Transcendentno i Dostojevski

U oblasti transcendencije, samosvesti , nase prave sustine, pojmovi "svrha i cilj" nemaju vazenja. Kauzalitet (uzrok- posledica) jeste forma opazanja razuma i odnosi se iskljucivo na objekte, ne i na supstanaciju koja niti nastaje niti nestaje.
Uzrok-posledica deluje apsolutno na sve sta postoji s tim sto posledica nije uvek predvidiva.

Tako da ne mozes traziti cilj. Volja je bezrazlozna a sta god nas cekalo posle smrti, sta god mi jesmo izvan pojave, to nesto je sustinski razlicito od svega ovoga sto poznajemo. Toliko razlicito da o njemu ne mozemo nista reci , misliti ili osetitil. Mozemo delic naslutiti, poput Dostojevskog, ali samo naslutiti. Pravo spoznanje samih sebe ceka svakog od nas sledece sekunde, minuta, sata, dana , meseca . godina....par decenija sigurno svidjalo se to nekom ili ne.
Naslutio sam i sam nesto ali ne bih o tome.

DA LI to sto nas ceka lici na nezamislivu srecu kako je opisao Dostojevski ili nezamisliv uzas kako stoji u Tibetanskoj knjizi mrtvih. .ili mozda lici na egzistenciju u kojoj smo sada .. ostaje pod znakom pitanja.
Sta stoji u Tibetanskoj knjizi mrtvih? Pa znas sta, gore je sve moguce a i ovde isto samo da neko hoce da tako bude. Sve je moguce kada postoji samo misao, kada misao kreira i mirao razara.
 
Ramox
Sta stoji u Tibetanskoj knjizi mrtvih? Pa znas sta, gore je sve moguce a i ovde isto samo da neko hoce da tako bude. Sve je moguce kada postoji samo misao, kada misao kreira i mirao razara.

Dao sam link ka postu u kome sam citirao nesto iz iste. A to je uklopljeno u moguca scenarija o necemu na sta ni Sopenhauer nije mogao dati odgovor jer je izvan mogucnosti saznanja

A sta je to sto znamo?

Znamo da posle smrti nije "nista" koje je pseudopojam bez znacenja kako je defintivno dokazao Bergson.

Znaci subjektivno posle smrti jeste nesto a ne nista ...a sta je to nesto?. Da li je to potpuno drugacije od svega sto poznajemo .transcendentno .ili princip individuacije ni posle smrti ne gubi svoju funkciju ostaje pod znakom pitanja.

U ovom postu broj 24. sam citirao to iz Tibetanske knjige:

http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=10523377&postcount=24
 
Dao sam link ka postu u kome sam citirao nesto iz iste. A to je uklopljeno u moguca scenarija o necemu na sta ni Sopenhauer nije mogao dati odgovor jer je izvan mogucnosti saznanja
Siguran si da je bas svim ljudima izvan mogucnosti zaznanja? A mistici?
Moje misljenje je da je moguce(dok smo jos na zemlji) ali da se do toga dolazi putem kojim je tesko proci.

Onda će jedna od pogubnih Furija Gospoda Smrti postaviti konopac oko tvog vrata i tegliće te unaokolo; ono će ti odseći glavu, iščupati srce, prosuće ti utrobu, polizaće ti mozak, popiti tvoju krv, jesti tvoje meso i glodaće tvoje kosti; ali, ti nećeš biti u mogućnosti da umreš. Iako će tvoje telo biti iseckano na komade, ono će opet oživeti. Ponovljeno komadanje izazvaće silovit bol i mučenje.
Bardo thodol - Tibetanska knjiga mrtvih
Ovo odgovara opisu hriscanskog pakla. Citao sam neke od vizija srpskih monaha i to je odprilike to. Crv koji nikada ne umire nagriza telo i tako u vecnost. Dolazi naravno u obzir da ta vizija nema bukvalno znacenje ali ko zna..

Sta mislis o vantelesnim(izvan tela) iskustvima?
 
sta je onda apsolutna ljubav?

ona je naravno jedino moguca u onostranome..ali znamo za ekstaze svetaca...za nevjerovatne ljubavi u ovom svijetu ..zar to ne bi bio isto moguci put oslobodjenja..kroz ljubav..znaci misterija konjukcije na djelu uzivo...skoro nemoguce ali i mogucnost nemoguceg postoji..ili? sad ces ti opet o tacki apercepcije..znam to..ali govorim sas nivoa jastva u ovom svijetu i polju ..znaci kao utjelovljenje nekog dijela moje volje..ono sto sada ja jesam...:).[/COLOR]
Ovo pitanje pripada ovoj temi.

Zelis zadrzati individualnost a dostici apsolutnu ljubav. Apsolutna ljubav je samo izraz ( i to umnogome problematican :think:) za dostizanje trasncendentnog u filozofiji ili mozda jasnije...Nirvane u Budizmu.

