Šta trenutno čitate - utisci i preporuke

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Završih ja na jedvite jade ovih 399 dinara .
Ali stvarno jedva.
Neopisivo mi je bila dosadna. Par zanimljivih misli, bilo je i solidnih delove ( ipak sam joj dala 2/5 na GR) ali sveukupno negde prežvakano i isfolirano ( mada većina oduševljenih tvrdi da ništa iskrenije nije čitala).
Onako narodski rečeno, preseravanje.
A opet šta ja znam o tom svetu..
Znam da mi ovo sad baš ne zvuči intelektualno ali šta ću.
Mnogo buke ni oko čega.

Pročitaću i Francuski roman pa ako ne bude išlo, završili smo Begbede i ja

Iako sam u platonskoj ljubavi sa Begbedeom, moram da priznam da si u pravu i da te izgrdim sto ne slusas (napisala sam negde upozorenje da je to njegov najgluplji roman - od tri koje sam citala). Nisam sigurna da ti je "Francuski" dobar izbor za popravni, mozda je bolje da pokusas sa "Upomoc...". U svakom slucaju, ta dva su daleko uspelija, a ovaj poslednji je nastavak tog koji si citala (odlazi u Rusiju, u lov na lolitice i svoje bahanalije ispoveda pravoslavnom svesteniku. Na kraju ce ga zas..ti, ali bas na kraju). I, pogledaj film "99 franaka" sa hiper presexy Zanom Dizardenom u ulozi Oktava.
 
George Orwell: Inside the Whale and Other Essays

Nisam ni znao da je 21. januar, godišnjica njegove smrti, ove godine prvi put obilježena kao Dan Džordža Orvela. Novine su tog dana objavljivale povremeno do krajnosti imbecilne članke tipa šta je Orvel pogodio, a šta nije ili šta bi Orvel danas mislio o ovome ili onome, a ja sam dan proveo, između ostalog, čitajući ovu zbirku njegovih uglavnom dobro poznatih eseja.

Ja, inače, Orvela toliko volim da mogu da ga čitam i samo radi jezika i stila, ali treba pomenuti prije svega naslovni esej (U utrobi kita) u kome piše o Milerovoj Rakovoj obratnici, ali daje i odličnu skicu engleske proze između dva rata. England Your England je možda i danas najbolja slika engleskog mentaliteta. Ni ostalim esejima godine nisu mnogo naudile, a svakako imponuje lakoća i kompetencija s kojom Orvel piše kako o Tolstoju i Sviftu, tako i o tinejdžerskim palp časopisima njegovog vremena.

Skoro sve tekstove u knjizi znao sam od ranije, ali uvijek je divno podsjetiti se najboljeg stiliste engleskog jezika u dvadesetom vijeku. Odmah sam na spisak stavio jedan njegov roman koji ranije nisam čitao (Burmanski dani).
 
Komo Srđan Valjarević

Meni je baš legla ova knjiga, nekako je baš za hladno vreme i za dane kad sporo prolazi vreme. Po melanholičnom i, na momente, ironičnom tonu zaličila mi je na Pisma iz Nemačke Ljube Nenadovića. Nema neke preterano razvijene radnje. Mladi pisac dobija stipendiju od Rokfeler fondacije i odlazi na jezero Komo da bi pisao. On, naravno, tamo ništa ne piše, već se smuca po prirodi, upoznaje lokalno stanovništvo, razne intelektualce sa različitih krajeva sveta koji su s njim u vili. On je autsajder, pripadnik izgubljene generacije sa Balkana. Rekoh već, nema neke posebne radnje. Svideo mi se jasan i nepretenciozan stil, vrlo pitak. Vrednost ove knjige je u opisima različitih likova, ali mislim da je najvredniji taj lagani, setni ton. U svakom slučaju, preporučujem.
 
Komo Srđan Valjarević

Meni je baš legla ova knjiga, nekako je baš za hladno vreme i za dane kad sporo prolazi vreme. Po melanholičnom i, na momente, ironičnom tonu zaličila mi je na Pisma iz Nemačke Ljube Nenadovića. Nema neke preterano razvijene radnje. Mladi pisac dobija stipendiju od Rokfeler fondacije i odlazi na jezero Komo da bi pisao. On, naravno, tamo ništa ne piše, već se smuca po prirodi, upoznaje lokalno stanovništvo, razne intelektualce sa različitih krajeva sveta koji su s njim u vili. On je autsajder, pripadnik izgubljene generacije sa Balkana. Rekoh već, nema neke posebne radnje. Svideo mi se jasan i nepretenciozan stil, vrlo pitak. Vrednost ove knjige je u opisima različitih likova, ali mislim da je najvredniji taj lagani, setni ton. U svakom slučaju, preporučujem.


