OK, posle ovoliko (ne)korisnih saveta vreme je da se i ja javim sa svojim misljenjem. Kao prvo, ja nisam ni tatin a ni mamin sin, normalan sam decko a to sto ne govorim ijekavicom je zbog toga sto se trudim da se potpuno (pa i govorom) integrisem u Beograd i zivot u njemu. Vi kao da ne mozete da shvatite da kada neko mora da promeni svoju manju sredinu u kojoj je do juce ziveo i preseli se u veci grad u kojem planira da zivi. To znaci da ja ne mogu da dovedem sve svoje prijatelje ovde u BG i da nastavim sa istim prijateljstvima nego moram da stvaram nova. Ovde je problem u jazu u godinama a ne u mojoj introvertnosti, jer ja uopste nisam introvertna osoba, bas naprotiv kad ostvarim kontakt sa nekim ja potpuno slobodno pricam. Ja sada pocinjem od nule, jer sam nov u ovom gradu, u kome svako gleda svoja posla a tek treba da steknem prijatelje kojih zasad ovde nemam. Ja uopste nisam lenj i dosta se krecem gradom ali jos nisam dosao do tog ocajnog stanja kada treba da prepadam devojke na ulici ili u autobusima ili da izlazim sam i sedim na sanku i pijem kako bih upoznao neku devojku. Tek tada bih bio zalosan slucaj. Ova zemlja jos uvek nije toliko liberalna da bi ljudi gledali na to kao nesto normalno kao kada se dvoje sudare u dragstoru i od toga ispadne romansa. Takve stvari se ovde jaaako retko desavaju a ja nemam nameru da budem takav primer. Opet kazem da nikoga nije briga za nekog dosljaka kada svi imaju svoje prijatelje, drugove ali i probleme. Sta treba da im kazem: Ej, izvini ja sam nov u gradu, nemam nikoga, dali bi volela da mi postanes prijatelj i da cekam da se neka smiluje nada mnom? Mozda to neko moze ali ja to ne mogu da radim jer bih bio odbacen istog trenutka, jer bi devojke mislile da sa mnom nesto nije u redu, da sam bolestan ili mi nesto drugo fali a one mogu da nadju sigurno boljeg od mene u nekom klubu ili na splavu.
Ako imate nekih konstruktivnih predloga kazite a ne samo da kritikujete i vredjate kako sam lenj, smotan, nesposoban i sta jos...