Jelena - Jefimija je učinila još jedno darivanje manastiru Hilandaru. To je zavesa za carske dveri na kojoj su zlatovezene figure Isusa Hrista, koji raširenih ruku služi, Jovana Zlatoustog i Vasilija Velikog. Reč je o motivu Božanske i nebeske liturgije. Između figura je izvezen tekst Molitva Isusu Hristu monahinje Jefimije. Pretpostavlja se da je Molenije nastalo oko 1400. godine u manastiru Ljubostinji. Većina smatra ili podrazumeva da je pisac teksta i vezilja bila “Jefimija monahinja, kći gospodina mi kesara Vojihne, koji leži ovde, negda despotica... jer primih veru udovičinu što ti prinese dve cete... te tako ija prinesoh ovo... leta 6907 (1399.)”.
Kada su Stefan i Vuk otišli da ratuju u sastavu Bajazitove vojske, u vreme bitke kod Angore, 1402. godine, Jefimija je sastavila i zlatom izvezla Pohvalu svetom knezu Lazaru kao pokrov za njegov ćivotu manastiru Ravanici “... jer telesno stranu mene u tuđini ishranjivao jesi izobilno.. Jefimija usrdno prinosit sija tebe sveti”.
Kao što je već rečeno, Jefimija je umrla posle kneginje Milice, ali, po svemu, ne zadugo posle 1405. godine. Za lepo ukrašen sarkofag krinovima u koji je sahranjena monahinja Jefimija se kaže daje možda prvobitno namenjen kneginji Milici. Ćurić iznosi legendu koja kaže da je Milica u trenutku smrti svoje najbolje drugarice njoj dala sarkofag koji je sebi pripremila. Na osnovu ukrasa na sarkofagu i građevini jasno je da su klesani istovremeno i da je postavljen na mestu gde je i sada, u zazidanom južnom portalu priprate.
Danica Popović potpuno odbacuje da je sarkofag u južnom delu priprate savremen građevini i smatra daje načinjen u neko poznije vreme kada je priprata već postradala.
Za neke tvrdnje danas nema mesta jer se pouzdano zna daje Milica umrla pre Jefimije. Na ovaj način se otvara jedan problem u vezi sa pravima knjeginje Milice i monahinje Jefimije u Ljubostinji. Ukoliko je izrada sarkofaga savremena građevini to podrazumeva da je sarkofag predviđen za sahranu ktitorice, s obzirom da je Milica prvo umrla, a legenda i neki pozniji izvori je označavaju kao ktitora, u najmanju rukuje čudno da Milica nije sahranjena u reprezentativni sarkofag koji je namenila sebi. Proizilazi da je baš taj sarkofag oduvek bio pripremljen za Jefimiju i ona je tu i sahranjena.
Na kraju, na osnovu svega iznetog, za ostatke crkve Đurovače u Bogdanju kod Trstenika se može pretpostaviti daje zadužbina Jefimijinog strica, protovistijara Đurđa (Đorđa).
 
