Sad se baš upetljavaš. Kakav ringišpil, frogs and grandmothers? Sve vreme pričamo o literaturi.
Po tebi, žanrovska književnost ne može da ima umetničku vrednost. Zašto? Ja nemam pojma. Zato što je zabavna?
Nisu frogs i grandmothers, govorim generalno, trudeći se da izbegnem termin "žanrovska književnost", budući da je i samo postojanje jedne takve podele vrlo sumnjiva.
Od početka sveta i veka, u svim formalnim i ozbiljnim krugovima, književnost se deli na tri žanra (tj. roda): liriku, epiku i dramu.
Sve ono što ne može da se podvede pod jasno definisane principe i pravila jedne od te tri kategorije je izmišljanje rupe na saksiji, tj. marketinški trik (ovde može bilo koji eufemizam za to) zarad sticanja popularnosti ili sličnog oblika koristi, uprkos piščevoj ograničenosti s obzirom na talenat.
Postizati efekte visokog umetničkog stila zahteva mnogo rada, talenta i šta ti ja znam čega. Ona dela u kojima su takvi efekti uspešno izvedeni, bez izuzetaka, dopadaju se svakom prosečno inteligentnom čitaocu (bez obzira na senzibilitet), čak i kad ne zna da kaže šta mu se to dopalo, već svoj doživljaj opisuje rečima
ganulo me,
saosećao sam sa likom,
ima dušu i slične nebuloze.
Kad je u pitanju nešto što je zabavno, mora se računati s čitaočevim senzibilitetom. Tako je, pre neki dan, tebe zaintrigirala scena oralnog seksa tokom dnevnika, a ja sam se sablažnjavala. A to nije zato što su mene odgajili u jezuistskom samostanu, a tebe na Vudstoku. Na incest u Edipu se ne sablažnjavam.
Još jednom: ne kažem da je iz "žanrovske književnost" (sad prihvatam sve te žanrove, uključujući i cyber punk) obavezno izuzeta sva umetnička vrednost. Nije tu umetnost ni cilj.
Možemo da raspredamo do sutra na ovu temu, pozivajući se na koje kakve teorije i tumačenja, ali to, verujem, ni tebi ni meni nije cilj. Govorim ti svoj stav, najkraće moguće.