Šta trenutno čitate - utisci i preporuke

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Mjuriel Barberi Otmenost ježa

Čudnovat, slobodno mogu reći otmen roman.
Na momente toliko zreo, kritički, osoran roman, a na momente toliko jasan, prirodan, jednostavan.
Dva odbleska romana.
Takođe, i dva pripovedača.
Rene i Paloma.

Rene, kao sredovečna žena, pazikuća, koja živi dvostruku život.
Oba su neprimetna, ali jedan je uistinu njen, drugi je uljuljkavanje ljudi u stereotipe koje već odavno imaju prema pazikućama.
Potonji obrazac podrazumeva površnost, neprimetnost, kiselost običnog, beznačajnog, niskobudžetnog života, dok prvopomenuti oslikava pravu Rene.
Pametnu, eruditu, samoobrazovanu, načitanu, velikog poznavaoca kulture, umetnosti, filmofila i ljubitelja Ane Karenjine.
Nekog oštrog, tvrdog, pomalo povučenog, ali sjajnog, vrsnog. Sa fenomenalnim opažanjima i razmišljanjima.

Sa druge strane, imamo malu Palomu, nadprosečnu devojčicu koja se gnuša snobizma, nivoa i stila život bogatijih, njihove površnosti.
Sakriva se, beži, prezrivo gleda na svet, i svoje duboke misli i misli o kretanju niže kroz roman, toliko zrelo, logično, i toliko zapanjujuće.
Njene misli su ptice.
Lete, lelujaju, beže, ali su tu, toliko sveobuhvatne, i mirne. Obesne katkad.

Roman niže toliko ustručavanja, toliko prezanja i straha kroz koje svi prolazimo.
Neprepuštanje, bežanje od prirodnosti života, od njegove uljudnosti, spontanosti, čovečnosti.
Roman o mislima, britkim, snažnim, probuđujućim.
O čoveštvu, o žudnji za znanjima, i o novcu koji uistinu sam po sebi ne daruje mnogo toga.
UKoliko ne ume da se iskoristi, ukoliko je samo deo snobizma, prestiža i krema.

Tužan, ali ne roman koji deprimira.
Više budi, više nudi, koji otvara naše pomalo spuštene oči.
Nagoni na prezanje iz ovog zimskog potonuća.

Podnaslov koji me je oduševio:

Šta da radimo suočeni sa
NIKAD
nego da tražimo
UVEK
u nekoliko skrivenih nota.



Sinoć počeh sa čitanjem Almodovarove teoreme, i da znate, miriše na žestoko uživanje.

Zvuči vrlo, vrlo zanimljivo. Videh sad da je bio najčitaniji roman u Francuskoj (a Francuzi ne čitaju baš bilo šta). Jedino me malo brine što ga naši knjižari svrstavaju u ljubavni/komični, ali ću ga staviti na spisak. Hvala ti. :)
 
Zvuči vrlo, vrlo zanimljivo. Videh sad da je bio najčitaniji roman u Francuskoj (a Francuzi ne čitaju baš bilo šta). Jedino me malo brine što ga naši knjižari svrstavaju u ljubavni/komični, ali ću ga staviti na spisak. Hvala ti. :)

Ljubavni? Khm, nema nikakve ljubavne priče, osim što se pomalo nazire, ali ne ostvaruje.
Komično bi možda moglo biti, da nije dovoljno istinito, ali onako... nprikazano bez patetike i depresije.
Čudna vizura. :)
 
Noro, link koji si mi poslala otvorih, a dole svrstana među slične knjige jeste Sabiranje, roman Toni Džordan.
Skoro ne pamtim bezvezniju knjigu, besmisleniju.
Stidim se što sam je pročitala.

Ovaj tvoj komentar me podseti na neku reklamu koja glasi, od prilike "Da li ste sigurni da je svastika kadar koji treba Vašoj kompaniji". z:D

Nisam čitala ništa od navedenog, ali verujem tvojim rečima. Mnogo više nego kadru koji uređuje taj sajt.
 