Zaključak

Na osnovu pisma kralja Vladislava II se vidi da su župani Vojihna i Radoslav i protovistijar Đurđe njegovi sinovi, a to znači unuci kralja Dragutina. Vojihna se rodio oko 1300. godine, a najverovatnije se oženio nešto pre 1320. godine. Župan Vojihna je postao gospodar Sera i Drame posle osvajanja serske oblasti i okoline Soluna, 1345, godine, a njegov brat Radoslav postaje gospodar oblasti Vodena i Bera. Vojihna i njegov brat Radoslav su dobili titule ćesara posle proglašenja Dušana za cara čime je ovaj rešio sve posledice dinastičkog i građanskog rata koji se vodio posle smrti kralja Milutina. Posle Dušanove smrti serskom oblašću vlada carica udova i njegov zet Uglješa, a on samo Dramom. Smatra se da je umro oko 1360. godine kada je sahranjen u manastiru Hilandaru.
Osim Jelene, monahinje Jefimije, Vojihna imao je još dva sina; monaha Haritona, jeromonaha svetogorskog manastira Kutlumuša i vojvodu Dimitrija, gospodara Štipa. Hariton je po svemu bio najstariji, a Dimitrije najmlađi. Posle pada Sera i Drame u turske ruke, 1383. godine, sa bratom Dimitrij em Jefimija je otišla kod svojih rođaka, kneza Lazara i knjeginje Milice, u Kruševac. Dimitrije je pobedio Turke kod Pirota, a u bici na Kosovu komanduje centrom srpske vojske. Pod lažnim ili mitskim imenom se probio do sultana Murata uspevši da ga ubije.
Jelena je rođena oko 1325. godine u oblasti Trebinja, a za Uglješu je udata oko 1340. godine kada je živeo u oblastima na granici Dubrovnika. Sa despotom Uglješom je imala samo mladopreminulog sina Uglješu koji je sahranjen u Hilandaru pored dede Vojihne. Ostala je udovica posle bitke na Marici, 26. 9. 1371. godine, a zamonašila se krajem 1372. godine. Sa bratom Dimitrijem je otišla u Kruševac posle 1383, godine da bi sa knjeginjom Milicom učestvovala u izgradnji Ljubostinje od 1387. godine postavši prva igumanija.
Posle smrti kneza Lazara i plačevnog leta zamonašila se i knjeginja Milica kao Jevgenija da bi posle 1393. godine i ona počela da boravi u Ljubostinji. Jefimija je poznata po svojim tekstovima na zavetnoj ikonici mladencu Uglješi, Maleniju na zavesi za carske dveri manastira Hilandara, pokrovu za ćivot kneza Lazara sa Pohvalom i plaštanici za manastir Putnu u Rumuniji. Umrla je, posle 1405. godine, u dubokoj starosti, sahranjena u manastiru Ljubostinji.
Despot Uglješa i njegov stariji brat Vukašin su poreklom iz Zahumlja, okolina Imotskog, čiji je otac bio po tankoj krvi Nemanjina kolena. Njihov otac Mrnjan je bio kaznac u Trebinju. Po istom mehanizmu kao i sinovi Vladislava II su uvaženi od kralja Dušana. Oblastima oko Dubrovnika upravlja Uglješa, a Vukašin postaje župan oblasti Prilepa. Uglješa postaje despot posle smrti cara Dušana, a njegov stariji brat je priznat za kralja.
Ima jakih indicija da su Mrlje i despot Ivaniš, tast cara Dušana u njegovom drugom braku, vrlo bliski. Zapravo, Ivaniš je njihov brat od strica, takođe poreklom iz oblasti Rame i Huma, a od Dušana je dobio oblasti Rasine i Toplice. Ivanišova ćerka je bila udata za kralja Dušana i iz tog braka je knez Lazar. Kada se Dušan iz političkih razloga razveo ona je preudata za logoteta Pripca sa kojim je dobila kćer Draganu. Despot Ivaniš je imao i sinove: Altomana, Dejana i monaha Danila, potonjeg patrijarha. On je bio ujak kneza Lazara i kao patrijarh Danilo III neposredno učestvuje i sprovodi njegovu kanonizaciju. Despot Ivaniš je sagradio crkvu pridvoricu u Naupari, memorijalnu crkvu u Velući i monašku u Drenči. Preko dede i majke je knez Lazar dobio baštinska prava na Rasinu. Na ovaj način se razrešava i rodbinski odnos monahinje Jefimije sa knjeginjom Milicom i knezom Lazarom.
 
Одаке ти ти податци, ја сам негде читао да је Лазар унук Душанов, али у том извору сам читао и оно о Марици за 1363 годуну зато нисам веровао, али, да ли је за веровати.
 
