ISTORIČAR SALIH SELIMOVIĆ: Mi, muslimani, smo Srbi i govorimo srpski jezik!
Salih Selimović je istoričar, publicista i profesor iz Sjenice u Srbiji. Rođen je 1944. u Tešnju u BiH. Poznat je po istraživanjima islamizacije južnoslovenskih prostora, s posebnim naglaskom na demografske i migracione procese u Raškoj oblasti. Dobitnik je Vukove nagrade za 2013. i Kočićeve nagrade za istu godinu.
Selimović je objavio šest knjiga i više od 70 naučnih radova. Njegovu posljednju knjigu „Prilozi prošlosti Stare Raške“ stručna javnost ocijenila je kao istoriografski biser. Na početku intervjua , naš sagovornik je odgovorio na pitanje zbog čega je islamizacija tabu tema, o kojoj se vrlo malo govori i u Srbiji i u BiH, pa i u širim relacijama.
- To je tako zato što je većina naših muslimana srpskog porijekla i pravoslavne provenijencije. Znači, Srbi islamske vjeroispovijesti. Ako bi to zvanično bilo prihvaćeno, bio bi uvećan srpski nacionalni korpus, što nije odgovaralo prvo ranijim okupatorima, zatim komunistima, a danas političarima i intelektualcima koji insistiraju na tome da su muslimani u Srbiji poseban narod. Takvo rješenje nije odgovaralo ni stranom faktoru s imperijalnim ambicijama prema srpskim zemljama. Oni su nastojali da rascjepkaju srpski nacionalni prostor radi lakšeg otimanja teritorije.
U „Prilozima prošlosti Stare Raške“ istraživali ste islamizaciju. Šta je njen najčešći uzrok?
- Prevladavaju ekonomski razlozi i danak u krvi. Bilo je i čestih slučajeva prelaska u islam zbog skrivanja od krvne osvete. Taj proces se odvijao sporo i individualno, a rjeđe porodično. Kolektivnih prelazaka skoro da nije bilo.
Kada se islamizacija dogodila?
- Na području Raške masovnija je krajem 17. vijeka, a najvećim dijelom se desila u 18. vijeku. U dijelu Pešterske visoravni i u Vraneškoj kotlini taj huk islamizacije završen je tek u prvoj polovini 19. vijeka. Precizni popisi iz 15, 16. i u prvoj polovini 17. vijeka apsolutno jasno govore o sporoj i najviše individualnoj pojavi islamizacije. I ti prvi konvertiti bili su muslimani u prvom ili drugom koljenu. Često su popisivani kao sinovi Abdulaha, odnosno rabovi Božji, kako bi prikrili hrišćansko porijeklo očeva. Mada, bilo je i onih koji su popisivani s turskim ili arapskim imenom, a zadržali su očevo srpsko ime. Ogromna većina popisanih uživalaca i posjednika baština su hrišćani sa srpskim imenima.
Ko je vršio te popise?
- Turske vlasti pod strogom kontrolom kadija. Oni su prevedeni i više, što se istorijske nauke tiče, nema nikakve dileme o vjerskoj i etničkoj pripadnosti stanovništva Stare Raške. Istina, bilo je i muslimana koji su bili turskog, grčkog, albanskog, bugarskog, ruskog ili mađarskog porijekla, koji su, kao turski činovnici, uleme, vojnici i vojne starješine boravili u Raškoj.
Koliki je bio njihov broj u odnosu na broj poislamljenih Srba?
- Zanemarljiv.
Zanimljivo da je islamizovano stanovništvo zadržalo srpski jezik.
- Pored petovjekovne vladavine Osmanlija, naši muslimani su ljubomorno i uporno čuvali svoj maternji jezik kojim su govorila i njihova dojučerašnja braća pravoslavci. I oni koji su se uzdigli na najviše državne, vojne i druge položaje u Osmanskoj imperiji uvijek su sa svojim sunarodnicima razgovarali i dopisivali se na srpskom jeziku i ćiriličnim pismom, poznatim kao bosančica.
Srpski je bio jedan od četiri zvanična jezika na turskom dvoru?
- To je nesporna činjenica. Postojalo je i tzv. begovsko pismo u staroj Srbiji i tembelijsko pismo kojim su se otmeniji muslimanski krugovi služili sve do početka 20. vijeka. Postojao je cijeli pokret među muslimanskim intelektualcima da udžbenici u školama i druge knjige budu štampane na narodnom jeziku, a ne na turskom i arapskom. Pjesnik Mehmed Hevaji Uskufi je 1631. napisao i rječnik srpsko-turskog jezika. Mnogi su zbog toga bili progonjeni od turskih vlasti, a pjesnik Ilhamija to je platio i glavom.
Šta je još sačuvano osim jezika?