Zvuči vrlo, vrlo zanimljivo. Videh sad da je bio najčitaniji roman u Francuskoj (a Francuzi ne čitaju baš bilo šta). Jedino me malo brine što ga naši knjižari svrstavaju u ljubavni/komični, ali ću ga staviti na spisak. Hvala ti. :)

Ne mogu da odolim da i ja prokomentarišem - mora da ga ti naši knjižari nisu pročitali, kad su mogli tako da ga okarakterišu. Čitala pre nekog vremena. Neobičan mi je. Volim knjige koje nisu po šablonu. A puno ih jeste, jel'?
 
Mjuriel Barberi sa ``Otmenoscu jeza`` me je odusevila.
Odavno nisam citala nesto takvo. Definitivno drugacije. Kraj me je sokirao.
A ima i komicnih situacija.
Mnogo mi se dopala glavna junakinja, kao i devojcica.
Svima je preporucujuem, mislim da ima da se kupi za male pare na onom sajtu za prodaju.
Trenutno citam Roman za zene, Mihala Vivega i posle dugo vremena uzivam u laganijoj literaturi.
Roman je pitak, brzo se cita. Meni se svidja. Likovi mi se dopadaju i malo mi se popravilo raspolozenje uz nju.
Volela bih nekako da dodjem do Dablinaca, Dzejmsa Dzojsa, ali tesko ce ici.
Jos se nisam upisala u biblioteku.
 
Mjuriel Barberi sa ``Otmenoscu jeza`` me je odusevila.
Odavno nisam citala nesto takvo. Definitivno drugacije. Kraj me je sokirao.
A ima i komicnih situacija.
Mnogo mi se dopala glavna junakinja, kao i devojcica.
Svima je preporucujuem, mislim da ima da se kupi za male pare na onom sajtu za prodaju.
Trenutno citam Roman za zene, Mihala Vivega i posle dugo vremena uzivam u laganijoj literaturi.
Roman je pitak, brzo se cita. Meni se svidja. Likovi mi se dopadaju i malo mi se popravilo raspolozenje uz nju.
Volela bih nekako da dodjem do Dablinaca, Dzejmsa Dzojsa, ali tesko ce ici.
Jos se nisam upisala u biblioteku.

Hvala ti za Otmenost, moram to da potražim, potpuno ste me ubedile :)
Dablince sam, isto, videla na tom sajtu za prodaju, ali ne baš za male pare. Blo je ranije ono jeftino malo izdanje Narodne knjige (ne ona skroz majušna, nego polovina A5 strane). Možda je zaostalo u nekom ćošku kod njih :think:
 
Uzela sam Buka i bes Filjema Foknera, pa krenula redom od predgovora Svetozara Koljevića, a on sam 30 strana, pa zanimljiv. Ovo novije što ja čitam u poslednje vreme sve instant. Ni predgovora, ni pogovora, ni kritike. Pet redova o piscu, a vala, o mnogima nema ni toliko da se kaže.

Da, stara izdanja su odlična - može čovek svašta da nauči iz uvoda ili beleške o autoru, a i lepo je kad se završi roman još malo vremena provesti uz pisca i delo.
Hvala ti što si me podsetila na Foknera, njega nisam čitala godinama, a odličan je. Omiljeni su mi Svetlost u avgustu i Divlje palme.

Ja čitam Priče kiše i meseca, Ueda Akinari.
"Remek-delo japanske književnosti, zbirka od devet priča o natprirodnom, već puna dva veka najčitanija je knjiga u Japanu, čuvena po vrhunskom stilu i nenadmašnoj veštini pripovedanja."

Pročitala sam samo jednu priču za sada i dopala mi se, ili bar ono što sam razumela ili naslutila. Mislim da u slučaju ove knjige treba prvo pročitati pogovor Vladimira Petrića koji dobro objašnjava kontekst - filozofiju budizma i neke istorijske događaje starog Japana, kao i principe ovog stila. Može da se čita i bez pogovora, naravno, ali iz pogovora može baš dosta da se nauči a onda se - pretpostavljam - i u pričama više uživa. Pogovor ima 50 strana, i nakon ovih uvodnih objašnjenja tu se objašnjava kontekst svake priče pojedinačno - to je možda bolje čitati nakon priča. I to je takođe zanimljivo i fino napisano... Možda zvuči komplikovano, ali nije - ko je čitao neke budističke priče zna kako one mogu čoveka da zbune, i nakon čitanja sediš i razmišljaš o 'zagonetki' : ) pa mi se sviđa što postoji i objašnjenje. Drago mi je što ovu knjigu posedujem jer deluje kao nešto čemu ću se vraćati.

