Bosanski Krstjani nisu bili ekstremni dualisti, ali njihova Crkva Bosanska jeste suštinski bila dualistička jer svako verovanje u dva jednaka principa – u dobro i zlo, u duh i materiju – jeste dualističko. Bosanski Krstjani, pripadnici Crkve Bosanske, verovali su, da ponovimo, da je celokupan materijalni svet delo tamne strane božanskog, a da je "nevidljivi svet" delo svetle strane božanskog "proviđenja." Prihvatajući takav dualizam pritom verujući u jednog boga, Krstjani su u tom jednom "bogu" sjedinjavili "zlog boga," koji je kod ekstremnih istočnjačkih dualista bio odvojen entitet, i "dobrog boga," tvorca "nevidljivog" odnosno "duhovnog" sveta.
U verovanju Crkve Bosanske bila su se sjedinila ranohrišćanska verovanja s elementima stare dualističke persijske vere u dobro i zlo. Zato se pojam manihejci koristi se za pripadnika kako bogumila, tako i bosanskih Krstjana (maniheizam je sinkretističko učenje koje je u trećem veku n.e. osmislio verski reformator Mani iz Seleukije-na-Tigru, današnja pokrajina Bagdad u Iraku).
I predstava Isusa Hrista je kod bosanskih Krstjana bila sasvim drugačija nego kod pravoslavnih i rimokatolika. Ikone, pa i one na kojima je prikazan razapeti Hrist, bosanski Krstjani nisu poštovali, odbacivali su ih i podsmevali su im se, dok su samog Hrista zamišljali kao "anđela" odnosno "svetlosno biće."
Komplementarnost Crkve Bosanske sa Islamom ogleda se i u činjenici da je u Crkvi bosanskoj centralna figura bio apstraktni, a pri tome apsolutni "Duh Sveti," šta odgovara verovanju muslimana u boga (Alaha) čije je apsolutno biće nedokučivo ljudskom razumu, pa je zato svaki pokušaj njegovog likovnog prikaza strogo zabranjen u Islamu, a šta opet sasvim odgovara nepoštovanju ikona u Crkvi Bosanskoj.
Bosanski Krstjani su papu u Rimu samo formalno priznavali da ne bi došlo do krstaškog pohoda na Bosansko Kraljevstvo.