Izgleda da se niko ne žuri da počne sa pričom, i nikoga zbog toga ne osuđujem. U stvari, imam puno razumjevanje i za one koji su knjigu počeli i poslije nekog vremena shvatili da imaju pametnija posla.
Ja sam knjigu pročitao samo iz osjećanja lične odgovornosti prema ovoj temi, ali osjećao sam se kao da čitam nešto za ispit, kao da radim nešto što se mora. Ukratko, knjiga je izuzetno dosadna, usudio bih se reći da se radi o jednoj od najdosadnijih knjiga koje sam u životu čitao.
Spoljnu ljušturu radnje čini neka vrsta detektivskog zapleta, potraga za ubicom istanbulskih minijaturista negdje u XV vijeku i jedna, iz današnje perspektive, bizarna ljubavna priča. Prava tema su piščeva razmatranja nekoliko stvari, nekih pitanja teorije umjetnosti, odnosa tradicije i individualnog talenta, pitanja svrhe i motiva za umjetničko stvaranja – sve to kroz prizmu položaja umjetnosti, posebno slikarstva, u islamu. Na narednom nivou pisac govori o odnosu istoka i zapada, iz perspektive Turske. O tome, pred kraj knjige, iznosi i valjda jedinu misao iz ove knjige koja mi se urezala u sjećanje. Kaže da Turska nikad neće moći biti ni pravi istok, ni pravi zapad, ni nešto svoje, specifično, već će uvijek biti samo nekakva imitacija istoka ili zapada. U melanholiji i rezignaciji lika koji ovo kaže prepoznaje se glas samog pisca, čiji su mi stavovi donekle poznati iz one knjige o Istanbulu i nekih intervjua. Što se forme tiče, svako poglavlje predstavlja obraćanje nekog od likova čitaocu. Meni je bilo neobično da gotovo svi likovi zvuče nekako isto. Pored tog dijaloga sa čitaocem ima još nekih postmodernističkih fora, zamornog katalogiziranja svega i svačega. Ono što možda i više od svega doprinosi zamornom karakteru knjige je stalno i obimno referisanje na razne orijentalne priče. Izgleda mi da je sve to više zato da bi se stvorila egzotična atmosfera u knjizi nego da bi se nešto ilustrovalo. Ima tu i pomalo smješnih stvari, kad se pred kraj knjige ilustratori fizički sukobe, sjevnu buzdovani i jatagani, pa se jednom nađe nož pod grkljanom, on pomisli: “Da ispričam kako je Afrasijab ubio Sijavuša, da promenim temu?“ I tako, ako do sada niste znali kako se Širin zaljubila u Husreva, poslije ove knjige nikad to nećete zaboraviti. Podjednako zamorni i dosadni su i predetaljni opisi svih mogućih minijatura u islamskoj umjetnosti. Jednostavno, pisac smara, gnjavi i razvlači da bi rekao stvari koje je mogao izraziti mnogo jezgrovitije i efektnije. Motivi koji su ga nagnali na toliko produžavanje knjige meni sumnjivo zaudaraju na skribomaniju i opsjednutost sobom i vlastitom pameću.
Prije nekog vremena na jednoj drugoj temi na ovom forumu, govoreći napamet, rekao sam da je Pamuk Nobelovu nagradu vjerovatno dobio i zbog post 9/11 zainteresovanosti zapada za sve što ima veze sa islamom i muslimanima, i sad sam u to siguran. Nadam se da će se još neko javiti. Posebno bih volio da se javi neko kome se knjiga dopala, i da napiše šta mu se sviđa, to bih volio pročitati.
Evo, i sad očekujem goste.
, ali sam nastavila sa citanjem Pamuka i tek u drugim njegovim knjigama mi se ucinilo da ima mnogo veze sa Selimovicem.
