Svehrvatski katolički kongres 1900 u Zagrebu (informacije)

Mrkalj

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
30.715
Još uvek postoje diskutanti kojima nije jasno kako to, ako postaneš katolik, postaješ automatski Hrvat. O tome dokumentujemo ovde.



Viktor Novak (1889-1977) bio je hrvatski katolički sveštenik, a kasnije i profesor Univerziteta u Beogradu.


Magnum Crimen: Pola Vijeka Klerikalizma u Hrvatskoj (Magnum Crimen na latinskom znači “Veliki zločin”) je knjiga originalno izdata u Zagrebu 1948. godine. Dr. Novak je na 1119 stranica (u 18 poglavlja) predstavio razvoj Klerikalizma u Hrvatskoj od početka 20 veka (to jest od održavanja “Svehrvatskog Katoličkog Kongresa” u Zagrebu 1900. godine) do kraja Drugog svetskog rata.

*********


Viktor Novak “Magnum krimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj”.

Prof. dr Viktor Novak, jedan od najvećih hrvatskih naučnika dvadesetog veka, u Zagrebu je, 1948. godine, objavio knjigu “Magnum krimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj”. Autor je, kao vrsni istoričar svojevremeno bio i naučni saradnik Vatikanskog arhiva, prethodno intelektualno stasavši kao ubeđeni katolik, ali duboko razočaran i potresen dominacijom klerofašizma u crkvi kojoj je pripadao. Odmah po izlasku, intelektualna javnost je Novakovu knjigu prećutkivala, da bi ona ubrzo bila povlačena iz knjižarskih izloga i spaljivana, sistematski gurana u zaborav. Drugo izdanje objavljeno je posle skoro četiri decenije (“Nova knjiga”, Beograd 1986.) Novak je planirao još ambiciozniji poduhvat u tri ogromne knjige, kojima bi obradio svu noviju hrvatsku istoriju sa aspekta uloge crkve u njoj, razvrstavši je na tri perioda: vreme ilirskog pokreta, delovanje Štrosmajera i prvu polovinu dvadesetog veka. Nameru nije uspeo do kraja da realizuje, ali je zato ovaj treći period organizovanog klerikalizma, koji počinje Prvim hrvatskim katoličkim kongresom 1900. godine, temeljito elaborisao.


Na Svehrvatskom katoličkom kongresu, 1900. godine, glavnu reč je vodio nadbiskup Štadler, održavši i programski govor o identifikaciji hrvatstva sa katoličanstvom. Čak se taj kongres izjasnio i za obnovu papske države. Pokrenut je veliki broj klerikalnih listova, od kojih su se po zagriženosti i ekstremizmu naročito isticali “Hrvatstvo”, “Dan”, “Hrvatska straža”, “Vrhbosna”, “Katolički list” i drugi. Vremenom su otpori jugoslovenski orijentisanih intelektualaca utihnuli, a klerikalci su ispleli čvrstu i gustu mrežu političke moći i uticaja, uživajući potpunu austrijsku i vatikansku podršku. “Sav talog od jednog decenija fanatične mržnje i nacionalnog šovinizma izbio je na površinu u jezivom obliku mjeseca juna i jula 1914. godine, poslije sarajevskog atentata. Crnožuti klerikalizam je orgijao, uvjeren da je došao trenutak za prvu žetvu sjetve kroz jedan i po decenij. Zato ima i odviše dokumenata razasutih po velikom broju klerikalnih listova, ali i u uspomenama savremenika koji su preživjeli tu nesreću i sramotu.” (Magnum Crimen, str. 20.)
 
Poslednja izmena:
Početkom 20. veka Vatikan je bio u uskoj vezi sa katoličkom partijom rata u Beču na čijem se čelu nalazio nadvojvoda Franc Ferdinand. Njihovi su politički sledbenici proklamovali potrebu za fizičkim genocidom nad Srbima i Jevrejima.


"..Dužni smo i mi, i te kako ne samo kao katolici, nego i kao Hrvati sve učiniti, da u našoj domovini bude što više pravednika ...,te zato i mi odlučismo ovim katoličkim sastankom (Prvi svehrvatski katolički kongres održan u Zagrebu septembra 1900. godine, prim.) izraziti osobito počitanje (poštovanje, prim.) i ljubav k našemu gospodinu Isusu...sve učiniti da u našoj miloj domovini bude što više pravednika Kristovih...​


Na ovom kongresu utemeljeni su osnovi Klerikalizma u Hrvatskoj, koji je uvek igrao negativnu i reakcionarnu ulogu, a naročito u periodi 1933-1941. godine kada se ideološki povezao sa fašizmom. Otuda i naziv klerofašizam.

Na tom kongresu programski govor nadbiskupa Stadlera usvojen je kao "Klerikalni program za novi XX vijek". Prema tome "Programu..." na prelasku iz 20. u 21. vek Hrvatska mora biti potpuno očišćena od nepravednika, tj etnički čista, "..jer gospodin Isus je mnoge gradove, a i narode i kraljevstva prije reda razorio i uništio što nije našao u njih pravednika..."

Nadbiskup Stadler je u svom programskom govoru na Kongresu sublimirao IDEJE Zakona što ga je nemačko - hrvatsko plemstvo i sveštenstvo u ondašnjoj Austriji donelo na svom saboru 1608. godine, kojim su se, na hrvatskoj državnoj teritoriji javna prava priznavala samo pripadnicima rimokatoličke veroispovesti, i kasnije bili ideja vodilja rasističkoj teorijiji Ante Starčevića o "čistom hrvatstvu", očišćenog od strane "tuđuinske zduhe", podrazumevajući pod time Štrosmajerovo jugoslovenstvo, sveslavenstvo, slovenosrbstvo. "Ovaj Starčevićev i Frankov rasistički nacionalizam neobično je borben i netolerantan, isključiv, antipravoslavan, antijugoslovenski i antislavenski".

Na spisku "Klerikalnog programa..."našli su se dakle, Srbi i Jevreji, zato "...što gospodin Isus nije našao u njih pravednika...", jer "u Hrvatskoj se ne priznaje nikakva srpska narodnost niti srpsko ime", floskula je Ante Starčevića najčešće citirana kao Evanđelje od klerikalaca i šovinista, i poslužila kao trasa putu za likvidaciju srpskog i jevrejskog naroda. Ideje Ante Starčevića i program Svehrvatskog katoličkog kongresa, zdušno prihvata najpre dr. Josip Frank, koji osniva dobrovoljačke čete, preteče ustaškim formacijama Ante Pavelića za obračun sa Srbima i jugoslovenski orjentisanim Hrvatima, "spremne da izvrše nalog istrebljenja Srba, ako je to u interesu svete hrvatske stvari, i za sjaj prejasne habzburške monarhije".

Prema dr Ivanu Ribaru, hrvatski ban Pavle Rauh i dr Josip Frank, uz odobrenje najviših vojnih krugova u Beču, u slučaju rata sa Srbijom, povodom aneksije Bosne i Hercrgovine "sklopili su sporazum", koji je glasio da se "izvrši pokolj i istrebljenje svih Srba iz Hrvatske". "U programu frankovaca", nastavlja dr Ribar, "bilo je 1914. godine istrebljenje Srba, razbijanje jedinstva hrvatsko-srpske koalicije, one kao pretstavnice narodnog jedinstva i većine u Saboru."


Antisrpske demonstracije organizovane i predvođene frankovcima juna 1899. godine u Zagrebu, hapšenje 53 predstavnika srpske samostalne stranke 1908-1909. godine samo zato što su propovedali srpsko ime, što su širili ćirilicu, što su nosili srpske zastave, a sve u duhu i slovu važećih zemaljskih zakona, kao i oni antisrpski protesti 1914. godine zavedenih hrvatskih masa, što ih je predvodio jedan od najbesnjijh frankovaca Ante Pavelić*, "koje su žarile i palile, terorisale i optuživale Srbe" , izvođeno je po scenariju "Klerikalnog programa za novi XX vijek".

Prvi genocid nad Srbima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Srbiji, u skladu sa tim programom, bio je na pomolu. Uz blagoslov Vatikana sa papom Pije X na čelu, i uz podršku Kaptola** Austrougarska 1914-1918, i Nemačka 1916-1918 su agresijom na Srbiju poubijali oko 1,2 miliona bioliški reproduktivnog civilnog stanovništva. U času smrti, 20. septembra 1914. godine, papa Pije X je bio uveren da "ništa na svetu neće moći sprečiti slom male Srbije".

Drugi genocid srpskg naroda, opet u skladu sa Klerikalnim progrmom, priprema i realizuje verni naslednik ideologije Ante Starčevića, ideolog ustaškog fašizma Mile Budak, jedan od prvih saradnika Ante Pavelića ustaškog poglavnika, koji je bio jedan od glavnih organizatora krvavih ustaških pogroma tokom 1941. godine i glavni propagator ideje da "hrvatskom narodu ne dolazi opasnost iz Vječnog grada, već iz Beograda", a uz blagoslov pape Pija XII i Kaptola, izvršen je u periodu 1941-1945. godine. Budak sugeriše da se NDH reši Srba "onako isto kako su se Srbi rešili Turaka". Teror, pogromi i genocid imaju "zakonsku" podlogu u "novoj" državi.