(Izdao LOM, lepo je opremljena, uživanje je držati je u ruci)
 
Zavrsio sam Besnilo od Borislava...i mogu da kazem da je odlicno...ali na pojedinim delovima mi je nekako bilo previse razvuceno. Postajalo mi je tesko za citanje(umor), nekako mi je knjiga bila teska u nekim momentima. Likova isto ima jako mnogo. Kako se blizio kraj knjige sve je teze i teze islo. Ali sada kada sam je procitao, zadovoljan sam i mislim da bih je mogao opet procitati jos jednom do kraja nedelje.

Dobra kjniga, sve preporuke, vracanje na osnove prezivavanja, kamen i vatra
 
U pravu ste, mnogo mi fale predgovori o romanu, o piscu...
To fali danasnjim savremenim izdanjima.
Ili, ako i ima necega, to su samo neki osnovnii podaci o piscu, da li je ozenjen, sta je zavrsio od skole, koliko dece ima, gde trenutno zivi, sta je jos napisao.
To mi nekako nije dovoljno, ali je bolje od nicega, definitivno.
 
Hvala ti za Otmenost, moram to da potražim, potpuno ste me ubedile :)
Dablince sam, isto, videla na tom sajtu za prodaju, ali ne baš za male pare. Blo je ranije ono jeftino malo izdanje Narodne knjige (ne ona skroz majušna, nego polovina A5 strane). Možda je zaostalo u nekom ćošku kod njih :think:

I ja sam pogledala ``Dablince``.
Bas su zacepili cene. Moze im se :(.
 
A da i da napišem ovo... serijal "Pesma leda i vatre" mi je fenomenalan generalno govoreći... prva tri dela su ...ma nemam reči Igra prestola je vrh..Sudar kraljeva je još bolji..Oluja mačeva najbolji deo..a Gozba za vrane...hmm..Gozba za vrane mi je najdosadniji deo...i najsporije sam ga čitao...ipak mislim da je Martin trebao da završi priču...bojim se da bi se razočarao u njega kad bi saznao da on u stvari piše ovoliko tj. prolongira kraj zbog novca ili pritiska od strane izdavača...ipak treba imati stila i znati kad je dosta :) u svakom slučaju jedan od najboljih serijala knjiga koje sam pročitao ..ali moram priznati da mi je malo muka od epske fantastike ..treba mi odmor :lol:
 
Priznajem da nisam mogla da se odvojim od Pesme leda i vatre, citala sam u kontinuitetu.
Sta da radim, EF je za mene tada bila nesto novo. Obicno sam izbegavala takvo stivo i kada bih naisla na slicno.
Zaintrigiralo me je za citanje PLIVA to sto sam cesto cesto po prevozu gledala devojke i momke kako citaju bas Igru prestola ili Sudar kraljeva, onako bas udubljeno, pa pomislih - daj da guglam malo da vidim sta je to toliko interesantno da svaki ``putnik`` u Beogradu cita pomenute naslove.
Pa probah i ``navukoh`` se.
Zaista i meni je Gozba za vrane bila malo naporna, mozda zbog prezasicenja, ali ipak mislim da je piscu u ``Gozbi...`` malo opala inspiracija.
 
Antonio Kazas Ros Almodovarova teorema.

