...i koliko vremena zajedno parovi treba da provode zajedno? zar je toliko strashno shto zzelim da odem do svoje porodice, da odem do svoje sestre i drugarice, da se vidim sa drugarima... ne mogu ochekivati da idesh sa mnom uvek i jasno mi je da ti je to ponekad mrsko, ali zashto je onda toliko strashno da ja odem sama? moja porodica je moj oslonac... i ja sam njima. nedostajem im. nema me dugo vec. to ne znachi da mi ti nisi na prvom mestu. to shto si na nekom "trecem ili chetvrtom mestu u mom rasporedu" ne znachi da mi nisi prioritet, vec da su oni stalno na tom yebenom drugom mestu i da moram jednom, nekad i njih da namirim. zato shto se srde i ljute... a ja to ne zzelim... i eto.
...i na kraju....
...kako neko mozze toliko da se voli kao ja i ti, a da se toliko ne razumemo. nije kao da se pretrgnemo od razgovora, ali svaku moju recnicu ti chujesh potpuno drugachije, tako da ona nema smisao onog shto sam rekla... i ne kazzem da nije i obrnuto... kako mozzemo toliko da se slushamo, mi se slushamo, oh, da... ali se nishta ne chujemo. ne dopire. i eto.