Šta trenutno čitate - utisci i preporuke

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Pozdrav svima nakon dužeg vremena! Radi se puno, pa nemam ni vremena za čitanje. Ipak, da vas ukratko upoznam sa svojim čitalačkim aktivnostima u proteklih par mjeseci.

Goran Petrović - Sitničarnica "Kod srećne ruke"
Ovih 300 i nešto strana sam čitao skoro 2 mjeseca! Radnja je pomalo rasplinuta, proteže se maltene tokom čitavog XX vijeka, ima dosta nepotrebnih i preopširnih opisa, do pred sami kraj knjige nisam bio načisto ko je glavni lik, a sve to zna dobro da demorališe čitaoca. Piščev talenat ne treba sporiti, međutim mogao je i nešto malo zanimljivije napisati.

Trenutno čitam 1984, Džordž Orvel.
Dobar je Orvel, odličan vizionarski pisac sa ogromnom maštom.
 
Kafe izgubljene mladosti

Prvi utisak je da knjiga neodoljivo podseca na neke delove Skolica ( Kortazar), ali samo one delove gde Kortazar peva svoje ode
Parizu i Seni pri cemu to Kortazar ume lepse i bolle, a i na neki nacin i tuznije, poeticnije, a narocito originalnije.
I u ovoj je knjizi neka Maga glavni lik, ali to je Maga Parizanka, ne Maga iz Juzne Amerike, zato nikako ni zagonetna ni misteriozna
jer je takvih Mega bilo sestdesetih godina u svakom velikom gradu u Evropi. Neprestano ponavlja ime ulice, trgova , a ta imena na francuskom
jako lepo zvucde, ali ih znamo napamet cak svako od nas ko nikada i nije bio u Parizu. Likovi su boemi, a sto nama revnosnim citaocima,
ali i gledaocima francuskih filmova iz epohe Nouvelle Vague nije sve nepoznato, a ni strano. cesto se citalac pita da li je autora uFatila teska
nostalgija jer na nekoliko mesta kaze , a radnja pocinje sestdesetih, ali se nastavlja cetrdeset godina kasnije ( znaci danas) da su na ti mestima
na kojima su bile te boemske kafanice danas neki butici i hoteli za jako bogate ljude.

U svakom slucaju nista narocito, ali svakako vredno citanja.
 
Nas forumas ( ne javlja se vise) Ivan Hroboatus pre godinu, dve napisao je da postoje Nobelovci I, II i III klase ili su mozda bili samo dve klase u pitanju.
Po meni je ovaj Francuz , ako postoje vec tri klase, onda cetrvrta klasa. Nije naravno tu usamljen.

Komitet je obrazlozio njegovu nagradu ( moj prevod):
Jasno pise, ne i kompleksno, recenice su kratke:D

Nemacki kriticar kaze da je Nobela dobio Francuz koji vec cetrdeset godina pise skoro uvek isti roman.

Peter Englund , sef Svedske Akadamije kaze o delu Modiania " Njegove su knjige jako elegantne, ali nisu teske za citanje";)
 
Sad još reci da su na engleskom...:zper:
Ako nisu, širi dalje. :lol:

Nisu na engleskom. Očekuj pp ovih dana. z;):poklon:


Nisam ja luda za tom materijom, mene te "muške" stvari ne zanimaju, ali, čovek bi se smrtno uvredio ako ne pročitam... On očekuje diskusiju... :roll:

Ni mene ne zanimaju te "muške" stvari... a ni one stvarno muške stvari. :p
I mene povremeno smaraju ljudi koji očekuju neke pametne razgovore o temama kao što su masonerija, sveti gral, misteriozno porijeklo Josipa Broza Tita i slične efemernosti.
Radije bih čitao Dilan Doga, nego se bavio tim stvarima.

Eto kako mi sistematski ubijate volju...:lol: A nije da nisam htela da probam... :sad2:

Meni je povremeno stvarno teško prevazići loš utisak o jednoj knjizi, da bih čitao nešto drugo od istog pisca.
To mi se dogodilo sa Pamukom (Zovem se Crveno) i sa Kucijem (Čekajući varvare), na primjer.
 
