gost 243178
Veoma poznat
- Poruka
- 12.084
Meni je Starac i more najmanje zanimljiva Hemingvejeva knjiga koju sam čitao.
I meni. A koja ti je najzanimljivija? Ja najviše volim Sunce se ponovo rađa (tj. Fiesta).
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Meni je Starac i more najmanje zanimljiva Hemingvejeva knjiga koju sam čitao.
I meni. A koja ti je najzanimljivija? Ja najviše volim Sunce se ponovo rađa (tj. Fiesta).
Sve ovo što je Nora rekla je sasvim tačno. Ipak, mogu ponešto reći o ovome što si napisao.
Jedna očita nelogičnost: kako to da u zaboravljenom gradu obraslom mahovinom i lišajevima poneka ulična lampa još radi? To je besmisleno. Ako je grad stigao dotle da mahovnim obraste, u njemu ništa više ne funkcioniše.
Drugo, neki grad, posbno napušteni, zaboravljeni i zarasli, nikako ne može da bude personifikacija nečega. Provjeri u teoriji književnosti šta je to personifikacija.
Treće, ovo pridodavao je, kao prvo neknjiževna riječ, kao drugo pogrešno upotrijebljena. trebalo bi se reći pojačavao ionako tužni prizor..., ili nešto slično.
Ta slika koju ovim opisom gradiš je kičasto romantična i patetična. Sigurno ne bih pročitao ništa što ovako počinje.
Postapokaliptična psihološka priča mi se čini kao nešto preambiciozno za nekoga ko tek počinje da se bavi pisanjem. Pokušaj s nečim jednostavnijim za početak.
I, prije svega, čitaj, čitaj, čitaj. Godinama vrijedno čitaj dobre knjige. Razmišljaj o njima, zapisuj komentare, analiziraj ih. Ako imaš talenta, pisanje će u jednom trenutku doći sasvim prirodno.
Na kraju, evo i malo savjeta od jednog velikog pisca: http://www.brainpickings.org/index.php/2012/03/12/john-steinbeck-six-tips-on-writing/
I meni. A koja ti je najzanimljivija? Ja najviše volim Sunce se ponovo rađa (tj. Fiesta).
I meni. A koja ti je najzanimljivija? Ja najviše volim Sunce se ponovo rađa (tj. Fiesta).
Ma to je neka šala iz te knjige. Pesma koju si postavila je grozna, ali cenim trud. Poz
Znam ja šta znači personifikacija... Pošto ovde nije ceo tekst teško se može razumeti zašto je upotrebljen taj izraz, no možda i grešim, nije bitno, cenim mišljenje... Što se tiče nelogičnosti, svetiljki, recimo da je to vid umetničke slobode, pošto je i meni zvučalo nelogično, ali sam mnogo puta video tu nelogičnost u raznim filmovima, verujem i u nekim knjigama. Za pridodavao ne mogu dati argument jer zaista još uvek ne znam dovoljno. Ovo nikako nije romantično i nisam tako nešto ni zamislio. Radnja je trebala da bude vezana samo za devojku koja se bori sa samoćom u ruiniranom gradu nakon neimenovane katastrofe.
Najveći kritičar dela treba da bude sam pisac, pogotovo u ovo doba kada su kritike postale plaćen posao, šund se uzdiže a kvalitet ne može da se progura. Samo pisanje treba da predstavlja nešto čoveku, u suprotnom se gubi smisao pisanja.
Ne mora nešto da bude sadržajem romantično (u smislu romantike za kakvu znamo iz svakodnevnog, ili svakonoćnog, života), da bi se prepoznalo kao romantično u književno-stilskom pogledu. Crveno, "zapaljeno" nebo, sunce na zalasku, ova riba u tankoj bijeloj haljini koja se vijori na povjetarcu... to što si napisao je etalon romantizma u prozi, prilično naivnog i nevještog romantizma, ali neospornog romantizma.
