Da se vratimo na suštinu,
@psmaniac; bez istrgavanja iz konteksta, evo cele povelje Dubrovčanima kralja Tvrtka iz 1378. godine:
Pobožno je i dostojno pohvaliti istinskom vjerom i željenu riječ prinijeti svojemu dobrotvoru vladici Hristu, od koga sve stvoreno i objavljeno bi na pohvalu božanskog proviđenja, koje se smilova čovječijem rodu, kojega stvori prema prečistom liku svojega Božanstva, i dade mu vlast i razum, da bude nad svom zemaljskom tvari i da razumije i tvori sud i pravdu posred zemlje. Također zatim i meni, svome robu, za milost svoga Božanstva, darova da mi procvjeta izdanak plemenito ukorijenjeni u rodu mojemu i udostoji me dvostrukim vijencem kako bih obima gospodstvima upravljao, (1) prvo isprva u bogom danoj nam zemlji Bosni, (2) potom pak gospod moj Bog me počastioda naslijedim prijestol praroditelja mojih, gospode srpske, zato jer ti moji praroditelji, u zemaljskom carstvu carstvovavši, i na nebesko carstvopreselili se biše.
Ja, pak, vidjevši zemlju svojih predaka ostavljenu nakon njih i da nema svojeg pastira, idoh u srpsku zemlju, želeći i htijući osnažiti prijestol roditelja mojih. I tamo išavši okrunjen bjeh od Boga darovanom mi krunom na kraljevstvo praroditelja mojih, da budem u Hristu Isusu pobožan i od Boga postavljeni Stefan, kralj Srbima i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama. I potom počeh s Bogom kraljevati i praviti prijestol srpske zemlje, želeći što je palo uzdignuti i što se razorilo osnažiti.
I kad sam došao u zemlje Pomorske, prišavši pred slavni i dobronaročiti grad Dubrovnik, i tu iziđoše pred naše veličanstvo poštena vlastela dubrovačka, sa svakom slavom i čašću i (1) podsjetiše naše veličanstvo na svoje zakone, ugovore i povelje koje su imali s praroditelji manašeg veličanstva, s gospodom bosanskom. I otom su govorila pred našim veličanstvom ova i ova vlastela: Marin Menčetić, Mihail Bobaljević, Dobre Kaličiević, Mateo Žurgović, Žun Gradić, Nikola Gundulić. I ova vlastela htjela je (1) potvrditi kod našeg veličanstva svoje zakone i ugovore kojesu imali s praroditeljima i roditeljima našeg veličanstva, s gospodom bosanskom i gospodinom banom Stefanom. I zarad ljubavi i zajedništva našeg i naših prethodnika koje smo imali s gradom Dubrovnikom i vlastelom dubrovačkom, zarad toga im naše veličanstvo zapisa i potvrdi i bolje uredi sve zakone i ugovore i povelje i trgovačke slobode koje su imali sa gospodom bosanskom. (2) I potom podsjetiše naše veličanstvo gore spomenuta vlastela dubrovačka i na ugovore i zakone i povelje koje je imao grad Dubrovnik s gospodom srpskom i raškom. I dok sam ispunjavao prijašnjuljubav i sklad s gradom Dubrovnikom i njegovom poštovanom vlastelom, učinih milost, zapisahi obnovih i bolje ispunih u svakoj slobodi i čistoti da se imaju čvrstim i nepromijenjenim držatiti ugovori i zakoni i povelje i trgovačke slobode i niod koga da ne budu otete. Poslije ove naše riječi i potvrde obeća grad Dubrovnik i vlastela dubrovačka da će našem veličanstvu zakonito davati dohodak srpski, koji su davali i srpskoj gospodi, također da će našem veličanstvu davati svakog budućeg Dmitrova dana dvije tisuće perpera pod ovim ugovorom, zakonom i načinom sve doknaše veličanstvo drži i gospodari ovom zemljom primorskom: Trebinjem, Konavlima i Dračevicom.