N
Meni je povremeno stvarno teško prevazići loš utisak o jednoj knjizi, da bih čitao nešto drugo od istog pisca.
To mi se dogodilo sa Pamukom (Zovem se Crveno) i sa Kucijem (Čekajući varvare), na primjer.

I ja sam prvu (Pamukovu) knjigu citala to Crveno i tu je i prestalo moje druzenje s njim.
Posle sam procitala neku finu kritiku za Muzej nevinosti, dopala mi se tema pa sam tu knjigu procitala, nije me bas
oborila s nogu, ali mi se dopala. E onda uzmem taj Sneg i, pa onda i Dzevdzet-Beg i njegovi sinovi i tu zavolim coveka.:D
Ko nije bas raspamecen delima Andrica, a narocito Selimovica ne bi ni morao da ga cita.
 
Kafe izgubljene mladosti

Prvi utisak je da knjiga neodoljivo podseca na neke delove Skolica ( Kortazar), ali samo one delove gde Kortazar peva svoje ode
Parizu i Seni pri cemu to Kortazar ume lepse i bolle, a i na neki nacin i tuznije, poeticnije, a narocito originalnije.
I u ovoj je knjizi neka Maga glavni lik, ali to je Maga Parizanka, ne Maga iz Juzne Amerike, zato nikako ni zagonetna ni misteriozna
jer je takvih Mega bilo sestdesetih godina u svakom velikom gradu u Evropi. Neprestano ponavlja ime ulice, trgova , a ta imena na francuskom
jako lepo zvucde, ali ih znamo napamet cak svako od nas ko nikada i nije bio u Parizu. Likovi su boemi, a sto nama revnosnim citaocima,
ali i gledaocima francuskih filmova iz epohe Nouvelle Vague nije sve nepoznato, a ni strano. cesto se citalac pita da li je autora uFatila teska
nostalgija jer na nekoliko mesta kaze , a radnja pocinje sestdesetih, ali se nastavlja cetrdeset godina kasnije ( znaci danas) da su na ti mestima
na kojima su bile te boemske kafanice danas neki butici i hoteli za jako bogate ljude.

U svakom slucaju nista narocito, ali svakako vredno citanja.

Nas forumas ( ne javlja se vise) Ivan Hroboatus pre godinu, dve napisao je da postoje Nobelovci I, II i III klase ili su mozda bili samo dve klase u pitanju.
Po meni je ovaj Francuz , ako postoje vec tri klase, onda cetrvrta klasa. Nije naravno tu usamljen.

Komitet je obrazlozio njegovu nagradu ( moj prevod):
Jasno pise, ne i kompleksno, recenice su kratke:D

Nemacki kriticar kaze da je Nobela dobio Francuz koji vec cetrdeset godina pise skoro uvek isti roman.

Peter Englund , sef Svedske Akadamije kaze o delu Modiania " Njegove su knjige jako elegantne, ali nisu teske za citanje";)

Kad ovo pročitam, pomislim da je dobro što nisam kupio ni jednu njegovu knjigu. Pročitaću nešto elektronski, ali vjerovatno neću da dajem pare.
M. Jergović ga hvali i kaže da mu je Rodoslov ključna knjiga, iako ne najbolja. S druge strane Jergović skoro svakoga hvali, pa to nije baš neki kriterijum.
 
Strindberg - "Sam"

Kako ne volim takve knjige! Novelica čija je, barem deklarativno, osnovna tema (dobrovoljna osama) samo izgovor da jedan ostareli pametnjaković sa brežuljka intelektualne arogantnosti da sebi oduška, iznoseći mišljenje o ''siru i vojnoj muzici''. Kuda voli da se šeta, koja izdanja Biblije ima i voli da čita, šta misli o ljudima koji drže psa u stanu (''nečiste životinje''), zašto je bakalnica u komšiluku propala, itd, itd... Tek sam negde na pola knjižice, a sva je prilika da će tako i ostati.
 