Roman o čoveku koji živi životom senke.
Matematičar, koji se nakon saobraćajne nesreće koja je odnela njegovu saputnicu i njegovu lepotu, i ozbijlno unakazila njegovo lice, povlači se u samoću.
U život u mraku, u nesusretanju, u krijuće življenje.
Čovek koji od tada mahom čita autobiografije, te je ovaj roman takođe jedna malo imaginarizovana autobigrafija.
Kroz susret sa Almodovarom, i kroz imaginarnu razmenu ideja za film koji bi Almodovaro snimio o Antonijevom usudu, on prikazuje naziranje svetlosti u mraku i samoći njegovog života.
Mraku iz kojeg, kasnije se saznaje, ipak ne želi da pobegne.
U kojem ipak želi da bude, jer to mu omogućuje njegovu nametnutu originalnost.
Što je, jasno je svima, neretka potreba većine ljudi.

Antonio me je istinski podsetio na Ivana Galeba.
Violiniste, ne baš genijalnog umetnika koji se u bolnici usled povrede ruke, predaje pisanju.
I Antonio i Ivan Galeb uprkos svojim zanimanjima predaju se pisanoj reči, nalazeći u pisanju svoje olakšanje.
Antonio ističe svoju odsustnost u svetu, u svetlosti, u danu, usled unakaženog lica.
Kao da stoga ni ne postoji, kao da poseduje nevidljivost.
Da biste imali život, potrebno Vam je lice... Čovek bez lica je neodređena zamenica.

On upoznaje Lizu, muškarca transseksualca sa kojim uspostavlja čudnovatu, pikantnu vezu.
Liza u njemu nalazi posebnost, ono staro lice Antonija koji je iščezao nakon te noći udesa.
Ona ga nazire, upoznaje, spoznaje.
Sa Lizinim viđenjem Antonija možemo povezati i Almodovarovu teoremu, koju sam pisac i navodi.
Dovoljno je dugo gledati da bi se užas pretvorio u lepotu.
Nije li svako posmatranje ustvari odgonetanje, razumevanje, upoznavanje?
Sve što nam je poznato, manje nam je užasno.

Kroz čitav roman pojavljuje se jelen. Životinja zanimljive simbolike.
Simbol smrti i ponovnog rađanja (nije li ljubav sa Lizom, i maska koju mu Liza sačinjava ujedno i novi početak, obnavljanje?).
Jelen koji je najava lošeg, najava dobrog.
Jelen koji znači obnavljanje.
Koji obnavlja Antonijevu dušu, budi nove emocije, ali i inspiraciju.

Zanimljive su Antonijeve misli.
Istinite, a nekad apstraktne ali zvučne.
Podstiču na razmišljanje, na zapitanost, onu istinsku.

Čudno je zbižavanje čoveka nagrđenog lica i žene u telu muškarca.
Ujedno i pomalo vrcavo, necenzurisano.
Odlomak koji mi se dopao:

Šta ostaje od naših ljubavi?
Tragovi raspadnutih lica u ushićenim ili bolnim trenucima. Fragmenti, kolaži.
Onda, možemo li voleti biće čije je lice već kolaž?
možemo li gledati dovoljno dugo da bi ljubav šiknula poput reke koja izvire u steni?
Ne, to je tragična posledica Almodovarove teoreme:
Potrebni su nam geometrija i harmonija jer nema nikakvog zadovoljstva u uništavanju onoga što je već pretrpelo uvredu apstrakcije.
 
A da i da napišem ovo... serijal "Pesma leda i vatre" mi je fenomenalan generalno govoreći... prva tri dela su ...ma nemam reči Igra prestola je vrh..Sudar kraljeva je još bolji..Oluja mačeva najbolji deo..a Gozba za vrane...hmm..Gozba za vrane mi je najdosadniji deo...i najsporije sam ga čitao...ipak mislim da je Martin trebao da završi priču...bojim se da bi se razočarao u njega kad bi saznao da on u stvari piše ovoliko tj. prolongira kraj zbog novca ili pritiska od strane izdavača...ipak treba imati stila i znati kad je dosta :) u svakom slučaju jedan od najboljih serijala knjiga koje sam pročitao ..ali moram priznati da mi je malo muka od epske fantastike ..treba mi odmor :lol:

Pa Martin je hteo da Gozba i Ples budu jedna knjiga, al kako je krenuo, odužio je sve to :mrgreen:
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top