Želio bih sa vama da podijelim jednu rečenicu iz ove knjige koju čitam, Gladi.
''Hvatajući pogledom sve te pokrete, sve te raznobojne različitosti (bronza, kamen, peščar, gips, gvožđe, čelik, bakar, tuč, nikl), osećao je kako odasvud zrači neka pristupačna zvučnost, neka bahata dobroćudnost, nešto što potvrđuje njegovo opet pretpartijsko, skojevsko osećanje da se u revolucionarnu borbu ne stupa iz opredeljenja za jedan poziv, čak ni za poziv političara; borac je - zadrhta sam isto kao tad nevino i neiskusno - nešto mnogo opštije nepomirljivo i sveobuhvatnije prevratno i samim tim srčanije životno; oni su medijumi jednog strašnog saznanja što je ujedno hipnotično, kao i svaka prinuda, i slobodno - kao svako iskušenje; saznanja da se uništenjem primitivne subjektivnosti, žrtvovanjem sebično samoodržajnih nagona, svaki drug može dignuti na sprat visoke, opšteklasne, objektivne svesti, jedine što će biti posle u pravom smislu neponovljivo individualizovana - ugašena osećanja animalno lične pravde buktaće i u njemu kao i u njima što već bukte samoosećanjima koja su požari pravde većeg broja, pravde koja je više no što je to puki zbir pojedinaca, jer jeste zajednično nadsaznanje o natpotrebi da se spreči zlo što preti većini, svima, celom rodu, doživljeno kao normalno osećanje samog sebe.''
Ovako izgleda jedna tipična rečenica u ovom romanu, a maloprije sam doživio još jednu čitalačku traumu kad sam na 10 strana čitao kako neki lik (ne znam koji) ulazi u neku sobu.
Inače, stigao sam do 70. strane!