Ево и за пример како се краљице хвале са својим греховима

Ова госпођа блажена Јелена распињући тело своје толиком љубављу истините вере, којом је могуће угодити Господу, не само да се бринула за једину душу своју, но и удовицама и сиротима и сиромашним и свима који требају, небројено богатсво земаљског царства свога нештедимице раздаваше, да су се сви око ње дивили таквој врлини и богољубљу њезину. И није само овим била задовољна, но овоме додаде још и другу врлину. Заповеди у целој својој области сабирати кћери сиротих родитеља, и њих хранећи у своме дому, обучаваше сваком добром реду и ручном раду, који приличи за женски пол. А када су одрасле, удаваше их за мужеве да иду у своје куће, обдарујући их сваким богатством, а на место њих узимала је друге девојке као и прве. И тако увек усрдно чинише и ишла је за оним јединим, који ради нас претрпе вољно распеће, и будући богат осиромаши вољно да нас обогати божанством, молећи се са сузама топло и говорећи: » Добри мој даваоче светлости Христе, просветитељу оних који су помрачени грехом и обратитељу преварених, бесконачно Слово, просвети и очисти мене грешну и страстима омрачену и сву поцрнелу, да не осудиш мене у дан страшнога ти доласка у најнижим крајевима земље. Ево мртва сам пре моје смрти, и пре бесконачне муке сама себе мучим очајањем својим. Која ће ме реч избавити у дан страшнога твога доласка, не имајући да ти принесем добра дела? Но пошаљи светлост твоју и истину твоју и просвети ми очи срца, да гледам љубављу срца твоје красоте. И ка овоме додајем и молим ти се: колико је деце утробе моје, који су моји синови и слуге твоје, и синови робиње твоје, и за њих молим те, Владико Господе, утврди их у страху од тебе, да се боје твога светога имена, и да у свему чине твоју вољу.«
---------------------
Тако блажена госпођа Јелена чинећи, никако се не умори нити измени своју нарав добрих дела, како је навикла. Од суботе до суботе масла крстећи рукама многих јереја, и у те дане довољно милостиње дајући свакоме који је требао, насићујући гладне утробе, и одевајући наге, а болнима и странима и који нису имали где главе потклонити, беше ова блажена тврди покров и необорива кула. Сама је предњачила и служаше им са побожношћу, а када је то чинила, увек је топлим сузама квасила лице своје и болом срдачне љубави горко оплакујући себе говораше: » Јаој мени грешној, како погубих време свога кајања и не знам шта да чиним. Тешко мени, јер задремавши тешким сном, угасих светионик душе своје, јер не знам када ће доћи глас Господњи који каже: »Ево иде младожења, ево се дворана свадбена отвара, и младожења Христос зове говорећи: « Приђите благословени оца мога. « Овај слатки глас слушајући они који су Богу послужили у овом сујетном животу, са радошћу ће се пожурити у живот вечни. А шта ћу ја јадна учинити? Где ли ћу сакрити множину својих грехова? Стазу спасења не налазим нигде. Но ти цару векова, бесмртни Господе, који хоћеш да се сви спасу, даруј и мени недостојној начин да се пре смрти теби покајем. Мени је довољно ако и два дана будем робиња теби Владици моме Христу, и дух свој предам, а да не будем робиња бесовима и греху. Јер ево сунце излази на тврди своје, хотећи осветлити сву васиону, а ја грешна не чекам да те видим где залазиш, јер боље би ми било да се нисам ни родила. Свако дисање и свако створење слави те, Господе, а ја једина заборавих да славим твоје име. Шта да чиним? Но обраћам се и молим се, не одврати лица твога од мене, и не затвори ми срце човекољубља твога, да се до последњег даха свога клањам и прослављам свето и прелепо име твоје. «
 
још и ово, али прочитајте, јер ја сам на основу тога закључио да је Јелина Анжујска била ванбрачно дете Роберта Куртене и Евдокије коју су крижари унаказили отсекавши јој нос и уши, а матер јој бацили у море.