"18. maja 1941. godine papa Pije XII primio je u svojoj privatnoj biblioteci fašistu Antu Pavelića, zloglasnog poglavnika ustaške Hrvatske, čime je, kako kaže Pirjavec, svesno ili nesvesno podržao ustaški režim. "Sveta stolica je doduše negirala da je audijencija imala bilo kakav zvanični značaj, a kamoli da je to trebalo da vredi kao priznanje nezavisne države Hrvatske". Ovakvo providno opravdanja što ga je objavila Sveta stolica najbolje je prokomentarisao jedan britanski diplomata: "Nije se još dogodilo da je tako visoki duhovnik, kao što je papa, primio tako međunarodno priznatog ubicu".

Vatikan se još 1900. godine od Prvog Svehrvatskog katoličkog kongresa održanog u Zagrebu, stavio na čelo antisrpske kampanje. I ne samo taj papa nego i i oni pre njega i posle.
 
Poslednja izmena:
Kroz istoriju su misionari Kongregacije za propagandu vere na sve moguće načine suzbijali srpski kulturni kontinuitet jer je bio vezan za konkurentski crkveni centar - za srpsku pravoslavnu crkvu. One Srbi koje su uspevali da pokatoliče, postepeno su odsrbljavali nazivajući ih “Slovinima”, “Ilirima”, dok se tek u devetnaestom veku nisu dosetili da ih kamufliraju u “Hrvate”, što je definitivno utanačeno na Prvom hrvatskom katoličkom kongresu 1900. godine u Zagrebu.

Ova epidemija pohrvaćivanja nije obuhvatala samo Srbe katolike, nego i mnoge zatečene Nemce, Mađare, Čehe, Poljake, Slovake, Rusine, Italijane itd. Tako novokomponovano “hrvatstvo” vaspitano je kao vojska bespogovorno poslušna papi, podatna za bilo kakvu indoktrinaciju i instrumentalizaciju.

Dakle, najdalekosežnija i zato glavna odluka Svehrvatskog katoličkog sabora 1900 u Zagrebu bila je se da svi katolici štokavci odnosno katolici na ilirskim teritorijama imaju pretvoriti u Hrvate.
 
Knjiga: Magnum Crimen

Magnum Crimen: Pola Vijeka Klerikalizma u Hrvatskoj” (Magnum Crimen na latinskom znači “Velika Optužba”) je knjiga originalno izdata u Zagrebu 1948. godine. Autor knjige je bio hrvatski katolički sveštenik, a kasnije i profesor Univerziteta u Beogradu, Dr. Viktor Novak (1889-1977).


Dr. Novak je na 1119 stranica (u 18 poglavlja) predstavio razvoj Klerikalizma u Hrvatskoj od početka 20 veka (to jest od održavanja “Svehrvatskog Katoličkog Kongresa” u Zagrebu 1900. godine) do kraja Drugog svetskog rata.

Dr. Novak je na knjizi Magnum Crimen počeo da radi daleko pre izbijanja Drugog Svetskog Rata, ali je tek sa uspostavljanjem Nezavisne Države Hrvatske ona dobila novi smisao. Dr. Novak je optužio Klerikaliste u Hrvatskoj (Jezuitski red odnosno “Isusovce”, Franjevački red, kao i ostale katoličke poglavare i sveštenike koji su zagovarali potpunu poslušnost Vatikanu) da su, pod direktivom Pape i Rimske Kurije, od samog uspostavljanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca aktivno radili na suzbijanju reformističkog pokreta u Katoličkoj Crkvi na tlu nove države, kao i da su svesno radili na suzbijanju svakog vida narodnog, verskog i političkog približavanja Srba i Hrvata.

Po Dr. Novaku, Vatikan se bojao da će reformski pokret u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj (koji je 1919. godine proglasio od Vatikana autonomnu narodnu Hrvatsku Starokatoličku Crkvu [1]) prevladati i raditi na crkvenoj uniji sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom. Drugim rečima, po Dr. Novaku Vatikan je strahovao da će u novoj državi doći do narodnog ujedinjenja Srba i Hrvata u “Srbohrvate”, čija bi ujedinjena narodna crkva bila van direktne kontrole Vatikana (priznavala suprimat Pape ili ne).

Da bi stala na put ovom procesu, Papska Kurija je izvršila snažan diplomatski pritisak na Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i primorala je da stavi Hrvatsku Starokatoličku Crkvu u ilegalu (vlada Čubrilovića je ovo učinila 1923. godine), a potom je postavila na čelo Katoličke Crkve u Hrvatskoj Vatikanu odanog Jezuita Dr. Alojzija Stepinca.

Uspostavljanjem Nezavisne Države Hrvatske je, po autoru, Klerikalizam u Hrvatskoj stupio u svojevrstan brak sa Ustaškim pokretom, i tako stvorio Klerofašizam. Pavelićeva Nezavisna Država Hrvatska je, od strane tadašnjeg vođstva Katoličke Crkve u Hrvatskoj, proglašena za Civitas Dei (”Božiju Državu”). Autor pokazuje kroz stotine stranica sačuvanih dokumenata da je u skladu sa ovim stavom Katolička Crkva u Hrvatskoj ne samo otvoreno podržavala ustaški režim i njegove metode rešavanja ’srpskog pitanja’, već i aktivno učestvovala u njihovom sprovođenju.

Kada je prvo izdanje knjige izašlo 1948. godine u Zagrebu, sumnja se da je veliki deo tiraža kupljen i uništen od strane Katoličke Crkve. Zbog toga je ova knjiga bila vrlo retka u SFRJ. Drugo izdanje ove knjige je objavila beogradska izdavačka kuća Nova Knjiga 1986. godine (sa reprintom 1989. godine).

Knjiga Magnum Crimen za period NDH obilato koristi dokumentaciju objavljenu u zbirkama “Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera” (Zagreb, 1946.) i “Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima” (Zagreb, 1946.)


PS

Quote:
--------------------------------------------------------------------------------
MAGNUM CRIMEN - dva neobjavljena poglavlja, dvojezicno izdanje (engleski - srpski).
Cijena 20 evra ili protuvrednost u drugoj valuti, u cijenu uracunata i avio dostava, knjiga je tvrdi povez, sivena, u B5 formatu, sa 90 gr. ofset papirom. Kompletna knjiga bi trebala na srpskom da se pojavi do oktobra a na engleskom do kraja 2007.
--------------------------------------------------------------------------------



Ima li neko ova dva poglavlja?
 
Da vidimo je li posredi još jedna u nizu 'teorija urote' o planiranom istrebljenju Srba iz austrougarske provincije Hrvatske od strane 'Vatikana i dijela hrvatskog naroda' ili je u pitanju prosta i retorički otrcana strategija, strategija etiketiranja teorijom urote? Kao deo odgovora na ovo pitanje nije na odmet predstaviti portrete dvojice prividno toliko različitih političara kakvi su đakovački biskup Štrosmajer i Ante Starčević iz pera Hrvata Blaža Jurišića. Ovo je korisno da bi se pravilno shvatila priroda zajedničkih imenitelja, naizgled, različitih polova hrvatske politike prema Srbima na prelazu 19. u 20. vek:

Poradi toga bio je Štrosmajer mnogo napadan od drugoga velikog narodnog vođe onoga vremena, od dr Ante Starčevića. A ipak – kolika je programska i načelna srodnost između ova dva hrvatska velikana! Da samo sumarno napomenem nekoliko dodirnih točaka. Strossmayer ubraja Srbe u naš narod, kao što ih Starčević smatra Hrvatima, kad npr. govori o "prejasnoj hrvatskoj dinastiji Nemanjića", koji "kao kralji vladahu istočnosjevernim pokrajinama Hrvatske", ili kad tvrdi, da Arsenije Crnojević "bijaše iz viđene obitelji hrvatske", ili kad kaže "da je Sv. Sava Nemanjić istočnu crkvu hrvatsku otcjepio od patrijarha carigradskoga" itd. Strossmayerovo jugoslavenstvo i Starčevićevo velikohrvatstvo stvarno se dakle poklapaju. Obojica su, i Strossmayer i Starčević, bili za federativnu državu na slavenskom jugu, odnosno na Balkanu. Obojica stoje u politici na stajalištu hrvatskoga državnoga prava. Obojica postavljaju geslo: ni Beč ni Pešta! Obojica su protiv hrvatsko-ugarske nagodbe i njezine revizije. I konačno, obojica očekuju spas hrvatskoga naroda od vanjskih događaja. Čak i u taktici političkoj uzeše obojica isto sredstvo, pasivitet: Strossmayer ne ide u hrvatski nagodbeni sabor, kao što Starčević ne ide u nagodbom ustanovljeni "zajednički" parlamenat peštanski. Prema tome, diferencijacije i neprijateljstvo između Strossmayera i Starčevića ne izviru toliko iz njihove ideologije, koliko iz oprečne ćudi. Strossmayer je veliki gospodin od prirode, kreće se u visokom društvu, uvijek među aristokracijom po rodu, po položaju i po duhu, elegantan je i elastičan, salonski čovjek, živahna duha, brzih kretnja i agilne naravi, dok je Starčević tvrdi lički seljak, bistar i jednostavan, sa seljačkom tvrdoglavošću, koja je njegovom karakteru davala katonsko obilježje. Strossmayer se mnogo kretao u svijetu, gdje se čovjek i neprijatelju često mora nasmiješiti i rukovati se s njim, a Starčević je ljuto i nesmiljeno režao iz svoje sobice na svakoga neprijatelja hrvatskoga naroda. Kad bi se njihova politička borba usporedila s borbom na ratnom polju, onda bi nam se Strossmayer ukazao kao tip koji je prikladan za ulogu parlamentera, dok je Starčević nalik na borca iza šančeva, koji ne zna i neće da zna za primirje i obustavu neprijateljstava, nego vodi borbu na smrt ili život.​

I metodi Štrosmjerove politike prema srpskom nacionalnom pitanju u praksi se nisu suštinski razlikovali od Starčevićevih. Oslanjajući se na principe švajcarskog teoretičara državnog prava Johana Kaspara Blunclija, 'da je narod veliki koliko i država', što je u prevodu značilo da svi stanovnici Hrvatske čine jedinstven politički narod Hrvata, upravo je Štrosmajerov list 'Pozor', organ najjače Hrvatske narodne stranke, 1866. najavio sudbinu Srba, tako ogoljenu i sirovo predskazanu kroz akribiju Ante Starčevića. Tako je u jednom broju 'Pozora' 1866. istaknuto da ukoliko Srbi budu insistiralai na svom nacionalnom identitetu u Hrvatskoj, da će ih Hrvati "iz zapada goniti idejom narodnog jedinstva proti njihovoj istoj volji, rušiti ćemo silom osvjedočenja sve granice, koje budu dizali, ništiti ćemo moćju sveobće civilizacije sve zapreke, koje budu postavljali jedinstvu naroda, koga je Bog jednim stvorio. Kad nastane državna potreba, promeniti ćemo i ime, državni bitak, zameniti drugu politiku, sve u duhu zapadne civilizacije; ali do tada biti ćemo jedan narod...

