goxy
Zaslužan član
- Poruka
- 105.785
Meni su to sve klonovi LOTR.Koji je opet klon starih keltskih germanskih i vikinških saga koje su prenošene od usta do usta,s oca na sina.
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.



Antonio Kazas Ros Almodovarova teorema.
Roman o čoveku koji živi životom senke.
Matematičar, koji se nakon saobraćajne nesreće koja je odnela njegovu saputnicu i njegovu lepotu, i ozbijlno unakazila njegovo lice, povlači se u samoću.
U život u mraku, u nesusretanju, u krijuće življenje.
Čovek koji od tada mahom čita autobiografije, te je ovaj roman takođe jedna malo imaginarizovana autobigrafija.
Kroz susret sa Almodovarom, i kroz imaginarnu razmenu ideja za film koji bi Almodovaro snimio o Antonijevom usudu, on prikazuje naziranje svetlosti u mraku i samoći njegovog života.
Mraku iz kojeg, kasnije se saznaje, ipak ne želi da pobegne.
U kojem ipak želi da bude, jer to mu omogućuje njegovu nametnutu originalnost.
Što je, jasno je svima, neretka potreba većine ljudi.
Antonio me je istinski podsetio na Ivana Galeba.
Violiniste, ne baš genijalnog umetnika koji se u bolnici usled povrede ruke, predaje pisanju.
I Antonio i Ivan Galeb uprkos svojim zanimanjima predaju se pisanoj reči, nalazeći u pisanju svoje olakšanje.
Antonio ističe svoju odsustnost u svetu, u svetlosti, u danu, usled unakaženog lica.
Kao da stoga ni ne postoji, kao da poseduje nevidljivost.
Da biste imali život, potrebno Vam je lice... Čovek bez lica je neodređena zamenica.
On upoznaje Lizu, muškarca transseksualca sa kojim uspostavlja čudnovatu, pikantnu vezu.
Liza u njemu nalazi posebnost, ono staro lice Antonija koji je iščezao nakon te noći udesa.
Ona ga nazire, upoznaje, spoznaje.
Sa Lizinim viđenjem Antonija možemo povezati i Almodovarovu teoremu, koju sam pisac i navodi.
Dovoljno je dugo gledati da bi se užas pretvorio u lepotu.
Nije li svako posmatranje ustvari odgonetanje, razumevanje, upoznavanje?
Sve što nam je poznato, manje nam je užasno.
Kroz čitav roman pojavljuje se jelen. Životinja zanimljive simbolike.
Simbol smrti i ponovnog rađanja (nije li ljubav sa Lizom, i maska koju mu Liza sačinjava ujedno i novi početak, obnavljanje?).
Jelen koji je najava lošeg, najava dobrog.
Jelen koji znači obnavljanje.
Koji obnavlja Antonijevu dušu, budi nove emocije, ali i inspiraciju.
Zanimljive su Antonijeve misli.
Istinite, a nekad apstraktne ali zvučne.
Podstiču na razmišljanje, na zapitanost, onu istinsku.
Čudno je zbižavanje čoveka nagrđenog lica i žene u telu muškarca.
Ujedno i pomalo vrcavo, necenzurisano.
Odlomak koji mi se dopao:
Šta ostaje od naših ljubavi?
Tragovi raspadnutih lica u ushićenim ili bolnim trenucima. Fragmenti, kolaži.
Onda, možemo li voleti biće čije je lice već kolaž?
možemo li gledati dovoljno dugo da bi ljubav šiknula poput reke koja izvire u steni?
Ne, to je tragična posledica Almodovarove teoreme:
Potrebni su nam geometrija i harmonija jer nema nikakvog zadovoljstva u uništavanju onoga što je već pretrpelo uvredu apstrakcije.

Samo 2500 hiljade?
Tako nekako: ako počneš da čitaš od 15. i čitaš do 65. jednu knjigu nedeljno u proseku, dobiješ 52 x 50 = 2600
Čuj, jedna knjiga sedmično od 15. do 65. Sumnjam da neko osim profesionalnih čitača može da održi taj tempo. Dvije knjige mjesečno su mi realniji prosjek.
I čitanje pre 15-e![]()
))
To se ne računa, tada se čita epska fantastika.))
Šala. Neka se ljubitelji ne ljute.

Inače, Nora, da kažem za Otmenost ježa. Negde čitah da ga porede pomalo sa Amelijom Pulen.
Meni se taj film nije dopao. Ali knjiga jeste. Verujem da se to odnosi najviše na ekranizaciju. Ali mene ni atmosfera niti bilo šta drugo nije podsetilo na Ameliju.
Priznajem da nisam mogla da se odvojim od Pesme leda i vatre, citala sam u kontinuitetu.
Sta da radim, EF je za mene tada bila nesto novo. Obicno sam izbegavala takvo stivo i kada bih naisla na slicno.
Zaintrigiralo me je za citanje PLIVA to sto sam cesto cesto po prevozu gledala devojke i momke kako citaju bas Igru prestola ili Sudar kraljeva, onako bas udubljeno, pa pomislih - daj da guglam malo da vidim sta je to toliko interesantno da svaki ``putnik`` u Beogradu cita pomenute naslove.
Pa probah i ``navukoh`` se.
Zaista i meni je Gozba za vrane bila malo naporna, mozda zbog prezasicenja, ali ipak mislim da je piscu u ``Gozbi...`` malo opala inspiracija.
baš se primećuje da mu je opala inspiracija..da je žar nestao...zato sam pomalo razočaran što ne privodi kraju..već sve nekako mislim da tek stvara neki glavni zaplet 
Meni Gospodar Prstenova i Hobit nikad neće dosaditi. Čitam ih na mesečnoj bazi.
Uz sve ostalo.
Što se tiče epske fantastike uopšteno, volim je ali sam nekako prestala da je čitam..ne zato što smatram da sam je prerasla ili nešto nego me prosto prošla želja...isto važi i za krimi romane....
a i evo primećujem da mi i EF dosađuje... valjda dođe do prezasićenja šta znam 
Meni su to sve klonovi LOTR.Koji je opet klon starih keltskih germanskih i vikinških saga koje su prenošene od usta do usta,s oca na sina.
način pisanja im se mnogo razlikuje 

2. marta izlazi Ples sa zmajevima. Odjednom, cak dve knjige.
Kao da su me poslusali, nisu cekali april
Od 15. marta ce se naci u prodaji i novi roman Dejana Stojiljkovica ``Duge noci i crne zastave``.
Knjiga ima i svoj web-sajt.
Pa izvolite, koga zanima.
a ja taman hteo malo da se odmorim od EF 
Čuj, jedna knjiga sedmično od 15. do 65. Sumnjam da neko osim profesionalnih čitača može da održi taj tempo. Dvije knjige mjesečno su mi realniji prosjek.