Ja sam Komo pročitao prije nekoliko godina, u vrijeme opštenarodne oduševljenosti Valjarevićem (dobrim dijelom inducirane reklamom izdavača), ali knjiga me nije osvojila. Sažetost, jednostavnost i odsustvo jasne radnje u prozi ne moraju da budu mane, ali kad ih imaš sve na jednom mjestu, pitanje je šta ostaje. Utisak je da se Valjarević svjesno trudio da vlastiti izraz svede na mehanički i gotovo neknjiževni jezik, a sve u želji da bude što jednostavniji i nepretenciozniji. Dakle, meni se takav bezličan stil (ovo je oksimoron), nije dopao, ali mnogima jeste, pa je možda do mene, a ne do njih.
Mislim da imam i Zimski dnevnik, i mislim da je i to kratka knjiga, pa će je pročitati uskoro.
Malo paradokslano s obzirom na ovo što sam rekao, ali interesuje me kakvu poeziju Valjarević piše. Je li neko čitao njegovog Džoa Frejzera?
 
Carobni breg – Tomas Man, M&M 630 str.

Ova knjiga mi je bila beskrajno naporna i nezanimljiva. Nije uspela da me pridobije ni na sekund. Citala sam je zaista kao obaveznu lektiru, i to je sa povremenim prekidima trajalo oko 2 meseca :roll:
A resila sam bila da je procitam pa crci-puci. I eto procitala sam jez;)
Za razliku od Budenbrokova koje sam svojevremeno progutala (da li bi tako bilo i sada :think: ), ovaj Man mi je bio naporan i jedva sam ga izdrzala.
 
Komo Srđan Valjarević

Meni je baš legla ova knjiga, nekako je baš za hladno vreme i za dane kad sporo prolazi vreme. Po melanholičnom i, na momente, ironičnom tonu zaličila mi je na Pisma iz Nemačke Ljube Nenadovića. Nema neke preterano razvijene radnje. Mladi pisac dobija stipendiju od Rokfeler fondacije i odlazi na jezero Komo da bi pisao. On, naravno, tamo ništa ne piše, već se smuca po prirodi, upoznaje lokalno stanovništvo, razne intelektualce sa različitih krajeva sveta koji su s njim u vili. On je autsajder, pripadnik izgubljene generacije sa Balkana. Rekoh već, nema neke posebne radnje. Svideo mi se jasan i nepretenciozan stil, vrlo pitak. Vrednost ove knjige je u opisima različitih likova, ali mislim da je najvredniji taj lagani, setni ton. U svakom slučaju, preporučujem.
Ovo je bio i moj utisak :D
A Zimski dnevnik i Dnevnik duge zime sam takodje citala. I slicnog su stila kao i Komo.
Poeziju nisam citala.
 
Ja sam Komo pročitao prije nekoliko godina, u vrijeme opštenarodne oduševljenosti Valjarevićem (dobrim dijelom inducirane reklamom izdavača), ali knjiga me nije osvojila. Sažetost, jednostavnost i odsustvo jasne radnje u prozi ne moraju da budu mane, ali kad ih imaš sve na jednom mjestu, pitanje je šta ostaje. Utisak je da se Valjarević svjesno trudio da vlastiti izraz svede na mehanički i gotovo neknjiževni jezik, a sve u želji da bude što jednostavniji i nepretenciozniji. Dakle, meni se takav bezličan stil (ovo je oksimoron), nije dopao, ali mnogima jeste, pa je možda do mene, a ne do njih.
Mislim da imam i Zimski dnevnik, i mislim da je i to kratka knjiga, pa će je pročitati uskoro.
Malo paradokslano s obzirom na ovo što sam rekao, ali interesuje me kakvu poeziju Valjarević piše. Je li neko čitao njegovog Džoa Frejzera?