Andrija Torkvat Brlić, usamljeni glas razuma među ondašnjim hrvatskim političarima, još pre ovog napisa u 'Pozoru' 1863. govorio je kako je uticajni 'Pozor' postao bogumrzak... jer je hrvatomanski počeo pisati. Na istom mestu Brlić je kritikovao glasnogovornike HDP-a da monopolizuju nacionalno ime u Trojednoj kraljevini i naglasio da usijani mozak Jakićev, Račkog i kompanije to radi, a ne Srbi.

Ovakva politika bila je pledoaje za ono što će se Srbima u budućnosti zaista desiti. Mnogo doslednije od Štrosmajera i Račkog javno negiranje Srba isticali su pravaši. Istorija je pokazala da je glavna uloga pravaških i franko-furtimaških struja, značajno zastupljenih u hrvatskom društvu, bila da izvedu najveću vražju prevaru, a to je da ubede Srbe da vrag ne postoji. Pored takvih struja drugi politički činioci u naumima, videli smo, prvidno različiti od pravaša delovali su umerenjački, prihvatljivo i, izuzev pronicljivim duhovima, nisu bili dokučivi u svojim pravim namerama. Međutim, u konačnici, u prelomnim istorijskim trenucima za hrvatsku stvar, koji je svaki za sebe bio mala nacionalna revolucija u postepenom sticanju državne samobitnosti posle 8 vekova provincijalnog statusa, uvek su na površinu izlazili oni elemnti i ona politika koji su najdirektnije zagovarali istrebljenje Srba. Nije slučajno Slobodan Jovanović u brilijantnom portretisanju francuskih revolucionara rekao da u revoluciji navek biva onako kako hoće oni koji su najluđi.

U pismu don Mihovilu Pavlinoviću od 22.6. 1869. Eugen Kvaternik je zabeležio da

"samo izdajica domovine i kervi naše, izdajica uma, t.j. znanosti, može vere radi reći na svetoj hervatskoj zemlji da je Serb a ne Hervat. Otvoreno velimo dotičnima, da će znati hervatski rod osvetiti takvo izdajstvo, uništiv takovi nakot vere, koja je kadra iz ljudih učiniti izdajice kervi i svetinjah svakomu narodu najmilijih... a mladost začimlje pristajati uz nas; tako imponira politika otvorena, muževna, čista."​

Da li je seme Kvaternikove genocidne politike posle istorijske verifikacije njegovih reči, koja se mogla naslutiti i u rečima da mladost začimlje pristajati uz nas, još u 19. veku palo na plodno tle u Hrvatskoj ili se nije radilo o značajnom 'delu hrvatskog naroda'?

Poznati hrvatski političar Iso Kršnjavi o tome je zapisao sledeće, veoma slikovite reči:

Bilo je jedno vrijeme, kada se je pisalo da treba sve Srbe sjekirom utući. Ova misao imade nešto za sebe, i to nešto vrlo važno; ona, naime, izriče otvoreno i dosljedno jedini način, kojim bi se dala sprovesti 'hrvatska misao' Drugo je, dakako, pitanje bi li se Srbi dali tako jednostavno utući, kao u Sjevernom moru ona dobroćudna morska telad nazvana tuljani. Mogao bi čovjek prilično sigurno proreći da bi se oni dosjetili narodne poslovice, po kojoj batina ima dva kraja.​

Kršnjavi je bio loš prorok. Politički dalekovidiji deo Srba dobro je prorekao svoju sudbinu, ali Makijavelijevim jezikom govoreći oni su bili 'nenaoružani proroci'.

Kakav zaključak izvesti iz zapisa svojevremeno uglednog političara kakav je Kršnjavi kada kaže da je odrednica politike prema Srbima čitavog jednog doba u Hrvatskoj bilo pisanje 'da sve Srbe sjekirom treba ubiti'? Ja zaključujem da je ta ideja bila duboko ukorenjena u značajnom delu hrvatske političke elite, a da su na nju u prelomnim istorijskim trenucima pristajali i neki kolebljivi činioci, kada bi se suočili sa činjenicom da je to 'jedini način, kojim bi se dala sprovesti 'hrvatska misao'.


autor članka: Kaurismaki​
 
Poslednja izmena:
Sve što sam naveo pripada političkoj istoriji 19. veka, dakle, znatno pre Svehrvatskog katoličkog sabora 1900. Josip Štadler zaista je bio alfa i omega ovog skupa. Programski stavovi Svehrvatskog katoličkog sabora kao najplodnije vreme da se praktično manifestuju prepoznali su ratnu 1914.

Viktor Novak:

Kroz shvaćanja klerikalnih vođa u vrijeme Prvog svjetskog rata, naročito u prvoj njegovoj polovini, ozarava se sav misaoni i instinktivni, psihološki i politički kompleks povezan s dva žarista, u Beču i Rimu. U čitavoj ogromnoj klerikalnoj i frankovačkoj publicistici, a to je u stvari jedna i nedjeljiva i u metodama i ciljevima vođenja svoje politike, kroz najprofanije i najvulgarnije izraze njihovih shvaćanja i argumentiranja, provlači se i crvena nit prave, gotovo patološke blasfemičnosti, kad se i crkva i propovjedaonica, oltar i procesija, Bog i Mater Božja mobiliziraju za ratnu propagandu. Kroz govore Bauera, Stadlera, Šarica, Jeglića i tolikih drugih crkvenih dostojanstvenika izbija duh boga Marsa, a ne tesara iz Nazareta. Ovome je davao inicijativu jednako Beč kao i Rim. Bečki kardinal Pifl nije oslobođen od sličnih nastupa.​

Kada se u Sarajevu razularena franko-furtimaška rulja Štedlerovih pristalica obrušila na Srbe nemački konzul iz Sarajeva je javljao da Sarajevo doživljava "Vartolomejsku noć" u kojoj hara "potplaćena ološ", te da je vlast ostavila na volju "rulji hrvatskih i muslimasnkih momaka vandalsko delovanje".

Međutim, za neke je sve ovo slučajno, skup nepovezanih i spontanih mišljenja i događaja u kome se ne može uočiti nikakva veza, a kamoli neki organski kontinuitet hrvatske genocidne politike spram Srba. Čvorovića je i danas pun ***** tamo gde u duhu Iljinovih pouka o zaveri treba opravdati sopstvenu lenjost i nesposobnost, a tamo gde vrag igra pred očima svi se zbog političke korektnosti prave Englezi.

autor članka: Kaurismaki​
 
U kontekstu teme,nekoliko citata.

Zbog čega se Katolička crkva toliko brinula kojim će jezikom govoriti Hrvati?
- Trebalo je uzimanjem srpskog jezika i teritorijalno i brojno proširiti Hrvate na račun Srba i srpskog jezika! A da je Ljudevit Gajev "štokavski" namenjen Hrvatima zaista srpski jezik, potvrđuje i iskustvo Antuna Mažuranića koji je predavajući đacima "hrvatski" (štokavski) rekao 1852. godine: "Tim nije čudo što ni najbolji, ni najučeniji naši ljudi nisu mogli skladno i uglađeno ni deset reči progovoriti našim jezikom". A kako bi i mogli kad to nije tada bio njihov maternji jezik, nego njima strani, srpski. To ne znači da Hrvati svog jezika nisu imali, ali on nije bio štokavski, nego čakavski jezik. I sva tadašnja evropska lingvistička imena smatrala su da su srpski i hrvatski dva različita jezika - srpski je bio štokavski, a hrvatski čakavski.
Kliknite za proširenje...

Šta se potom dešavalo u Bosni i Hercegovini gde se tada govorilo čistim srpskim jezikom?
- Navešću vam primer don Jakova Grupkovića koji je Štrosmajeru, glavnom propagatoru hrvatstva u BiH rekao: "Aj, boga ti, manite se vi toga hrvatstva. Vi ćete s tim vašim hrvatstvom upropastiti i Srbe i Hrvate! Ta mi znamo da nijesmo Hrvati nego Srbi, a mi kao katolici ne smemo od Rima zvati se Srbima".
Kliknite za proširenje...