Govorimo o niravni ...ne mozes zadrzati ovu vrstu egzistencije i prigrlili onu koju intuicijom mozemo nazreti kao sustinski i fundamentalno drugaciju. Cak i u samosvesti volje vidimo da podela na subjekat i objekat tada prestaje da vazi, a ta podela defintivno nestaje kada napustimo forme opazanja razuma...prostor i vreme.

Sta je to tamo .... ne znamo...naslucujemo.. ali znamo sta nije. Sigurino nije objekat, samim tim nema ni podele na ja i ti...na jedno i mnostvo. Ma sta to bilo...to je nas dom i mnogo su indicija da je Dostojevski u pravu i da jedan trenutak toga vredi kao ceo ovaj zivot sa svom svojom individualnoscu.
 

da da...to je impersonalisticki odgovor..disolviranje sebstva...to jeste istina na jednm nivou ali na drugom je druga istina...:)

:) nirvana je sam omotac svijeta transcendencije i tamoshnje volje...:)
]pazi ti kazes
"Sta je to tamo .... ne znamo...naslucujemo.. ali znamo sta nije." ...mi samo donekle mozemo znati sta nije ali sta apsolutno tamo nije..
po vedama tamo jeste ZIVOT! LJubav..Bog...

ja sa tim nemam problem..moj problem je u ovom svijetu:) shvatiti tacnu zakonitost ovog svijeta..svoju uslovljenost i misteriju preobrazenja..
 
...taranscedentno i Dostojevski sam jednom poceo nevezano za ovaj naslov sagledavati kako je C,.Milos naslutio ili htio da tako bude, u tom slucaju je Milos iznio slutnju iscitavanja i slaganja vidio Dostojevskog sa Swedenborgom ali nigdje to nije pomenuo ali nesavjest ga je nagnala da u liku Svidrigajlova se nenaamjerno opomene...transcedentno-horizontalno je malo blize u slucaju Heidegera ili Tamo i Ovamo ali ovo Ovamo ili horizontalno vidimo isto dokle dopire osjecaj sveukupnosti sa vidljivo osjetne strane itd.
 

da da...to je impersonalisticki odgovor..disolviranje sebstva...to jeste istina na jednm nivou ali na drugom je druga istina...:)

:) nirvana je sam omotac svijeta transcendencije i tamoshnje volje...:)
]pazi ti kazes
"Sta je to tamo .... ne znamo...naslucujemo.. ali znamo sta nije." ...mi samo donekle mozemo znati sta nije ali sta apsolutno tamo nije..
po vedama tamo jeste ZIVOT! LJubav..Bog...

ja sa tim nemam problem..moj problem je u ovom svijetu:) shvatiti tacnu zakonitost ovog svijeta..svoju uslovljenost i misteriju preobrazenja..


,,,veoma cudno zakljucivanje!--..sta je tamo ...ne znamo...naslucujemo...ali znamo sta nije"
Veoma upitno zakljucivanje jer u matematici postoji nacin rjesavanja zadatka metodom odbacivanja sta nije rjesenje i time se do rjesenja dodje ?!
 
Uronjeni u paradoksalni odnos između apriorne težnje ka beskonačnosti i apsurdne konačnosti ljudskog života, često zaslepljeni suncem straha, stavljamo na oči razuma šarene naočare slutnje posthumnog trajanja i prepuštamo se šetnji po plaži empirizma, bez prevelike odgovornosti za svoje korake koji sada imaju opravdanje u tamnoj masi večnosti, koja nam se poput roršahove mrlje smeši i pušta nas da u nju učitavamo smislove koje nam je život oduzeo...
Evo jedne rečenice za početak...
 
,,,veoma cudno zakljucivanje!--..sta je tamo ...ne znamo...naslucujemo...ali znamo sta nije"
Veoma upitno zakljucivanje jer u matematici postoji nacin rjesavanja zadatka metodom odbacivanja sta nije rjesenje i time se do rjesenja dodje ?!

da da...taj metod..;) samo u ovom slucaju je upitno dal ga mozemo do kraja primjeniti..mada je logicno to sto rekosmo ;) ali postulati tog modela vaze i u filosu!
 
Uronjeni u paradoksalni odnos između apriorne težnje ka beskonačnosti i apsurdne konačnosti ljudskog života, često zaslepljeni suncem straha, stavljamo na oči razuma šarene naočare slutnje posthumnog trajanja i prepuštamo se šetnji po plaži empirizma, bez prevelike odgovornosti za svoje korake koji sada imaju opravdanje u tamnoj masi večnosti, koja nam se poput roršahove mrlje smeši i pušta nas da u nju učitavamo smislove koje nam je život oduzeo...
Evo jedne rečenice za početak...

dobra recenica ;)) sa toliko opisa..da mi ona plaza osta u umu..i ono sunce i naocari:)) :) ocito da sam pod uticajem ljeta;)) a ne konacnosti i beskonacnosti i apsurdnosti i vjecnosti...:) :zcepanje:
 
Na jednoj temi dobio sam pitanje "Da li se secam necega sto je bilo pre mog rodjenja?" kao odgvor na pitanje transcedentnog koje doticni ocito nije razumeo. Tamo sam mu pojasnio sta je transcendentno a to pre svega spada u ovu temu:

Sta je bilo PRE?

