Frederik Begbede je najbolje objasnio samog sebe ubrojavši se među pisce koji pišu za one koji inače ništa ne čitaju (za ostale su, kaže u ovom romanu, Gelasimov, Sorokin i Peljevin).
U pomoć, molim za oproštaj je još jedno ozbiljno kritikovanje modernog društva u maniru inteligentnog superstara. Roman je napisan iz prvog lica u vidu ispovesti pravoslavnom svešteniku, pred kojim dušu olakšava francuski lovac na supermodele, na službenom zadatku u Rusiji. Već je i ovo dovoljno da podseti na Lolitu, i podseća, ali Begbede ide dalje od Nabokova (na žalost, ne i stilski).
Fino poredi Rusiju i Francusku, još finije se sablažnjava nad potrošačkim društvom, priznajući da, iako svestan svih tih užasa, nema nameru da se odrekne globalnog ludila, već će sve svoje kapacitete usmeravati ka (materijalno - hedonističkim) zadovoljstvima ovoga sveta. Pravi i dobar osvrt na rusku književnost (i književnost generalno, a kako su nam ukusi, izgleda, slični, nisam sasvim kadra da procenim koliko ga objektivno ocenjujem - u dva romana koja sam pročitala izlistao je najveći broj mojih omiljenih pisaca, često aludirajući na mesta iz njihovih knjiga koja naviše volim). Svega i svačega se on ovde dotiče, čak i razlike između pravoslavlja i katoličanstva, antiteističkih pitanja, Putina (naravno) i Sarkozija, Adrijane Lime, Žan Pola Gotjea, Romana Abramoviča...a moralista je (ili bi bar želeo da jeste), pa su svi oni pod teškom ironijom.
Pametan tip koji vrlo dobro shvata svet oko sebe, samim tim je i ozbiljno nesrećan (nezadovoljan, ako vam se više dopada) i koji će, verujem, kad nam bude ispričao sve svoje kokainsko - klubsko - seksualne dogodovštine i taume iz detinjstva napisati roman ozbiljne književne vrednosti. Za sad je zabavan i može biti odličan poklon nekome u čiji ukus niste upućeni. Stoga i preporuka.