I ovim obećanjem obeća naše veličanstvo vlasteli dubrovačkoj, da dubrovački trgovci i roba prolaze po cijeloj našoj zemlji i državi slobodno, i da im toga niko se smije braniti, i da nikone smije za njima ni za njihovom robom posegnuti ili ih čim zadržavati, ni vlastelin ni vlasteličić, niti bilo ko mali ili veliki. Ako li se tko drzne i potvori riječ našu, i uzme im nešto u oblasti kraljevstva mi, da im ja to imam platiti iz svoje komore, a krivca toga da imam tražiti. I obavezujem se da ću njihovo vladanije čuvati i paziti od napada, od krađe, od svake zlobe i sile, i još se obavezujem ako ima tko što govoriti ili činiti prisilu gradu Dubrovniku za taj dohodak koji imaju davati mom kraljevstvu, da ima kraljevstvo mi od toga njih braniti i pomagati da im se neka šteta u vladaniju ili u trgovanju ne učini zato. I ne dao Bog, desi se neko vrijeme i ne bude ova zemlja u oblasti kraljevstva mi: Trebinje, Konavle i Dračevica, ili kraljevstvo mi ne ispunii ne napravi višerečenoga, i ne plati trgovaca, ili ne pazi vladanija, ili snađe njih neka šteta za onaj dohodak, da kraljevstvo mi neće njih pitati za onaj dohodak, niti iko drugi nakon mene, niti oni da su dužni davati ga. I nakon svega ovog obeća kraljevstvo mi s bogodarovanom mi kraljevstva mi materom, gospođom kira Jelenom i s gospođom kraljicom kira Dorotejom i s izabranom vlastelom kraljevstva mi, a tu biše pri kraljevstvu mi vlastela: župan Branko Pribinić, dvorski Vukosav Stefković, Dobrašin Stefanović, vojvoda Vlatko Vuković, knez Vukašin Milatović, knez Priboje Mastnović, župan Bjeljak Sanković, stavilac Tvrtko Vlađević, Vukac Vladisalić.
I tako obećavamo da bude među kraljevstvom mi imeđu gradom Dubrovnikom i njegovom vlastelom vjerna i svesrdačna ljubav, kakvu su imali snjim praroditelji i roditelji kraljevstva mi gospoda (2) srpska i (1) bosanska. I za ovu riječ i za ovu pravdu gore napisanu obeća kraljevstvo mi na svetom Evanđelju i pred časnim krstom Hristovimi s materom kraljevstva mi i s kraljicom i s više rečenom vlastelom da bude ova riječ i ovo obećanje zapisano tvrdo i nepokolebljivo do dana i dovijeka: tko li se drzne i potvori ovu riječ i obećanje naše na koje smo se obavezali i zapisali, neka primi na sebe i na svoju dušu one kletve, koje smomi obostrano izrekli pred svetim Evanđeljem, a kraljevstvo mi da ovo nikada ne potvori, dok kada grad Dubrovnik i vlastela dubrovačka ovo nepotvore i nekom nevjerom ne izgube oni i njihova djeca i njihovi nasljednici. I molim i zabranjujem, koga god Bog postavi poslije mene na prijestol kraljevstva mi, da ovo ne potvori, nego štaviše, bolje da ga ispunjava i potvrđuje i bolje da jača.
I ovo obećanje i pisanje zapisa i potvrdi kraljevstvo mi pred gradom Dubrovnikom u Žrnovnicama godine po rođenju Hristovu 1378. mjeseca aprila 10 dan. I poslije svega svršenog dođoše sve pošteni vlastelini dubrovački Dobre Kalićiević i Mateo Žurgović u slavni dvor kraljevstva našeg u Trstivnicu, i ja gospođa kira Jelena i gospođa kraljica kira Doroteja, vidjevši obećanja i uvjete gospodina kralja s gradom Dubrovnikom višepisane, i ova bolje potvrđujući, prisegosmo pred svetim Evanđeljem i pred časnim krstom Hristovim u crkvi svetog Grgura i s našom vlastelom, s ovima i s ovima: vojvoda Vukac Hrvatinić, knez Vukota Pribinić, knez Hegen Dragoslalić, Vlatko Vojvodić, župan Vukac Črnugović, Radoslav Pribinić, Vukmir Semković, Hrana Vuković, Purća Hrvatinić, Bjelica Ižesalić, župan Dinica.
I tako obećasmo i prisegosmo u sve višeupisano da je tvrdo i nepokolebljivo do dana i do vijeka. I ovo svrši se mjeseca juna 17. dan. A pisa logofet Vlade.
Stefan Tvrtko u Hrista Boga kralj Srbima i Bosni i Primorju.
Mnogo je naporno ovoliko puta diskutovati o nečem bukvalno elementarnom, što je potpuno opšte poznato kod svakoga ko se bavi čak i amaterski medievistikom. Ali evo, mislim da ne može jasnije od ovoga. Sve sam sada podvukao i obeležio, pa neka pročita svako (celi dokument, bez nekog kasapljenja i istrgavanja iz konteksta).