Pojmovi pre i posle izvedeni su iz prostora iz pojave i ne vaze za stvar po sebi. Ono sto zoves "vreme" zapravo je prostor kako je dokazao Bergson. Pravo vreme je nesto sasvim drugacije a sto se ne opaza niti moze meriti nit sto ima pre i posle.
Tako da ako postavis pitanje "Sta je bilo pre pojave?" postavljas besmisleno pitanje i pokazujes da nisi razumeo pojam "transcendentno"(izvan mogucnosti saznanja). Kada kazem "transcendentno" to je nesto poput znaka STOP na ulici. Znaci da svako razmisljanje staje. Dosli smo do granica mogucnosti ljudskog saznavanja. NEMA VISE PITANJA pred time .To je NEPOZNATO X. koje ukida i pre i posle, i bilo kakav prostor ... kao da si udario u zid. Eto to je transcendentno.
Pred tim "X" sa svojim epruvetama i retortama nemas sta da trazis. Ali zato postoji filozofija koja je to X naravno ne otkrila defitnivno, ali u mnogome naslutila sta bi to moglo biti.
 
Dobro jutro, društvance.

Priča za uz kafu:

KOLUMBAR - Dino Bucati

Kada je Stefano Roi napunio dvanaest godina, zatrazio je kao poklon od svog oca, pomorskog kapetana i vlasnika jednog lepog jedrenjaka, da ga povede sa sobom na brod.
“Kada budem veliki”,rekao je,”zelim da plovim morem kao ti. I upravljacu jos vecim i lepsim brodovima nego sto je tvoj.”
“Bog te blagoslovio sine”, odgovorio je otac. I kako je bas tog dana njegov brod trebalo da isplovi, poveo je decaka sa sobom.
.....


Hvala ti sto si nas podsetila jos jednom na tu pricu o Kulumbaru. Prica je poucna i zahvata u mnogo dublje oblasti duha nego sto mozda na prvi pogled izgleda.

Verujem da ce neki iz ove price izvuci pouku da ne treba bezati od zivotnih izazova vec se treba suociti sa njima... ali NE! Izvoriste Bukatijeve inspiracije isto je ono koje je dalo inspiraciju Havaradu Lavkraftu kada je stvarao svoje price o Ktulu.


Ktulu je cudovisite koje spava u dubinama okeana nesvesnog i koje nosi nesagledivi uzas.

cthulhu.jpg


Taj uzas je isti onaj koji Stefano oseca pred Kulumbarom. Doduse, Ktulu izranja sejuci stravu i ponovo zaranja u dubine nesvesnog sa potajnom pretnjom da ce se kad tad ponovo izdici. Nemamo prosvetljujuci susret sa Ktulom, kao sto imamo sa Kulumbarom, ali oni su jedno isto i ,kao sto vidis, radi se o necemu mnogo visem od banalnosti ovoga sveta.Radi se o samoj transcendenciji, o samom duhu kao supstanciji ovoga sveta.

A kada se mozemo suociti sa njom?

E tu zahvaatmo u pitanje koje izazva uzas jer odgovor glasi... tek kada stignemo na luku ka kojoj plovi nas brod zivota. Ceo nas zivot je samo priprema za susret sa Ktulom.

Celog zivota slutimo taj susret ...i pokusavamo da ne mislimo o njemu. Ali....

Ktulhu živi i čeka u mraku.
Što je isplivalo može i potonuti,
a što je potonulo može se uzdići.

Čujemo NJEGOV poziv i čekamo
našu neizbežnu sudbinu.

Najmilostivija stvar na svetu je nemogućnost ljudskog uma da poveže i
razume sopstveni sadržaj.
Jednog dana će spoznavanje zaboravljenog znanja
otvoriti takve užasavajuće poglede na stvarnost,
i naše zastrašujuće mesto u njoj,
da ćemo ili poludeti od tog otkrića
ili pobeći od smrtonosnog svetla
u mir i bezbednost novog mračnog doba.

Hauard Lavkraft

Ktulu jeste zastrasujuci ali on je i Kulumbar koji nosi biser namenjen nama.
Biser skriven u okeanima transcendencije.

ps. Ko nije procitao Lavkrafotvu pricu, a posto ce je tesko naci (ja nisam uspeo) moze da pogleda ovo izuzetno filmsko ostvarenje. Snimljeno je 2005. godine u crno beloj tehnici i na nacin nemog filma. Ostvarenje prenosi pricu verodostojno:

