Zbrajajući to novo iskustvo sa starim razočaranjima u vezi s ruskobugarskim odnosima, izgubio je i posljednje iluzije o Sovjetskom Savezu.
“Nije me vrijeđalo to što se bavio mojim intimnim životom. Tada sam smatrao da je to opravdano. Ali me vrijeđalo da mi Rus čita lekciju o izdaji Bugarske, a sam je vrbovao stotine prosovjetskih izdajnika”, komentirat će Marinov, sjećajući se te epizode desetak godina poslije.
Iznenadnim preokretom u političkom sustavu, njegovi ljubavni grijesi pali su u zaborav, ali je zato, kao mnogo gori problem, aktualiziran drugi fragment Marinovljeve biografije: njegova uloga u slamanju turskih demonstracija u svibnju 1989. Bio je to njegov prvi veliki zločin počinjen u ime Države; tada ga je smatrao herojskim djelom.
Proces raspada bugarskog komunističkog režima počeo je u svibnju 1989.” Neposredan povod za masovnu pobunu Thraka zbio se u muslimanskom selu Todorov Ikonomovo gdje se lokalna policijska patrola fizički razračunala s nekolicinom mještana. Ranjeno je nekoliko turskih seljaka. U znak prosvjeda njihovi su sunarodnjaci organizirali masovne demonstracije po cijeloj zemlji.
Razbili mu glavu
U Razgradu i Šumenu se puškaralo; ubijeno je nekoliko pripadnika regularne milicije. Marinov je dobio nalog da prekine sve svoje tekuće špijunske operacije i pridruži se jedinici milicijskih specijalaca koja je upućena u krizna područja. Navodno: imali su zadaću da muslimanska sela “češljaju” u potrazi za eksplozivom i oružjem.
Dok su specijalci spavali pod šatorima i jeli konzerviranu hranu, pripadnik obavještajne elite noći je provodio u sobi hotela Grand u Razgradu. Jedne večeri u hotelskom baru upoznao je atraktivnu djevojku. Nakon nekoliko rundi pića, završili su u njegovoj hotelskoj sobi. U sitne noćne sate, mlada dama napustila je hotel, moleći ljubavnika da je otprati kući.
Na njegovo iznenađenje našli su se u muslimanskoj četvrti. I tek što je Marinov s nelagodom shvatio da je noć proveo s muslimankom, prvom i jedinom u svom životu, iz mraka se pojavio trabant s četvoricom mladih Turaka. Nešto kasnije milicijska patrola našla ga je na asfaltu, onesviještenog i razbijene glave.
“Oporavljajući se u bolnici nekoliko dana, osjećao sam neizmjernu posramljenost, mržnju i bijes, jer sam, poput kakvog diletanta, klasičnim ženskim trikovima namamljen u klopku. Izašavši iz bolnice, molio sam kolege da meni osobno prepuste ispitivanje četvorice osumnjičenih muslimana. Jednog po jednog masakrirao sam batinama, zahtijevajući da priznaju kako su me namjeravali ubiti, znajući da sam Bugarin i oficir Državne sigurnosti. Ništa nisu priznali i bijes je rastao. Premda sam u njima oduvijek vidio povijesne neprijatelje Bugarske, do tada Turke nisam mrzio zato što su Turci. Nakon događaja u Razgradu, bio sam lud od želje za osvetom. Kad sam se vratio na teren, svi su oni za mene bili isti. Koliko znam, nikoga nisam ubio, ali sam ljudima radio stvari koje danas sebi ne mogu oprostiti”, ispričat će Marinov trinaest godina poslije.
Za lične zasluge u slamanju turskog ustanka, Marinov je u proljeće 1989. dobio visoko odlikovanje. Orden mu je uručen u sofijskom sjedištu ministarstva unutarnjih poslova. Na internoj svečanosti herojsko znamenje pričvrstio je na Marinovljeve grudi osobno ministar Dmitar Stojanov.
Svečanost je završena, orden je skinut s njegove uniforme i opet spremljen u sef. Odlikovanje za špijuna, kao i sve ostalo, moralo je ostati stroga državna tajna. Kao dodatnu nagradu Marinov je preseljen u tzv. šesti odjel specijaliziran za progon političkih disidenata, koji je činio sam vrh obavještajne elite.
Premda je u njemu proveo manje od godinu dana, etiketa “šestak”, kako su Bugari nazivali ozloglašenu sekciju Državne sigurnosti, u novim političkim okolnostima postala je kompromitantnija od epizode s pretučenim Turcima.
Kada je 1991. za predsjednika nove, višestranačke države postavljen nekadašnji disident Želju Želev, tvorac i vođa antikomunističke koalicije Udružene demokratske snage, Marinov je, pod pritiskom turskog Pokreta za prava i slobodu, uhićen zajedno s još desetak operativaca Državne sigurnosti.