Kad ovo pročitam, pomislim da je dobro što nisam kupio ni jednu njegovu knjigu. Pročitaću nešto elektronski, ali vjerovatno neću da dajem pare.
M. Jergović ga hvali i kaže da mu je Rodoslov ključna knjiga, iako ne najbolja. S druge strane Jergović skoro svakoga hvali, pa to nije baš neki kriterijum.


U vecini knjiga ( ne i u ovoj koju sam citala) drobi i on o Jevrejima, WWII jer je i sam po ocu Jevrejin.

Veliki uticaj na Modianovo pisanje su imali upravo njegovi koreni. Jevreji, nacistička okupacija i gubitak identiteta su najčešće teme, prisutne i u njegovom prvom delu La Place de l’Etoile iz 1968. godine. Ovo delo je kasnije pozdravljano i u Nemačkoj, kao ključno delo nakon Holokausta.
 
U srcu zemlje, Dž.M.Kuci Roman je nešto kao ispovest ćerke vlasnika zabačene farme negde u Africi, ružne, usamljene usedelice.... Mnogo mi je zbrkano, ne znam šta sanja, o čemu razmišlja, a šta se zaista dešava i kada. Otac dovodi novu ženu, (jer je majka davno umrla), a i stari sluga Hendrik mladu ženu. Ćerka to teško podnosi.
Nadala sam se nekom zanimljivom obrtu do kraja, ali ono što se desilo je bilo sasvim očekivano. Ima više verzija nekog dogadjaja, pa nije jasno šta je zaista bilo, ne zna se šta se desilo sa očevom ženom, odjednom je nema, više se ne pominje.
Sve u svemu, konfuzno, dosadno i teško...
Možda je Kuci i dao neki značajan doprinos svetskoj književnosti ovim delom, ali mom uživanju u literaturi - nije.
 
U srcu zemlje, Dž.M.Kuci Roman je nešto kao ispovest ćerke vlasnika zabačene farme negde u Africi, ružne, usamljene usedelice.... Mnogo mi je zbrkano, ne znam šta sanja, o čemu razmišlja, a šta se zaista dešava i kada. Otac dovodi novu ženu, (jer je majka davno umrla), a i stari sluga Hendrik mladu ženu. Ćerka to teško podnosi.
Nadala sam se nekom zanimljivom obrtu do kraja, ali ono što se desilo je bilo sasvim očekivano. Ima više verzija nekog dogadjaja, pa nije jasno šta je zaista bilo, ne zna se šta se desilo sa očevom ženom, odjednom je nema, više se ne pominje.
Sve u svemu, konfuzno, dosadno i teško...
Možda je Kuci i dao neki značajan doprinos svetskoj književnosti ovim delom, ali mom uživanju u literaturi - nije.

Ja sam od njega citala samo jednu knjigu i to njegovu najpoznatiju i najpoopularniju odmah posto je dobio Nobela, znaci poodavno.
Knjiga je Sramota, nije me oborila s nogu, ali mi se dopala Sada sam dobila/kupila jos jednu ( ali ne ovu koju si ti citala)),prevod bi valjda bio " celicna vremena"-
(age of iron). Njegove su teme uvek crnci/belci, farme, silovanja, zapaljene kuce, moguce je da su nam te teme dozlogrdile.

Jeda zanimljivost u vezi autora:

On zadnjih godina zivi, radi i predaje u Austariji, sa Pol Osterom ima jako zivahnu korespondenciju, svaki ili skoro svaki dan razmenjuju mailove
ili faksove ( oster je malo staromodan, pise na pisacoj masini), sada je izasla knjiga sa tim njegovim pismima. Svakako je necu citati.
Obojica pisu jedan drugome kako se najvise boje da zadnja knjiga koju budu napisali bude neka jako losa i da bas sa losom knjigom ostanu
svojim citaocima u uspomeni.
 