 
Огледала имају тај мистичан карактер јер призивају свести архетип преображаја или подсећају заспалог човека на његову заспалост, заробљеност у материју и материјализам насупрот правом и суштинском свету који је заборавио.
Ради се о подели на појаву и ствар по себи. Пре него што нам је филозофија омогућила да до те поделе дођемо снагом људског ума, она се наметала као несвесна слутња да појавни свет око нас није стваран. Да је он само одраз нечега сасвим другачијег а што је прави реалан свет на који смо заборавили. Из те слутње проистекли су сви ти митови, сујеверја и приче о огледалима. Једна од најпознатијих је ова:

Нимфа Ехо заљубила се у Нарциса, али он ју је одбио. Због тога се молила боговима да Нарцис пати од неузвраћене љубави баш као што је он учинио њој. Молитву је услишала богиња Немезида те га проклела да се заљуби у властити одраз.
Waterhouse_John_William-Echo_and_Narcissus.jpg


На послетку Нарцис умире сломљеног срца те доспева у Хад где га заувек мучи његов одраз у реци Стикс.

Нарцис није симбол само оних малобројних поремећаја либида који се могу свести под нарцисоидни синдром заљубљености у самог себе, већ је он симбол сваког човека уопште. Добивши свест и интелект, човек је стекао могућност креирања опажаја-слика наспрам себе као субјекта. Те слике су појава или одраз ствари по себи која се појављује а која је суштински другачија од свог одраза. Међутим, људи то не знају. Они мисле да су слике суштина ствари. Да постоје као такве изван опажања; да је оно што виде ствар по себи а не само одраз исте за њих. Они су попут Нарциса који је заљубљен у одраз уместо у божанску нимфу Ехо коју не примећује и за коју чак и не зна, иако је божански свет ствари по себи основа нашег духа и самим тим основа појавног света око нас а који је у нама заправо.

Зато приче о огледалима имају тај нуминозан карактер јер нас подсећају на метафизичку суштину, на давно заборављени свет из кога смо доспели овде међу његове одразе а на кога смо заборавили. Огледало нас на тренутак тргне из сна материјализма или подсети нас на нашу заробљеност у материју.
Али та осећања су амбивалентна што може показати још један познат мит о огледалима или онај о Медузи и Персеју. Свако ко погледа Медузину главу претвара се у камен, зато је могуће гледати је само кроз одраз.
Овај мит исказује страх од трансцендентног или од света ствари по себи или исказује оно што је у библији изречено речима "Не може човек видети бога и бити жив". Одатле језа која прати огледала од давнина. Осим што нас подсећају на прави свет изван појаве, такође и призивају страх од њега. Страх који осећамо пред Ктулом или Колумбаром, још једним симболима сопства. Али као што Колумбар заправо није опасан већ носи у својим устима бисер који је кључ свих блаженстава. Као што Ктулу изазива страх али илузоран страх, исто тако Нарциса изван одраза чека нимфа Ехо а у свету одраза чекају га илузорне слике или опажаји. Ма шта био свет ствари по себи он је наша суштина. Наш прави хабитат. Наш циљ који ниједна материјалистичка илузија не може потпуно уклонити из свести. Он нам се јавља као слутња на сваком кораку.
 
Na istoku to zovu prosvetljenje...Koliko sam čitao stekao sam utisak da je uvod u taj vrhunski uvid nevezivanje za svoje telo, misli, želje i osećanja...Mislim da je budizam razvio mnogo metoda kako težiti kao tom doživljaju, ali ne znam da li bi se ozimon ljutio da temu prebacimo na to polje...
 
Достојевски је наслућивао трансцендентно. Њега исто тако наслућујемо сви, али ипак та слутња једино кроз филозофију може постати знање. Ево, рецимо верници исто тако наслућују да оно што зову "бог" није од овога света тј да је изванпросторне реалности, али када им неки сирови реалсита затражи доказ тога не умеју да му одговоре јер имају интуицију али не и знање којим би исту оденули.


Ако је нешто ван просторне реалности онда не можеш очекивати да ти неко на то покаже прстом.

Изван просторно је трансцендентно што значи да је изван могућности било каквог искуства на начин сазнања. То наравно исто чини несазнајним, а самим тим га и издваја од сваке анализе или додељивања атрибута, што значи да све те црквене маштарије које говоре о неком богу оцу који награђује и кажњава , који је нешто створио бла. бла.. немају никакве везе. Али ако оне немају никаве везе не значи да то извапросторно и несазнајно не егзистира.. МА ШТА ТО БИЛО.

Додуше, не можемо се зауставити пред тиме као да смо у 19. веку када је Кант уништио спекулативну теологију и спекулативну метафизику. Шта би трансценденто или то што многи зову "бог" могло бити и данас не знамо..али ипак имамо неке назнаке захваљујући посткантовској филозофији.

У једној речи могу рећи да је оно што зовете бог блиско ономе што у самосвести нализимо као вољу.. или ономе што у самосвести налазимо као трајање. То је својеврсна врста егзистенције досутпна непосредној свести и блиска вољи и трајању. То је све што можемо док смо у животу наслутити о томе. То је као штоп видиш негативно знање које каже шта није..или шта нас не чека после смрти. Н ечека нас никаков "ништа" које је псеудопојам без значења, самим тим нас чека НЕШТО ...трансценденто ,непојмљиво које на овај негатвиан начин констатујемо, а на непосредан бар делимично позитивно наслућујемо.