Nekako sam preskočila tvoj odgovor, oprosti. Nisam čitala ništa sem ovoga od Valjarevića. Stvar ukusa, meni je prijao. Slabo čitam novije autore, sramota, znam, ali nemam baš vremena za sve. Valjarević mi je bio osveženje. Nije da me je ne znam koliko oduševila knjiga, ali mi je veoma prijala, možda zbog tog tona, možda što sam je prosto čitala u pravom trenutku (kod mene ima i toga), a možda što sam relativno skoro čitala Ljubina Pisma iz Nemačke. Verovatno ima od svega po malo. :mrgreen:
 
Pseće srce Bulgakov

Ovu sam knjigu preporučila za čitalački klub, ali pošto nije prihvaćena, ja sam je odložila, i pročitala tek pre nekoliko dana, kad mi je vreme dozvolilo. Mogu samo da kažem da je čitalački klub doneo pogrešnu odluku.:rtfm: Mene je ova knjiga raspametila. :worth:
Prvo, ovo nije baš roman, pre je pripovetka, ima manje od 120 strana. Svaka stranica je zlata vredna. Oprostićete mi što je ovoliko hvalim, ali ne znam da li sam skoro pročitala nešto originalnije, jezgrovitije i pametnije. Na stranu što mislim da je Bulgakov jedan od najboljih pisaca ikada, ovo je zaista vrhunska književnost, a pritom vrlo jasna, bez previše komplikovanja. Jasnoća u složenosti, može li tako da se kaže? :mrgreen:
Elem, fantastična priča je podloga za mnogo složenije teme: pitanje humanosti, pitanje nauke i njenih granica, pojedinca koji se ne uklapa u društvo, političkih ideologija. Zaista, tu ima svega. Ima jezivih opisa, priča sama po sebi je vrlo bizarna, ima groteske , sarkazma, crnog humora.
Pripovedački postupak je veoma zanimljiv i odlično je sproveden. Ja zaista imam samo reči hvale za ovo delo. I mislim da ga treba uvrstiti u obaveznu lektiru za srednju školu. :heart:
 
Pseće srce Bulgakov

Ovu sam knjigu preporučila za čitalački klub, ali pošto nije prihvaćena, ja sam je odložila, i pročitala tek pre nekoliko dana, kad mi je vreme dozvolilo. Mogu samo da kažem da je čitalački klub doneo pogrešnu odluku.:rtfm: Mene je ova knjiga raspametila. :worth:
Prvo, ovo nije baš roman, pre je pripovetka, ima manje od 120 strana. Svaka stranica je zlata vredna. Oprostićete mi što je ovoliko hvalim, ali ne znam da li sam skoro pročitala nešto originalnije, jezgrovitije i pametnije. Na stranu što mislim da je Bulgakov jedan od najboljih pisaca ikada, ovo je zaista vrhunska književnost, a pritom vrlo jasna, bez previše komplikovanja. Jasnoća u složenosti, može li tako da se kaže? :mrgreen:
Elem, fantastična priča je podloga za mnogo složenije teme: pitanje humanosti, pitanje nauke i njenih granica, pojedinca koji se ne uklapa u društvo, političkih ideologija. Zaista, tu ima svega. Ima jezivih opisa, priča sama po sebi je vrlo bizarna, ima groteske , sarkazma, crnog humora.
Pripovedački postupak je veoma zanimljiv i odlično je sproveden. Ja zaista imam samo reči hvale za ovo delo. I mislim da ga treba uvrstiti u obaveznu lektiru za srednju školu. :heart:
Ja sam upravo negde na polovini :D
 
Ja sam Kastanedu čitala davno po nekom redosledu. Neki misle da treba neki da ne treba. Evo spisak kako su izdavane. Imaš čitavu temu ovde na krsti http://forum.krstarica.com/showthread.php/138414-Antropologija-Kastaneda, pa ako te ne mrzi pogledaj malo.
Meni je prva knjiga bila najupečatljivija, a posle se sve malo razvodnilo, kako to obično biva.

I UČENJE DON HUANA, 1968.
II ODVOJENA STVARNOST, 1971.
III PUT U IŠTLAN, 1972.
IV PRIČE O MOĆI, 1974.
V DRUGI KRUG MOĆI, 1977.
VI ORLOV DAR, 1981.
VII UNUTRAŠNJI OGANJ, 1984.
VIII MOĆ TIŠINE, 1987.
 
Прва књига: Учење Дон Хуана
Друга књига: Одвојена стварност
Трећа књига: Пут у Ихтлан
Четврта књига: Приче о моћи
Пета књига: Други круг моћи
Шеста књига: Орлов дар
Седма књига: Унутрашњи огањ
Осма књига: Моћ тишине
Девета књига: Умеће сањања
Десета књига: Магија покрета
Једанаеста књига: Точак времена
Дванаеста књига: Активна страна бескраја
 
Zdravo svima!Želela bi da pročitam Kastanedina dela.One koji su ih pročitali bih yamolila da mi kažu da li je bitan redosed čitanja i od kog dela da počnem.

Čitao sam samo Učenje Don Huana - mislim da je to najpoznatija njegova knjiga, sad vidim da je i prva hronološki - ali to za mene nije književnost. To je nekakva alternativna antropologija.

