Bog ne može da umre,Bog je besmrtan ako aludiraš na Hristov vapaj,,zašto si me ostavio,, to je vapaj ljudske prirode koja pod opterećenjem greha je osetilo sav užas bogoodsutnosti.
Tebi fali mnogo edukacije, da bi shvatio sta je teologija.
Da vidimo ko je to proglasio Mesiju, koji je bio Covek za Boga.
Kalcedonski (ili
Halkedonski)
sabor bio je četvrti
ekumenski sabor, održan je
451. u
Kalcedonu (u Bitiniji u
Maloj Aziji), koji je danas dio
Istanbula, na
azijskoj strani Bosfora. Ovaj je sabor sazvan kako bi se riješio problem monofizitstva, te donijela odluka o tzv. "Razbojničkom efeškom saboru". Na njemu je proglašen nauk o dvije naravi u Hristu - ljudskoj i božanskoj, te sastavljeno
Kalcedonsko vjerovanje.
S druge strane, oko dvije godine nakon smrti
Ćirila Aleksandrijskog, već ostarjeli carigradski
monah imenom
Eutih u pokušaju da spriječi novo izbijanje nestorijanstva (kako sam kaže
448. u pismu
papi Lavu I. Velikom). Tvrdio je da je vjeran Ćirilovu nauku. Doista, Ćiril je
432. govorio o jednoj
fisis u Hristu, a čini se da je pod tom grčkom riječi podrazumijevao ono što se u latinskom kaže
persona (osoba). Ipak, mnogi grčki teolozi razumjeli su tu riječ u smislu latinske riječi
natura (narav), pa su optuživali Eutiha da se vraća na
arijanstvo, no, dok je
Arije nijekao
Isusovo božanstvo, Eutih je nijekao njegovo čovještvo.
Na saboru je sudjelovalo oko 500 biskupa, a Pakanije nije dozvolio Dioskoru da zauzme mjesto među saborskim ocima, budući da ga je papa prethodno
ekskomunicirao.
Marcijan je želio ubrzati rad sabora, pa je tražio da sabor donese tekst vjerovanja o utjelovljenju, prije nego nastavi rad, no u tome nije imao podršku saborskih otaca, koji su držali da nije potrebno novo
Vjerovanje te da je nauk jasno izrečen u pismu što ga je papa Lav I. poslao Flaviju. To je pismo tada već nazvano »Tomus secundus.« Sljedećeg dana sjednica je završena uzvikom svih biskupa: »Petar je progovorio po Lavu. To je ono što svi mi vjerujemo. To je vjera apostolâ. Lav i Ćiril isto naučavaju.«
Sabor je nastavio rad suđenjem Dioskoru, no on je odbio pojaviti se pred njim. Na koncu su svi biskupi (egipatski vjerojatno pod prijetnjom) jednoglasno osudili Dioskora, a Marcijan ga je prognao. Svi su biskupi tada imali potpisati Lavov »Tomus secundus«, no 13 egipatskih biskupa to je odbilo, pa su carevi savjetnici odlučili da je neophodno izglasati novo
Vjerovanje, te su njegov tekst predočili ocima. Oko toga ipak nije postignut konsenzus.
Paskanije je tada zaprijetio da će se vratiti u
Rim i sazvati sabor u Italiji, s čime se složio i Marcijan. To je navelo biskupe da popuste te su prihvatili rečenicu u kojoj se kaže da su, prema Lavovoj odluci, u Hristu prisutne dvije naravi, sjedinjene, nepromjenjive, neodjeljive. To se naziva
Kalcedonskim vjerovanjem.
Znaci, u Petom veku, papa Lav I, Donosi odluku, da Mesija ima obe prirode.
A i Isaija 42 1, jasno pise ko je bio Mesija za Boga: 1 Evo SLUGE mog, koga podupirem, Izabranika mog, koji je mio duši mojoj; metnuću Duh svoj na Njega, sud narodima javljaće.
Kao sto se vidi,izabrani Boziji Sin, je bio Sluga za Boga.
U grckoj arhebiskupiji u Jerusalimu, postoji knjiga na aramejskom pisana, koja upravo to i Dokazuje, da su se Jovan i ostali molili Bogu i da su spoznali zivot i znanje, kroz Mesiju, SLUGU Bozijega.