To je Grčević detaljno objasnio u svojoj knjizi iz 2019., i bilo bi predugo da nabrajama sve dijelove o tom..
Nema to s (h)rvanjem nikakve veze..
Makedonski toponim
Arvati star je i nastao je prema etnonimu njegovih utemeljitelja. O tom svjedoči zapis bugarskoga nadbiskupa Bazilija s početka XIII. stoljeća. Čekajući na dopuštenje za prijelaz kroz bizantski Drač na putu prema Papi, on je boravio u
kolovozu 1203. u »selu Hrvata« (»in villa Cravatochori«) (Acta I 1913: 41, br. 127). Hrvatski albanolog i povjesničar Milan Šuflay (1879.—1931.) s pravom smatra da je to selo po svoj »prilici identično s današnjim mjestom Hrvati u Donjoj Prespi« (Šufflay 1925: 110).[1] U tom selu danas žive Albanci i Makedonci.
[1] Niko Županić piše 1914. da se to selo zove Hrvati ili Grvati i da je možda osnovano za vrijeme Turaka koji su ga naselili robljem iz Hrvatske i jugoistočne Kranjske (Županić 1914: 111). Međutim, on nije znao za selo »Hrvata« na Prespanskom jezeru u blizini jednoga od najvažnijih rimskih magistralnih putova koji je spajao Bospor i Drač.
.....................
Otprilike 200 km od bitoljskoga naselja
Arvati u smjeru Jadranskoga mora u Albaniji postoje toponimi koji svjedoče da su se nositelji imena
Hrvat naseljavali i ondje. Ti toponimi zabilježeni su u poreznom registru Albanskoga sandžaka iz 1431. koji je 1954. objavio
turski povjesničar Halil İnalcık (1916.—2016.).[1] U registru se navode naselja
Aşağı Hırvate (
Donji Hrvati, u registru se to naselje zove i samo
Hırvat) i
Hırvatova (İnalcık 1987: 5, 95, 138). Prema zemljovidu Halila İnalcıka ta su se sela nalazila u Muzakiji, plodnoj zemlji između rijeka Seman i Shkumbin. U njihovoj okolici ima više toponima koji upućuju na slavenski supstrat pa naselja koja su se zvala
Hrvati možda nisu bile jedine tamošnje hrvatske kolonije. Prema İnalcıku i hrvatskomu arheologu i povjesničaru Vladimiru Markotiću naselje
Aşağı Hırvate u novije se vrijeme zove
Kruatje (Markotic 1960: 26). To ime danas više nije u (službenoj) uporabi, nego se rabi njegova kraća inačica
Krutje. U općini
Krutje koja pripada okrugu Lushnja nalaze se susjedna sela
Krutje e Siperme i
Krutje e Poshme (
Gornje i Donje Krutje). Uporabne inačice službenoga naziva
Krutje jesu
Kruatje i
Kruati.[2] Riječ je o toponimima koji su izvedeni od latiniziranoga oblika etnonima
Hrvat (
Kroat). Nepoznato je kada su izvorni toponimi latinizirani. U Gornjem Krutju nalazi se srednjovjekovna pravoslavna crkva sv. Nikole.[3]
Toponimi
Aşağı Hırvate i
Hırvate vrlo su lako mogli nastati u sklopu iseljavanja raških Hrvata preko Makedonije, rimskom magistralnom cestom
Via Egnatia koja je povezivala Drač s Bosporom i koja je prolazila pored sela
Hrvata u Makedoniji, no dotični se toponimi u Albaniji mogu tumačiti i drukčije. Hrvatski povjesničar Vladimir Košćak (1921.—1999.) veže ih uz starije vremensko razdoblje u sklopu teze »da su Hrvati, kao vojnički narod konjanika i stočara, na poziv cara Heraklija zaposjeli vojničkim posadama stare rimske provincije Norik, Savsku Panoniju, Dalmaciju, Prevalitanu i Epir, kako bi na toj liniji suzbili i sprečavali protubizantski savez između Avara i Langobarda u Italiji. Hrvati su na taj način preuzeli ulogu graničara Carstva i dobili u posjed spomenute provincije. Naravno da su se ubrzo nastojali osamostaliti, ukoliko su ikad i bili u nekom zavisnom položaju. Međutim, kao i Crvena Hrvatska na krajnjem jugu, tako je i Karantanska Hrvatska na sjeveru postojala tek prva dva stoljeća [VII.—VIII.] i ubrzo je izgubila hrvatski narodni značaj. O njima ipak govore ostaci hrvatskih toponima kako u Albaniji, tako pogotovo u Koruškoj.« (Košćak 1984: 216)
Neovisno o tom jesu li toponimi
Aşağı Hırvate i
Hırvate nastali onako kako pretpostavlja Košćak, ili pak odvajanjem i prijelazom jednoga dijela raških Hrvata iz Makedonije putem
Via Egnatia u Albaniju, što se meni čini vjerojatnijim, sigurno je da su se raški Hrvati iseljavali i u Bosnu i Hrvatsku i u unutrašnjost Srbije prema Beogradu.
................................
U selu koje se zove
Srđani, i za koje se u popisu vojske Bosanskoga sandžaka kaže da pripada
Rasu (danas
Stari Ras na Sandžaku), tamošnji Aferidun-beg imao je 30 merdova (podanika): trojicu iz turskoga grada Adane, devetoricu iz azijskoga dijela Turske (»Anadol«), jednoga iz Istanbula, jednoga iz grada Edirne, jednoga iz anatolskoga Akšehira, dvojicu Mađara, dvojicu Ungurusa (?), šestoricu s oznakom
Bosna i trojicu s oznakom
Hrvat (Aličić 1976: 198).
U selu koje se zove
Viduhovo, koje pripada Rasu, Sinan-beg imao je 8 merdova od kojih jedan ima oznaku
Hrvat, a ostali oznaku
Bosna.
U selu Šare, koje također pripada Rasu, tamošnji beg Mehmed imao je 10 merdova: dvojicu
Hrvata, a ostale s oznakom
Bosna.
U selu koje se zove
Slavogošte, koje pripada Sjenici, dva su merda: jedan s oznakom
Bosna, a drugi s oznakom
Hrvat (Aličić 1976: 184).
U selu
Vidobrenićima, koje pripada Zvečanu, tamošnji beg Mustafa imao je 9 merdova, od čega trojicu
Hrvata, trojicu s oznakom
Bosna, jednoga
Albanca (
Arnaut), i jednoga
Ungurusa.
............................
U selu Prislonici u općini Čačak živio je Branko, sin Hrvojina (Aličić 1985: 167). U selu Nevadu (Nevade) u općini Gornji Milanovac živio je Jovan, sin Hrvatina (Aličić 1985: 257). Na prostoru općine Gornji Milanovac živio je i Petri, sin Hrve, u selu koje se nekoć zvalo Andretinica (Aličić 1985: 338). U danas nepoznatom selu Gornji Milić, također u Rudničkoj Moravi, živio je Đurađ, sin Hrvatina (Aličić 1985: 312). U selu Gorici, koje »pripada Užicu«, živio je Dimitrije, sin Hrve (Aličić 1985: 392). U Gojnoj Gori na prostoru današnje općine Gornji Milanovac živio je Radosav, sin Hrvatina (Aličić 1985: 409). U selu »Ržanova, danas varošica Arilje«, živio je Radovan, sin Hrvoja (Aličić 1985: 463).
itd. etc.
