Srpski i hrvatski nacionalizam

Zemljovidi, napose iz 19. st., obična su lagarija (kao i popisi, uglavnom prepravljani u srpskom diskursu u 20.i 21. st.).

Realno, od starih karata nema puno: najjpoznatije su teško čitljive za orijentaciju, i uglavom daju stara imena (Liburnija, Ilirik, Panonija, Mezija,..). Gdje je tko se vidi - ako uopće- po grbovima koji su na pojedinim kartama (Hrvatske, Dalmacije, Rame,..)

MPE14-vintage-map-of-croatia.jpg


Ovo je valjda najpoznatija starija, ona povjesnika Lučića Luciusa 1663.: https://hrcak.srce.hr/file/457316

lucic2.jpg


Ona se potpuno poklapa s odlukom Sv. Rotte da je Ilirik povijesna (sjeverna) Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Bosna. Srbima se nitko nije bavio, ni tim imenom ni identitetom (iako je i o hrvatskom bilo dosta ludosti, napose jeronimska bajka).

Nego- nešto ste mi umukli na reprezentativni moderni opis rasporeda ranih Hrvata (većina RH i stare Bosne), te Srba (veći dio Srbija i istok BH, plus dio CG). Kao- puj pike ne važi, a u biti je ono što hrvatski povjesničari tvrde odavno- osim škole Klaić-Budak, kojoj je mjesto u kutu, na klečanju na kukuruzu.

New Cambridge Medieval History, pt. 2., 266-276


http://books.ms/main/25E704F1454DBE16FA993CCA33F0BE04

The Serbs (1018–1196)

In 1018 when Basil II conquered Bulgaria a number of Serbian principalities also fell under Byzantine rule. These included Raˇska, or Rascia, located between the rivers Lim and Ibar, Duklja, or Dioclea, later known as Zeta, located around Lake Skadar (Scutari) and the Gulf of Kotor, Trebinje, or Travunia, located between Kotor (Cotarro) and Ragusa (Dubrovnik), Zahumlje, later known as Hum, located between Ragusa and the River Neretva, and Bosnia, located between the upper Neretva, the Drina and the Sava.
......................................

The Croats (1018 – c. 1200)

At the beginning of the eleventh century the Croats lived in two more or
less clearly defined regions. Pannonian Croatia constituted the interior region between Hungary in the north, Bosnia centred on the valley of the River Bosna in the east, and the Dalmatian littoral in the south. Dalmatian Croatia constituted most of the Dalmatian coast including such towns as Nin (Nona), Biograd and Sebenico (ˇSibenik). Within this region, however, Byzantium also controlled a number of towns, including Zadar (Zara), Trau (Trogir), Split (Spalato) and Ragusa (Dubrovnik). These formed the Byzantine theme of Dalmatia. Croats, along with Serbs, also lived in Bosnia which at times came under the control of Croatian kings
---------------------------------------------------------
During the eleventh and twelfth centuries the inhabitants of Bosnia espoused different Christian traditions. The Orthodox faith was predominant in the eastern districts near Serbia and the River Drina; Latin rite Christianity was prevalent in the west, the north and in central Bosnia.
.............................
In summary, we have seen that during the eleventh and twelfth centuries the Croats were never unified under a strong central government. They lived in different areas – Pannonian Croatia, Dalmatian Croatia, Bosnia – which were at times ruled by indigenous kings but more frequently controlled by agents of Byzantium, Venice and Hungary. Even during periods of relatively strong centralized government, local lords frequently enjoyed
an almost autonomous status.
 
:hahaha:

Evo.

Pogledajte prilog 1723928

A Vidali, koji Dubrovnik naziva krunom svih hrvatskih gradova, mu je ovako odgovorio.

Pogledajte prilog 1723930
Kontekst je jasan - Nalješković i Vidali su bili gej par, a pojam "hrvatski narod" im je kodno ime za gej pipl.

Nikola Nalješković, poznati dubrovački renesansni pesnik i naučnik, nije imao potomstvo. Nakon bankrota i ličnih teškoća, oženio se svojom rođakom Nikom Nalješković, ali njihov brak je ostao bez dece .Викизворник+3Metapedia+3Hrvatska enciklopedija+3lazaretihub.com


Što se tiče Ivana Vidalića, dostupni izvori ne pružaju informacije o njegovom potomstvu. Nema podataka koji bi ukazivali na to da je imao decu.
 
Vidim da se krivo tumači štošta. Ne imajući nikakve potrebe da ikom išta dokazujem:

1. nadpis sa stuba u Kosovu dobar je primjer srpskog starocrkvenoslavenskoga jezika uz dosta vernakulara. Za mene je solidno razumljiv, a po izoglosama ako bi se gledalo vjerojatno je srpski (istočno)štokavski, i to uzorita stila. Neke su riječi nestale, no lako se rekonstruira i vrlo je čitljiv, iako se vidi da je tvorbeno bio bogatiji od modernoga jezika (što je i razumljivo, v. engleski). Mislim da mu je datacija oko 1400.