- Osim jezika i pisma, naši muslimani sačuvali su i mnoge hrišćanske i prethrišćanske tradicije sve do današnjih dana. Nikada muslimani iz svoje svijesti nisu izbacili Božić, Savindan, Vaskrs, Mladence, Đurđevdan, Ilindan, Mitrovdan. Prilikom terenskih istraživanja na Sjeničko-pešterskoj visoravni, Polimlju i Bihoru, bio sam frapiran koliko su stariji muslimani, posebno žene, vodili računa o tim hrišćanskim praznicima. Samo da navedem primjer praznovanja i saborovanja na Svetog Arhanđela kod manastira u Kumanici na Limu. U ta dva dana, koliko traje saborovanje, skoro trećina ogromne mase naroda su muslimani, i to ne samo iz bliže okoline. Svi se mole i traže lijek i duševni mir. Na Pešteru je najveći narodni sabor i teferič 2. avgusta, odnosno na Ilindan, kojeg naši muslimani nazivaju Aliđun.
Do podne Ilija, od podne Alija?
- Upravo tako. Prema narodnoj tradiciji, Ilija Kuč se tačno u podne „poturčio“, odnosno islamizovao i postao Alija.
Vi u svojoj knjizi navodite da je kod muslimana postojao kult Svetog Save?
- I te kako je bio prisutan kod muslimana u Limskoj dolini, ali i na mnogo širem prostoru. Uvijek su muslimani u Staroj Raškoj znali da su srpskog porijekla i da su prije islamizacije bili pravoslavci. Izuzetak su samo albanski Malisori, koji su došli u jugoistočni dio Raške tokom 18. vijeka. Zato su čuvali i štitili manastir Mileševa kao svoju svetinju. Klanjali su se moštima Svetog Save i vjerovali u njihovu čudotvornost.
Vi tvrdite da je Sveti Sava zbog toga spaljen?
- Da bi im sačuvali zdravlje i zaštitili ih od uroka, mnogi muslimani su krstili svoju djecu. To je bio jedan od razloga što je islamizovani Albanac Sinan-paša naredio da mošti Svetog Save budu iskopane, prenesene na Vračar i spaljene. Paša je mislio da će tako uništiti kult tog velikog srpskog prosvjetitelja i odbiti muslimane od manastira Mileševa.
Da li je uspio?
- Izazvao je kontraefekat. Tek od tada se kult ovog svetitelja proširio na sve srpske zemlje, a muslimani su nastavili da poštuju njegov kult, posjećuju i daruju Mileševu.
Turci su htjeli da spale i Mileševu?
- To je 1875. htio da učini jedan turski paša, koji je s vojskom bio na putu za Bosnu. Muslimani iz okoline manastira i Prijepolja su se organizovali i stali pred pašu. Njihov predstavnik Alija Malagić zaplakao je, pao na koljena i zamolio pašu da to ne učini ovim riječima: „Aman, čestiti pašo, nemoj to da učiniš, ako za boga znaš. Nama ovaj manastir svijetli kao sunce i iz ove kuće nam je blagoslov i na nas i na mal. Svako u ovoj kući dobije hljeba i soli. Svakome je ona od pomoći.“ Tada je paša odustao od paljevine i rušenja Mileševe.
Postoji mišljenje da jezik kojim govore muslimani u Srbiji nije srpski nego bošnjački?
- To je srpski jezik. Pozitivni građanski zakoni omogućavaju nacionalnim manjinama mnogo šta na maternjem jeziku, što je svakako u redu. Ali, nije u redu da se sada kao maternji jezik muslimana izmišlja nekakav bošnjački jezik, kad je muslimanima to oduvijek bio srpski jezik.
Šta je ispravno, Raška ili Sandžak?
- Stara Raška je kolijevka srpske srednjovjekovne države koju je utemeljio Stefan Nemanja, a međunarodno priznanje obezbijedili su joj njegovi sinovi arhiepiskop Sava i kralj Stefan Prvovjenčani, početkom 13. vijeka.
Otkud ime Sandžak?
- U 19. vijeku sandžaci su u Turskoj bili samo administrativno-upravna područja. Bilo je 290 sandžaka, raspoređenih u 77 vilajeta ili pokrajina. Nijedan nije zadržao to tursko ime, osim ovog kojem se na taj način želi stvoriti neki individualitet u odnosu na druge krajeve Srbije i Crne Gore.
U balkanskim ratovima većina muslimana borila se protiv srpske vojske?
- Zato što su vijekovima ubjeđivani da je za sve njihove nevolje i težak život kriv srpski narod. Muslimani su smatrali da, boreći se protiv srpske vojske, brane svoja ognjišta. Međutim, srpska vojska se veoma korektno, čak prijateljski, odnosila prema muslimanima poslije pobjede i ulaska u ovaj kraj.
Da li je bilo odmazde?
- Ne. Naprotiv. One koji su htjeli da bježe u Albaniju ili Tursku srpska vojska je vraćala kući. Nije bilo paljevina, osveta i ubistava. Oprošteno je svima koji su se borili u turskoj vojsci ili u bašibozuku, ukoliko nisu činili zločine nad civilnim stanovništvom. Kralj Petar I Karađorđević u svom proglasu pred početak rata naglasio je: „Moja će vojska u Srbiji pored hrišćana zateći i Srbe muslimane, koji su nam isto tako dragi, a s njima i Arbanase, hrišćane i muslimane, s kojima naš narod živi zajedno već 1.300 godina, obično dijeleći s njima sreću i nesreću. Mi im svima nosimo slobodu, bratstvo i jednakost u svemu sa Srbima“.