Prevođenje Hrvata u srpski jezik nije počelo sa Ilirskim pokretom i Ljudevitom Gajem polovinom 19. veka, nego još ranije - kaže nam dr Miloš Kovačević. - To je bila samo završna faza, a još početkom 17. veka "prevođenje Hrvata u srpski jezik" pokrenula je Kongregacija za propagandu vere u Rimu! U njihovim arhivama čuva se memorandum o prevodu Novog zaveta na "slovenski jezik", u kojem se, pored ostalog, kaže da Srbi imaju najbolji dijalekt od svih Južnih Slovena.
Kliknite za proširenje...

Inace citati su iz intervjua sa prof Milosem Kovacevicem
 
Evo nekih izvoda iz rada Nikole Zutica sa Instituta za savremenu istoriju pod nazivom "Vatikan i srpski jezik i knjizevnost od 17. do 20. veka".

Tzv. filološka reforma jezuita i franjevaca i srpska štokavica

Sabor Banske Hrvatske 1604. godine (dakle pre trajnog naseljenja isusovaca u zagrebački Gradec) „verskim zakonom“, kojem je car četiri godine kasnije dao pravnu sankciju, proglasio je rimokatolicizam jedinom dopuštenom verom u zemlji. Godine 1606. isusovci su u Gradecu otvorili svoju gimnaziju, a potom u Rijeci i Varaždinu. U isusovačkim gimnazijama „čitava su pokoljenja stjecala humanističku naobrazbu, s težištem na učenju latinskog jezika i na vjerskom odgoju“.1 Zagrebačku isusovačku gimnaziju u proseku je polazilo između pet i šest stotina učenika, pretežno plebejskog porekla.

Isusovci su već tada usvojili načelo, koje su u XIX veku realizovali Gajevi ilirci, prihvatanja „obćeg i najrazširenijeg govora“ (štokavskog) za dela namenjena Južnim Slavenima (u stvari Srbima). Već 1625. isusovac „čakavac“ Bartol Kašić (1575-1650) počeo se zalagati za štokavštinu. Kašić se inače školovao u isusovačkom ilirskom kolegiju u Loretu i u rimskom seminaru.2 On je bio osnivač prve isusovačke rezidencije u Dubrovniku. Kao misionar Kongregacije za propagandu vere boravio je u Beogradu, Smederevu, Temišvaru, Osijeku i Valpovu.

Hrvatski „jezikoslovci", na pr. „beogradski isusovac“ Vladimir Horvat3, u svom svehrvatskom maniru isticali su da je Kašiću već 1604. godine poveren zadatak da za potrebe Ilirske akademije u Loretu sastavi prvu hrvatsku gramatiku. Međutim, ta „hrvatska“ gramatika nosi nehrvatsko ime: „Institutiones lingue Illyricae“ (Rim, 1604). Anonimni rukopisni rečnik „Slovoslovje Dalmatinsko-talijansko“ ("Dizionario illirico-dalmatico-italiano") Horvat je Kašiću stavio u autorstvo te ga je u svom slobodnom „hrvatskom prevodu“ nazvao hrvatsko-talijanski.4 Nakon boravka u Ilirskom kolegiju u Loretu Kašić je stupio na misionarsku funkciju u Beograd 1618. godine. Za misionarske potrebe Kongregacije za propagandu vere Kašić je sa latinskog na „ilirski“ (slavenski/srpski) preveo Sveto pismo. Boraveći u Rimu štampao je pet obrednih knjiga na pr. „Rituale Romanum – Ritual rimski istolmačen slovinski“. Pisan je „bosanskim“ (štokavsko-ikavskim), odnosno srpskim jezikom. Kako su tumačili rimokatolički autori, Kašićev značaj leži u „obilnom učešću na stvaranju književnog repertorija kojim se Rimska crkva služila za svoj reformni rad među Južnim Slavenima poslije Tridentskog koncila... Kašić je od početka nastojao da piše takvim jezikom koji bi bio najopćenitiji i najrašireniji, a to je bilo i načelo Rimske Crkve“.5) Zato se zalagao, iako je bio rođeni čakavac, „za najrašireniji i najljepši bosanski (srpski-N.Ž) štokavski govor“.6

U XVI i XVII veku u delima rimokatoličkih redovnika i klerika u isključivoj upotrebi bili su nazivi slavenski, odnosno ilirski tj. srbski. Narodnosni pojam hrvatstva u tom vremenu uopšte nije postojao.

Tadašnje teritorijalno područje Hrvatske, koje je bilo običan geografski pojam, bilo je malo i beznačajno da bi se hrvatskim imenom pokrilo celo područje „Ilirika“ i „ilirskog“ (srbskog) naroda. Tako je, na primer, pisac i pesnik Juraj (Giurgije) Baraković (1548-1628), inače kanonik i klerik, u svojim pesmama koristio naziv „slovinski“ („Vila Slovinka“). On je pisao o slovinskom narodu i slovinskom jeziku. Rukopisnu zbirku propovijedi J. Baraković je nazvao „Sacri sermoni in lingua illirica“.7

Književnik i leksikograf, jezuita Juraj Habdelić (1609-1678), stvorio je „prvi hrvatski rečnik“, kako ga nazivaju hrvatski „jezikoslovci“ XIX i XX

veka. Njegovo delo, međutim, nosi naziv bez hrvatskog imena "Dictionar ili rechi slovenske..."). Čak ga je hrvatski leksikograf Zvonimir Bartolić smatrao začetnikom hrvatske dijalektologije, jer je „iznimno poznavao hrvatske dijalekte“.8

Propagator rimokatoličkog prozelitskog misionarstva preko ilirizma bio je glagoljaški pisac, franjevac Rafael Levaković (Jastrebarsko, 1597?- Zadar, 1649), utemeljitelj slavenskog „bogoslužja“ prema rimskom misionarskom konceptu.9 On je, pored ostalog, napisao i raspravu „O uništenju šizme i sjedinjenju šizmatika sa rimskom Crkvom“ (Schismatis destructio ad reducendos et uniendos cum Romano Pontifice Schismaticos).10 R. Levaković je 1626. došao u Rim i ostao u službi Kongregacije za propagandu vere skoro ceo život. Borio se protiv uvođenja ćirilice u „bogoslužje“, ali nije mogao odoljeti nametanju rusko-slavenske redakcije staroslovenskog jezika od strane ukrajinskih unijata.

U vreme tzv. katoličke obnove, kada je Rim nastojao da potisne reformaciju i proširi svoj uticaj i na slavenski pravoslavni istok, Congregatio de propaganda fidae, nosilac takvih težnji, sistematski je poticala jezičke studije koje su trebale dovesti do jedinstvenog književnog jezika i pisma za Slavene. Pošto se od XVI veka provodila crkvena unija nad pravoslavnim Srbima, na način da se ne dira u pravoslavne verske obrede i obredni jezik, u Vatikanu su se pojavile tendencije za jedinstvenim opštim jezičkim i jednonarodnosnim ujedinjavanjem Slavena pod dominacijom Vatikana. Iz tog razloga počela je unijatska rusifikacija glagoljskih crkvenih knjiga, koju je strpljivo provodio upravo fra Rafael Levaković.11 On je rimske verske knjige prilagođavao slavenskom bogoslužju, pa je priređivao glagoljaška izdanja za slavenske, tj. srpske pravoslavne vernike. Zbog toga je izdao glagoljski bukvar, kao i glagoljski misal koji je urađen prema reformiranom latinskom misalu. Posle misala Levaković i Propaganda planirali su prevođenje brevijara, rituala, katehizma i izradu rečnika i gramatike crkvenoslavenskog jezika. Godine 1635. štampao je misionarski „Ispravnik za jereji ispovidnici i za pokornih“. Austrijski car ga je 1637. godine imenovao smederevskim biskupom, ali papa nije potvrdio taj izbor. Sledeće godine izvršio je razne misionarske zadatke. U Beču je radio na pokretanju inicijative da Turci rimokatolicima vrate sveta mesta u Palestini. U Mađarskoj i Bugarskoj posećivao je (vizirao) franjevačke samostane. Posle toga je, sa zagrebačkim biskupom Vinkovićem, kako navodi viši naučni saradnik Jugoslavenske akademije Vjekoslav Štefanić, nastojao da postane „biskup Vlaha (Srba-N.Ž)“ u Hrvatskoj, jer od austrijskog cara imenovani Maksim Predojević nije ostao veran uniji. Kad je 1642. za unijatskog episkopa imenovan Gavrilo Predojević, Levaković se vratio u Rim kako bi i dalje obavljao poslove u Kongregaciji za propagandu vere.12

Posebno treba istaći činjenicu da je Levaković intenzivno radio na stvaranju istoriografskih falsifikata i kompilacija, kao i njegov učitelj Franjo Glavinić, jer je po slobodnoj volji prepisivao istorijske izvore i stvarao nove redakcije Letopisa popa Dukljanina, Historije Salonitana Tome Arhiđakona. Levaković je radio ćirilsku korespondenciju za mletačkog providura. Međutim, leksikograf JAZU, Vjekoslav Štefanić, za Levakovića otvoreno kaže da je „diletant u historiji i filologiji“, potvrđujući to sledećim rečima: „Njegove zablude o autohtonosti Hrvata i njihovoj identičnosti s Ilirima, kao i zabluda o Jeronimu kao autoru glagoljice, danak su vremenu. Njegovom mišljenju da je ruskoslavenska redakcija slavenskog jezika matica slavenskih jezika, koja treba da bude književni jezik svih Slavena, uzrok je njegova slabost prema utjecaju ukrajinskih unijata i rimskim aspiracijama“.13

Međutim, radovi takvog „diletanta u historiji“ postaju stari i neprikosnoveni istorijski izvori, koje kao takve koriste ugledni rimokatolički istoričari i pisci, na primer: „otac hrvatske istorije“ Ivan Lucić – i Lucius; istoričar župnik Tomo Kovačević (1664-1724) koji je sarađivao u izradi vatikanskog falsifikata „Illyricum sacrum"; istoričar Baltazar Krčelić (1715-1778), koji je studirao teologiju i pravo u kolegijima u Beču i Bolonji; Jozef Asemani (1687-1768) kustos vatikanske biblioteke; nadbiskup zadarski Matej Karaman (1700-1771); isusovci D. Farlati (1690-1773) i G. Koleti, autori crkvene istorije Ilirika ("Illirycum sacrum"). Sa korištenjem problematičnih Levakovićevih spisa ("vrela"), dela navedenih rimokatoličkih pisaca i istoričara ne mogu dobiti nikakvu naučnu ocenu, već se mogu svesti na nivo neorginalnih kompilacija
Kliknite za proširenje...
 