Meni je od čitave Kastanedine knjige zanimljivije bilo kako je Mika Oklop u Ca.Bluesu opisao iskustvo uzimanja tog pejotla, ali to ima veze sa književnošću, ne sa new age mistikom.
 
Iako sam u platonskoj ljubavi sa Begbedeom, moram da priznam da si u pravu i da te izgrdim sto ne slusas (napisala sam negde upozorenje da je to njegov najgluplji roman - od tri koje sam citala). Nisam sigurna da ti je "Francuski" dobar izbor za popravni, mozda je bolje da pokusas sa "Upomoc...". U svakom slucaju, ta dva su daleko uspelija, a ovaj poslednji je nastavak tog koji si citala (odlazi u Rusiju, u lov na lolitice i svoje bahanalije ispoveda pravoslavnom svesteniku. Na kraju ce ga zas..ti, ali bas na kraju). I, pogledaj film "99 franaka" sa hiper presexy Zanom Dizardenom u ulozi Oktava.

Naknadno pročitala šta si pisala o Begbedeu :rumenko:
Htela sam ja Francuski roman ali nikad ga nema u biblioteci ( generalno od Begbedea nikad ništa nije slobodno):evil:
I taj dan vidim ovo, jedna jedina i reko sad si moj!!
Staviću ga na skidanje. Ne znam zašto ali Oktava ( pa onda i samog Frederika) uvek zamišljam kao tip Patrika Bejtmena ( i Kristijan Bejl u Američkom psihu). Takav mi je i Oktav a takav mi je bio i Andrei danilovič iz Dana opričnika:lol:
Možda sam opsednuta Bejlom ne znam..ali tačno mogu da ga zamislim kako glumi ovu dvojicu:heart:

Idem sad da nastavim ovog Bebita. Postaje malo zanimljiviji kako vreme odmiče...mada još čekam da se desi nešto konkretno.
 
Poslednja izmena:
Daklem, Luis Sinkler - Bebit
( kopiraću sa GR da ne pišem sad i drugu verziju ) :lol:

Džordž F. Bebit , stanovnik Zenita I imućni trgovac nekretninama je po pe-esu visoko moralni građanin, tipični konformista i valjani republikanac. On prezire klasičnu muziku I sluša isključivo dobri stari američki jazz. Klanja se novcu, progresu i praktičnom. Oličenje američkog optimizma!
Trebalo bi da je zadovoljan pa opet…
Bebit je savršen primer čoveka koji je zadovoljan svojim životom iz puke nemogućnosti da se otme zakonima konformizma koji mu nalažu da bude zadovoljan. Čovek koji je lišen sposobnosti da se otrgne I misli svojom glavom. Sve dok mu jedan neočekivani događaj ne poremeti moralni kompas.
Simpatična satira na račun malograđanštine novopečenih imućnih pripadnika srednjeg sloja ali I američkog društva uopšte s kraja 20ih I 30ih godina prošlog veka.
Metodični Sinkler kao I uvek ide u , rekli bi nepotrebne detalje pa tako čitamo pet pasusa o procesu startovanja automobila I odsjaju felni na avgustovskom suncu ali u ovom slučaju to zapravo funkcioniše. Bebitov život jeste u svojoj suštini ono materijalno te priča o materijalnom I jeste priča o Bebitu .
Prijatno me iznenadila trivija o tome kako je Sinkler poduzeo zaista detaljnu analizu ove tematike( štaviše, vremenski okvir radnje odgovara I realnom periodu kada je knjiga pisana), putujući po Americi ( prvenstveno po industrijskim gradićima kakav je I Zenit ), prikupljajući informacije, posmatrajući život klase o kojoj piše, analizirajući njihov dijalekat, stil života, kuće u kojima žive, strukturu porodice.
Pogledajmo samo tu ljupku stalkersku facu . Da, to je to.
Sinclair_Lewis_1930.jpg

Moglo bi se možda prigovoriti da su likovi na momente odviše karikaturalni , da su nedovoljno živi I slikoviti ( pogotovo ženski likovi ) što ne dozvoljava čoveku da ih zaista doživi kao prave, višedimenzionalne ličnosti već stalno imate pred sobom podsetnik da su to ipak samo likovi - no to je opet zaista u jednoj neznatnoj meri.
Druga zamerka bi bila sporost razvijanja radnje kao I gomila detalja ali to je Sinklerov stil , kome se svidi svidi, kome ne ne.
Preporuka svakako ( možda će vam, kao i meni biti ponešto dosadna na početku - ali utisak se popravlja vremenom) :)
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top