2. glede hrvatskoga, tu ima jasnoća i nejasnoća. Reprezentativni su latinični tekstovi Žića svetih otaca (1400.), Šibenska molitva, ...Vatikanski hrvatski molitvenik (1400) i Akademijin molitvenik (?).
Dakle, to su latinični veći tekstovi, više od nekoliko redaka.
Ovog posljednjeg našla je Dragica Malić u arhivu HAZU i objelodanila ga 1990ih, a datirala za oko 1450. No, pojedini lingvisti tvrde da je promašila za cijelo stoljeće, te da je AkM najstariji hrvatski latinični molitvenik, iz doba oko 1350.

Argumente za to je dao filolog Lupić:
https://hrcak.srce.hr/file/335710

Najstariji hrvatski latinički molitvenik

Da se vidi kako je izgledao taj jezik, evo prikaza (u modernoj grafiji, a izvorna se lako vidi u prikazima izvornika). Malićeve je obradila sve u knjizi SPH, koja se može skinuti tu: https://dizbi.hazu.hr/?pr=i&id=185895

Najstariji hrvatski latinički spomenici : (do sredine 15. stoljeća) / priredila Dragica Malić ; uvodne tekstove napisale Dragica Malić i Dunja Fališevac ; urednik Josip Vončina

Korčulanski lekcionar, od 1350. do 1400.

hrs1.png


Vatikanski hrvatski molitvenik, oko 1400.

hrs2.png


Akademijin molitvenik, (?; 1450?; 1350?)



https://i.postimg.cc/7hGFv3h5/hrs3.png[/img]
 
Usput- tu se vidi kontinuitet hrvatske pisane kulture u moderno doba. Glasoviti prevoditelj i školnik Mirko Tomasović prepjevao je ep portugalskoga pjesnika Camoensa "Luzitanci" iz 16. st. U prijepjevu on rabi čakavske oblike (ki- koji, ke-koga,..) te hrvatske drevnice (jur-još). Tu se vidi uzoran stil koji crpi sve iz višestoljetne kulture (kod srpskog naravno to je nemoguće, tamo nema ni jur, ki,..).

Također- ovo je za uzoran visoki tip jezika, a bilo bi neprihvatljivo i smiješno da se tako piše u novinama i knjigama. Po mom sudu, hrvatski su preporoditelji pogriješili što u 19. st. nisu inkorporirali čakavske oblike u standardni jezik, nego su tratili energiju na nepotrebna preganjanja oko pravopisa i jata-iako bi se moglo diskutirati o tom jesu li ili nisu mogli ostati kod neizjednačenih padeža u množini, kao što je ostao predsjednik JAZU Vladimir Mažuranić (pravno-povjestni rječnik)

Tomasovićev prijevod
https://www.matica.hr/knjige/luzitanci-1033/
Luís Vaz de Camões
Luzitanci
Prepjevao i bilješke sastavio Mirko Tomasović

uzo1.png


https://archive.org/details/prinosi_za_hrvatski_pravno_povjestni_rjecnik_1908-vladimir_mazuranic

Vladimir Mažuranić:

Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, 1908.

uzo2.png
 
Probaj da postaviš natpis s Mramornog stuba i izvode prve žičke povelje jedan nasuprot drugog i, onako iz tvog ugla, probaj da vidiš šta ti je više razumljivo.

Meni je skoro sve razumljivo, iako je ovo svečani oblik.

Vidi se da je nešto moralo otići i iz cksl.- iako je moglo ostati u grafiji, npr. hrvatski čakavski pjesnik iz 16. st. Lucić dosljedno piše čto, a ne ča.
E sad, je li trebalo po izgovoru što ili da ostane čto u pismu, nemoguće je odgovoriti.

U pogledu oblika, realno je bilo da nestane -t u 3. osobi jednine, pa da mjesto glagoljet bude glagolje (i da to ostane umjesto zove, imenuje, naziva,..ili uz to)

Kto se u načelu moglo sačuvati, ali kao (t)ko, jer je govor tako odlučio.

Slogovno l je moralo otići u u (plno-puno, glbina-glubina-dubina), to su jezične zakonitosti i nije kao ruski polno.

Cksl. oblici su mogli ostati i kod Srba i Hrvata su bili u porabi dosta dugo (sie, jakože> jako (kao), jegda (bilo u pisanoj kulturi)..jego je ego> njega, ga.
Vižu jego> vidim ga

Št- je nužno morao ići u ć, hoštet> hoće, isto uz gubitak -t

Dakle, po mom sudu, šteta što se nisu održali cksl oblici, napose prilozi, a moglo ih se, a moralo je ispasti -t (on govorit> on govori); kao i -št- (idušti>idući), a trebalo je očuvati modernizirane participe

Vs- je u štokavskom išlo u sv (vsaki>svaki), no u čakavskom je ostalo- vas-sav, vsi-svi. No mislim da nije moglo ostati.