Pod kupolom (Under the doom) Stivene Kinga, po drugi put, da vidim kako je majstor razvukao priču koja bi se komotno baškarila i na 500 stranica datog formata (ovako ima blizu 1000)
Naravno, kao i u svakom delu, od kada su ga poćeli plaćati po napisanoj reči (moj nepouzdani i sumnjivi izvor veli 5 centi po komadu), arči svoje junake do u picino oko. Svakome anta-protagonisti je spremio po impozantnu biografiju i slutim da ih ima punu ladicu, da ih rabi po šablonu.
Likovi su mu živopisni i uverljivi ali standardizovani. Često u njegovom fiktivnom Mejnu srećemo prijatelje iz detinjstva, (čiju genezu se ne ustručava da obimno baci na hartiju), nekog all american herojčića koji mora da zahukta neku romansu na pomolu, obavezne rednek bilmeze i nezaobilazni karakter zadojen verskim fanatizmom. Takođe često koristi američke ikone njihove ruralne pop kulture kao setinge. Mali gradići u Mjenu su mu postali zaštitni znak, kao i tržni centri, car lot-ovi, gradske kuće, dinner-i i crkve.
Tako i u Kupoli. No, King to vešto uglavljuje u uglavnom odlično smišljene priče i to je fajn baj mi.

Ipak, sa krajem se jeftino izvukao i upropastio priliku da ga napravi mnogo jačim i zaokruženijim. Mogu da kažem da je razrešenje porekla kupole u najmanju ruku -razočaravajuće. U sred dela je ubio karakter koji je mogao, sve u njemu svojstvenom mistery okruženju, da fenomenalno i neočekivao zatvori priču. Čitajući Kupolu prvi put, tipovao sam da je taj lik odgovoran za ceo cirkus, a kada ga je ubio, moja očekivanja su rasla, ali -cvrc.

No, to je tek usamljena senka na celo delo. Kao i u svakom njegovom, ovo je odličan udžbenik (naravno za one koje to interesuje) kako se gradi karakter i suptilno navodi čitaoca da jasno definiše svoj odnos ka njemu. Baš kako treba.
Sve u svemu, uprkos drugačijim mišljenjima, ovu knjigu smatram boljom u njegovom opusu. Svakako da su mu raniji radovi daleko iznad ovog, ali komercijalnost je zver koja guta sve, pa i autorovu dušu. Kada uporedim Kupolu sa njegovim prvencima u kojima je koketirao sa hororom (Keri, Izmaglica, Isijavanje, Groblje kućnih ljubimaca itd.) i nije tako loše. Ali ni jedno, po meni, se ne približava sagi o Rolandu revolverašu iz Dark Tower serijala, gde uspeo da spoji komercijalni overdrive sa istinskom lepotom pripovedanja i nadasve odlično smišljenih svetova koji ljubiteljima žanrovske proze oduzima dah.
Generalna mana Kupole ostaje jeftin kraj uz preobimnost dela.
Sve u svemu, delo vredi svakog utrošenog minuta.
 
Poslednja izmena:
...Um u doba nauke''- H.G. Gadamer...
Očekivana gledišta i komentari ovog poznatog u svim oblastima kritike, lingvistike,antropologije i pjesništva kao i medjuprostorima koje rijetko
ko ispunja kao...H.G. Gadamer...
...gorak i mukotrpan text
ali
kao i sve vrijedno i lijepo...

