Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

Zivot me srusio mnogo puta na dno. To nisu bili samo trenuci slabosti, vec su bili trenuci kada sam izgubio sve nade i snove. Trenuci kada sam se osećao kao da sam izgubio veru u dobrotu ljudi, covecnost, poverenje i kada mi je bilo tesko da sebe vidim kao osobu, koja je pogresnima verovala. Tada sam osetio bol, tugu i nevericu, pred nekim dogadjajima i situacijama koje su me zadesile, a koje nisam izazvao svojim postupcima i ponasanjem, vec su se za sve to ,,potrudili" oni, koji vole da zive tudje zivote, okovani lancima zlobe.

Ipak, uprkos svemu tome, nikada nisam odustao. Uvek sam se uspevao podici i nastaviti dalje. Nisam dopustio da me teske okolnosti slome. Naprotiv, odlucio sam da iz svake situacije izvucem nesto pozitivno, da naucim nesto novo o ljudskoj prirodi i da se razvijam i dalje kao pozitivna i ljubavi prepuna osoba, jer ,,covek uci, dok je ziv".

Mada, bilo je trenutaka kada sam se osecao, kao da sam na kraju svojih snaga, ali nisam dozvolio da me to obeshrabri. Naprotiv, iskoristio sam te trenutke kao priliku da se osvrnem na svoj zivot, na svoje vrednosti i ciljeve, i da se fokusiram na ono sto je za mene vazno.

...i kada pogledam unazad, vidim da sam u sustini imao zivot kojim se ponosim i ne zalim ni za cim, jer su me sve nedace i uverile da je moj put, put duhovnog i zivotnog napredovanja, prekriven sa pregrsti lepih emocija, koje ipak samo romanticno srce moze da stvori, neguje i deli nekome, koga do beskraja voli i obozava.

Sada vidim sebe mnogo bolje, kao cvrscu i snazniju osobu, nego ikada ranije, i spremniju da se suocim sa izazovima koje ce mi zivot tek doneti.

Zbog svega toga, osecam se ponosnim, srecnijim i jos zaljubljenijim, zato sto znam da mi ljubav i snagu dajes uvek i samo ti, moja ljubavi.
 
Volim te i kada nisi blizu, jer ljubav je prava, ona je stvarna, ako pozelimo mozemo je i dodirnuti.

Volim te i kada nismo zajedno, jer nasa ljubav nije obicna igra, ona je iskreno emotivna i drugima nedostizna.

Prava ljubav, koju negujemo, nije vezana za mesto, ni ti za vreme koje provodimo zajedno, vec za osecanja koja gajimo u svojim srcima, bez obzira na udaljenost i razdvojenost.

Kada se volimo, a daleko smo, tada nasu ljubav najbolje iskazemo i proverimo, negujuci uspomene i secanja, koja nas vezu, sa nadom da ce sto pre doci trenuci nasih neznosti i pogleda vlaznih, kao jutarnja rosa.

Zato se ne predajemo crnim mislima, da nasa ljubav nestaje kada nismo zajedno, jer ona je prava, iskrena, snazna, opstaje kroz vreme i prostor, bez obzira na sve prepreke koje nasu ljubav mogu snaci i sustici, jednostavno ona je bezgresna i zbog toga neunistiva, najlepsa, a samo nasa ljubav...ma na kraju, uvek priznam da to si ti, uvek i zauvek, samo ti.
 
Milos Crnjanski Ali.jpg
 
Dodirujem te mislima..
Osetićeš po neispisanim rečima na praznom papiru,
Čućeš moj glas kroz odškrinuti prozor -mirisaće na zumbule.
A možda nećeš znati da sam ti takla obraze
I prošaptala ti ime na zaboravljenom jeziku.
Možda ću ti se prikazati kao vetar ili senka
U dnu tvog zaštićenog srca.
I pitaćeš se,
Ko ti to smeta,ko tako tiho doziva
Kad zna da je dozivanje samo vetar neimanja ..


S
 
Okamova Oštrica
.............................

Čovek je komplikovan odgovor

Na jednostavno pitanje života

Njega od svih drugih stvorova na svetu

Razdvaja svest o sebi

Koja ga tera da traži svrhu u svemu

Pa i svom postojanju

U svakom fenomenu i slučajnosti

Da nađe obrasce koji povezuju

Sve što je video i uradio

Sa uzrokom koji sa njim nema veze

Iako je očigledan zaključak

Koji celog života pokušava da izbegne

Radom, učenjem i drugim ometanjima

Da je to što je čovek svestan sebe

Incident bez presedana drugde u živome svetu

I stoga evolutivna greška

Koja teško da se ponovila igde u univerzumu

Jer opstanak jedne vrste potpuno prepušta

U ruke njenom neznanju i njenim sebičnostima

Što nema ama baš nikakvog smisla

Nikome osim bogu
okamova-ostrica-blacksheep.rs_.jpg

Damjan Unčević
 
Ljubavi moja, ja sam oduvek osecao, da moram naci nekoga poput tebe, nekoga ko ce mi ispuniti potrosene emocije na epizodnim likovima u proteklom zivotu.

