Diskutiraš ispod dostojne kulturne razine, a uzimaš sebi za pravo da nekog kritiziraš.
Ne pita se tebe po kojim su zakonima Hrvati ostvarili pravo na odcjepljenje i neovisnost, niti je bitno slažeš li se ti s time ili ne. Ali ipak da ti odgovorim na pitanje. Federativne strukture Jugoslavije bile su blokirane, jer se zastupnici šest republika nisu mogli dogovoriti o budućnosti federacije. Budući da je takvo neregulirano stanje potrajalo, međunarodna zajednica je odlučila presjeći stvar i proglasiti Jugoslaviju mrtvom. Sljedeći korak je bilo imenovanje skupine eminentnih međunarodnih pravnih stručnjaka koji su presudili da Jugoslavije više nema i da republike imaju pravo na secesiju. Treće, tu je upotrebljeno starije međunarodno pravo uti posseditis koje se koristilo za rješavanje postkolonijalnih graničnih problema.
Prema tvojim tvrdnjama, Srbi uopće nemaju pravo na državu, jer početkom 19. stoljeća nisu imali niti milimetar kvadratni teritorija koji bi se nazvao srpskim. Hrvati u većini nisu posjedovali Istru do 20. stoljeća, ali su Hrvati u kontinuitetu od srednjeg vijeka do danas živjeli u Istri i ostavili dokaze o svom naseljavanju i životu na tom prostoru. Kome je trebalo dati Istru? Fašističkoj Italiji koja je bila poražena u ratu i nije nikada imala više od 20-25% svog stanovništva na istarskom poluotoku, jer su ostatak stanovništva činili Hrvati i Slovenci, uz neke manjine.
Slavonija je od 11. stoljeća bila politički povezana s Hrvatskom. Prvo su njome vladali domaći kraljevi Hrvatske i Dalmacije, što svjedoče i mađarske srednjovjekovne kronike, a kasnije je i Slavonijom i Hrvatskom vladao zajednički herceg. Tek kasnije se banska čast rasplovila na način da je jedan ban imao upravu nad sjeverom, a drugi nad jugom, ali svejedno je slavonski ban bio nadređen hrvatskom banu. Već u 15. stoljeću spaja se naslov bana i isti je i za Slavoniju i za Hrvatsku, a stoljeće kasnije spojeni su slavonski i hrvatski Sabor u jedinstveni Sabor. Sve to govori o dugom kontinuitetu pravnog jedinstva između srednjovjekovne Slavonije i Hrvatske.
Referendum se ne može mjeriti tadašnjim zakonima, jer zakona nije bilo. Jugoslavija je bila politički paralizirana i u odmaklom procesu raspadanja, a SR Srbija se već 1990. godine novim ustavom odcjepila od Jugoslavije.
Srbi nisu imali pravo na referendum, jer nisu imali teritorij koji bi odcjepili od SR Hrvatske. Nijedan ustav Jugoslavije, niti NR/SR Hrvatske nije davao Srbima bilo kakav politički teritorij na prostoru SR Hrvatske. Srbi nisu mogli odcjepiti ono što nisu imali. Logično.
Hrvati nisu ništa izgubili, a da su Srbi imali. Pišeš neprovjerene stvari. Vojna krajina nije bila srpska, niti su je Srbi osnovali, niti je osnovana na srpskoj teirtoriji. Zapravo je sve obrnuto. Vojna krajina je osnovana na teritoriju Hrvatske i od teritorija Hrvatske. Isprva je ona tehnički bila dio Hrvatske, a tek je kasnije veći dio nje, izuzev današnje Banije, izuzet od uprave hrvatskog bana i Sabora. Također, Vojnu krajinu nisu osnovali Ugri, odnosno Mađari, već kralj Ugarske i Hrvatske. Mađarsko plemstvo se nije ništa pitalo po tom pitanju, a građanstvo i seljaci još manje.
Hrvatski kraljevi vladali su današnjim dalmatinskim gradovima Solinom, Klisom, Mućom, Skradinom, Šibenikom, Biogradom, Kninom i Ninom te dijelom otoka. Bizantski gradovi bili su samo Osor, Zadar, Trogir, Split i Kotor te dio otoka. Međutim, bizantski car Bazilije I. je naredio tim bizantskim gradovima da plaćaju danak hrvatskim vladarima, što su oni činili do 1000. godine kada je mletački dužd Petar II. Orseolo izvršio invaziju na Dalmaciju i ukinuo tu praksu.