И ово чинећи блажена, никада није остављала милостиње но је увек имала раширену руку своју за давање сиромашнима, и нејакима, хромим и слепим, сећајући се речи Владике коју рече у светом еванђељу: » Милостиње хоћу, а не жртве. « И опет: » Стран бејах и уведосте ме, наг, и оденусте ме, болан и у тамници, и дођосте ка мени. « Таквима даваше ова блажена одело и храну. Скрбнима била је састрадање и увређенима избављење. Све мисли младосног разума загазивши богоугодном мудрошћу отворивши своја богохвална уста, вапијаше ка Господу, са речима Давида: » Не помени, Господе, греха моје младости и мога незнања. « Јер сам у безакоњима зачета, и у гресима роди ме мати моја, јер су многа безакоња моја пред тобом, Господе, но учини са мном знамење на добро. Ево ја грешница призивам твоје свето име. Ти који си нас искупио драгоценом својом крвљу, и знаменовао нас заруком твога светога Духа да наступимо на сваку непријатељску силу, изведи ме која лежим у страстима као Левију и службеницу, и оживи ме умртвљену гресима, као удовичина сина. Ево исповедам моја незакоња против себе, и ти си милостив да очистиш грехе моје. « Тако је уистину и чинила, и колико је могла сећала се својих грехова од младости и писала их је, и колико је имала духовне оце у светом божјем граду Јерусалиму на Синају и Раиту и у Светој Гори Атонској, јер тамо одоше многи њезини дарови, које не могу исказати, јер све имање тамо разделише, до смрти непрестано слаше часне и достоверне и великоимените монахе своје. Ови су носили списак њезиних грехова, и отуда су опет доносили писане заповести, које су на корист њезине душе. И њима даваше изабране дарове и писма слатких и смирених речи својих, у којима је овако говорила: » Господо моја и оци, сетите се да сте ви силни у имену господњем, и зато сте дужни да носите наше немоћи. Јер ево ми који смо у сујети овога сујетнога света, ако и хоћемо да духом живимо, колико је угодно Господу, то не можемо да постигнемо. Јер сав овај свет лежи у злу, као што рече божаствена реч. Јер ако се душа не остави светских брига, то не може ни Бога истинито волети, ни ђавола достојно мрзети. Пошто је наш ум обузет метежом животних похота, као што се лађа на морској пучини љуља од морских таласа, тако и ја грешна љуто тонем у гресима мојима. Но молите Господа за мене недостојну, не бих ли како Богу угодним вашим молитвама постала достојна да примим такав дар од Христа, да доспем у богоугодна места. «
А ови блажени оци доброразумним речима поучаваху ову христољубиву, састављајући речи божанских списа, и ове слаху њој и овако говорећи: » Богољубиво чедо наше поверено нам у Господу, ево примивши кротке и богоразумне речи твојих писама, насладисмо се. Ако хоћеш, можеш земаљским царством искупити небесно, и узићи ка небесноме цару веселим ногама. Знаш град наш у коме ћемо живети. Зашто да у туђем спремамо села и здања и сујетне станове? Ако ове спремамо у овом веку, то је у туђем граду познато, и нека никако не чека да се врати у свој град, т. ј. у вишњи Јерусалим. Достојно ти је, христољубива госпођо царице, да се сетиш речи апостола Павла, који каже: » Наш је живот на небесима, оданде чекамо нашега Спаситеља Христа. « И опет. » Бивајте слични Богу, и као чеда свељубљена ходите у љубави, као што и Христос заволи вас, јер назваште се синови Вишњега. « Постиди се у садашњем веку онога који, те је тако заволео, да се не постидиш у доласку његова јављања. Служи му са страхом као владици по природи. Радуј му се са трепетом као цару по благодати. Сила је царство небесно и они који се са силом труде у њега чистим срцима са смелошћу, такови га грабе. Венац победе исплетен од руке Сведржитеља, дарује се онима који су претрпели зло, као добрим војницима Христа Бога, који су овде примили беде и скрби и напасти, који су заборавили природу и презрели смрт, да стекну царство небесно. Не постизава се царство небесно ни речима, ни лепотом, ни родом, ни јачином, ни годинама, но силом вере. Ове речи, које ти шаљемо христољубива госпођо, ако сачуваш и примиш у свој ум љубављу истините вере срца твога, а уз то не одлучуј се од љубави према странцима, не одступи од истине, гони мир и правду са свима који призивају име Господње. Све ово што си чула сачувај, и неће наићи на тебе искушење лукаваго. А ако и наиђе, не похули, но благодари Господа говорећи: » За све што ме је снашло нека буде благословено име Господње на векове. Не дај безумља уснама својима Господу. «
 
vujadin:
Али је онда грешка у Битци на Марици, јер по тој логици битка је била 26 септембра што би значило да је била 1370 и онда не би била у петак него у четвртак. То је ипак тешко одредити ако се не зна и дан и месец године у питању, јер грешка јесте или у години или у индикту. Ако је индикт узет као за Душанову 1348, онда је Лазарева 1379, ја сам тако разумео.

Marička bitka se odigrala 26. 9. 6870. godine po vizantijskoj eri. Indictio Graeca za tu godinu je 15., a hrišćanska indikcija je 9. Gde je problem?
 