Ето, то ти је доказ! Он као што видиш захтева укључење мозга тј размишљање. Жао ми је . Знам да је много лакше гледати у епрувете и реторете, знам да сте на то навикли и да сте зато заборавили мислити... али тим зверањем у епрувете ништа нећете ни сазнати. Укључите мозак!
 
Prerano si me Ozi nazvao filozofom iz epruveta i retorti...:hahaha:
Ali štos je bio OK...mada se ne sečam tačno kad i na kojoj temi...
Razlika,to sam več rekao,između nas je psihološka:ti introvert,ja ekstrovert,ti idealista,ja realista itd...
Ali u osnovi-NIŠTA MI TOM RAZLIKOM NE MENJAMO!
Eto,ja bih u svemirskim prostranstvima i kosmologiji da nađem ODGOVORE,a ti ih tražiš U SEBI...
Tražimo odgovore na istom MESTU!!! Kako god mislio!
Da li tražimo Boga,volju,monade,relativnost,sinhronicitet-SVE JE TO OD OVOG SVETA,a pobrojano samo naše reči kojima nešto kao pokušavamo često zamagljujući i ono šta je čak i vidljivo...
 
Спољашњи свет јесте скуп слика које ствара наш сопствени разум на тај начин објективишући "ствар по себи" која је нешто суштински рзличито од тих слика.
Сада, док смо у животу, та наша субјективна егзистениција вођена разумом и његовим сликама је континуитет. Нема прекида. Обично се мсили да ми имамо искуство одсуства свести а то је апсурд. Када рецимо неко каже "био сам у дубоком сну без снова" при томе је свестан да свеснији не може бити и замишља себе како спава. То ето људи зову стање "дубоког сна". :neutral:

Значи, ми смо тренутно заробљени "велом Маје" ..сликама које зовемо "спољашњи реалан свет".

Маја креира илузоран појавни свет Самсаре у Хиндуизму
91433.2503074.jpg


Међутим, интелект није тако моћан, није тако савршен, вео Маје се може овде онде подерати... дајући нам бар назнаку шта би ствар по себи изван појаве могла бити.

Такви тренуци нису чести а то су и само назнаке, магловите ресе, слутње.
Такви тренуци су веома значајни за индивидуу. Они подсећају човека на његову праву природу, праву суштину. Они су нешто што је познато као мистично искуство..увид у онострано..тј у ствар по себи. Тек нам је филозофија довела до знања и до извесности нешто што се наслућивало одвајкада.

Увид у онострано... алхемичарска слика
0812.jpg


Али можда је најбољи опис дао Достојевски.

I ja osetih kako se nebo spusti na zemlju i proguta me. Boga sam osetio kao jednu uzvišenu duboku istinu i osećao sam kako me on prožima. Da, postoji bog, uzviknuh ja. Šta se posle toga desilo, ja ne znam. Vi i ne slutite kako božansko osećanje milja obuzima epileptičara jednu sekundu pre napada. Ja ne znam da li je ovo milje trajalo sekundama ili satima, ali verujte mi da ne bih želeo sve radosti sveta za ovo... Da, isplati se dati čitav Život za jedan takav trenutak... U ovim minutima bila mi je jasna duboka, čudovišno lepa reč: doći će jednom doba kad vreme neće više postojati.
Cristo_degli_abissi.jpg

Ima sekundi kad vi iznenada osetite večnu harmoniju, koja ispunjava čitavo biće: To je kao kad čovek iznenada oseti u sebi celu prirodu i kaže — da, to je istina... to nije samo ljubav, to je više nego ljubav. Užasno je kako su ta osećanja tako jasna, a radost tako ogromna... U ovih 5 sekundi ja preživljujem čitav jedan život, čemu celokupni razvitak, kad je cilj već postignut.
Dostojevski
[/QUOTE]

Међутим, ово што је доживео Достојевски је својеврсни "повратак у Еден" док већина људи која дође у додир са истим, сусретне се заправо са пламеним мачем Габријела који чува улазак у Еден након што смо истерани из њега. ...метафорички речено.

Та језа се осети кад год начела разума престану да важе. када угледамо последицу без узрока и слично јавља се одбрамбена реакција свести пред ситуацијом у којој појавни свет губи своју неприкосновеност.

Iz te slutnje potiče onaj tako neuništiv i svim ljudima (možda čak i razboritijim životinjama) zajednički užas, koji ih iznenada obuzima, kad nekim slučajem pogreše u primeni principiuma individuationis, pošto im se učini da načelo razloga - u bilo kojem od svojih oblika - dopušta izuzetak: na primer, kad se desi da do promene dođe bez uzroka; da neko poveruje kako je video mrtvaca opet među živima; da su prošlost i budućnost prisutne; da je daljina blizu. Ogromni užas zbog tako nečeg temelji se na čiinjenici da ljudi ne znaju šta će s formama saznanja pojava, a jedino ih ove forme odvajaju od ostalog sveta.
Шопенахуер
 
Субјективна егзистениција је континуитет.Нема прекида, нема субјективне егзистенције док смо у животу, а коју смењује непостојање, већ увек има за нас нешто, ма колико то нешто сазнању док смо живи непојмљиво било.