Bizantski carevi su, barem, u dva navrata predali hrvatskim kraljevima upravu nad bizantskom Dalmacijom (Osor, Zadar, Trogir i Split), ali oni nisu tim područjem vladali kao kraljevi Hrvatske, već kao carski namjesnici. Tek je kralj Petar Krešimir IV. uspio uspostaviti neposrednu kontrolu nad spomenutim dalmatinskim gradovima i uzeo naslov kralja Dalmacije, iako je zabilježeno da je još Stjepan Držislav bio prvi hrvatski kralj koji je proširio kraljevski naslov dodavanjem Dalmacije, što je tada označavalo Osor, Zadar, Trogir i Split. Ostali dijelovi današnje Dalmacije činili su Hrvatsku (to se ne odnosi na teritorij istočno od rijeke Neretve).
Većina srednjovjekovnih kroničara iz ranijih stoljeća koristili su antičke nazive i antičke granice kada su pisali o pokrajinama, jer su bili pod utjecajem klasičnog obrazovanja. Granice antičke Dalmacije uključuju i dobar dio teritorija današnje Srbije, tako da tu nema nikakvog problema.
S ovim se djelomično slažem, ali sve je to postignuto nasiljem režimskog Beograda. Činjenica je da su Srbi politički izigrali Hrvate 1918. godine, da ih nisu prihvatili kao braću, već kao ratni plijen i robove, što dovoljno govori o karakteru stvaranja Kraljevine Jugoslavije i razlozima njene propasti. Nije normalno da postoji zajednička država većine Južnih Slavena u kojoj srpski političar izjavljuje kako hrvatski političar nikada neće postati predsjednik vlade.
Nacionalne tenzije javile su se već 1918. godine, a najkasnije do sredine 1921. godine kada su hrvatski političari izgubili svaku iluziju da su uveli svoj narod u državnu zajednicu ravnopravnih naroda.
Ovdje u potpunosti griješiš.
Trojedna Kraljevina je bila povijesna hrvatska političko-teritorijalna jedinica koja je uz teritorijalne i druge izmjene postojala od ranog srednjeg vijeka do ukinuća od strane Srba 1918. godine. Novovjekovna Slavonija je još od 1745. godine bila i de iure i de facto pod kontorlom hrvatskog bana i Sabora, a tzv. ujedinjenje Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Slavonije u 19. stoljeću bilo je samo tehničkog karaktera. Dalmacija jeste pripadala Austriji, ali ni Hrvati ni Mađari nisu bili odustali od nje i tvrdili su u službenim dokumentima da ona pripada Hrvatskoj, iako nije bila još sjedinjena s njom.
Hrvati su imali svoju državu u kontinuitetu od srednjeg vijeka do 1918. godine. Ona od 1102. godine nije bila neovisna i suverena, ali je zadržavala brojne elemente državnosti (od posebnog teritorija, uprave, sudstva, vojske itd.). Srbi nisu zaslužni za to što Hrvati danas imaju državu, već upravo suprotno. Zaslužni su što su prvi put ikada 1918. godine ukinuli Hrvatima državu.
Da su Hrvati imali svoju državu u okviru Austro-Ugarske, ali i ranije kada Habsburgovci uopće nisu vladali jedinstvenom državom (kao doduše ni kasnije, iako su stvaranjem Austro-Ugarske pokušali stvoriti centraliziranu državu), dovoljno govore zakoni Austro-Ugarske:
Zakonski čl. XII. 1868. (Hrvatsko-ugarska nagodba)
"§. 59. Obzirom na to, da su kraljevine Hrvatska i Slavonija politički narod, imajući posebni svoj teritorij i u pogledu nutarnjih svojih poslovah vlastito zakonodavstvo i autonomnu vladu, ustanovljuje se nadalje; da se zastupnici istih kraljevinah tako na zajedničkom saboru kako i u delegaciji mogu služiti i jezikom hrvatskim."
Zakon XLIV. 1868. (Ugarski zakon o nacionalnosti) (Član XLIV iz 1868.)
"...budući da svi građani Ugarske, prema načelima Ustava, tvore s političkog gledišta jednu naciju, neraskidivu cjelovitu mađarsku naciju, čiji je član svaki građanin domovine, bez obzira na nacionalnost kojoj pripada, s obzirom da, štoviše, jednakopravnost može postojati samo u službenoj uporabi različitih jezika države. Mjere ovog zakona ne protežu se na Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, koja posjeduje posebni teritorij i tvori politički posebnu naciju."