Проблем је ту јер та година, ако ниси ставио погрешна је 1362 индиктион 15 и 26 септембар пада у уторак, а Љ каже 1371 а за ту је индиктион 9 и 26 септембар пада у петак е сад шта је тачно.
 
vujadin:
Проблем је ту јер та година, ако ниси ставио погрешна је 1362 индиктион 15 и 26 септембар пада у уторак, а Љ каже 1371 а за ту је индиктион 9 и 26 септембар пада у петак е сад шта је тачно.

Opet ne znam u čemu je problem....Za 1362. godinu po hrišćanskoj eri jeste indiktion 15, a po vizantijskoj je 6. Dok je za 1371. indiktion 9 po hrišćanskoj eri, a 15 po vizantijskoj...
 
lj_950:
Hajde budi ovako samuverena, skoro na granici nadobudnosti, pa baš pokaži prstom gde to treba da gledamo da bismo uočili Jefimijine grehe, kojih, izgleda ima samo u tvojoj umišljenosti.

I koji su to podaci osim Isidorinih fikcija i tvoje upornosti da kažeš (ne da pokažeš i dokažeš) da je Jefimija grešnica?

Uzgred, neke tvoje rečenice iz ovog posta, zajedno sa uvodni "heheheheheheheheheeeeeeeeee.......", deluju i malo uvredljivo, kao da smo neki đaci kojima daješ temu za seminarski, ali da ne bude baš samo istorija, već i malo filozofije, malo psihologije, a nadasve morali bismo da budemo beskrajno promućurni i da zaključimo šta to Bi hoće navođenjem nas na razmišljanje.

Ne treba meni ništa sažvakano, ali ne mogu ni da učestvujem u raspravi koristeći politički metod: Mož da bidne, al ne mora da znači! Nije, dakle, reč o naprezanju mozga za ono što je bilo kad se svilo, niti u tome da se istorijki dogadjaji i datimu, brate mili, povežu.

Problem je u tome što kod tebe nema ni istorijskog događaja ni datuma. Ima samo tvoja opsednutost njenim gresima, a to nije ni događaj, ni datum.

I šta tu ima onda da se, brate mili, poveže?
Ovo ću zanemariti.......U potpunosti.
 
lj_950:
Pregledao sam ponovo sve postove. Ovo bi otprilike bila geneza presudne uloge grehova Jefimijinih u izdajstvu Vuka Brankovića:

E, ovako......

Kao prozvana, krajnje je vreme da nešto guknem kako se ne bi moje ćutanje shvatilo pogrešno, odnosno, kao izraz nemoći pred nepobitnim činjenicama. Iako sam očekivala da će ovi postovi biti uredno obrisani kao ishitrena greška u koracima. Medjutim, tu su.


Navodeći kako sam već dala dovoljno podataka, istorijskih dogadjaja i datuma, nisam se ograničavala samo na postove ove teme, već i na ostale vezane za našu srednjovekovnu istoriju. Životi Nemanjića, Mrnjavčevića i Hrebeljanovića u tom periodu se prepliću stvarajući tako našu prošlost.
 
- Monahinja Jefimija, ćerka ćesara Vojihne, unuka Vladislava II, paraunuka kralja
Dragutina

- Deca ćesara Vojihne
- Veza sa Nemanjićima, rođenje i udaja Jefimije
- Veza Mrnjavčevića i kneza Lazara sa Nemanjićima
- Borba za vlast
- Marica, Kosovo, monašenje Jefimije
- Darovi Hilandaru, Pohvala Lazaru
- Zaključak

"Đorđe Trifunović je na osnovu pouzdanih izvora sačinio njenu užu biografiju "....."baveći se književnim radom despotice Jelene, mnogo poznatije kao monahinja Jefimija,"........."Naš rad, vezan za manastir Veluće"..

Neću kriti da mi je posle neverice prva želja bila da za svaki post iznesem analizu, zasnovanu na podacima zvanične istorije, i tako pobijem ovu gomilu gluposti. Medjutim, taj posao bi iziskivao i vreme i trud, što ovakav tekst ne zaslužuje. Ili njegov autor, svejedno.

Odgovor

"Ima jakih indicija da" je autor ovog teksta još jedan u nizu onih koji grubo prepravljajući našu istoriju trpa pare ovog naroda sebi u džep, ne shvatajući da tako čini vrlo nemoralno delo.

