Šta trenutno čitate - utisci i preporuke

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Poslednje sam pročitala Murakamijev "Lov na divlju ovcu" :klap:
Sinoć započela Nabokov "Smeh u tami".

Da, i meni se dopala ova Nabokovljeva knjiga. One prve rečenice u kojima govori o zadovoljstvu pripovjedanja i vrijednosti detalja uvijek pamtim. Jedan od najljepših početaka romana na koje sam naišao.

Bilo bi lijepo kad bi nam o tom Murakamiju ponudila još neku impresiju, osim tog veselog smajlija.
 
Zbirka priča Ne mogu da se setim jedne rečenice Mihajla Pantića zanimljivo je delo.
Zanimljivi osvrt na situacije naše zemlje u prošlosti.
Zanimljiva kritika, blago izneseno ali čvrsto mišljenje čoveka tog vremena.

Među pričama nailazimo i na nekoliko koje pokazuju piščev stav kad je reč o odnosu pisanog i vizuelnog medija.
Intermedijalnosti.
O tome kako film danas zaustavlja vreme. Rešava na neki način pitanje stopiranja vremena, kojem su i filosofi težili.
O filmovima koje rado gleda iako su ih mnogi zaboravili. Smetnuli s uma, koji nisu naišli na dopadljivost kod gledalaca.
Kako takve filmove posmatra kao svoje. Kao filmove koji su nekako čudno deo njega samog.
Rado pamti stanja u kojima ih je gledao.

Jedna naočita priča, Svi Milanovi ljudi, posmatra to vreme, Milanovu pojavu, susretanje ove duhovne veličine kroz više faza njegove muzičke karijere.
Pominje njegovu svetlost duha, scensko blistanje, snagu i prodornost njega samog. Volim što sam i ja, koja inače strahovito volim Mladenovića, čula mišljenje Pantićevo.

Zanimljiva je priča i o lekaru, onkologu umrom od raka. Pantić o tom lekaru govori kao o čoveku koji se čitav život ustvari bavio proučavanjem sopstvene smrti.
Tužna ogoljenost i poraz onih koji su uperili pogled visoko u žudnju za boljim.

Priče su neke kraće, neke duže - ali smisleno uklopljene.
Zanimljive, pitke, ali sa mogućnošću da se lagano čitaju, ali i usmereno, koncentrisano sa pokušajima da se odgrne talog onog površinskog sloja postojanja u kojem svi neretko tavorimo.
 
Zbirka priča Ne mogu da se setim jedne rečenice Mihajla Pantića zanimljivo je delo.
Zanimljivi osvrt na situacije naše zemlje u prošlosti.
Zanimljiva kritika, blago izneseno ali čvrsto mišljenje čoveka tog vremena.

Među pričama nailazimo i na nekoliko koje pokazuju piščev stav kad je reč o odnosu pisanog i vizuelnog medija.
Intermedijalnosti.
O tome kako film danas zaustavlja vreme. Rešava na neki način pitanje stopiranja vremena, kojem su i filosofi težili.
O filmovima koje rado gleda iako su ih mnogi zaboravili. Smetnuli s uma, koji nisu naišli na dopadljivost kod gledalaca.
Kako takve filmove posmatra kao svoje. Kao filmove koji su nekako čudno deo njega samog.
Rado pamti stanja u kojima ih je gledao.

Jedna naočita priča, Svi Milanovi ljudi, posmatra to vreme, Milanovu pojavu, susretanje ove duhovne veličine kroz više faza njegove muzičke karijere.
Pominje njegovu svetlost duha, scensko blistanje, snagu i prodornost njega samog. Volim što sam i ja, koja inače strahovito volim Mladenovića, čula mišljenje Pantićevo.

Zanimljiva je priča i o lekaru, onkologu umrom od raka. Pantić o tom lekaru govori kao o čoveku koji se čitav život ustvari bavio proučavanjem sopstvene smrti.
Tužna ogoljenost i poraz onih koji su uperili pogled visoko u žudnju za boljim.

Priče su neke kraće, neke duže - ali smisleno uklopljene.
Zanimljive, pitke, ali sa mogućnošću da se lagano čitaju, ali i usmereno, koncentrisano sa pokušajima da se odgrne talog onog površinskog sloja postojanja u kojem svi neretko tavorimo.


Jedno vrijeme sam žestoko čitao Mihajla Pantića, baš mi je drago što me neko na njega podsjetio.
Počeo je kao hladni postmodernista (Vonder u Berlinu), a s godinama je postajao sve sentimentalniji, što je kulminiralo u Ovog puta o bolu.
U Ne mogu da se setim jedne rečenice bio je, čini mi se na vrhuncu svojih kreativnih potencijala, ali već je pomalo počeo da robuje popularnosti, Nije mi se dopalo što je u zbirku uvrstio neke čisto esejističke tekstove (kao taj o M. Mladenoviću, recimo). Novobeogradske priče su mi draža zbirka.
Elem, kako je M. Pantić i sam rekao, korektnu kratku priču nije teško napisati, a dobru, veoma teško. On ih je svakako napisao nekoliko čak i odličnih. Kad budem imao malo vremena podsjetiću se nekih.
 