- - - - - - - - - -

Pod kupolom (Under the doom) Stivene Kinga, po drugi put, da vidim kako je majstor razvukao priču koja bi se komotno baškarila i na 500 stranica datog formata (ovako ima blizu 1000)
Naravno, kao i u svakom delu, od kada su ga poćeli plaćati po napisanoj reči (moj nepouzdani i sumnjivi izvor veli 5 centi po komadu), arči svoje junake do u picino oko. Svakome anta-protagonisti je spremio po impozantnu biografiju i slutim da ih ima punu ladicu, da ih rabi po šablonu.
Likovi su mu živopisni i uverljivi ali standardizovani. Često u njegovom fiktivnom Mejnu srećemo prijatelje iz detinjstva, (čiju genezu se ne ustručava da obimno baci na hartiju), nekog all american herojčića koji mora da zahukta neku romansu na pomolu, obavezne rednek bilmeze i nezaobilazni karakter zadojen verskim fanatizmom. Takođe često koristi američke ikone njihove ruralne pop kulture kao setinge. Mali gradići u Mjenu su mu postali zaštitni znak, kao i tržni centri, car lot-ovi, gradske kuće, dinner-i i crkve.
Tako i u Kupoli. No, King to vešto uglavljuje u uglavnom odlično smišljene priče i to je fajn baj mi.

Ipak, sa krajem se jeftino izvukao i upropastio priliku da ga napravi mnogo jačim i zaokruženijim. Mogu da kažem da je razrešenje porekla kupole u najmanju ruku -razočaravajuće. U sred dela je ubio karakter koji je mogao, sve u njemu svojstvenom mistery okruženju, da fenomenalno i neočekivao zatvori priču. Čitajući Kupolu prvi put, tipovao sam da je taj lik odgovoran za ceo cirkus, a kada ga je ubio, moja očekivanja su rasla, ali -cvrc.

No, to je tek usamljena senka na celo delo. Kao i u svakom njegovom, ovo je odličan udžbenik (naravno za one koje to interesuje) kako se gradi karakter i suptilno navodi čitaoca da jasno definiše svoj odnos ka njemu. Baš kako treba.
Sve u svemu, uprkos drugačijim mišljenjima, ovu knjigu smatram boljom u njegovom opusu. Svakako da su mu raniji radovi daleko iznad ovog, ali komercijalnost je zver koja guta sve, pa i autorovu dušu. Kada uporedim Kupolu sa njegovim prvencima u kojima je koketirao sa hororom (Keri, Izmaglica, Isijavanje, Groblje kućnih ljubimaca itd.) i nije tako loše. Ali ni jedno, po meni, se ne približava sagi o Rolandu revolverašu iz Dark Tower serijala, gde uspeo da spoji komercijalni overdrive sa istinskom lepotom pripovedanja i nadasve odlično smišljenih svetova koji ljubiteljima žanrovske proze oduzima dah.
Generalna mana Kupole ostaje jeftin kraj uz preobimnost dela.
Sve u svemu, delo vredi svakog utrošenog minuta.

...Tvoj kung-fu
zaostaje jer mašeš njime
a radi se o tome
da zaboravljaš na njega
ako je sastavni dio tebe
kao i Ime i prezime...
P.S.
...Sensej...malo je neozbiljno od mene ovako pisati ali
znajući i biti upućen
znam,- da ćete me sigurno shvatiti
i kritikovati
...što i očekujem
jer Kampf_tehnik
uključuje vječnu borbu sebe sa sobom...
...gosti su uvijek dobrodošli
ako su dobronamjerni...Pozdrav...
 
Poslednja izmena:
Metro serijal je lepo štivo za ljubitelje postapokalipse, začinjeno političkim ujdurmama, na ruski način. No, ne znam da li je Glukovski dovršio 2035? Vidim, izbacili su video igricu a mislim i film po prvom delu?
Zanimljivo da je delo pevedeno na mnogo evropskih jezika, ali na engleski -jok.

Uzgred, u vezi mog "kung fua" ipak moram da obavestim neupućene da mi je to jedan od omiljenih citata, a ne lični stav koji, tako deluje, neku pretnju ili izazov nosi.
Biti "gost" podrazumeva domaćina, a domaćin je?
 
Metro 2034, čitao u PDF formatu dok sam ležao u bolnici

Ja se izvinjavam, ali, već sam jednom pitala i nisam dobila odgovor,a vidim da taj Metro ima više nastavaka... Da li su u toj knjizi (ili neko zna u kojoj) osiromašeni ljudi primorani da plaćaju porez u izmetu, a pošto nema šta da da jedu. nema ni izmeta? Jedna žena mi je u vozu letos toliko ishvalila roman o Rusima koji žive u tunelu, koji u sebi sadrži broj (ona je mislila da je 2052), na šta ja nikako nisam naišla niti čula. Ne volim fantastiku, ali me je toliko zainteresovala, a ja i dalje ne mogu da verujem da intelektualka nije mogla da zapamti naziv romana.
 