Šta o stanovništvu Bosne I Hercegovine kažu noviji izvori - npr. “Katolička enciklopedija”?

The Catholic Encyclopedia, Volume II. Published 1907. New York: Robert Appleton Company. Nihil Obstat, 1907. Remy Lafort, S.T.D., Censor. Imprimatur. +John M. Farley, Archbishop of New York

http://www.newadvent.org/cathen/02694a.htm

Na osnovu popisa stanovništva 22. aprila 1895, Bosna ima 1.361.868 stanovnika i Hercegovina 229.168, što daje ukupan broj stanovnika od 1.591.036.
Ako se isključi oko 30.000 Albanaca koji žive na jugo-istoku, Jevreji koji su imigrirali ranije iz Španije, nešto malo Turaka Osmanlija, trgovci, službenici i austrijske trupe, ostatak stanovništva (oko 98 %) pripadaju južnoslavenskom narodu, Srbima. Iako istog porijekla, narod je oštro podjeljen u tri religijske grupe: Muhamedance, oko 550.000 stanovnika (35 %), Grčke Šizmatike, oko 674,000 (43 %), i Katolike, oko 334.000 stanovnika (21.3 %). Poslednji su uglavnom seljaci. Muhamedanci su uglavnom nastanjeni u sjevero-zapadnoj oblasti koja se ove Krajina, u oblasti Sarajeva i u jugo-istočnom dijelu teritorije, Grčki Šizmatici su pretežno u oblasti Banjaluka. Katolici Latinskog Obreda brojniji su od predhodne dvije grupe jedino u oblasti Travnik i sjevernoj Hercegovini.​
Podaci su sa kraja 19. veka, pre Svehrvatskog katoličkog kongresa u Zagrebu 1900. Mislim da je ovo drugo izdanje u kojem se podaci iz prvog s kraja 19. veka ponavljaju.
 
Vatikan naoružavao Hrvatsku za rat u Bosni

http://www.guardian.co.uk/world/1999/nov/19/chrismcgreal.philipwillan

Vatican 'secretly armed Croatia'


Chris McGreal in Johannesburg and Philip Willan in Rome

The Guardian, Friday 19 November 1999 02.01 GMT
02_papa.jpg
The Vatican secretly sent the Croatian government $40m (£25m) worth of bearer bonds to buy weapons during the Bosnian war, a Johannesburg court was told yesterday during the trial of South Africa's former chemical warfare chief.

Wouter Basson was said to have stolen some of the bonds and to have tried to use them to pressure the Croatian government into returning $1.6m lost by the South African army in a failed deal to buy chemicals used to make drugs.

The scheme - and the Vatican's alleged link with Croatia's war effort - are the latest bizarre twist in the trial of Dr Basson for murder and fraud. The Vatican last night declined to respond to the allegations.

The revelations came in testimony from the South African military's former surgeon general, General Niel Knobel, and previously undisclosed defence ministry documents.

kuharic_tudjman41303-desk.jpg

Dr Basson, who headed South Africa's chemical and biological warfare programme and was personal cardiologist to President PW Botha, faces 61 charges of murder, de frauding the government of £8m, and drug manufacture and dealing. He denies the charges.

438d.jpg

Gen Knobel, Dr Basson's nominal boss at the time, told the court that in 1992 the defence minister asked for a report on a botched deal with Croatia to buy 500kg of chemicals used in the manufacture of the drug mandrax, for crowd control.

Gen Knobel said Dr Basson's report detailed how the South Africans paid $2.6m into a Swiss bank account as security for four Croatian government officials who were to deliver the chemicals. But Dr Basson said the deal turned sour and the Croatian government confiscated the bulk of the money.

Prosecutors allege that Dr Basson stole the money and used it to guarantee loans in European companies in which he had a stake. Gen Knobel said the then army chief, General Kat Liebenberg, approved a trip by Dr Basson to Croatia in 1993 in an attempt to recover the missing money.

Gen Knobel said Dr Basson had then "stolen" some of the $40m worth of bearer bonds "provided by the Vatican to the Croatian government for weapons".​

8.jpg
 
Ne bi trebalo prerano donositi sud o istorijskoj vrednosti knjige, jer prema podvucenom tip nema bas neke pouzdane zakljucke i dosta toga se u njegovoj izjavi svodi na pretpostavke i rekla-kazala ali moglo bi da bude zanimljivo.

Čerčil spasao Antu Pavelića?

Nedelja, 1. novembar 2009. 11:50


Ustaškog poglavnika Antu Pavelića od suočavanja s pravdom spasli su Britanci, smatrajući ga za mogućeg saveznika u borbi protiv komunizma - teza je u koju veruje Gaj Volters (38), engleski istoričar i nekadašnji novinar “Tajmsa“.

Ovaj istraživač napisao je knjigu “Lov na zločince“, a ona je ubrzo po objavljivanju postala istoriografski bestseler u Ujedinjenom Kraljevstvu.

U ovom delu negiraju se uvreženi stereotipi o posleratnom vremenu: tajna mreža „Odesa“, uz čiju pomoć su, navodno, zločinci bežali od saveznika, nije nikada ni postojala, nacistički krvnici posle rata su regrutovani u špijunske savezničke redove, a trud da se uhvate notorni nacisti, poput Jozefa Mengelea i Adolfa Ajhmana, bio je minimalan, i u njemu je sasvim sporednu ulogu imao izvikani Simon Vizental.

U razgovoru za zagrebački “Globus“, Volters se najviše bavio Antom Pavelićem, koga, kako sam kaže, smatra “jednim od najvećih zločinaca u Drugom svetskom ratu“, prenose "Večernje novosti."

“Pavelićev odnos s Britancima bio je predmet mnogobrojnih teorija urote. Svakako su Rusi, Jugosloveni i Amerikanci verovali da su Britanci s njim postigli određen dogovor, jer su želeli da ga imaju pod svojom kontrolom, ali i da ujedno bude na slobodi”, kaže ovaj istoričar.

”Jula 1945. godine, jugoslovenski ambasador u Londonu dr Ljubo Leontić obavestio je Forin ofis da je Pavelić u pritvoru i da se nalazi na austrijskoj teritoriji, koja je pod kontrolom britanske vojske. To obaveštenje ponovo je poslato mesec dana kasnije, kao i dodatna informacija da je Pavelić u rukama Britanaca u Klagenfurtu.

Britanci su, međutim, nastavlja Volters, tvrdili da ga oni ne drže, i da se čuju nagađanja kako se nalazi na području Salcburga, koji je bio pod Amerikancima. Iako su Britanci u septembru poslali pismo u kojem tvrde da čine sve što mogu ne bi li pronašli Pavelića, Jugosloveni im nisu verovali i diplomatsko natezanje nastavilo se unedogled.

Tito je, prema Voltersu, sumnjao da Britanci drže Pavelića kako bi ga iskoristili da zbaci novi komunistički režim uspostavljen u Jugoslaviji. Čak je, zbog toga, u priču “uskočio“ i Staljin, optuživši Čerčila da želi Pavelića ponovo da ustoliči u Jugoslaviji.

I Amerikanci su bili uvereni da su Britanci sklonili Pavelića na sigurno kako bi ga u budućnosti iskoristili za svoje planove.

“Kao istoričar, nastojim da budem vrlo oprezan i veoma precizan u onome što pišem. Moram da kažem da sve upućuje na to da su Pavelića štitili i Britanci i Amerikanci u određenim razdobljima posle završetka Drugog svetskog rata”, kaže Gaj Volters.

“To su činili, jer su se bojali Tita i jer su se nadali da bi možda Pavelić mogao da povede jak antikomunistički pokret. Imao je mnogo ljudi koji su mu bili odani i on je Zapadu, svakako, mogao da bude od koristi.

Poglavnik nije ustoličen, jer se, kako ocenjuje britanski istoričar, pokazalo da je Tito bio “previše jak“.

“Moje je mišljenje da su mu saveznici pomogli, ako nikako drugačije, onda tako što su zažmurili na jedno oko kada je trebalo. Nije slučajno živeo u Buenos Ajresu. Ne postoji nijedan dosije o Paveliću u britanskim arhivima. Ne želim da kažem da je baš to što taj dosije ne postoji neki dokaz, ali sve miriše na neki dogovor”, objašnjava Volters, koji je neslužbenu potvrdu ovakvih teza dobio i od penzionisanih britanskih obaveštajaca. Oni su mu rekli da se, na neki način, podrzumevalo da je Pavelić pod njihovom zaštitom.

Koliko je Zapad malo zanimalo otkrivanje zlikovaca, pokazuje i podatak da je u Argentini ime supruge Jozefa Mengelea bilo u telefonskom imeniku, a da niko nikada nije pokušao da pozove taj broj. Mengele je mirno proživeo život u egzilu iako je, sigurno, skrivio smrt više od pola miliona ljudi, koliko ih je poslao u Aušvic.