Међутим, схавтивши то, многи износе овакво мишљење:

Пренећу питање и одговор који може појаснити ту тему:
Ako ce deo mene i posle smrti da postoji, ali kao neki drugi oblik, dakle postojace kao metaficko nesto, onda ja za sigurno mogu tvrditi da posle smrti nema nista jer to nesto nije vise ono sto sam ja nekad bio!

Разумем шта хоћеш рећи. Ти би хтео да будеш управо та индивидуда која си данас у животу. Нећеш да и даље постојиш а да рецимо о том твом индивидуалитету не знаш ништа, јер то нећеш бити тада ти.

Али, сва ова твоја питања извиру из тога што ниси довољно промислио то своје ЈА чију даљу егзистенцију захтеваш. Тражиш да индивидаулно ЈА и даље постоји несвестан тога да је оно само одраз у нашем сазнању нечега што можемо звати "суштинско ја".

Ма шта то суштинско ја било изван свести, изван овог начина постојања, то је наше право биће. И пробудивши се у њему , ова индивудална егзистенција само ће се придружити свим осталим егзистенцијама у оној врсти посотјања које није ни једно ни мноштво, иако у себи садржи све што је било и што ће бити..
Ти заправо тражиш да одбациш то суштинско ЈА које у себи садржи на начин прожимања сва ЈА свих живих бића која су икада живела и која ће икада живети..све зарад једног јединог индивудалитета кога сада живиш.

Међутим, ово су теме на граници спознајног које увелико залазе у метафизику. Зато ћу пренети нешто што сам раније писао како бих то евентуално појаснио:

Sve sto je postalo opazajem osim sto je predstava mora imati svoju egzistenciju izvan predstave. Svaki objekat mora imati subjekat kao svoj neodvojivi korelat. Tako da subjekat koji zovem "JA" jeste subjekat kako mene tako i svakog opazaja , predstave ispred mene.
To je slicno morskom polipu ,zivotinji koja ima mnostvo glava a zajednicko telo i koja je veoma dobra analogija.

clove-polyp.jpg


Uzmimo ovde da svaka glava poseduje individualnu saznajnu svest i pita se o realnosti ostalih glava oko nje. Pita se da li te glave postoje kada ih ona ne saznaje ili ne, da li je ta jedna glava jedina realna i sanja ove ostale? Lako se moze iz ove analogije uvideti resenje.

Kada ova glava koja se pita pogleda u sebe naci ce subjekat ili ovo zajedinicko telo. Ali isto to telo naci ce i svaka druga glava koja to isto ucini.
Subjekat ili ono jedino realno ...jeste zajednicki svim predstavama . Pitanje je jedino da li su ostala bica u mogucnsti da skrenu pogled sa zida u Platonovoj pecini i obrate paznju na njega u sebi ili ne. A sustinski kada kazem "JA" ...mislim na istu imanentnu ..transecendentnu sustinu unutar sebe ..kao i unutar svih ostalih. To je jedno bice. Jedno u metafizickom a ne matematickom smislu. A interesanto da upravo u snovima mozemo naslutiti kako to zapravo izgleda. Kada sanjamo nekog drugog koji je u isto vreme ja. Verovatno je svako od vas to doziveo u snovima. Mozda je to nesto najblize sto nam moze pokazati sta smo mi zapravo , sta je nasa sustina....sta nas ceka posle smrti. Ceka nas takvo JA. KOJE JE SVACIJE I NICIJE.

Pa ipak, za saznanje koje volja nije podmitila nema prirodnijeg pitanja nego što je ovo: beskrajno vreme proteklo je pre moga rođenja, šta sam ja bio za sve to vreme? - Metafizički, možda bi se moglo odgovoriti ovako: „Ja sam uvek bio ja, to jest svi koji su za sve to vreme govorili ja bili su upravo ja."
Artur Sopenhauer
 
Na jednoj temi dobio sam pitanje "Da li se secam necega sto je bilo pre mog rodjenja?" kao odgvor na pitanje transcedentnog koje doticni ocito nije razumeo. Tamo sam mu pojasnio sta je transcendentno a to pre svega spada u ovu temu:

Sta je bilo PRE?