Ja se izvinjavam, ali, već sam jednom pitala i nisam dobila odgovor,a vidim da taj Metro ima više nastavaka... Da li su u toj knjizi (ili neko zna u kojoj) osiromašeni ljudi primorani da plaćaju porez u izmetu, a pošto nema šta da da jedu. nema ni izmeta? Jedna žena mi je u vozu letos toliko ishvalila roman o Rusima koji žive u tunelu, koji u sebi sadrži broj (ona je mislila da je 2052), na šta ja nikako nisam naišla niti čula. Ne volim fantastiku, ali me je toliko zainteresovala, a ja i dalje ne mogu da verujem da intelektualka nije mogla da zapamti naziv romana.

Ja sada pogledah ( nisam ni cula za te metroe), ovaj prvi ( 2033) o kome ti je zena pricala zvuci jako zanimljivo.
Sada najavljuju i Metro 2035, Arytom je citao 2034. Vidim svuda reklame za video igrice za ovaj 2035.

Sadrzaj ove prve i nije neka fantastika, iz danasnje perspektive je sve postalo moguce.
U tom podzemlju gde se " prezivljava" ima naravno i bogatih i siromasnih, pa cak i partija, od Crvenh do Crnih/Braon( fasistickih).
Kratko sam preletela sadrzaj, podseti me nekako na Slepilo.

Nadam se da sam pravilno shvatila ove brojke.
 
Koješta. Seting romana su tuneli podzemne železnice nakon nuklearne apokalipse u kojem preživeli jedu pečurke, ribu koju love u novostvorenim podzemnim rekama a uzgajaju i živinu.
Davno sam čitao roman, onako u "preletu" jer je štivo baš pitko, i nisam nigde video to. Svakako bi mi takav bizaran detalj ostao u sećanju. No, uvek postoji mogućnost da grešim, ali ne verujem.

Prvi roman je Dimitrij pisao sa 18 godina i stavio ga na izvolite u blog, da narod čita mufte, a u tom uzrastu ljudima svakakve stvari padaju na um.

EDIT:

Artyom je ime protagoniste romana, sada se setih odakle mi nik forumaša poznat!
 
Poslednja izmena:
Koješta. Seting romana su tuneli podzemne železnice nakon nuklearne apokalipse u kojem preživeli jedu pečurke, ribu koju love u novostvorenim podzemnim rekama a uzgajaju i živinu.
Davno sam čitao roman, onako u "preletu" jer je štivo baš pitko, i nisam nigde video to. Svakako bi mi takav bizaran detalj ostao u sećanju. No, uvek postoji mogućnost da grešim, ali ne verujem.

Prvi roman je Dimitrij pisao sa 18 godina i stavio ga na izvolite u blog, da narod čita mufte, a u tom uzrastu ljudima svakakve stvari padaju na um.

EDIT:

Artyom je ime protagoniste romana, sada se setih odakle mi nik forumaša poznat!

Mislis na ove partije, tajkune i robove ili na ono sto je Krasuljak pisala?
 
Artyom je ime protagoniste romana, sada se setih odakle mi nik forumaša poznat!

Pa, vidiš da ga je onomad čitao i nakon toga se ovde registrovao. :lol:

A što se tiče Metroa 2033, mislim da mi je već neko odgovorio da to nije taj roman. Ali, ja bih volela da saznam koji jeste...;) S druge strane, niko nije čuo za druge romane s takvim brojevima oko 2000 i nešto...:sad2: Mrzi me da se mltim s toliko mnogo stranica teksta koji me ne interesuje, da bi se na kraju ispostavilo da to nije to. :think:
Baš je tužna ova moja priča... :zcepanje:
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top