Najpouzdaniji izvor ipak mu je podatak..."..... despot Ivaniš, tast cara Dušana u njegovom drugom braku.... ".......na osnovu kojeg dalje izvodi zaključak da sve naše srednjovekovne dinastičke porodice vode direktno poreklo od Nemanjića.
Dakako, sa sve Jefimijom.
Mada, zanima me kako je uspeo ovaj lik da u celoj ovoj papazjaniji od smućkanih porodica u jednu rodovsku zajednicu, ni jednim malim slovom "b" ne pomene - Brankoviće? Hm...?

Šta reći? Sve u svemu, ništa novo.
Pozdrav
 
vujadin:
После мене и Љ сад си и ти написао да је битка на Марици била не 1371 ни 1363 него 6870 што значи 1362, или је то грешка или си створио нови датум битке на Марици.

Da u pravu si, greška u sabiranju ili kucanju....treba 26. septembar 6880. godine, inikti su viz.10, hrišć. 9.
 
Da dodam i ja koju, ali prosto ne znam odakle da počnem, za koju nebulozu pre da se uhvatim…..:roll:

…..Vojvoda Dimitrije Vojihnović je komandovao centrom srpske vojske, a autentični turski istoričar Nešri junaka koji je ubio sultana Murata naziva “vojvoda Dimitri... zvani Miloš Kjubila”….

1. Učestvovao je u bici, to je tačno, ali nije komandovao centrom srpske vojske. Centrom je kod Srba komandovao isključivo Lazar, levim krilom Vlatko Vuković i Ivan Horvat, desnim Vuk Branković. Kod Turaka, centar Murat i Ali paša, levo krilo Jakub, Ali-beg i Balaban-beg, desnim Bajazit, Evrenos-beg i Saridže-paša.

2.Mehmed Mula Nešrija ne pominje nikakvog Dimitrija. On kaže samo ovo: “sultana je ubio nevernik, imenom Miloš Kobilović, srčani i hrabri prokletnik”

Despot Ivaniš je deda kneza Lazara po majci….


Mislim šta rećo na ovo? Odakle ovo? Iz kojih izvora? Jedva se zna ko mu je otac, o majci se ništa ne zna, a ovaj mu zna dedu? Nego eto samo tako rečeno: To mu je deda, a vi razbijajte glavu kako...

Njega car Dušan oslovljava “roditeljem”, a despota Dejana “bratom” što podrazumeva da muje Ivaniš tast.

Ne podrazumeva se tu ništa......I despot Stefan Jefimiju naziva „despoticom majkom“, pa niti mu je majka, niti mu je tašta...

Ima jakih indicija da su Mrlje i despot Ivaniš, tast cara Dušana u njegovom drugom braku, vrlo bliski……………….……………Na ovaj način se razrešava i rodbinski odnos monahinje Jefimije sa knjeginjom Milicom i knezom Lazarom. .

Pa čekaj sad, ima indicija ili je to sigurno, pa smo sve razrešili???? Nedoslednost.....


I tako dalje i tako bliže.........Mislim da je ovo sasvim dovoljno da se vidi da je ovo prekrajanje istorije, maštarija o nekakvim zamršenim rodbinskim vezama, a da se pri tom ne zna ni kako ni odake... i da dalje nije vredno komentarisanja.....


Sve mi ovo liči na sledeću priču: http://www.geocities.com/faraonslike1/ggg.jpg
 
Bi2:
"Ima jakih indicija da" je autor ovog teksta još jedan u nizu onih koji grubo prepravljajući našu istoriju trpa pare ovog naroda sebi u džep, ne shvatajući da tako čini vrlo nemoralno delo.
Da, apsolutno si u pravu. Ja sam ovaj tekst najavio u jednom postu i izrazio sumnju u autora i njegove vratolomije u srodničkim povezivanjima svih vladarskih i vlastelinskih porodica u srednjem veku. Ima on još dosta nebuloznih tekstova (i knjiga) i sve to radi ne zarad para, već da sebe zabeleži kao nekog istoričara.
Dakle, ovo je istorijski tekst sa neozbiljnim, možda i zlonamernim izvrtanjima istorijskih činjenica. I, naravno, ne treba mu poklanjati nikakvu posebnu pažnju. Ja sam ga i postavio samo da bih skrenuo pažnju ne na njega, već na tok rasprave koji je skoro poprimio mistiku homoljskih planina.