Pojmovi pre i posle izvedeni su iz prostora iz pojave i ne vaze za stvar po sebi. Ono sto zoves "vreme" zapravo je prostor kako je dokazao Bergson. Pravo vreme je nesto sasvim drugacije a sto se ne opaza niti moze meriti nit sto ima pre i posle.
Tako da ako postavis pitanje "Sta je bilo pre pojave?" postavljas besmisleno pitanje i pokazujes da nisi razumeo pojam "transcendentno"(izvan mogucnosti saznanja). Kada kazem "transcendentno" to je nesto poput znaka STOP na ulici. Znaci da svako razmisljanje staje. Dosli smo do granica mogucnosti ljudskog saznavanja. NEMA VISE PITANJA pred time .To je NEPOZNATO X. koje ukida i pre i posle, i bilo kakav prostor ... kao da si udario u zid. Eto to je transcendentno.
Pred tim "X" sa svojim epruvetama i retortama nemas sta da trazis. Ali zato postoji filozofija koja je to X naravno ne otkrila defitnivno, ali u mnogome naslutila sta bi to moglo biti.

Možda moje pitanje može imati prizvuk ironije, ali ja sam ozbiljna kad pitam : jesu li se filozofi dogovorili : može li se, ili se ne može spoznati transcedentalno. Ukoliko se transcedentalno može spoznati, da li je ishodište naše spoznaje logika, mistika, mašta, meditacija, ili neko sasvim drugačije stanje svesti ?
Ukoliko pojam transcedentalnog prevazilazi mogućnost ljudskog saznavanja, ukoliko je ono " nešto poput znaka STOP na ulici", kako si onda došao do zaključka da je Dostojevski imao spoznaju transcedentalnog ? Da li si izdvojio Dostojevskog samo zato što je on opisao stanje pre epileptičnog napada da bi rekao da u tako izmenjenom stanju svesti čovek spoznaje transcedentalno? Da li je to stanje svesti merodavno samo zato što su stari narodi verovali da je to "sveta bolest" ?
Dostojevski opisuje svoju spoznaju Boga, ali nije on jedini u književnosti koji je opisao lično prosvetljenje.
 
Možda moje pitanje može imati prizvuk ironije, ali ja sam ozbiljna kad pitam : jesu li se filozofi dogovorili : može li se, ili se ne može spoznati transcedentalno.

Што се тиче трансцендентног (трансцендентално је нешто сасвим друго) оно је изван могућности сазнања, зато се и означава том речју. Да осим сазнања немамо никакве друге могућности искуства то би била завршена прича. Или, морали би се помирити са тим да се сви елементи нашег сазнања тичу само појаве а не ствари по себи и да самим тим о овој другој не знамо апсолутно ништа.

Међутим, сазнање и појава не исцрпљују сво наше искуство. Постоји у том искуству и нешто што нисмо стекли сазнањем , самим тим то нешто нам иако не потпутно, може дати бар делић онога што је изван сазнања.

Дакле, да би бар наслутили шта је то иза, морамо потражити друге моћи духа него што је сазнање . Те друге моћи јесу увиди у непосредне чињенице свести међу којима ћемо пронаћи и садржаје који нису стечени сазнањем а који нам могу приближити шта би ствар по себи изван ове врсте егзистенцније ,везане за форме интелекта, могла бити.
Да ти садржаји непосоредних чињница свести нису нека фантазмагорија, неко сањалаштво, него сама супстниција свега, може ти показати оно што зовеш време или трајање, а шо је управо нешто до чега не долазимо сазнањем већ својеврсном интуицијом. Време је интуиција а не опажај. А шта имаш реалније и супстанцијалније од времена на овом свету. А управо је то време нешто до чега долазимо непосредним искуством увида у чињенице своје сопствене свести где време једино и обитује.

Такође, оно што зовемо воља, исто је тако нешто што стичемо тим другим моћима духа него што је сазнање. Зато је Шопанхауер у вољи нашао показатељ шта би ствар по себи могла бити.Она је блиска ономе што у самосвести налазимо као вољу.

Иако не знамо шта је суштина изван појаве, имамо ,као што видиш, неке увиде. И ти увиди нису стечени сазнањем, већ су стечени другим моћима духа. Сви људи имају те друге моћи, али их нису свесни.
Рецимо, кад год споменеш време, у свести имаш интуицију времена, али је ниси свесна као таквог, већ мислиш да је време исто што и опажај једне линије у простору.

Da li si izdvojio Dostojevskog samo zato što je on opisao stanje pre epileptičnog napada da bi rekao da u tako izmenjenom stanju svesti čovek spoznaje transcedentalno? Da li je to stanje svesti merodavno samo zato što su stari narodi verovali da je to "sveta bolest" ?
Dostojevski opisuje svoju spoznaju Boga, ali nije on jedini u književnosti koji je opisao lično prosvetljenje.

Издовјио сам Достојевског јер је он очито доживео на основу тог описа управо то непосредно искуство увида у онострано.
 
Da li je moguce da nas posle smrti doceka neka gora realnost? I da ova stecena filozofska znanja mogu da naprave neku razliku u tom "novom svetu"? Ili bi to bilo stanje u kom je jednostavno sve savrseno i nema brige?