Naravni razvoj je htio da nestane oblik s -u i 1. jednine, koji je cksl. a ostalo u ruskom (molju- molim), to je moralo nestati (iako vidim to još u 15. st. u nizu hrvatskih govornih tekstova, no više čakavskih, a kasnije i kajkavskih i štokavskih).

Moglo se očuvati participe, a fonologija je jednostavnija nego u ruskom (nema poluglasova), pa bi umjesto dosadnih zavisnih bilo ovako:

Človeče iže Srbske zemlje stupaje> Č(l)oveče koji Srbskom zemljom stupaš, a može i još bolje: Človeče Srbskom zemljom stupajući

Sumarno- glasovi bi bili pojednostavljeni bez poluglasova, došlo bi do ispadanja -t u 3. jednine, 1. jednine bi oscilirao (molju-molim, skažu-kažem), oko 10-15 cksl. riječi bi dalo patinu a nestale su ili izbačene, a particip b dao bogatiji književni jezik.
Futur izgleda nije imao šanse da ostane uz biti, nego je išao uz htjeti, što je zadavalo glavobolje Kurelcu komu su Rusi govorili da im u hrvatskom/srpskom ide na živce to č,ć,..., pa je htio:

Ne - ja ću govoriti, nego: Ja budem govoriti.

No to nije moglo proći jer sva pisana kultura već više stoljeća ima to ću, ćeš,...

Inače nije loš mali hrv. cksl. rječnik, da se zagleda:
https://libgen.is/book/index.php?md5=5126
B52AFF995B2698E33EA276A1BE
 
A da pre dubokih lingvistickih tumacenja ovladas osnovama pravopisa hrvatskog jezika?

Ja ne pišem po ovom pravopisu- koji je inače dobar- nego po onom kog mislim da ga treba doraditi, ne puno.

Prefiksi nad-, pod-, od-, pred- ostaju (nadkriliti, podpis, odploviti, predpostavka), uz možda jekavizaciju (prjedpostavka, prijedsjednik,...)

č ostaje- naručba, predočba

ob- se mijenja zbog opći, pa opstojnost, opkoliti..a ne staro obstojnost, obkoliti

s - nisam odlučio, bi li bilo bolje srbski, robski, rabski, dubsti, grebsti,

n- bolje da ostane stanbeni, prehranbeni.... a ne stambeni...

z u s, ali ne š- rasčistiti, isčupati, rasčešljati. (tako je pisao Držić). U prefiksima, ali ne riječima- pješčani, oteščati, ščepati..

Ostalo zbog glasova ne bi išlo u stare tipove kao grozdje, listje, nagnutje, oskvrnutje,... kao ni korijenski obći, izkopati, izsjeći, ..iako možda razžariti, a za bezzakonje nisam siguran. Besumnje je blesavo, bolje je bez sumnje, kao što se do iza rata pisalo u ostalom, do skora, do kad, ..

Dakle, minimum je da prefiksi završavajući na -d ostaju nepromijenjenji, a i u sklonidbi (redak/redka, predak/predka,..), kao i č (naručba,..).

O jekabizaciji (prje-, prjed-,...)- možda u drugoj fazi, a o b koji nije prefiks (robski, substancja, absurd, ..)
možda da, možda ne.
 
Da se vidi da cksl. nije neki jasno drugačiji od ovoga, evo rječnik stsl.- hrv. Damjanovića. Vidi se da je većinom isto, a da je jedino trebalo riješiti se se poluglasova (y- to je samo nestalo), vs- bi premetanjem otišao u sv, - dočetno -t bi nestalo u 3. osobi jednine (a ostalo je u ruskom), a infinitiv bi možd bio bez -i (govorit, kazat,..).; št- bi otišao u ć po govoru, a nažalost, futur bi bio uz htjeti, a ne uz biti, no to je naravni razvoj jezika koji se ne može mijenjati. Aorist i imperfekt ipak ostaju, no suženo (u ruskom su nestali), a participe je trebalo njegovati.

ck1.png


ck3.png



ck2.png



l
 
Što se nacionalizma tiče, bitno je očuvati tu međusobnu mržnju između balkanskih naroda u predstojećim vremenima. Hard times are coming, biti će besomučnih pokušaja pomirenja od strane inozemnog faktora i dubokih država, ali verujem da ćemo se pritiscima odupreti kao i uvek. Kako kaže moj dobri internet prijatelj Zoran Ćirjaković 'Volim da mrzim s ljubavlju'.
 

Back
Top