Sa ovim svjetiljkama ne možeš da si daš umjetničku slobodu zato što moraš da ostaneš vijeran žanru za koji si se sam opredijelio. Ta ideja mogla bi da prođe u nekoj sasvim nadrealnoj, fantastičnoj priči, ali suština postapokaliptične književnosti je u njenoj potencijalnoj realnosti. Ljudima je zanimljiva zato što postoji strepnja da bi se tako nešto zaista moglo dogoditi, da bi se mogli naću u nekom takvom svijetu. A onda pisac mora da bude surovo realan. Uzmi pročitaj Put (The Road) Kormaka Makartija. On je odlično opisao tu postapokaliptičnu čamotinju i strahotu.
I ja volim Sunce se ponovo rađa. Sasvim objektivno, to mu je i najbolji roman. Volim i neke priče (Hills Like White Elephants, The Short Happy Life of Francis Macomber), ali ima jedna knjiga koju odavno želim još jednom pročitati. kratki roman, ili novela, Proljetne bujice (The Torrents of Spring). Stilski sasvim različita od svega što je Hemingvej pisao, čak pomalo nadrealistična, što je u Hemingvejevom kanonu inače ozbiljan grijeh. Kažu da je tu parodirao Šervuda Andersona (koga ja izuzetno volim), ali ja parodiju nisam osjetio. Kada sam je prvi put pročitao tu knjižicu, neobično mi se dopala. Moraću je uskoro obnoviti.
Ja sam oduvek zastupala to, da je sund postao kvalitet, a da kvalitet trpi. Eto, tako su Marko Vidojkovic, Bukovski, Tolstoj postali nesto to se mora procitati, doduse, ima jos pisaca, koji se tako vucaraju i prodaju, iako nemaju veze sa zivotom. Ponekad mislim da je masovno opismenjavanje, najmasovnija greska covecanstva, tako svaka budala pise kojekakve gluposti, a ljudi moraju da se dive da ne bi bili glupi. JA ne moram i necu.
Hm, ako dozvolite da se uključim. Smatram da je Zbogom oružje dosta bolje kao i Za kim zvono zvoni. Nažalost, Hemingvejeve knjige dugo nisu izdavane kod nas ( osim lektire Starac i more ) tako da mi ne uspeva da nađem priče i taj kratki roman koji si spomenuo. Ako znate gde može da se nađe molim da mi kažete, barem na pp.
Ne mora nešto da bude sadržajem romantično (u smislu romantike za kakvu znamo iz svakodnevnog, ili svakonoćnog, života), da bi se prepoznalo kao romantično u književno-stilskom pogledu. Crveno, "zapaljeno" nebo, sunce na zalasku, ova riba u tankoj bijeloj haljini koja se vijori na povjetarcu... to što si napisao je etalon romantizma u prozi, prilično naivnog i nevještog romantizma, ali neospornog romantizma.
Sa ovim svjetiljkama ne možeš da si daš umjetničku slobodu zato što moraš da ostaneš vijeran žanru za koji si se sam opredijelio. Ta ideja mogla bi da prođe u nekoj sasvim nadrealnoj, fantastičnoj priči, ali suština postapokaliptične književnosti je u njenoj potencijalnoj realnosti. Ljudima je zanimljiva zato što postoji strepnja da bi se tako nešto zaista moglo dogoditi, da bi se mogli naću u nekom takvom svijetu. A onda pisac mora da bude surovo realan. Uzmi pročitaj Put (The Road) Kormaka Makartija. On je odlično opisao tu postapokaliptičnu čamotinju i strahotu.
Starac i more je meni fenomenalna knjiga. Verovatno mi se toliko sviđa jer i sam sam sa primorja (tj. živeo sam na primorju) pa znam kakav je osećaj kada se boriš sa ribom, naravno ne baš sa ribom od nekoliko stotina kilograma. Nisam očekivao onakav kraj, rastužio me.