Rad je tvorevina čovjekovog iskrivljenog viđenja Istine o životu.
Da bi smo uopšte imali mogućnost da vidimo iskrivljenje istine moramo da vidimo ono što je NE-iskrivljeno, dakle, ono što istina JESTE.
Šta je to onda 'ono što JESTE'?
Ono što jeste je IZRAZ (ekspresija) Sebe.
Biće se dakle, preko duše (skupa namjera za iskustvima Sebe) emituje u obliku vibracija koje uz pomoć razuma (dimenzije i čula koja tu dimenziju dešifruju) projektuje kroz njegove zakone u željeno iskustvo Sebe.
Eto to je kratki prikaz procesa Kreacije.
Pogledajte sada i razmislite...šta je potrebno da bi se neko rodio, stoga, šta je potrebno da bi neko postojao u tijelu???
Čemu služi tijelo?
Rođenju predhodi ŽELJA za iskustvom.
Želja je pokretački motiv Kreacije.
Kreacija je dakle proizvod želje ne-manifestovanog da se manifestuje. I jedno i drugo predstavljaju realnost. Realnost ne-manifestovanog je apsolutna i iz nje nastaju sve manifestacije koje su relativne karakteru želje onog koji bira iskustva manifestacije, dakle Bića koje jeste.
Da li onda mislite da to manifestovano (objekat) mora da radi da bi bivstvovalo?
To ne možemo nazvati istinom jer čovjek recimo, kao manifestacija onog što JESTE (želje Bića za iskustvom Znanja o Sebi), nije onaj koji čini išta da bi se iskustvo manifestovalo.
Čovjek JESTE manifestacija želje za iskustvom nečega izvan sebe.
Čovjek JESTE manifestovano iskustvo Znanja o Sebi koje Biće bira da doživi kao Sebe.
Čovjek je OBJEKAT manifestovane želje SUBJEKTA, dakle Bića koje ga čini čovjekom, manifestacija želje onog koji JESTE.
.
Rad dakle ne predstavlja ništa drugo do manifestaciju želje za iskustvom.
Stoga i rad i ne-rad u manifestaciji predstavljaju isto: ISKUSTVO.
I jedno i drugo su dake posledica manifestacije želje. Ono što je veoma važno u ovom momentu razumijevanja stvarnosti Kreacije jeste: "Odakle ta želja potiče?"
Razlika dakle nije u procesu njihove projekcije već u karakteru iskustva koje Biće doživljava, tj. želi da iskusi.
Razlika je u izvoru Namjere, želje.
Rad predstavlja doživljaj Ne-svjesne Kreacije opstanka kao manifestacije realnosti, dok Biće koje je svjesno Sebe kao Kreatora zna da ono NE-OPSTAJE u svijetu već u svakom jednom SADA biva kreirano konstantnom projekcijom Znanja o Sebi u iskustvo Sebe. Kreacija iskustva je direktno proporcionalno vezana za Svjesnost o Sebi. Ukoliko je Biće postalo Ne-Svjesno Sebe kao Kreatora ono upada u ubjeđenje da mu energija, neophodna da bi postojao, dolazi spolja iz projekcije, dakle putem hrane (drugog manifestovanog iskustva Sebe), te stoga i druga ubjeđenja izrastaju iz tog početnog. Strah izrasta kao ubjeđenje koje kaže: "Ukoliko ne budem jeo umrijet' ću!"
Ovo ubjeđenje tjera Biće da projektuje (manifestuje) svoju realnost kao posledicu tog straha (ubjeđenja) pa realnost koja izrasta iz toga teče ovako:
"Da bih opstao moram da jedem.> Da bih jeo moram da posijem.> Da bih posijao zahtijeva rad.> Raditi znači opstati.">...
To je kratki krug ubjeđenja koja kreiraju manifestaciju realnosti koju, kao Biće, doživljavamo.
Dakle, ako to skratimo na jednu rečenicu to bi zvučalo ovako:
" Bog (Biće apsolut) je Željom, kroz princip projekcije, stvorio čovjeka dok je rad (ubjeđenje), od već perfektno stvorenog čovjeka, stvorio 'radnika'."
Dakle, Biće se izgubilo u projekciji svoje Želje premiještajući svoj Centar (svoju kreativnu moć) iz Sebe u manifestovano iskustvo svoje Želje, u čovjeka.
Rad je dakle, proizvod Ne-svjesnosti o Sebi.
Radio ne radio...'svira ti radio'.

.
Na duhovnom nivou ne postoji rad; postoji IZRAZ Sebe.
Umor ne postoji na duhovnom nivou; postoji proces vraćanja iskrivljenja na 'pravu liniju' projekcije, što znači postoji proces prečišćavanja stvorenih ubjeđenja tokom perioda projekcije jednog skustva...dakle, postoji proces vraćanja manifestacije na iskonsku vibraciju (impuls) originalne Želje. Manifestacija ovog procesa se odražava kao iskustvo umora načinjenog radom a koji se iz nje (manofestovane realnosti) oslobađa spavanjem, što se doživljava kao ne-rad.
itd.