E, sad, isto tako sam se ja čudio otkud tvoja tolika vera u tekst koji uopšte nije istorijski, što u samom naslovu ima reč "misterije", u kojoj su povezivanje određenih pojava i ličnosti i izvođenje zaključaka na osnovu toga i piščeve imaginacije – čista književna fikcija. Pazi: književna. A hoćemo da prodremo u nešto čega nema. Pa, onda, hajdemo i mi u maštarije. Istorija maštu ne priznaje.

I, tu dolazimo do istog: oboje se trude da prikažu nešto novo, originalno, intrigantno – zanimljivo za čitaoca. Pritom, naravno da ne mislim da ih stavljam u istu ravan. Isidora je Isidora, a ovaj je ovaj, i mnogo kopalja je ispod nje. Jednostavno, neuporedivi su!

AKHENATON:
I tako dalje i tako bliže.........Mislim da je ovo sasvim dovoljno da se vidi da je ovo prekrajanje istorije, maštarija o nekakvim zamršenim rodbinskim vezama, a da se pri tom ne zna ni kako ni odake... i da dalje nije vredno komentarisanja.....
I s tobom se slažem, i sve ono što sam gore napisao u vezi sa ovim "istoričarom", važi. Pogotovo se slažem sa krajem tvoje poslednje rečenice: "i da dalje nije vredno komentarisanja..."
Ali, Pirke, šta mi hoćemo ovde da dokažemo?
Da li je Vuk bio ili nije izdajica, ili kako ga je tašta, po nagovoru Jefimije – otrovala?
Pa da bi se zametnuli tragovi, posle trovanja njih dve mu prišiše izdajstvo i najmiše guslare da popevaju o izdajniku Kosova.

Ili treba da se bavimo istorijskim činjenicama, onolikim koliko ih ima, uzrocima (lepo si krenuo sa Orbinijem), a guslarske pesme su, ipak, samo proizvod posledica i proizvod onih koji su gurali sve koje su mogli da poguraju, ne bi li ogadili Srbima i Nemanjiće i sve koji su bili u bilo kakvoj vezi sa njima, i one posle njih.
Ti si među nama najveći autoritet kada je pritup istorijskim događajima i ličnostima u pitanju. Ja ponešto znam, ponešto čitam, ponešto ću tek da pročitam, ali ne bih ovoliko vremena provodio sa vama da nemam i ovde šta da naučim. I naučio sam dosta.

I, sad, od tebe očekujem da krenemo od početka (Orbini) ili od prvog kraja (Ruvarac i Ljubomir Kovačević). Od "početka" srpske pisane istorije, tj. od "udžbenika" Orbinijevog, ili od ove dvojice istoričara, osnivača kritičke škole u srpskoj istoriografiji, kako ih ocenjuje Rade Mihaljčić.
Ja nemam monografiju "Vuk Branković" Ljubomira Kovačevića (Beograd 1888 ), niti monografiju "O knezu Lazaru" Ilariona Ruvarca (Novi Sad, 1887). Možeš li da dođeš do njih, ako ih već nisi imao u rukama? Da nam kažeš šta tamo ima? Pa, sa srećom, dalje...

Pozdrav, Bi,
Pozdrav, Pirke...
 
" E,sad,isto tako sam se ja čudio otkud tvoja tolika vera u tekst koji uopšte nije istorijski.."

Na osnovu saznanja do kojih sam došla ranije čitajući naslove zvaničnih istoričara, i popunjavajući rupe i praznine izmedju dogadjaja za koje ne postoje pouzdani izvori - zdravom logikom.

.".. samom naslovu ima reč "misterije"

Neću da kažem da nema misterija u našoj prošlosti. Ali, u čijoj ih nema? Nekih nerazjašnjenih dogadjaja ima, i te kako. Sad, da l oni spadaju u domen misterija, ne bih znala reći.
Isidora je izabrala ovakav bombastični naslov za svoju knjigu zbog većeg tiraža, a ne zbog toga što je u njoj otkrila neku misteriju. Žena se lepo ogradila zbog čega se ne može izraziti jasnije, a dala je naslutiti čitaocu šta se krije i koji su likovi "tajanstveni". I bila zaista prva koja je u lik svetice Jefimije uprla prstom. Ipak u jednom greši. Navodi čitaoca na pomisao da se Jefimijin greh sastoji u tome što je nagovarala Milicu protiv kćeri i zeta, i najverovatnije kumovala zetovom trovanju, što ne odgovara istini. Znamo kako je završio Vuk Branković.

