Moja poenta je bila samo da tvoja tvrdnja nije utemeljena. Postoji dosta psanih izvora iz habzburško-latinskog i katoličko-italijanskog miljea koji poistovećuju ta dva pojma, tj. da ukažem da ti opaska nije bila utemeljena.
Svaki istorijski izvor treba proučiti i razlučiti njegovo značenje. Ovaj koji sam ja bio postavio od biskupa Petra jeste
pismo. Ono nije službeni dokument koji se oslanja na pređašnje pravne izvore i koji propisuje nešto, kakav bi, recimo, bio
Statuta Valachorum. U tom dokumentu iz 1630. godine, pojam
Vlah je pravne prirode i opisuje objekte na koje se propisi odnose. Ovde se radi o deskriptivnom pismu, koji nema nikakve pravosnažne važnosti od njegovog pečatiranja, već mu je svrha da pruži opise.
Ja uopšte nigde nisam rekao da
u ranijim izvorima gde god se spominju, to se nikada ne odnosi na narod. Naprotiv, ja sam samo govorio o prirodi pojedinačnih istorijskih izvora. Postoje pisani izvori
i u ovo vreme koji prave distinkciju između etničkih Srba i Vlaha. Recimo, u pismu koje kralj Ferdinand upućuje hrvatskom banu Petru Kegleviću 1538. godine on kaže, povodom doseljenika koji se prebacuju preko granice:
Habzburški vladar ovde je napravio distinkciju, da ne dođe do brkanja. Pomenuo je Rašane ili Srbe, što su dva različita istorijska termina; kao kralj Ugara sasvim verovatno je pokupio rašanski egzonim koji je tamo bio podosta zastupljen (zbog toga što ugarski vladari nisu bili spremni priznati srpsko kraljevstvo na jugu, jer su sebe smatrali legitimnim kraljevima Srba), kao i Vlahe, za koje kaže da ih prosto nazivaju Ćićima.
Evo i jednog pisma hrvatskog plemića Nikole Jurišića svom kralju iz iste godine:
Pogledajte prilog 499783
Pismo pravi vrlo naočitu razliku između Srba (Rašana) i Vlaha, tj. Starih Rimljana, najverovatnije misleći na razliku u jeziku kojim se oni služe, a možda i (sada nisam siguran, već samo zaista pucam napamet ovako) veroispovesti i pismom (pravoslavci-ćirilica i katolici-latinica). A možda i kombinacija svega toga, no ono što je evidentno jeste da je postojala razlika između te dve grupacije došljaka iz krajeva Turske.
Te stvari očigledno nisu bile preterano jasne tim ljudima. Zašto? Iz prostog razloga što su
ne samo etnički Vlasi, već i Srbi koji su dolazili, bili u vlaškom ili vojnučkom statusu. Iliti, i Srbi i Vlasi su bili 'vlasi'. Zbog toga i nije jasno to Kuripešiču koji skoro deceniju pre Ferdinandovih odluka piše
Srbi, Vlasi, Ćići, pa čak i
Martlosi kao da je sve to odreda isto; zato što pominje ljude koji su bili istog položaja i koje se najčešće zvalo
vlaškim imenom u samom Osmanskom carstvu. U docnija vremena
skoro sva se gubi, npr. od akata kralja Ferdinanda II kralje 1597. godine ili famoznih
Stauta 1630. godine, iz prostog razloga što je za sve došljake iz Turske odomaćen
vlaški naziv. Iliti,
vlaško je ime postalo značajno jer je značilo očuvanje poreskih olakšica i prava na naoružanje; zadržavanje načina života i pod Latinima.
E sada, da li je bilo ko od tih
Srba bio svestan svoje etničke pripadnosti, kojim se jezikom služio, kojim su pismom pisali ljudi ukoliko su znali biti pismeni, koje su veroispovesti bili i da li taj etnonim označava gotovo izričito nešto od toga, pa i recimo samo geografsko poreklo iz geoistorijskog prostora srpskih zemalja...i to posebno pre slovenske crkvene organizacije u Habzburškoj monarhiji krajem XVII i početkom XVIII st...to je jedna sasvim druga tema. Ono što je ključna poenta i važno za ovu diskusiju, da ne širim previše u tom smeru gde će biti gotovo i nemoguće (znati kakve je svesti bio nepismeni seljak koji celi život sedi sa ovcama i povremeno se tuče kada ga povuče za ruku knez) dati vrlo precizne odgovore, barem bez opsežnog komparativnog pristupa na globalnom nivou radi istraživanja identiteta, jeste da
nema nikakvih osnova za ono što si ti bio insinuirao:
1) da je
velika većina hrišćana na području bosanskih i hrvatskih krajeva bila
etnički vlaška sve do XIX st.
2) da su ti ljudi
u preovlađujućoj meri koristili etnonim Vlah kao samoidentifikacijski i svoj narodni, prirodni
Uzgred, jedan od razloga zbog kojih he to postalo pežorativ u XIX stoleću u Hrvatskoj i Slavoniji (uz nešto drugačiji kontekst u Dalmaciji) jeste što je taj etnonim bio
u potpunosti iskorenjen u slučaju rimokatolika. Niko nije spominjao vlaško katoličko stanovništvo, već su svi listom bili nazivani Hrvatima. Neki su istraživači u docnije vreme spominjali da su postojali u srednjem veku stari
dobri i pošteni, neiskvareni Vlasi, no koji su još data bili integrisani u hrvatski etnos, dok se svim vlaškim doseljenicima i svim Bunjevcima podvlači da se radi o, jednostavno, prirodnim Hrvatima. S druge strane, svi pravoslavci su listom proglašavani Vlasima.
Tu leži taj pežorativni kontekst sa hrvatske strane; nije nikakva srpska agitacija došla u Zagreb i uvela taj pristup.
Nešto si pomešao.
Dicitur je
treće lice jednine prezenta pasiva indikativa od
dico. Ne bi imalo ni preterano smisla da zagrebački biskup toliko sve vreme piše o Vlasima i onda kaže za sebe da je jedan od njih.