Isti slučaj je bio i kod nas u otprilike tom uzrastu, i baš sam u tom periodu strepela i pazila, i na sreću nikada nije pao. E onda sam jednog dana odlučila da pokušam da mu nekako pokažem i objasnim, napravila sam kao igru od toga, on se popne i krene sa glavom na dole, ja ga vratim i okrenem kako treba i pomognem mu da dotakne nogicama pod. I onda ga obavezno pohvalim tako da shvati da je nešto dobro uradio. I onda ponovo i ponovo, on se penje, ja ga okrećem, naravno sve to uz neku pričicu i smeh, da dete to prihvati kao igru. I bukvalno tog dana je naučio i od tada je počeo lepo da silazi, da prosto nisam mogla da poverujem da je to zapravo bilo toliko prosto naučiti ga.

Dakle, konstantno ponavljanje za redom, kroz igru, bar kod nas nije bilo efekta kad sam ga okretala ili pridržavala da ne padne i čekala kad će mu ponovo pasti na pamet.
Zato sad imamo drugu fazu,a to je penjanje i stajanje uspravno na stolicama, čak i penjanje na sto.

E to je sad poduhvat, naučiti ga kad je on potpuno svestan da može da padne i da to boli itd. ali ipak to radi.

Kako smo krenuli,
sledeće što mogu da očekujem je verovatno luster