(MONDO)
Kliknite za proširenje...
 
Prilozi za biografiju biskupa đakovačkog Antuna Akšamovića

Veljko Đurić Mašina

Književne novine, 15-31. oktobar 2003.


Jedan od kontroverznih prelata Rimokatoličke crkve ovoga veka sa prostora Balkana bio je biskup Antun Akšamović - zaređen 1900. godine (u danima proslave 50-godišnjice biskupovanja Josipa Juraja Štrosmajera), od 1902. profesor Bogoslovskog sjemeništa na predmetu: moralno i pastoralno bogoslovlje, od 1915. rektor Sjemeništa, od 1916. vikarni biskup Đakovačke biskupije, od 1920. do smrti 1959. biskup „bosansko-, -đakovački i srijemski". (Naimenovanje za biskupa skoro da je dovelo do diplomatskih neprilika između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Vatikana, jer Kurija nije obavestila Vladu u Beogradu o svojoj odluci, što je uobičajeno u takvim slučajevima. Sve nesporazume razrešio je lično regent Aleksandar Karađorđević).

Prvi period Akšamovićevog biskupovanja bio je u znaku onog jugoslovenstva kako ga je shvatao i formulisao biskup Štrosmajer: „Program svoga rada istakao sam geslom: „Sve za vjeru i jedinstvo crkava... Ovo je bila u jezgri deviza velikog našeg vladike Strossmayera, te mislim da ću time iskazati svoje štovanje i harnu uspomenu prema svojem velikom učitelju i ocu... Duša je Strossmayerova utješena! Plemena se naša složiše i osnovaše sebi državu. Bogougodni genij Jugoslovenski dade joj divno ime kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.... Osnovala se voljom i samoodređenjem našega naroda mlada Jugoslavija... Duh sadašnjega vremena naziva se duhom slobode, duhom jednakosti i bratimstva, duhom narodnosti i domoljublja.."!

Tridesetih godina biskup Akšamović je prihvatio frankovačku ideologiju i ustaške ideje. Proglašenje Nezavisne države Hrvatske 10. aprila 1941. dočekao je kao ostvarenje dugogodišnjeg sna. A ta ustaška država trebala je unutar sebe da reši srpsko nacionalno i versko pitanje. Hrvati su ozvaničili svoje ustaško „sveto trojstvo" govorom ministra Mile Budaka u Gospiću, juna 1941. godine: „Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti a ostale prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate".

Biskup Akšamović je 22. aprila pismom pozdravio poglavnika Antu Pavelića, onako kao što su to uradili i drugi prelati: „... Biskup i svećenstvo starodrevne biskupije đakovačke, koja je kroz vjekove krvlju branila najsvetije ideale Hrvatskoga naroda: Krst zlatni i slobodu zlatnu - idući svijetlim stazama prošlosti, u svetom zanosu moli himnu zahvale Bogu Svemogućemu na divnom daru u Svetoj Godini Hrvatskoga naroda: Uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske..."2

Biskup Akšamović je, kao i ostali rimokatolički crkveni prelati u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, prekrštavao pravoslavne Srbe u svojoj biskušgji i tako dao priličan doprinos prozelitizmu. O prekrštavanju je sačuvano u arhivima dovoljno autentičnih i verodostojnih dokumenata koji nedvosmisleno potvrđuju biskupovu antipravoslavnu delatnost. Mnogi od tih dokumenata pominjani su ili citirani u različitim obimima.3

Biskup Akšamović je, zajedno sa profesorima Bogoslovskog sjemeništa, franjevcima i svim podređenim sveštenicima nasilno pokatoličavao pravoslavne Srbe i pretvarao pravoslavne hramove u rimokatoličke. Vrhunac pripreme verskog terora bio je štampanje i rasturanje letka „Prijateljski savjet" u leto 1941. godine u kome je jasno najavljivao: „Gospodin Isus Krist je objavio da će biti jedan ovčinjak i jedan pastir... To znači: bit će jedna Crkva i jedan vrhovni crkveni poglavar, koji je Kristov namjesnik na Zemlji i vrhovni svećenik u Kristovoj Crkvi. To jedinstvo treba da provedemo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.... Biskup đakovački primio je do sada u Svetu Katoličku Crkvu na hiljade građana, koji su od državnih vlasti dobili svjedodžbu čestitosti..."4

Biskup Akšamović je, za svoje zasluge hrvatskoj ustaškoj državi, dobio od poglavnika Ante Pavelića orden „Red za zasluge - velered sa zviezdom".5

Ovaj tekst predstavlja mali doprinos tvrđenju da je biskup Akšamović aktivno učestvovao u prekrštavanju u dogovoru sa vlastima hrvatske ustaške države.6

Dokumenta koja su se do 1990. godine čuvala u arhivama u Hrvatskoj verovatno su doživela „sređivanje", odnosno uništavanje. A „sređivanje" je dug nove hrvatske politike Rimokatoličkoj crkvi za njen doprinos dolasku na vlast. Stoga je njihova vrednost tim značajnija. Publikovanje dokumenata je samim tim spasavanje od propasti i zaborava.7

I.

Prepiska biskupa Akšamovića i hrvatskih ustaških vlasti o prekrštavanju: „BISKUPSKI ORDINARIJAT Djakovo, 3. listopada 1941. DJAKOVO

Broj: 3533/941.

Predmet: Tenje, fil. mjesto župe Osijek III, otvorenje nove župske ispostave.

Nezavisna Država Hrvatska VELIKA ŽUPA BARANJA -VJERSKI ODSJEK OSIJEK I

Na temelju dobivenih vijesti od župskih ureda moći će se u mjestu Cepin i u mjestu Tenje obaviti vjerozakonski prelazi grčko-istočnih žitelja tih mjesta u masama od nekoliko hiljada žitelja dne 12. listopada o.g. Za ove svečane prelaze dana su posebne upute, te se jedan primjerak ovdje prilaže uglednom Naslovu znanja radi.

Umoljava se ugledni Naslov da izvoli od državnog ravnateljstva za ponovu, Vjerski odsjek u Zagrebu, hitno ishoditi najveru za naplatu troškova u svrhu otvorenja nove župske ispostave, u Tenju.

U Cepinu nije za sada potrebit nikakav novi trošak, budući prelaznici mjesta Čepina automatski se uključuju u administraciju župe Cepin.

U Tenju je sasvim druga potreba. Selo Tenje je udaljeno od Osijeka 7 km. Prelazom grčkoistočnjaka u katol. Crkvu umnožava se broj rimokatolika do blizu 5.000 ljudi. Samo školske djece će biti oko 600. Uslijed toga isti dan iza velikoga masovnoga prelaza 12. listiopada o.g. treba da ondje bude odmah postavljen samostalan upravitelj župske ispostave sve dotle dok se uzmogne sa Ministarstvom Pravosudja i Bogoštovlja provesti postupak za utemeljenje nove rkt. župe koja će brojiti oko 6.000 katoličkih vjernika. Budućega župnika platiće vjernici te župe iz vjerskog prireza koji će se odrediti na dan utemeljenja iste župe, ali ovo prelazno stanje ne može se na drugi način financirati nego na taj način, da Državno ravnateljstvo za ponovu, Vjerski odsjek u Zagrebu odredi za privremenog upravitelja župske ispostave razmjernu svotu za njegovo uzdržavanje. Mišljenja smo da ovako velikoj župskoj ispostavi njegova mjesečna plaća treba da se kreće izmedju 2.500-3.000 Kn. mjesečno. Za propovjednike misijonare koji saradjuju kod priprave grkoistočnjaka za prelaze bili smo predložili 80 Kn. dnevno s razloga toga, što može katekumenat da se u manjim mjestima završi i za 14 dana, a u drugima traje više. Ovaj honorar smatramo dovoljnim za njegovo uzdržavanje, budući stanovanje dobivaju misijonari redovito besplatno, ali kada se uvede brina stalna uprava nove župske ispostave, tada svećenik mora da se sam brine i za stan i za punu obskrbu. Na selima se teško dobiva obskrba u gostionama, a još teže ц privatnim kućama, pak je svaki prisiljen da si uvede vlastito kućanstvo, a to je spojeno sa većim troškovima. Stoga molimo da se ovo objašnjenje uvaži i da se prema tomu odrede plaće razmjerne sve dotle, dok provizorij traje.

Čim bude pitanje plaće osigurano, Biskupski ordinarijat će odmah postaviti upravitelja župske ispostave.

Antun Akšamović, biskup djakovački
 
2. O istim problemima pisao je i veliki župan župe Baranja Državnom ravnateljstvu za ponovu:

„NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

VELIKA ŽUPA BARANJA

OSIEK

Broj: 4164/41 Osiek, 8.Х.1941.

Predmet: Otvaranje nove župske ispostave u Tenji filijalnom mjestu župe Osijek III.-

DRŽAVNOM RAVNATELJSTV U ZA PONOVU Vjerski odsjek ZAGREB Dostavlja se naslovu gornji dopis Biskup. Ordinarijata u Djakovu s molbom da se udovolji te se osiguraju sredstva za uzdržavanje privremenog upravitelja rkt. župske ispostave koji bi imao nastupiti na dužnost 15.t.mj. jer će se 12. t.mj. obaviti prelaz sa grkoistočne na rimokatoličku vjeru.

ZA DOM SPREMAN!