" u kojoj su povezivanje određenih pojava i ličnosti i izvođenje zaključaka na osnovu toga i piščeve imaginacije – čista književna fikcija. Pazi: književna."

Ne, grešiš. U ovom slučaju, kod Isidore, to nisu piščeve imaginacije, niti književna fikcija.

Neću da ulazim u to da li je ona sama došla to tih saznanja, ili joj je neko pomogao, a ona ih samo literarno uobličila, lepo upakovala za prodaju, većina opisanih podataka je tačna.
 
Ali, Pirke, šta mi hoćemo ovde da dokažemo?
Da li je Vuk bio ili nije izdajica, ili kako ga je tašta, po nagovoru Jefimije – otrovala?
Pa da bi se zametnuli tragovi, posle trovanja njih dve mu prišiše izdajstvo i najmiše guslare da popevaju o izdajniku Kosova.


Ne....Ključni Jefimijin greh nema veze baš sa Vukom. Vuka smo se dotakli nevezano za Jefimiju, više vezano za Milicu....ali tema je Brankovići pa je i njemu mesto tu....Kao što sam već rekao Jefimijin greh je vezan za onu nedodirljivu instituciju...

Ili treba da se bavimo istorijskim činjenicama, onolikim koliko ih ima, uzrocima (lepo si krenuo sa Orbinijem), a guslarske pesme su, ipak, samo proizvod posledica i proizvod onih koji su gurali sve koje su mogli da poguraju, ne bi li ogadili Srbima i Nemanjiće i sve koji su bili u bilo kakvoj vezi sa njima, i one posle njih.

Moje pisanje o Orbinu je vezano za post Bi2 u kome pita odakle i u čemu se sastojala izdaja Vuka Branlkovića....Pošto to prvi pominje Orbini to sam i naveo, a naravno i biografiju da bi bilo jasno odakle mu podaci...I to je opet nevezano za Jefimiju

Ti si među nama najveći autoritet kada je pritup istorijskim događajima i ličnostima u pitanju. Ja ponešto znam, ponešto čitam, ponešto ću tek da pročitam, ali ne bih ovoliko vremena provodio sa vama da nemam i ovde šta da naučim. I naučio sam dosta.

Hvala na komplimentu......imam ja još mnogo toga da učim...


I, sad, od tebe očekujem da krenemo od početka (Orbini) ili od prvog kraja (Ruvarac i Ljubomir Kovačević). Od "početka" srpske pisane istorije, tj. od "udžbenika" Orbinijevog, ili od ove dvojice istoričara, osnivača kritičke škole u srpskoj istoriografiji, kako ih ocenjuje Rade Mihaljčić.
Ja nemam monografiju "Vuk Branković" Ljubomira Kovačevića (Beograd 1888 ), niti monografiju "O knezu Lazaru" Ilariona Ruvarca (Novi Sad, 1887). Možeš li da dođeš do njih, ako ih već nisi imao u rukama? Da nam kažeš šta tamo ima? Pa, sa srećom, dalje...


Potražiću....
__________________
I još nešto.....Zašto ja stalno pišem da Isidora nije luda......Ako pogledaš njeni istorijski podaci su tačni, nije ništa od toga fikcija....Ona samo postavlja pitanja koja navode čitaoca da razmišlja o tim "misterijama" .....E kad bi sad mogla i to da nam sažvaće....Pa ne može brate mili......nagovestila je sama da su to crkvena pitanja, da je to sfera nedodirljivog....Evo ovde:

Bi2:
......U stilu Umberta Eka moram da kažem da je vrlo sumnjiva nagla smrt patrijarha Spiridona dva meseca posle Kosovske bitke kao i pitanje ko je stajao iza Jefrema koji ga je zamenio do izbora nove ličnosti. No tu smo već u možda najzabranjenijoj zoni kopanja, u crkvenim tajnama i misterijama........

Pozdrav Lj.....
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top