Tada si u moj zivot, laganim koracima usetala i pruzila mi nadu da ljubav jos postoji u meni.

Kroz tebe sam napokon ugasio nemire, nasao mir, srecu i pregrst radosnih trenutaka, koje zivim sada i zauvek.

Postala si, moj san na javi, koji pretvaras u zivot iz raja, ukraden, samo za nas stvoren.

U mom srcu nema vise bolnih oziljaka, koje si svojim neznim poljupcima izlecila i ucinila lekom za sve muke, koje su nestale i hvala ti, jer si ti ostala.

Moja si sreca i moj osmeh, gde smo zajedno kao vino i tamjan, zbog cega nam je ljubav mirisljava i slatka.

Zato, ljubavi mog zivota, uz tebe zivim nasmejan i srecan, deleci osmeh i plac, kao krunu zaljubljenih srca, koja nam stvaraju nezaboravne uspomene, na zivotnom putu, prekrivenom ruzama ljubavi.

...andjele moje duse i moja vecna romanticna inspiracijo...volim te.
 
Ima takvih dana kada me boli celo telo,kao da se otima od mene.Otkidanje od ovoga sveta,trenuci bez ravnoteže nad svojim mislima.Zbunjena jutra me dočekuju ćutanjem a ja očajno želim nazad,u svoj mrak.Ima dana..provedenih u pokušaju da se setim svojih snova,koji su zadržali deo mene u sebi.Mora biti da je tako,jer osećam da nešto nedostaje.

S
 
Spavaj !
Splešću se u tami tvojih odloženih pitanja,zebnju ću ti zagrliti dahom i čuvaću ti senke.Da te ne probude.
Biću ti čuvar ove noći ,kao i bezbroj puta do sada.Jer ja sam to uvek bila i kada nisam znala ni umela.
Ne mogu te spasiti tvoje tuge,ne mogu izgnati besove iz tvog srca .Mnogo toga ne mogu!
Ali ću pokušati da te sačuvam bar ove noći tišinom i mirom.Spavaj,pokriću te svojim krilima..
Jer svi smo jednom bili anđeli.

S
 
,,,Snovi,,,
Mozaik snova na stotine kockica koje ja ne umem spojiti,
Pa mi jutro uvjek praznije od noći, bez upitnika i odgovara,
I neznam zašto se svako jutro budim ispucanih usana,
Koju sam ja to toliko ljubio noćas?
Pa mi na usnama rane i bol uz svaki dah koji ih lagano takne….
Vezanih očiju pokušavam da dolovim lik, koji mi pije snove iz izvora,
I ostavlja trag za sobom kao da želi da bude nadjena, uhvaćena ….
Ej ludo …. Trebaće ti mnogo više od suvih usana kad ti ožiljak budu napravili …
Tamo negde na vratu , na putu ka srcu kroz krv koja kljuca …..
Pa ćeš potražiti ruke moje hladne da rasteraju vatru, zaželećeš se leda mog ….
I kad te dodirnu na kozi vreloj kao severac koji ti kičmu ledi,
Poželeceš zimu u vecnom snegu i ledu kao nagradu koja ce više kazna biti …
I noći duge kao polarne bez sunca pa ćeš sebe prokletnicom zvati,
Što o mene ovako ukletog na putu svom nadje da prokletsvo moje deliš na pola,
Ni mučenici nisu ono što žele biti kad ih očima mojim gledaš
Pa lako nestaju kao dim koji ostvlja samo smrad za sobom ….
I ko te sad pita želiš li natrag, kada nema ničeg tamo iza mene,
Pločice od leda kao ogledalo da sebe vidiš kad njima koračaš.

I posle zime ostaje zima kad te ja grlim rukama mojim
I ne puštam provalnicu iz lavirinta koji drugi zovu …. Snovi ….
spletkarenje_sa snovima
 
virh7qcl.jpg

Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.

Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša, i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proleća:
I mirisi mrtvi svuda kruže.

Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.

I sve što je postojalo ikad,
Svoju senku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće – k meni dohođaše.

Tu su bili umrli oblaci,
Mrtvo vreme s istorijom dana,
Tu su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.

I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.

I taj pogled, k’o kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideje, i sve misli nove.

Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
DIS​
 

Back
Top