Таква питања су трансцендентна што значи да не можемо имати дефинитивне одгoворе. Оно што знамо јесте да је појавни свет каквим га опажамо завистан од наше свести и да са неком променом или нестанком исте нестаје и објективан свет као такав. Оно што остаје је ткз. ствар по себи, која је нашем сазнању потпуно непојмљива врста егзистенције. То је нешто сасвим другачије од свега што познајемо.Колико је то другачије можеш стећи представу ако кажемо да се ради о егзистенцији која не подразумева даље трајајње. Пред тако нечим интелект стаје.

То је оно што знамо, а оно што не знамо је када долази до нестанака појаве и сусрета са таквом егзистенцијом? Да ли је смрт тај тренутак или не. Е ту нам остају само спекулације.
Pa tako Iz onoga sto znamo mozemo reci da je Dostojevski u pravu, i da nas sa nestankom intelekta i njegovih formi ceka nesto slicno ovome:

I ja osetih kako se nebo spusti na zemlju i proguta me. Boga sam osetio kao jednu uzvišenu duboku istinu i osećao sam kako me on prožima. Da, postoji bog, uzviknuh ja. Šta se posle toga desilo, ja ne znam. Vi i ne slutite kako božansko osećanje milja obuzima epileptičara jednu sekundu pre napada. Ja ne znam da li je ovo milje trajalo sekundama ili satima, ali verujte mi da ne bih želeo sve radosti sveta za ovo... Da, isplati se dati čitav Život za jedan takav trenutak... U ovim minutima bila mi je jasna duboka, čudovišno lepa reč: doći će jednom doba kad vreme neće više postojati.

Ima sekundi kad vi iznenada osetite večnu harmoniju, koja ispunjava čitavo biće: To je kao kad čovek iznenada oseti u sebi celu prirodu i kaže — da, to je istina... to nije samo ljubav, to je više nego ljubav. Užasno je kako su ta osećanja tako jasna, a radost tako ogromna... U ovih 5 sekundi ja preživljujem čitav jedan život, čemu celokupni razvitak, kad je cilj već postignut.
Dostojevski

A mozda nas ceka ovo:

Onda će jedna od pogubnih Furija Gospoda Smrti postaviti konopac oko tvog vrata i tegliće te unaokolo; ono će ti odseći glavu, iščupati srce, prosuće ti utrobu, polizaće ti mozak, popiti tvoju krv, jesti tvoje meso i glodaće tvoje kosti; ali, ti nećeš biti u mogućnosti da umreš. Iako će tvoje telo biti iseckano na komade, ono će opet oživeti. Ponovljeno komadanje izazvaće silovit bol i mučenje.
Bardo thodol - Tibetanska knjiga mrtvih

Takodje sa smrcu mozda ne dolazi do stapanja sa sustinom izvan prostora vec hteti saznati i nacin egzistencije u vidu subjekta i objekta postoji i dalje, i da nas ceka nesto slicno kao do sada, poput ovoga:

Videćeš svoj dom, prisutne, svoje rođake, i leš, i pomislićeš, »Ja sam mrtav! Šta da radim?«, a, budući da će te tištati osećanje silovite tuge, misao će ti se javiti, »O, šta sve ne bih dao da posednem telo!« I, tako misleći, posvuda lutaćeš tragajući za telom.
Čak iako si mogao da uđeš u svoje mrtvo telo već devet puta zahvaljujući dugom vremenskom razdoblju tokom kojeg si boravio u Čonjid Bardou ono se već smrzlo, ako je zima, istrulilo je, ako je leto, ili su ga, pak, tvoji rođaci već spalili ili zakopali, ili su ga bacili u vodu, ili su ga izložili pticama i divljim zverima. Zbog toga što ne nalaziš ni jedno mesto kojem bi se priklonio, ti ćeš biti nezadovoljan i imaćeš osećaj kao da si stisnut u pukotinama i naborima između stenja i kamenja. Iskušavanje ovakve vrste jada odigrava se u Posrednom stanju kada tragaš za ponovnim rođenjem. opet Tibetanska knjiga mrtvih

Ma sta bila luka ka kojoj plovimo to je nasa luka i nas pravi dom izvan iluzije. Posto je Sopenhauer iscrpeo mogucnosti ljudskog saznanja, ono sto ostaje jeste jedno veliko NE ZNAMO jer ne mozemo znati. Ostaju nam samo prolazne intuicije. Bergsonove "maglovite rese"...a sve pomesano sa formama intelekta kojih se jednostavno ne mozemo osloboditi i za koje je svest neodvojivo vezana.

Ipak i ono sto znamo ..mnogo je. Intelekt ne moze otkloniti veo Maje ali ga moze bar delimicno strgnuti a u tome se krije nesto veliko. Veliki dar koji sleduje svakom filozofu....metafizicka uteha.
 
Dok mi ovde šopenhaurišemo,u Siriji i Egiptu kuršumi i bombe rasprskavaju moždanu masu po zidovima i trgovima...
O autoputevima da ne pričamo-tamo se vodi treći svetski rat! ! !
Iskolačene oči poginulih svedoče o blaženstvu smrti...
 
Poslednja izmena:

Back
Top