Na granici s Jugoslavijom
Doduše, u Bugarskoj, kolektivno nečiste savjesti, niko nije bio spreman priznati da su Turci bili dugogodišnje žrtve nasilja i prisilne asimilacije. Umjesto optužbi za zločin nad Turcima protiv Marinova su pronađeni minorni razlozi da se, u znak iskupljenja, ukloni iz dosega javnosti. Osumnjičen je za pronevjeru novca iz crne blagajne SDS-a, čije se postojanje čak nije moglo dokazati regularnim sudskim postupkom
Oslobođen je uz neveliku kauciju i na intervenciju Arlina Antonova, tadašnjeg oficira obavještajne službe koji je u svibnju 1989. zapovijedao “crvenim beretkama”, vojnim specijalcima koji su prednjačili u “češljanju” i “čišćenju” turskih sela. Nakon izlaska iz zatvora ilegalno se ukrcao na jedan trgovački brod i doplovio u Švedsku.
U Kažnjeničkoj bojni i njeni ratni zločini
Tako je Marinov u jesen 1991., kao Naletilićev tjelohranitelj, imenovan šefom osiguranja Kažnjeničke bojne koja je osnovana u hotelu Holiday Inn u zagrebačkom Jankomiru. Uz znanje i financijsku logistiku iseljeničkih donacija pod kontrolom Gojka Šuška, tadašnjeg ministra iseljeništva, Kažnjenička bojna funkcionirala je kao tipična paravojna formacija sastavljena od bivših emigranata, nekoliko legionara i klasičnih gangstera i ubojica.
Kako će Marinov mnogo kasnije svjedočiti, u svojim prvim misijama bila je usmjerena na tzv. unutarnje neprijatelje hrvatske državotvorne revolucije: zadužena za podizanje nacionalne svijesti, Šuškova privatna vojska pod kontrolom Mladena Naletilića nije samo protjerivala zagrebačke Srbe, nego je otimala, ispitivala i likvidirala sumnjive Hrvate, tzv. jugonostalgičare, oficire JNA.
S nekoliko pripadnika Kažnjeničke bojne krajem 1991. Naletilić je banuo u Policijsku postaju u Crikvenici i u prisustvu Marinova vlastitim rukama pretukao njenog načelnika, stvorivši od njega od toga trenutka vjernog policijskog službenika za provedbu svojih poslovnih i političkih projekata u tom dijelu Hrvatske.
U sklopu tog “kroatiziranja Istre” odnosno stvaranja HDZ-ove izborne baze Naletilić je već započeo pregovore o privatizaciji nekoliko rovinjskih hotela koje je, nakon rata, planirao uključiti u svoje buduće carstvo kockarnica.
Krajem 1992. Kažnjenička bojna preselila se u njegov rodni Široki Brijeg, u Hercegovinu, služeći kao model po kojem je organizirano još desetak sličnih jedinica, nazvanih antiterorističkima, postrojbama za posebne namjene ili specijalnim postrojbama HVO-a. Jednu od njih, nazvanu “Garavi”, na području Bugojna i Gornjeg Vakufa okupio je i predvodio Vinko Žuljević Klica.
Osim eliminacije “unutarnjih” neprijatelja u ovom slučaju zagovornika hrvatsko-muslimanskog savezništva u odbrani BiH zadaća tih “revolucionarnih” formacija bila je etničko čišćenje Muslimana s onih područja koja su u Tuđmanovoj rezidenciji na Pantovčaku obilježena kao hrvatski povijesni prostori.
Premda su “specijalci” HVO-a formalno bili podređeni Glavnom stožeru hercegbosanskih oružanih snaga, Naletilić je, kao otjelovljenje Šuškove političke volje i tajnih strateških planova, bio njihov stvarni zapovjednik i kontrolor.
Strani plaćenici postaju nepoželjni
Tako je uoči druge bitke Žuljevićeva jedinica direktno priključena Naletilićevim trupama, dobivši naziv 22. diverzantski vod Kažnjeničke bojne, pa je širokobriješka prijestolnica vladajućeg “revolucionarca” postala i Žuljevićeva vojna centrala.
Veselin Marinov pridružit će se Mladenu Naletiliću zvanom Tuta u Širokom Brijegu tek nakon više od godinu dana. Pošto je po nalogu države, kako se to kaže, organizirao i predvodio ekipu koja je sve do Rumunjske uhodila dvojicu navodnih KOS-ovaca, gdje ih je i likvidirala, Marinov se vratio u Bugarsku.
Naime, umjesto očekivane zahvale što je egzekucijom dvojice neprijatelja dokazao lojalnost vlađajućim hrvatskim autoritetima, Naletiliću, Šušku i Tuđmanu, dobio je izgon. Nakon međunarodnog priznanja države, hrvatska Vlada otkazala je gostoprimstvo svim stranim plaćenicima koji su se zatekli u redovima Hrvatske vojske.
Istina, odlaskom u Hercegovinu mogao je riješiti sve svoje probleme. Kako su se, međutim, u Bugarskoj promijenile političke prilike, Marinov se odlučio na povratak u domovinu.
No, Marinov je, nakon ponovnog uhićenja i puštanja iz pritvora, krajem 1993. emigrirao u Široki Brijeg, uvjeren da je to jedino mjesto na kugli zemaljskoj gdje se može sakriti od sveprisutnog Multigrupa.
A Marinov, mali igrač u velikim političkim igrama, ušao je u kriminalistički dosje Interpola koji će ga pratiti sve do smrti, piše
Express.