VELIKI ŽUPAN"

3. O истом проблему писали су и из Државног равнатељства за понову:

„NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA DRŽAVNO RAVNATELJSTVO ZA PONOVU

Zagreb, dne 22. listopada 1941

ZAGREB

Vjerski odsjek

Broj: 23390/41.

Predmet: Uspostavljanje novih župa na teritoriu grčkoi stočnih parohija




MINISTARSTVU PRAVOSUDJA I BOGOŠTOVLJA

Zagreb.

Dostavlja Vam se gornji spis Biskupskog Ordinariata Djakovo na riešenje kao na Vas spadajuće, s napomenom da smo u tom pogledu konferirali s Poglavnikom i da Vam se stavlja u dužnost da odmah javite općenito svim Biskupskim Ordinariatima da stave žurno na taj naslov svoje priedloge o osnivanju novih župa, koje ćete Vi odobriti i registrirati, pa nove župnike na tim župama svrstati već prema postojećim zakonima u isplatni spisak.

Stvar je od zamašne važnosti i s narodne državne strane zato treba požuriti.

Pročelnik Vjerskog odsjeka: D. Juričev".

II.

Biskup đakovački Antun Akšamović dobio je 1959. godine od Josipa Broza orden Bratstva i jedinstva prvoga reda:

1. Komisija za vjerske poslove Izvršnog vijeća Sabora Narodne Republike Hrvatske 26. septembra 1959. svojim pismom Pov. 08-27/2 i 40/1-1959 obavestila je Komisiju za verske poslove Saveznog izvršnog veća u Beogradu o predaji od-likovanja.


1 Citirano prema: Dinko Davidov, „Đakovački biskup Antun Akšamović i Srbi", Zbornik - Srbi u Hrvatskoj, 2, Beograd, 1991, 310.

2 Isto, 314.

3 Sima Simić, Prekrštavanje Srba za vreme Drugog svetskog rata, Titograd, 1958; Veljko Đ. Đurić, „Prekrštavnje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj" - Prilozi za istoriju verskog genocida, Beograd, 1991.

4 Ovaj letak objavilo je više istraživača: Dinko Davidov, n. d.; Veljko Đ. Đurić, n.d., 113; Ljubomir Durković-Jakšić, Srbija u Vapškan 1804-1918, Kraljevo-Kragujevac, 1991, 550.

5 Joža Horvat, Zdenko Štambuk, Dokumenta o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, Zagreb,1946, 199.

6 O prekrštavanju videti: Veljko Đ. Đurić, n. d.; Viktor Novak, Magnum Crimen, Beograd, 1986.

7 Dokumenta su čuvana u Arhivu Hrvatske, u Zagrebu. Kserokskopije sam nabavio u vreme istraživanja za knjigu Ustaše u pravoslavlje - Hrvatska pravoslavna crkva: Arhiv Hrvatske, Nezavisna Država Hrvatska, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja, Inv. br. 4800-B.

Kako biskup nije mogao lično da primi odlikovanje, on je uputio zahvalnicu onom koji ga je odlikovao:


„Zahvala

na dan predaje ordena Bratstva i Jedinstva I-voga reda po uglednom članu izvršnoga Odbora Sabora Maršalu Titu.

Na dan 27. svibnja ove godine objavile su svi naši dnevnici u Jugoslaviji -visoko odlikovanje, koje je izvolio Maršal Tito milostivo podijeliti meni starcu, koji ulazim u 85. godinu života. Ovo visoko odlikovanje ordena Bratstva i Jedinstva I-voga reda, koje danas primam nije zasluga sadašnjega rada, budući sam za svaki rad nemoćan i starac sam sklerozom opterećen, nego je blagonaklonjeno priznanje Njegove Excelencije Maršala Tita za prijašnja djela izvršena za nacionalnu snagu i prestiž naših naroda.

Ovo visoko odlikovanje je za mene, a gradjani djakovački kažu i za grad Djakovo velika čast i ponos. Velim, daje osobiti ponos za mene iz dva razloga:

Ja sam nasljednik velikoga biskupa Strossmayera. Nije lakho biti dobar sin velikoga i slavnoga Oca, a eto taje sudbina mene snašla. Ja sam imao baštiniti i čuvati ideologiju Strosmayerovu. Ja sam ju doista čuvao i njegovao. Strossmaver je javno govorio: Mora doći i doći će vrijeme zbliženja za Jugoslavene. Gledao je to u duhu državljanstva. Eto doista došao je veliki državnik i nepobjedivi heroj Maršal Tito, te je ostvario i učinio svojinom jugoslavenskih naroda. Bratstvo i Jedinstvo je danas snaga i slava nekada pocijepanih Jugoslavena.

Drugi razlog je u tome što je Maršal Tito nacionalnu politiku Jugoslavije postavio na temelje podpune ravnopravnosti. Sudbinom Jugoslavije ravna maršal Tito osobno i u svakoj republici savezne ove Jugoslavije prisluškuje zadovoljstvo i sreću, koju svaki narod osjeća. Stoga je moj osobiti ponos da sam podignut na dostojanstvo rodoljuba koji želi i hoće da Bratstvo i Jedinstvo ostanu sekularna - a još više - vječna snaga i sreća naših naroda u Jugoslaviji.

Žarkim manifestom izjavljujem, da se od svega srca zahvaljujem Njegovoj Excelenciji Maršalu Titu na visokom odlikovanju ordenom Bratstva i Jedinstva I-voga reda i da gajim permanentnu punu odanost i vjernost Maršalu Titu Vodji i Predsjedniku sretne Jugoslavije.

Živio Maršal Tito!

Živjela Federativna N.R. Jugoslavija!

Slava našem Bratstvu i Jedinstvu! Đakovo, 17. rujna 1959.

Dr. Antun Akšamović, biskup"
 
Po direktivama vjerskog odsjeka državnog ravnateljstva za ponovu u Zagrebu naročito je bio poželjan kolektivan prijelaz čitavih sela ili općina (br. 26081, od 24. listopada 1941.). Da bi se to postiglo, izdavale su kotarske oblasti pismena naređenja Srbima s rokom kad imadu prijeći na rkt. vjeru. Tako je Kotarska oblast u Čazmi razaslala, preko općinskih poglavarstava, svim Srbima akt br. 1348. od 12. II. 1942, u kojem se naređuje, da svi »grkoistočnjaci« moraju u roku od mjesec dana zatražiti prijelaz na rimokatoličku vjeru, a u daljnjem roku od mjesec dana moraju dobiti i crkveni prijelaz pod prijetnjom najstrožih zakonskih posljedica.
Svaki je prelaznik morao podnijeti pismenu molbu i priložiti joj potvrdu Gradskog odnosno općinskog poglavarstva, da je čestit građanin. No kler se nije zadovoljio samo formalnim prijelazom. Župni ured u Bjelovaru zahtijevao je od svih svojih prelaznika, da svake nedjelje i blagdana pohađaju misu kod koje je propovijed. Polazak nauka vjere bio je strogo obavezan. Pohađanje crkve i obuke u nauku vjere potvrđivalo se svakom u posebne blokove, a tko nije imao redovito ispunjene sve blokove nije mogao polagati ispit iz vjeronauka, a onda niti biti primljen u »svetu i jedino spasavajuću crkvu«: (Nezavisna Hrvatska br. 20. i 25. od 1945.).
U isto vrijeme, dok se vršilo to prisilno prekrštavanje, ustaške su se vlasti bavile mišlju, da židovske hramove i pravoslavne crkve sruše ilj pretvore u rimokatoličke crkve. Prema prijedlogu, kojeg je pod br T. 30. od 22. I. 1942. godine predložio Ustaški stožer u Bjelovaru Ministarstvu unutrašnjih poslova, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagrebu, trebalo je u gradu Bjelovaru srušiti židovski hram i pravoslavnu crkvu, njihov materijal upotrebni, za gradnju Ustaškog doma,a u bjelovarskom kotaru srušiti sedamnaest, a u rimokatoličke crkve pretvoriti tri pravoslavne crkve.



Kad su već gotovo svi Srbi prešli bilo na rimokatoličku, bilo na grkokatoličku vjeru, onda je Zakonskom odredbom od 3. IV. 1942. osnovana Hrvatska pravoslavna crkva u Zagrebu no, u nju nisu mogli ući oni, koji su već bili prešli na koju drugu priznatu vjeroispovjest.
Polovinom 1942. donijelo je Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja, odjel za bogoštovlje u Zagrebu, na temelju predstavke Duhovnog stola biskupije križevačke, (pres. br. 829. od 22.VI. 1942. god.) odluku br. 7600. B. od 3. VIII.1942. o osnivanju samostalne grkokatoličke župe u Bjelovaru, pod koju su spala slijedeća mjesta: grad Bjelovar, Hrgovljani, Velike i Male Sredice, Novi i Stari Pavljani, Korenovo, Galovac, Obrovnica, Brezovac, Novoseljani, Višnjevac, Grginac, Stara, Srednja i Nova Diklenica, Ždralovi, Kuponovac, Letičani, Trojstveni Markovac i Stare Plavnice. U isto vrijeme izdalo je spomenuto ministarstvo nalog Gradskom poglavarstvu u Bjelovaru br. 7042. od 24. VI., da se sve matične knjige, arhiv i inventar bivše pravoslavne parohije u Bjelovaru preda opunomoćeniku križevačke biskupije i privremenom upravitelju te novoosnovane grkokatoličke župe Spiridionu Petranoviću. 31. svibnja 1942. godine crkvu je blagoslovio ratni zločinac grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak .




KOTARSKA OBLAST
Prs. br. 121
24. 08. 1941. g.
I R I G
PREDMET; UHIĆENjE PRAVOSLAVNIH POPOVA, KALUĐERA I MONAHA
G. STJEPAN PAP
KAT. PRISTAV
Pozivate se da na osnovu naloga Državnog ravnateljstva za ponovu od 18. kolovoza 1941. g. br. 7891. na području ovog Kotara odmah uhitite sve pravoslavne popove, kao i iz manastira sve kaluđere i monahe, a đake iz manastira odmah odstranite.
Gornje uredovanje imadete sprovesti u smislu uputa u kružnici gornjeg ravnateljstva od 9. kolovoza 1941. g. br. 2446/20/941 a u sporazumu sa okružničkim postajama u Vrdniku i Irigu, a o učinjenom podneti izveštaj.
Trošak gornjeg uredovanja pada na teret Državnog ravnateljstva za ponovu.
(M. P.) Upravitelj Kotara
 
Vatikan i hrvatstvo u prvoj polovini XX vijeka (do 1941. godine)

http://www.cpi.hr/download/links/hr/6984.pdf

S početkom XX vijeka hrvatstvo konačno izbija u prvi plan u habsburškoj državotvornoj i vatikanskoj misionarskoj strategiji. Isticanje hrvatskog imena na Prvome hrvatskom katoličkom sastanku, održanome u Zagrebu u septembru 1900. godine, otkrivalo je novu zamisao Vatikana da poslije ilirske i jugoslavenske misionarske faze otpočne koristiti hrvatsko ime u globalnim prozelitskim nastupanjima na Balkanu. Prvi hrvatski katolički sastanak imao je prevashodni zadatak da odvoji rimokatolike od liberalnomasonskih građanskih ideja, ali i da formuliše rimokatolički kleronacionalni program za novi, XX vijek. Papa Lav XIII dao je punu podršku sastanku rimokatolika Dalmacije, Hrvatske i Slavonije te Bosne, Hercegovine i Istre, naročito hrvatskoj mladeži, koja se obavezala da će “pod zastavom božanskog srca za vjeru i domovinu uztrajno i odvažno vojevati.” (Prvi hrvatski katolički sastanak, obdržavan u Zagrebu od 3. do 5. rujna1900. godine, uredio po želji Središnjeg odbora S. Korenić, Zagreb, 1900.)

Upravo pod motom o vjernosti svih Hrvata Rimskoj crkvi organiziran je ovaj svehrvatski vjerski kongres. Katolički sastanak nije bio određen samo za rimokatolike Hrvate Zagrebačke nadbiskupije nego i za Hrvate katolike svih hrvatskih zemalja, koje su obuhvatale teritorije tobože ranije omeđene od strane Njemaca Ritera, Gaja i Štrosmajera, pravaša Starčevića, Kvaternika i Franka i, početkom XX vijeka, braće Radić. Na Prvome hrvatskom katoličkom sastanku išlo se na usvajanje dugoročne strategije da u budućnosti svi rimokatolici srpskih zemalja moraju prihvatiti hrvatsko ime. Mađar Breštjenski, učesnik sastanka proročki poručuje novoj rimokatoličkoj naciji u stvaranju:

Ostanimo dakle u neprekidnoj jakoj svezi sa Vatikanom, pa će nam Domovina i Narodnost biti obezbijeđeni. (Prvi hrvatski katolički sastanak, obdržavan u Zagrebu od 3. do 5. rujna1900. godine, uredio po želji Središnjeg odbora S. Korenić, Zagreb, 1900. )​

Klerikalna Narodna politika 23.12.1918. o tome piše:
Mi Hrvati i Slovenci iz pobjeđenika postali smo pobjednicima. Sretno smo izbjegli teškim mirovnim uvjetima. Taj se preokret dogodio iznenada, te smo ostali upravo zapanjeni gledajuć u tome osobitu ljubav gospodnju naspram nama.​

Apostoli Katoličkog pokreta uzeli su prvi u svoj program kao vrhovni cilj "rekristijanizaciju, obnovu u Kristu čitavog javnog i privatnog života na slavenskom jugu":
Gospodin je postavio budućnost Južnih Slavena u ruke katoličke. Rimokatolicima je dao da preuzmu providencijalnu zadaću hrvatskog, srpskog i slovenskog naroda - glavni uzrok postojanja naše države. Ujedinit ćemo se u jednu veliku falangu, stvorit ćemo jedinstvenu slavensku kulturu i biti članovi iste. I bit će jedan pastir i jedno stado. Onda će istom i Srbin i Hrvat i Slovenac biti član jedne jedinstvene nacije, onda će Jugoslavija biti slobodnom domovinom novoga južnoslavenskog (rimokatoličkog – op. N. Ž.) naroda. (Izjava seniora Petra Rogulje, verovatno u decembru 1918. godine.)​

Đakovačke pučke novine su već u februaru 1921. objavljivale članke u kojima se veliča spoj hrvatstva i rimokatolicizma, koji su zajedno trebali slomiti velikosrpsku hegemoniju:
Naš narod ima dvije svetinje koje su mu nada sve mile i drage. To su hrvatstvo i katolička kršćanska vjera /.../. Naš narod je mislio da će se osnutkom države SHS već jednom završiti niz tih žrtava, ali se je ljuto prevario. Akcija za uništenjem Hrvata i hrvatstva, ili bar za njihovim što većim skučenjem, svima nam je dobro poznata /.../. U ne manjoj opasnosti danas nalazi se u državi SHS i rimokatolička vjera, ta isto tako mila svetinja našeg naroda /.../. Dok je naš narod katolički, bit će i hrvatski. Tko hoće da uništi hrvatstvo, mora najprije uništiti katoličanstvo.11​

Pri tome đakovački klerikalci pozivaju vjernike da ustanu složno u odbranu vjere:
Ali na odbranu vjere moraju ustati i svi svjesni kršćani katolici, koji su u drugim političkim strankama. Kad smo se složili u obrani hrvatstva, moramo se složiti u obrani katoličanstva, tim više što je kod nas hrvatstvo bez katoličanstva izgubljeno. O tome neka promisle i indiferentisti i liberalci, kojima je do hrvatstva još stalo, pa neka radi hrvatstva našu borbu bar ne smetaju, ako ju ne mogu da podupru.12​

Tako je svećenik Lambert Golovski (poljskog porekla) prilikom proslave nacionalnog jubileja u Virovitici (23.9.1925), uzviknuo:
Državu ćemo srušiti ali ćemo vjeru čuvati i u njoj ostati.20​

Rimokatolička Ilirija, koju su u vjekovnom trajanju idejno projektovali rimokatolički klerici i Vatikan, na kraju je poistovećena sa Pavelićevom Hrvatskom:
Ta Ilirija s granicama na Drini i Dravi nije ništa drugo nego NDH, a Iliri ništa drugo nego Hrvati. Na poseban način iztočna granica Hrvatske, granica na Drini, ima ne samo svoje etničko i povijesno opravdanje nego i neizravno priznanje u pravorieku najvišeg suda Rimske Crkve prie tri stoljeća.38​

Fra Mijo Tumpić, međutim, nesvesno priznaje da se hrvatsko ime rijetko pominjalo u prošlosti. On je naime, objašnjavao da su se Hrvati “po običajima onog vremena” zvali Schiavoni ili Iliri (Ilirici):
Ništa zato što hrvatsko ime rjeđe dolazi do izražaja; ono se skriva iza imena ilirskog ili slavonskog.39​
 
Poslednja izmena:
Mrkalj:
Imamo priměr don Jakova Grupkovića koji je Štrosmajeru, glavnom propagatoru hrvatstva u BiH rekao:

"Aj, boga ti, manite se vi toga hrvatstva. Vi ćete s tim vašim hrvatstvom upropastiti i Srbe i Hrvate! Ta mi znamo da nijesmo Hrvati nego Srbi, a mi kao katolici ne smijemo od Rima zvati se Srbima".​
Kliknite za proširenje...

nece ovo cudo reputacije da ti doda kolko ja hocu :):) uglavnom svaka cast na informacijama i izvorima :hvala:
 
Mrkalj:
Na Svehrvatskom katoličkom kongresu, 1900. godine, glavnu reč je vodio nadbiskup Štadler, održavši i programski govor o identifikaciji hrvatstva sa katoličanstvom. Čak se taj kongres izjasnio i za obnovu papske države. Pokrenut je veliki broj klerikalnih listova, od kojih su se po zagriženosti i ekstremizmu naročito isticali “Hrvatstvo”, “Dan”, “Hrvatska straža”, “Vrhbosna”, “Katolički list” i drugi. Vremenom su otpori jugoslovenski orijentisanih intelektualaca utihnuli, a klerikalci su ispleli čvrstu i gustu mrežu političke moći i uticaja, uživajući potpunu austrijsku i vatikansku podršku. “Sav talog od jednog decenija fanatične mržnje i nacionalnog šovinizma izbio je na površinu u jezivom obliku mjeseca juna i jula 1914. godine, poslije sarajevskog atentata. Crnožuti klerikalizam je orgijao, uvjeren da je došao trenutak za prvu žetvu sjetve kroz jedan i po decenij. Zato ima i odviše dokumenata razasutih po velikom broju klerikalnih listova, ali i u uspomenama savremenika koji su preživjeli tu nesreću i sramotu.” (Magnum Crimen, str. 20.)
Kliknite za proširenje...

U pitanju je manjina, iz opozicije. Hrvatske klerikalce i njihovu sudbinu, kao dio frankovačke Hrvatske, najbolje je opisao Vladimir Ćorović. Ne treba precjenjivati njihovu ulogu, pogotovo ne kao opozicionara.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top