...mislim da polako, ali sigurno uvidjam da si u pravu.... ovo, ne, nece ici ovako.... ja stvarno ne mogu da dam vishe od sebe.... ubih se trudeci se.... hej, u zzivotu se nisam ovoliko trudila za nekog... ali, kako kazze nash narod.... "ko mozze vishe, mozze i manje".... tako, od izmorenosti i umora, polako pochinjem da posustajem i da ne ispunjavam one visoke standarde koje sam sama ja (glupacha) postavila.... i sada, moram da pravim vreme, moram da se stvaram ni iz chega, chila i vedra, da se brinem i da mislim o tebi.... da te podrzavam, da te teshim, da ti dajem snage i da te bodrim... nadajuci se da ces nekad, kada meni to bude potrebno, a potrebno mi je sada, ti uraditi neshto, chime cesh mi dati podrshku i podstrek.
....a ja, evo, posustajem....
...i ne dobijam nishta....
...nishta, sem prekora....
...jedno "kako si?" i jedno "razumem" bi bilo dovoljno....
...zayeb....