Jeste u pitanju M. Mladenović iz EKV. M. Pantić u toj zbirci priča mu je posvetio jedan, recimo, lirski esej. Meni se nije naročito dopao kad sam ga čitao prije desetak godina. Nije u pitanju Mladenović, nego kako je Pantić to napisao. Patetično koliko me sjećanje služi. Imam tu knjigu u kući pa, ako vam je baš stalo, mogao bih da skeniram tih nekoliko strana i okačim ih sutra.
 
Jeste u pitanju M. Mladenović iz EKV. M. Pantić u toj zbirci priča mu je posvetio jedan, recimo, lirski esej. Meni se nije naročito dopao kad sam ga čitao prije desetak godina. Nije u pitanju Mladenović, nego kako je Pantić to napisao. Patetično koliko me sjećanje služi. Imam tu knjigu u kući pa, ako vam je baš stalo, mogao bih da skeniram tih nekoliko strana i okačim ih sutra.

Skeniraj, molim te. :heart:
 
Dakle, evo teksta Mihajla Pantića pod naslovom Svi Milanovi ljudi, objavljenog 1996. godine u knjizi Ne mogu da se setim jedne rečenice.

t6e4n5.jpg

6rrdk1.jpg

33ykv1h.jpg

Neko ironičniji od mene rekao bi da neostvareni muzičar MP piše o pretencioznom stihoklepcu MM. Neko drugi bi samo odmahnuo rukom i rekao "generacijska priča".
U svakom slučaju, dopašće se fanovima i onima koji fetišizuju generaciju rođenu krajem pedesetih i početkom šezdesetih. Što se mene tiče, Pantić mnogo bolje piše o ribolovu, nego o muzičarima.
 
Poslednja izmena:
Dakle, evo teksta Mihajla Pantića pod naslovom Svi Milanovi ljudi, objavljenog 1996. godine u knjizi Ne mogu da se setim jedne rečenice.

t6e4n5.jpg

6rrdk1.jpg

33ykv1h.jpg

Neko ironičniji od mene rekao bi da neostvareni muzičar MP piše o pretencioznom stihoklepcu MM. Neko drugi bi samo odmahnuo rukom i rekao "generacijska priča".
U svakom slučaju, dopašće se fanovima i onima koji fetišizuju generaciju rođenu krajem pedesetih i početkom šezdesetih. Što se mene tiče, Pantić mnogo bolje piše o ribolovu, nego o muzičarima.

Hvala ti na trudu. Eto, pročitah nešto o MM. Verujem da bi ovaj čovek mogao fino da piše, ima par dobrih mesta, ali ovo mi je njanjavo u stilu Bobićkinog Dnevnika srpske domaćice. Ironični deo tebe mi se od svega navedenog najviše dopada. :D

Oh, Mon Dieu, druže Pantiћu.

MP.jpg
 
Hvala ti na trudu. Eto, pročitah nešto o MM. Verujem da bi ovaj čovek mogao fino da piše, ima par dobrih mesta, ali ovo mi je njanjavo u stilu Bobićkinog Dnevnika srpske domaćice. Ironični deo tebe mi se od svega navedenog najviše dopada. :D

Oh, Mon Dieu, druže Pantiћu.

Pogledajte prilog 240237
Eto, a ko bi rekao da si ti čitala Bobićku?:think: ;)
 
Eto, a ko bi rekao da si ti čitala Bobićku?:think: ;)

Svako ko zna da vazda imam manje para nego što mogu da potrošim, a prezirem svaku vrstu fizičkog rada od najranijih studentskih dana. Na to dodaj činjenicu da se intelektualna prostitucija u Srbiji ne sankcioniše i dođosmo do Bobićke (koja nije moje najtraumatičnije čitalačko iskustvo). :D

Uostalom, zar si zaista mislila da ne vidim dalje od Džojsovog nosa?
 
Svako ko zna da vazda imam manje para nego što mogu da potrošim, a prezirem svaku vrstu fizičkog rada od najranijih studentskih dana. Na to dodaj činjenicu da se intelektualna prostitucija u Srbiji ne sankcioniše i dođosmo do Bobićke (koja nije moje najtraumatičnije čitalačko iskustvo). :D

Uostalom, zar si zaista mislila da ne vidim dalje od Džojsovog nosa?

Dobro da luciussa više nema na vidiku. Mene je jednom izvrijeđao zato što čitam Džona Lekarea.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top